Dusko Marusic/PIXSELL

RADNICI ULJANIKA: ‘Nemamo iluzija. Brodogradilište propada, a najveći problem države je Thompson’

Autor:

Duša i srce Pule, motor koji je od Istre napravio danas najbogatiju hrvatsku regiju brodogradilište je Uljanik. Ovaj socijalistički div u svojem je zlatnom dobu, sredinom ’70-ih zapošljavao oko 15 000 radnika i gradio najveće brodove na svijetu, nosivosti do 270 000 tona. Čak i u vrijeme ratnog vihora 90-ih, nije prestao s radom, a od 1991. do 1995. isporučio je 14 brodova. U Uljaniku se grade brodovi kakvi se ne grade nigdje drugdje, a svaki od njih je unikatan i prilagođen posebnim zahtjevima naručitelja.

U siječnju ove godine u Uljaniku je porinut ‘Scenic eclipse’, najveći luksuzni cruiser za polarne ekspedicije, a uskoro će završena biti i platforma ‘Apollo’ namijenjena remontu vjetrenjača i istraživanjima u Sjevernom moru.

Zbog nevjerojatnih podviga u brodogradnji, kao i činjenice da hrani većinu pulskih obitelji, Uljanik izaziva mistično strahopoštovanje. Više desetaka metara visoki kranovi izdižu se nad pulskim pejzažem poput mehaničkih ždralova, a odnedavno su i osvijetljeni pa ih se može vidjeti u svako doba dana i noći te maštati o golemim brodovima što plove svjetskim morima, a grade ih vješte ruke domaćih radnika baš ovdje, u Uljaniku.

Photo MiMi

O pulskom brodogradilištu ovih se dana naveliko piše. Tiskani mediji donose velike intervjue s ministrom gospodarstva Darkom Horvatom i gazdom Uljanika, Dankom Končarom. Obojica nas lijepim riječima uvjeravaju kako će sve biti dobro, da radna mjesta nisu ugrožena i kako će, uz pomoć Bruxellesa, od Uljanika napraviti najbolje europsko brodogradilište.

Laži i neistine o Uljaniku

S druge strane, Puležani im ne vjeruju ni jednu riječ. Uljanik je glavna tema na ulicama i za šankovima kafića, a većina Puležana s kojima smo razgovarali prilično su skeptični prema njihovim obećanjima. Najskeptičniji među njima dvojica su radnika Uljanika koje smo (jedva) uspjeli nagovoriti da nam otvore dušu.

Prvi od njih, nazvat ćemo ga Boris (podaci poznati redakciji) u ranim je 40-ima i u Uljaniku s povremenim prekidima radi od ’98. , dok je drugi, šezdesetogodišnji branitelj Vlado, nakon  vijeka provedenog u Uljaniku, nedavno otišao u mirovinu. I jedan i drugi pomirili su se sa sudbinom da će brodogradilište uskoro nestati.

“U novinama se uglavnom mogu pročitati gluposti, laži i dezinformacije. Istina je da je Uljanik bio među najvećim i najboljim brodogradilištima na svijetu. Zbog toga, usprkos brojnim problemima, neprekidno posluje od svog osnutka 1856. i tu se još uvijek grade brodovi koje nitko drugi na svijetu ne zna izgraditi. Sada ga se odlučilo namjerno uništiti kako bi se napravio prostor za elitni turizam”, ljutito počinje svoju priču bravar i brodomonter Boris. Za probleme u Uljaniku, kaže, odgovorna je isključivo nesposobna uprava.

Goran Sebelić/Pixsell

“Zna se dogoditi da naruče neki brod, a da uopće nemaju radnike da ga izgrade. Prilikom ugovaranja cijene s naručiteljem ‘bubnu’ najmanju moguću, a proizvodnja ispadne puno skuplja. Zbog toga je Uljanik u problemima, a ne zato što smo lijeni i nesposobni!”, govori Boris kojeg posebno ljute novinski napisi o neisplativosti Uljanika.

“I to je glupost. Ako zbrojiš državnu pomoć Uljaniku s iznosom koji su radnici i njihove obitelji vratile u državni proračun kroz porez, mirovinsko i potrošnju, vidjet ćeš da su u plusu! Radi se od 4 500 radnika i njihovih obitelji te još 2000 kooperanata. Svi oni plaćaju porez i troše. Njihov novac ostaje u Hrvatskoj. Država će biti na gubitku tek kada Uljanikovci njihovom zaslugom ostanu bez posla i završe na socijali“, objašnjava brodomonter Boris koji je u Uljaniku počeo raditi u svojoj dvadesetoj.

Kruh sa sedam kora

“Stari mi je bio Uljanikovac. Govorio mi je ‘sine, nađi si posao. Ako ga ne nađeš – eto ti Uljanik’. Posao nisam našao pa sam, eto, završio u Uljaniku. Bježao sam iz njega masu puta i svaki put bih mu se vraćao. Znao sam da ako mi u životu sve propadne, Uljanik ostaje. Sada više nije tako. Njegova propast pitanje je trenutka”, priča.

“Prije Uljanika Pula je bila selo s Arenom. Siromašni seljaci iz čitave Istre selili su u Pulu da bi radili u Uljaniku. I moja je obitelj došla zbog njega, iz malog sela u okolici Motovuna. Ovakva bogata Istra kakvu imamo danas, nastala je u znoju radnika Uljanika. Sada se događa obratno. Uljanik umire, a ljudi se vraćaju na sela kako bi se bavili turizmom” kaže Boris koji se i sam počeo baviti turizmom.

“Radnici masovno bježe iz Uljanika jer im je jasno da će se, prije ili kasnije, zatvoriti. Svatko tko zna raditi, odavno je pobjegao i sada radi negdje u Europi, a stari su majstori otišli u mirovine. U Uljanik se trenutno uvoze kooperanti iz Bugarske, Rumunjske, Bosne i Srbije; jeftina i nekvalificirana radna snaga. Ima Poljaka i Talijana, ali oni su skuplji jer znaju graditi brodove”, govori Boris koji smatra da su osjetni problemi u Uljaniku počeli s recesijom 2008.

“Nije bilo posla, slabo se naručivalo, a ni materijal nije stizao. Dakako, problema je bilo i prije krize, ali do tada se nikada nije dogodilo da plaće kasne”, tvrdi Boris te dodaje da je uprava unazad mjesec dana donijela skandaloznu odluku o ukidanju plaćene polusatne pauze za marendu radnicima!

“Sve se to planski radi kako bi se otjeralo ljude bez otpremnine. Svatko tko je pametan, kupi se ća. Ovi manje pametni čekaju zadnji čas. Namjerno nas uništavaju kako bi korumpirana elita zaradila na našoj propasti. Končar ima 80 godina. Uskoro će krepati. Tko će onda naslijediti Uljanik? Najvjerojatnije ruski lobi koji stoji iza njega. Nije tajna da je Končar godinama poslovao u Rusiji i da se tamo obogatio”, brutalno je iskren radnik Uljanika.

 

‘Plaćali su nam brodove u bananama!’

Naš drugi sugovornik, umirovljenik i hrvatski branitelj Vlado ne slaže se s Borisom. On smatra da su problemi koji će uništiti škver, počeli još koncem ’80-ih.

“U Uljaniku sam počeo raditi sredinom ’70-ih. Radio sam dijelove za motore i brodske motore, najveće na svijetu”, otvara se Vlado.

“Velike kao motor Titanica?”,  znatiželjno ga pitamo.

“Ne baš toliko, ali skoro. Gradio sam motore za ruske brodove za ribolov na Kaspijskom jezeru. Sjećam se da su naši mehaničari išli gore jer su bili toliko veliki da nisu mogli proći ispod mostova pa su im morali skidati dimnjake. Prije par godina gradili smo najveći motor na svijetu. Buka i brujanje koju je proizvodio bila je toliko glasna da smo morali nositi slušalice. Bio je velik kao kuća”, prisjeća se.

pogled s krana

“U najboljem dobu, u Uljaniku smo u prosincu dobivali dvije plaće. Propast je krenula nakon Univerzijade ’87. Te su godine neki ‘drugovi’ došli u Uljanik i pokupili lovu. Rekli su da im treba za potrebe Univerzijade. Nakon toga je krenula kriza. Brodovi su se slabo naručivali. Tada smo, sjećam se, radili tankere za afričku zemlju Liberiju. Kada su brodovi bili gotovi, rekli su nam, ‘mi nemamo novaca, ali imamo banana. Platit ćemo vam u bananama‘. I stvarno su nam platili brodove u bananama! U škveru smo se zafrkavali ‘dobro, jesmo li mi majmuni da nam plaćaju u bananama’. Ispalo je da jesmo.

Nedugo potom, Kinezima smo gradili brodove za rasute terete. Oko pet, šest brodova. Oni su nam, umjesto love, poslali igračke. Bilo je igračaka za čitavo jugoslavensko tržište. Ne može se tako poslovati! Keš je keš”, priča Vlado koji smatra da propast s kojom se Uljanik suočava danas, traje već desetljećima.

“Bilo je koliko, toliko ok, dok nije počeo rat. Nakon rata je na rukovodeće pozicije došla ekipa koja veze s brodogradnjom nema i otad traje grabež. Samo grabe, grabe, grabe… Zadnji čavao u lijesu Uljanika bila je kupovina 3. Maja. Išli su ga ‘spasiti’ i tu je bačen veliki novac”, smatra Vlado.

 

‘Thompson je alat uništenja Uljanika kojim se koriste lijevi i desni fašisti’

Boris pak smatra da je Uljaniku jednostavno ‘istekao rok trajanja’.

“Uljanik je relikt prošlosti i zbog toga će nestati. Ma neka i propadne! On je relikt socijalizma, svega onog što u njemu nije valjalo. Ovakav kakav je sada, ni ne zaslužuje da postoji. Nerad se tolerira. Podobni nema šanse da dobiju otkaz. Vani toga nema. Dok sam radio u Uljaniku, bio sam dobar radnik, ali uvijek sam lošije prolazio od nekog uhljeba i drukera iz uprave. Takav model je neodrživ i zato sve ide k vragu”, smatra Boris te dodaje kako lokalna vlast u Istri. prvenstveno IDS, od samih početaka sudjeluje u svjesnom upropaštavanju Uljanika.

“Gradnja je na Monumentima i u Katarini već odavno trebala početi. To je državno zemljište. U planu su bili golf tereni, no to je odgođeno zbog prosvjeda. Zemljišta se već prodaju i samo je pitanje vremena kada će početi gradnja. Gradonačelnik Miletić, Jakovčić i Končar samo su pijuni u toj igri. Svatko tko je normalan bježi od takvog stanja. I ja ću na zimu vjerojatno zbrisati. S iskustvom iz Uljanika, mogu raditi bilo gdje i to za deset puta veću lovu. Zašto bih ovdje radio za 6 000  kuna kad npr. u Njemačkoj dobijem puno više, a nakon 6, 7 godina imam pravo na penziju”, otkriva nam svoje planove Boris te nastavlja:

“Uništena smo generacija, a ovi stariji žele nas dokrajčiti. U interesu im je da nas nema kako bi što dulje u miru mogli pljačkati ovu zemlju. Uljanik je na rubu provalije, a već tjednima svi pričaju o Thompsonu. On je glavna tema, a ne Uljanik i budućnost zemlje. Thompson je alat kojim nas truju fašisti s lijevog i desnog dijela političkog spektra“, uvjeren je Boris koji više ne vjeruje da štrajkovi i prosvjedi mogu promijeniti bilo što.

Duško Marušić/Pixsell

“U studenom je bio spontani štrajk jer nam nisu isplatili plaće. Vikalo se ‘Upravo odlazi’ pa je uprava sišla. Došao je i Živi zid. Štrajkovi su postali predstave za medije u kojima sudjeluju oni koji žele biti viđeni. Štrajk je besmislen kada imaš korumpirani sindikat i sindikalne vođe, kao u Uljaniku”, jada nam se prevareni radnik, a s njim se po pitanju Thompsona slaže i umirovljeni Vlado.

“Više od polovine stanovništva nije bilo rođeno u vrijeme Drugog svjetskog rata. I dok se mi svi glođemo, Hrvatska propada. Za propast Agrokora nije kriv Todorić, već sustav koji je dopustio da se tako ponaša. Isto je s Uljanikom. Nije kriv Končar, već oni koji su mu ovo dozvolili. Njima je svejedno hoće li on poslovati kako treba, ili upropastiti firmu. Ako je upropasti, smijenit će ga i premjestiti u drugu firmu koju će upropastiti. Ako na kraj s Uljanikom ne mogu izaći muškarci, neka postave ženu, nemam ništa protiv. Cijeli život mi se obećava da će biti bolje, a samo mi je gore”, iskren je Vlado koji se pita što će Končaru uopće Uljanik.

 

‘Končar se ne razumije u brodogradnju’

“Nikad se on u životu nije bavio brodogradnjom. On uopće ne zna što to znači graditi brod. Možda je napravio par jahtica, ali ovakvim, velikim brodovima nikada se nije bavio! Dali smo mu već Katarinu da izgradi marinu. I što je izgradio? Ništa, a dobio ju je u koncesiju prije ‘ohoho’ godina. Kada slušam IDS i njihove velike planove, samo se zgražam. Dat će koncesiju Amerikancima da rade casino. Amerikanac nije glup čovjek, on gleda profit i s oproštenjem, jebe mu se za domaćeg radnika” , žalosti se Vlado, hrvatski branitelj koji se odmah po završetku rata vratio na posao u Uljanik.

“Nije mi palo na pamet da glumim ratnog heroja ili bilo što što nisam. Ja sam radnik Uljanika. Nakon rata, mnogo je mojih suboraca otišlo u mirovinu. Izvlače se na PTSP, a ja ih znam gomilu koji su bili prgavi i prije rata. I sad takvi jedni drugima drže leđa i ne rade ništa. A trebali su ići raditi kao ja”, otkriva.

 

Ni mlađa generacija, kojoj pripada naš drugi sugovornik, nije prošla ništa bolje. Dok govori o Uljaniku, u glasu mu se osjete bijes i tuga, a ono što priča, nerijetko začini i sočnom psovkom.

“Kada prođeš kroz vrata Uljanika, više nisi u Puli. To je grad u gradu, kao da si ušao u drugu dimenziju. Sličan je osjećaj kao kad prođeš Učku i uđeš u Istru. Uljanik je dio mene, dio moga bića. Mrzim ga i volim istovremeno. Zbog njega sam ovakav kakav jesam. On me izgradio. Ljubav prema njemu nasjedio sam od oca. On ga je jako volio. Za drugo nije ni znao”, emotivan je 40-godišnji Boris koji tvrdi da će finalna propast Uljanika početi kada maknu istoimeni otok na kojem je sve počelo. Ako maknu otok, kaže, maknut će dušu Uljanika, dušu Pule i Istre kakvu poznajemo.

Uljanik je 1856. započeo svoj život na malom otoku gdje su seljaci iz Premature uzgajali masline. Jedna maslina sačuvana je na otoku kao simbol i uspomena. Drevna maslina na otočiću Uljaniku još uvijek svake godine urodi plodovima.

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.