Screenshot, izvor: Posao.hr

Mladi Hrvat očitao bukvicu neradnicima: ‘Tko želi raditi ima posla, sve ostalo su izlike’

Autor: Dnevno

Porijeklom iz Svete Helene kraj Križevaca, gdje je završio srednju školu za kuhara i stekao određeno iskustvo, Slavko je prije pet godina preselio u Dubrovnik gdje je zapravo krenula njegova prava kulinarska priča. Napredovao je do voditelja restorana, kada mu je pokojni bivši sudac u Masterchefu, Andrej Barbieri ponudio posao u Dohi. Dalje je sve povijest…

Zaljubljen u hranu od svoje sedme godine, kada je gledajući mamine kulinarske specijalitete za Božić i Uskrs, svako malo zavirivao u kuhinju i zapitkivao te nesebično pomagao, poželio je i on napraviti isto – obrok od četiri vrste mesa i više od 15 vrsti kolača! Tako je krenula priča Slavka Švagelja, koji je sve samo ne običan kuhar.

Iako mu u Hrvatskoj nije ništa nedostajalo, ubrzo je spakirao kofere i na nekoliko godina zamijenio svoju adresu s onom u Rovinju. Ubrzo nakon toga pronalazi novu poslovnu priliku putem portala posao.hr i odlazi u Dubrovnik te nastavlja svoj poslovni put u Dubrovačkim vrtovima sunca. Nakon toga, karijerna vrata širom su se otvorila i pristigao mu je poziv od jednog od najboljih kuhara u Hrvatskoj, pokojnog Andreja Barbieria, koji je otvorio prvi hrvatski restoran mediteranske kuhinje „Quavanna“ u Dohi. Takav poziv se ne odbija.

-Posla ima svugdje tko ga želi raditi, sve ostalo su samo izlike. Odluka za odlazak raditi van? Hm…recimo to ovako, meni je oduvijek bila želja otići raditi van, ali kako bih stekao iskustvo i podebljao svoj CV.Znači, ako želiš nešto u životu onda se moraš žrtvovati, to ponekad znači napustiti dobar posao, obitelj, prijatelje, navike… Klik ili glavni okidač bio je što u Hrvatskoj kuhari rade konstantno – 10 do 12 sati, slabo su plaćeni (ili im plaća kasni), prijavljeni su na minimalac i većina ih radi bez slobodnog dana. Htio sam vidjeti kako je to vani! Je li drugačije? Kakva su prava radnika i kakvo je ugostiteljstvo i ponuda u drugim zemljama. Dovoljan je samo kofer, prvo spakirati glavu i pamet, biti odlučan i napraviti nešto, tvrdi Slavko za posao.hr.

Kada je otišao raditi u Katar, bilo mu je jedino teško priviknuti se na njihovu kulturu, jezik, običaje i zakone. Zakoni u Katru vrlo su strogi, i rizični.


– Katarci su specifični, ne prilaze previše, ne komuniciraju puno, drže se „visoko“ i oštro. Dosta ti treba vremena da taj zid između malo popusti, ali kasnije se otvore i iz svega toga doista pokažu veliko srce. Tamo nema baš izlazaka, zabranjen je alkohol, a ako ga i kupuješ u posebnim dućanima, potrebna ti je dozvola i plaćaš ga suhim zlatom. Cigarete se kupuju u posebnim butigama, ne jede se svinjetina. Hrana u butigama prilično je skupa, dok su oni s odjećom i obućom znatno jeftiniji.

Zabranjeno je komunicirati sa ženama osim u društvu njihovih obitelji, čak i u restoranu kod preuzimanja narudžbe. Hrana u Katru bila je sasvim u redu, ne mogu reci odlična, jer je daleko od toga. Namirnice moraju dolaziti kvalitetne i svježe. Domaća i lokalna hrane je super, no restoranska (u boljim restoranima) može biti i bolja. Koriste puno začina, i raznih mirodija, pa imaš osjećaj kao da jedeš parfem. Katarci bi bili često dobri gosti, ali više puta bi se dogodilo da bi sve htjeli u minutu i da jela dođu odjednom – i predjelo i glavno jelo i desert. Onda bi oni sve to fotografirali, objavili na društvenim mrežama i jelo ne bi ni taknuli. Platežna moć im je velika i to si mogu priuštiti skoro svaki dan. Što se tiče smještaja, on je iznimno skup, ovisi o kvartu gdje stanuješ, rekao je Slavko.

No, pokojni Andrej Barbieri davao mu je maksimalnu potporu i prenosio recepte i znanje. Katar je Slavku otvorio mnoga vrata, pa je tako bio u prilici upoznati i kuhati za kraljevsku obitelj, za mnoge poznate blogere, lokalno stanovništvo i turiste. Uz ljubav prema hrani, Slavko njeguje i strast prema odličnim fotografijama, pa je nerijetko fotografirao svoja mala umjetnička djela i objavljivao ih na društvenim mrežama, što je privuklo mnoge ljude koji su mu nudili posao.

Tako je imao priliku raditi posao privatnog kuhara, obavljati posao u Dubaiju, Abu Dhabiju, u Turskoj, Francuskoj,… Smatra da svaki angažman donosi nešto bolje i može puno pomoći. No, potpora obitelji, sestara, brata i mnogih kolega i prijatelja, najveći je motor za sve Slavkove pothvate na koje se ohrabrio tijekom svih ovih godina.

Iduća destinacija, na kojoj je odlučio razvijati svoje kulinarsko umijeće, bila je Velika Britanija, gdje i trenutno boravi.

-U Velikoj Britaniji je drugačije, ljudi su normalniji, pristupačniji i otvoreniji. Osim što su Englezi podosta lijen narod, često kasne na posao, ili su svako malo bolesni. Mi Europljani, tj. Balkanci za njih smo premija. Tu sam shvatio koliko smo mi precizan i divan narod. Ipak, hrana u Velikoj Britaniji je izvrsna, namirnice su stvarno vrhunske (pogotovo mesa). Smještaj u Londonu je lutrija, stan je nemoguće naći, a najam sobe iznosi minimalno 450 funti do 1200 funti. Ogromna lova za samo sobu. U Hrvatskoj za te novce mogu imati panthose u centru grada. I doista, u Hrvatsku se želim vratiti. Svi ovdje pričaju o njoj! Kada me kolege ili gosti pitaju otkud sam, oni su ili već bili, ili im je Hrvatska u planu. Prvo što spomenu je naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović – 90% posto ljudi diljem UK zna za nju i govore kako je lijepa žena, kako se divno nosi i da nikada neće zaboraviti utakmicu na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji kada je strasno bodrila i grlila naše nogometaše. Ističu da je predivan uzor za razliku od njihove hladne Terese. Većina spomene i Luku Modrića, Dubrovnik, predivnu obalu, finu hranu, ugodne ljude, Split, Ultra Festival i Zrće. Doista sam iznenađen koliko Britanci mnogo znaju o Hrvatskoj, Ex Jugoslaviji i svemu sto se na našem teritoriju dogodilo tijekom rata. Stvar povratka je samo stvar ponude. Znam da posla u Hrvatskoj ima, a ono što ja želim su stalan posao, normalna primanja, normalno radno vrijeme i slobodni dani. Mislim da ne tražim puno, zaključio je Slavko.

U kuhinji je uvijek veselo i živo, čista dinamika i ritam. Slavko ponekad u kuhinji mora istovremeno biti: roditelj, odgajatelj, menadžer, majstor, učitelj, vatrogasac, doktor, čarobnjak i onda na kraju kuhar. Između svega navedenog treba ostati i normalan, pa ne čudi zašto mu se nekada dogodilo da presoli juhu za svatove, spali janjetinu i zapali pećnicu. Pored užurbanog tempa u kuhinji, gdje nerijetko zaradi ozljede, padove, opekline, ožiljke koje će nositi do kraja života, stiže pisati i vlastiti blog, a ni modeling ni fotografiranje nisu mu mrski.

-Općenito sam vesela, i pozitivna osoba. Kreativan sam i sve me zanima, a fotografiju volim od dvoje 15. godine. Mnoge moje fotografije nastale su u velikim gradovima poput New Yorka, Parisa, Londona, Istanbula, Katara, Belgije,… Modeling volim, ali mi nije na prvom mjestu, volim više biti u ulozi fotografa – to me ispunjava i tako punim baterije. Modeling sam započeo uz nagovor s 19 godina. Radio sam revije u Križevcima, pa sam tu i tamo radio nešto po Zagrebu, npr. spotove za pjesme, modeling za luksuzne jahte i razna muška odijela.

Danas društvene mreže puno pomažu, i brzo gradiš ime i karijeru. Ljudi su oduvijek radoznali, i treba ljude „hraniti”, da ne bi ostali gladni. Ujedno sam otvorio i blog, pišem koliko stignem i želim se time u budućnosti baviti. Želim pisati o kuharima, restoranima, hrani, turizmu, Hrvatskoj. Želim dati stvarnu i pravu sliku svega. Dosta često se dogodi da ljudi miješaju moje ime, ili ne znaju čime se bavim. Jesam li kuhar, model, fotograf, maser, bloger, dizajner interijera, ili nešto peto. Zbog svojih hobija i sitnih poslova, ljudima sam neuhvatljiv i ne mogu me povezati gdje sam ja to točno i čime se točno bavim.

Iako piše o hrani i nerijetko prezentira svoj lik i djelo na društvenim mrežama, ne smatra se „osobom od utjecaja“ iliti popularno poznatim „influencerom“. Na Facebooku vodi privatan profil koji broji 2.000 ljudi, dok na Instagramu ima oko 20.000 pratitelja, a i blog mu je svakog dana u porastu. Svakodnevno dobiva jako puno poruka, mailova, i ponuda za prezentiranje novih brendova, no nikada nije uzeo lipu za prezentiranje pojedinog proizvoda ili usluge.

-Svaka objava moj je odabir s kime želim raditi, i više sam tu da pomognem. Kod sponzorstva isključivo napomenem da to radim iz gušta i da ne prihvaćam novac. Više uživam na taj način, slobodne sam ruke, a usluge i proizvode koje mi ponude na kraju odlično prolaze, bez prevelikih očekivanja. Ne mislim uzimati novac kao mnogi poznati influenceri, poput Sonje Kovač, Elle Dvornik i drugih, jer to puno govori o njima. Ionako na kraju mnogi nisu bili zadovoljni razultatom. A cjenik je Bože sačuvaj, kao da su Madonna, ili Lady Gaga!

Da ljudi ne vole uspješne ljude govori činjenica da se Slavko, usprkos velikom uspjehu sa samo 29 godina, nerijetko susreće s negativnim komentarima i ljubomornim ispadima pojedinaca.

-Negativni komentari me nisu nikad izbacili iz tračnica, a na iskustva s negativnim ljudima isključivo odgovaram smijanjem, pozitivom i svojim radom. To ih najviše boli – ljudski uspjeh, dok oni tapkaju na jednom mjestu.

Za kraj ovog zanimljivog razgovora dao nam je i svoj pogled na najveće probleme u hrvatskom turizmu i u ugostiteljstvu te u gastronomskoj ponudi. Iako je Hrvatska predivna zemlja, koju bi rado upoznali Arapi, Francuzi, Englezi, Talijani, Rusi, Nijemci, Španjolci, i brojne druge susjedne zemlje, čini se kako nismo dovoljno iskoristili prednosti predivne zemlje koju imamo.

-Za cijelu situaciju prvo bih rekao da je kriva Vlada RH koja je sa svojim upravljanjem dovela do toga da se toliko ljudi iseli i potraži posao u inozemstvu, pored toliko ljepota i prekrasnog turizma, koju naša zemlja nudi i kojoj se svi dive. Postali smo skupa zemlja za nas koji živimo u njoj, a ne samo turistima. Pad koji se dogodio isključivo je stvar ljudske pohlepe, jer su ljudi opsesivni novcem i nikad im nije dosta. Zemlje oko nas u ponudi nude puno više za puno manju cijenu. Mislim, tko s minimalnom plaćom u RH moze priuštiti sedmodnevni odmor na moru s obitelji? Gdje su hrana, put, djeca? Kupiti grožđe za 80 kn, pivo za 45 kn, pizzu za 90 kn i kuglicu sladoleda za 30 kn – strašno! Danas je toliko djece u Hrvatskoj koje nikada nije vidjelo more, i to je velika sramota. Ljudi jedva preživljavaju. Hrvatski turizam postao je natjecanje tko može da uzme i ugrabi više. Nema više ljudskog dostojanstva, kulture, i poštenja. Nema respekta prema gostu da mu se ponudi najbolje, da se osjeća ugodno, i da se taj gost vrati – samo je jedan cilj, a to je uzeti mu lovu i da se nikad više ne vrati. Turizam u Hrvatskoj se mora vratiti na stanje kada su ugostitelji, tj. kuhari i konobari bili cijenjeni i kada su imali uredna primanja i radno vrijeme. Iskorištavanje djelatnika u sezoni jedan je od razloga za sve loše što se događa u turizmu. I tu se stvarno moramo probuditi i nešto napraviti. Gastronomska ponuda je odlična i trebamo pratiti trendove. Ne živimo u doba komunizma, kada smo hranu servirali na listu zelene salate! To je odavno izašlo iz mode, zaključio je Slavko.

Dao je i savjete mladim kuharima koji tek počinju sa zanatom da uče, uče i samo uče. Da slušaju starije, upijaju znanje, skupljaju recepte i da jednog dana naprave nešto od sebe, jer njihovo vrijeme tek dolazi. Svim mladima savjetuje da prate svoje snove, da rade na tom snu, budu kreativni, ne zatvaraju vrata za sobom i grade karijeru, jer ona ne dolazi preko noći. Uz podršku najmilijih ni odlazak u inozemstvo, za višim ciljem, nije strašan. Ispred svakog od nas stavljeno je iskušenje za brojnim prilikama, pitanje je hoćemo li je ugrabiti.

-Borite se, u Hrvatskoj ima posla, ako je problem financijska situacija, svakako pođite i vidite svijet. Samo ne zaboravite od kuda ste došli, prezentirajte zemlju, bas kao i ja, izgradite se i vratite – jači i bolji!

Autor:Dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.