Patrik Macek/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Povratak ‘zdravih snaga društva’

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 12. siječnja 2018.

Imamo svog Orbana, ali – zabunom

Iako je ovo kolumna o hrvatskoj političkoj gluposti – i samim time kritična i negativno intonirana – ovaj put jednostavno moram početi nečim zbog čega sam ponosan na Hrvatsku i njenu demokraciju. A što će zacijelo kritizirati – svi drugi, naročito u srednjestrujaškom, ili kako je to danas popularno reći “mainstream” tisku. U utorak je u Europskom parlamentu predstavljen izvještaj “Bolesne demokracije u Europi”, a to su one “neliberalne”. Neliberalne znači, u ovom slučaju, one u kojima se poštuju osnovne ljudske slobode zajamčene Poveljom UN poput slobode savjesti, slobode govora, slobode udruživanja, i – rezultata izbora. Zdrave, liberalne, su one u kojima se provodi kampanja “suzbijanja lažnih vijesti” i “govora mržnje” (cenzura), indoktrinacija duginim bojama od vrtića na dalje (socijalni inženjering i pranje mozga), te nediskriminacija kojom se sloboda udruživanja učinkovito poništava, a društvo pretvara u homogenu masu potrošača u kojoj nema mogućnosti pobune i koju je moguće mijesiti poput tijesta.

Liberalne demokracije bi se u stvari trebale zvati – permisivne demokracije, ne liberalne, jer one to nisu, liberalizam je ipak nešto posve drugo. U one “bolesne” smo pak upali mi, Mađari, Poljaci – dakle, one države u kojima se demokracija još uvijek zove demokracijom a ne “populizmom”, a demagogija još uvijek demagogijom. Među bolesnim demokracijama nije jedna Španjolska, gdje policija ljude koji su odlučili izaći na referendum, kao na vid mirnog i nenasilnog demokratskog izjašnjavanja, premlaćuje kao stoku. Niti Engleska gdje se roditeljima (ali samo bijelima i nemuslimanima!) oduzima dijete odmah po rođenju i daje na usvajanje ako su siromašni i država procijeni da nemaju dovoljno novaca. Niti Švedska i Njemačka u kojima postoje no-go zone u koje niti hitna ne može bez vojno-policijske pratnje. I u kojima silovanja i bacanje kamenja i molotovljevih koktela na sinagoge postaju dio svakodnevnice. Mene je ta priča o bolesnim demokracijama podsjetila na sintagmu “Zdrave snage društva” koja se često koristila u vrijeme mog djetinjstva i mladosti. Nisam tada znao da je korištena prvi put u Češkoj, za one koji su pozvali ruske tenkove da im pomognu ukloniti “bolesne”, antisovjetske snage predvođene Dubčekom, koje su povele “Praško proljeće” i nisu smatrale da je demokracija ono što odluči CK u Moskvi. Niti sam 71. znao da je sintagma “zdrave snage” korištena u Jugoslaviji za one koji su se suprotstavili Hrvatskom proljeću, za one koji su smatrali da bi se o Hrvatskoj trebalo odlučivati u Beogradu, a ne u Hrvatskoj i po volji hrvatskog naroda. To sam saznao kasnije. Ali mi je bilo jasno da su zdrave snage društva oni koji drže pendrek i imaju tenk. A 91. me je na to podsjetio Slobodan Milošević, koji je također tada volio palamuditi o “zdravim snagama” u Jugoslaviji. To su, naravno, bile one koje je predvodio on sam. Bolesno!

Danas, zdrave snage društva, što je zapravo jednako što i antifašisti, smatraju da je demokracija ono što se odluči u Bruxellesu mimo volje naroda koji čine EU, upravo kao što su nekoć smatrale da je demokracija ono što se odluči u Moskvi u ime svih socijalističkih, progresivnih zemalja. I imaju jače stvari od tenkova i pendreka, imaju medije i po novom i kontrolu nad društvenim mrežama – ne smije se dozvoliti novi Trump!, nad obrazovnim  sustavom, nad svim centrima moći osim onima legalno demokratski biranima, poput Orbana, Trumpa ili Dude. Sad se u tom društvu našao i Plenković, a tamo ga je smjestio član vlastite grupe stranaka, pučana, u Europarlamentu, Frank Engel, član parlamentarnog odbora za ljudska prava, pravosuđe i unutarnje poslove, odnosno europskog ministarstva policije, da ne koristimo orvelovske termine koji zamagljuju o čemu se radi u stvarnom svijetu.

I bio bih jako ponosan na Plenkovića, kad bih bio siguran da je to mjesto gdje je on želio biti i gdje spada, uz Orbana i zemlje u kojima demokracija i dalje znači vladavinu “populističke” većine, ne “prosvijećene” manjine kao nekoć u SSSR-u. Ali, bojim se da se u tom društvu našao protiv svoje volje, i da je njegova politika upravo suprotna u intencijama, pretvoriti Hrvatsku u Švedistan na rubu Balkana. Ako ne po standardu, što je nemoguće zbog brojnih čimbenika, onda po “ugledu” među zdravim snagama društva.

Tromblonov promašaj

Petar Janjić – Tromblon je, za one koji ne znaju, heroj Vukovara u kom je uništio čak 29 tenkova i taj broj nikad nije bio upitan niti ga je po potrebi smanjivao, naprotiv za to ima svjedoke i dokaze. I, za razliku od Freda, bio je četiri puta ranjavan. No kako to inače nerijetko biva, heroji u ratu se često ne snalaze najbolje u miru. Petar Janjić je svakako htio uraditi nešto što bi Hrvatskoj bilo od koristi da je upalilo – izvršiti pritisak na Vladu da ne kapitulira pred teritorijalnim zahtjevima Slovenije. A zna se da je hrvatska vlada, i ne samo ova, najčešće spremna kapitulirati pred bilo kim, osim pred zahtjevima vlastitog naroda. Pa je prvo obećao da će okupiti veterane i sa sto brodica stati na crtu razgraničenja, davši vladi ultimatum od 72 sata. Što je imalo velik odjek u javnosti, i uglavnom je kritizirano, kao što se općenito kritizira i ismijava sve što je na liniji obrane hrvatskih nacionalnih interesa, bilo pametno ili ne. Odnosno, bilo bi na toj liniji da je uspjelo, jer se maltretiranje i ucjenjivanje Hrvatske i od strane Slovenije i EU i ostalih bazira upravo na nedostatku patriotizma u Hrvatskoj, nedostatku nacionalne i svake druge solidarnosti u Hrvata. Ali nije, jer Tromblonu je za to trebala podrška braniteljskih udruga. A ona je, očito, izostala.

Tromblon je zato u ponedjeljak, nakon što je istekao rok ultimatuma kojeg je dao Vladi, najavio da će organizirati akciju ‘Regata za razum – Piranski zaljev – Savudrijska vala’  3. veljače, no i to je propalo idućeg dana, kad su iz udruga veterana poručili da u tome neće sudjelovati. Janjić je udruge potom kritizirao zbog poltronstva, i u pravu je, no i on se je isto tako zaletio, i nije mu prvi put. Prije nego nešto obećate, bitno je da budete sigurni da obećanje – ili prijetnju, zavisi kako gledate na to – možete i ostvariti. Jer ako ne uspijete, ispadate nevjerodostojni i neozbiljni.

Prije toga je već znao obećavati stvari koje nije mogao realizirati, ili se zalijetati sa stvarima sa kojima nije trebao. 2004. je objavio knjigu u kojoj je žestoko napao Tuđmana i Šuška zbog izdaje Vukovara, a to o izdaji je bila mantra Kos-a i Udbe još od rata koji se tamo vodio, kako bi se demoraliziralo Hrvate i natjeralo ih na predaju (danas ih se također demoralizira, sustavno, kako bi otišli za Irsku). No zato je sedam godina kasnije, 2011. održao zapažen govor na prosvjedu “Stop progonu hrvatskih branitelja”. Ali je isto tako obećao razapinjanje sto šatora pred ministarstvom branitelja, za što nije dobio dozvolu Grada. Iz čega bi se dalo zaključiti da je sklon olakom davanju obećanja, što ga čini lakom metom neprijatelja svih branitelja i veterana.

No ipak, Janjić je posve u pravu oko onog što je rekao o sporu sa Slovenijom – a to je da smo svi svjedoci kakva nam je diplomacija, i postavio jako važno i zamimljivo pitanje: Zašto svi pozivaju da se suzdržimo od incidenata? Jer, Slovenija je upravo izazivanjem incidenata došla gdje je sad.

HRT – za koncesiju spremni

Mesić je postao zvijezda u “regionu” nakon posljednjeg gostovanja u NU2 – i u Srbiji i u BIH su požurili prenijeti njegove izjave u kojima optužuje Tuđmana za ovo i ono, što samo pokazuje da nam je susjedstvo i dalje kakvo je i prije rata bilo i da rat, na žalost, nije gotov. Sve se više bojim da je 1995. jednostavno potpisano višedesetljetno primirje nego nešto drugo. Samo što u Hrvatskoj više nema onog domoljubnog zanosa i optimizma koji je, svemu unatoč, vladao devedesetih. Optimizma da nakon rata dolazi bolje vrijeme, vrijeme u kom će pobjednici u ratu odlučivati o smjeru Hrvatske. A ta nacionalna katastrofa, gubitak dobivenog rata, je započela upravo dolaskom Mesića na vlast 2000. Tada nije bilo tako bolno očito kao danas na koji način strane obavještajne službe režiraju izbore u banana državama, vjerovali smo da nam je zapad saveznik a možda i prijatelj, i da totalitarizmi dolaze s istoka. Nismo vidjeli, osim rijetkih, tko je Mesić i za koga radi, kad je dijelio dokumente “strogo povjerljivo” britanskom “novinaru” – obavještajcu. A pričao je u Nacionalu, koji ga je medijski i stvorio, kako je to zato jer u demokracijama sve treba biti transparentno.

Sad pak tvrdi da ništa spornog nije nikom dao, da nije svjedočio protiv Praljka, i da nije surađivao s udbom, iako dokumenti pokazuju nešto drugo. Mesić nije jednom dokumentirano ulovljen u laži, previše bi bilo ovdje nabrajati sve što je slagao a što mu je dokazano da je slagao, još više mjesta bi trebalo za sve čudesno izgubljene čekove i čudesnim višemilijunskim pozajmicama od nevidljivih i anonimnih prijatelja kupljene vile. Nije teško vidjeti kad Mesić laže. Usta mu se miču. No nevjerojatno je kako on za sve uspijeva pronaći – doduše, neuvjerljivo – opravdanje. I kako sve bezobrazno i drsko pokušava okrenuti u svoju korist. Pa su mu sad svi i svuda ustaše, od njih se ne da živjeti, a za to što je on malo ustašovao devedesetih je kriv bio, jasno, Tuđman i HDZ. Kako to da nisu svi u tadašnjem HDZ-u tada ustašovali, i da je Mesić u tome prednjačio? Nevjerojatno je i kako ustraje na priči da se s Tuđmanom razišao zbog politike prema BIH, a on je taj koji je išao u BIH smijeniti Komšića i postaviti vodstvo koje će zaratiti s Bošnjacima, i ne samo to, nego je bio uz Tuđmana cijelo vrijeme rata u BIH, a razišao se s njim kad je sve praktički bilo gotovo!

Emisija je očito bila smišljena tako da se Mesića što je moguće više očisti. Svi znamo kako neugodan i direktan Stanković može biti kad to želi. Šteta što nije jednako neugodan i direktan prema svakom jednako, naprotiv, spram nekih nastupa kao isljednik i maltene egzorcist-inkvizitor, a spram nekih kao suradnik i pomagač. Emisije poput te me samo sve više uvjeravaju kako je HTV za koncesiju spremna. Nema smisla da je plaćamo preko milijardu kuna godišnje.

Ministarstvo gluposti

Zanimljivo je pratiti s kojim se žarom “liberali” u Hrvatskoj i drugdje zalažu za strogu kontrolu “govora mržnje” i “lažnih vijesti” na društvenim mrežama, sanitizaciju javnog govora, zabranu “povijesnog revizionizma”, i sve ostale orvelovske novotarije koje, naravno, nose imena koja su u značenju posve suprotna stvarnoj prirodi stvari. Jasno je da je kontrola lažnih vijesti – pri čemu će o tome koja je vijest lažna a koja ne komitet odlučivati posve proizvoljno, mimo suda i bez mogućnosti žalbe – zapravo cenzura u najgorem obliku, gdje će, kao kod izvješćivanja mainstream medija iz Sirije, dozvoljene biti samo lažne vijesti. Naravno, one koje producira konglomerat skrivene države, korporacija i raznih PC vjerskih institucija, odnosno NGO-a kao vida sekularne crkve.

A onda, kad se netko s razlogom pobuni oko toga zašto se na javnoj TV prikazuje film koji javno vrijeđa osjećaje udovica veterana Domovinskog rata, kao da im nije dovoljno što su udovice, i nema druge svrhe nego, kao i velika većina filmova koje HAVC snima novcem poreznih obveznika, prikazati veterane i njihove obitelji kao parazite, kmečati o cenzuri. Cenzura? Cenzura je zabrana! Skidanje nečeg s programa neke televizije nije cenzura. Nitko nije obvezan, naročito HRT, prikazivati bilo čije filmove. Jer, HRT se financira javnim novcem i kao takav ima zadatak promicati nacionalni interes, ne separatni i specijalni određenih grupa. A nacionalni interes sigurno nije prikazivati DR i veterane u lošem svjetlu. O zabrani nema govora, autori su slobodni staviti svoj uradak na Youtube ili ga ponuditi komercijalnim televizijama, ako misle da film ima komercijalnog potencijala. Ako nema, za kog Boga je uopće snimljen? Iz potrebe za vrijeđanjem udovica i siročadi ili iz potrebe za grabljenjem javnog novca? Iz umjetničkih sigurno ne, jer se prozirni politikantski uratci iz takvih pobuda ne snimaju. Propagandnih isto ne, bar ne za Hrvatsku koja to i plaća.

Ah, da, zašto uvod koji se poziva na Orwela? Jer se sporni film zove po jednom od četiri ministarstva u Orwelovoj knjizi, “Mininstarstvu ljubavi” koje je u stvarnosti tajna policija. Koliko to može biti “benevolentno prema udovicama branitelja”? A upravo to, da je film benevolentan prema udovicama hrvatskih branitelja, koje su se protiv njega i pobunile, tvrdi autor filma –   Pavo Marinković. Je li to istina, imat ćemo ipak prilike vidjeti – film će na kraju biti prikazan, u četvrtak na drugom programu. No, znajući kakve filmove HAVC financira, te pozadinu autora, to je malo vjerojatno. A treba biti skeptičan i prema tvrdnjama HAVC-a da se radi o jednom od najboljih hrvatskih filmova. Kao prvo, jer u Hrvatskoj odavno nije snimljen stvarno dobar film, kao drugo, jer film na IMDB-u ima malo ocjena – i to, za takav tip filma kojeg ocjenjuje i gleda uglavnom jedino ciljana publika, uglavnom loših. A da stvar bude gora, film je komedija. Kad čujem da se spominje “hrvatski humor” obično u panici tražim daljinski. Čak i par sekundi prosječnog hrvatskog humora može prouzročiti ozbiljne želučane tegobe.

U međuvremenu, valja ponovo podsjetiti da su reakcije kad se protiv nečeg što ih vrijeđa bune udovice branitelja u stilu “a što se one imaju buniti, cenzurirale bi istinu”, u najboljem slučaju, a u najgorem “treba te parazite zatući i skinut ih s proračunske sise”. Kad se protiv nečeg što njih vrijeđa – poput primjerice kape na kojoj u uputama za pranje piše “ili dajte mami da vam opere” bune feministice, onda je to hvalevrijedna borba protiv govora mržnje, rasizma, seksizma, i tako dalje.

Hrvati ponovo kreću na Rusiju

Većina vas je čula za 369. pojačanu pješačku pukovniju koja je u sklopu Wermachta, jer NDH nikad nije proglasila rat SSSR-u, ratovala kod Harkova i Staljingrada i istakla se hrabrošću i nedisciplinom. Zašto su uopće ratovali tamo, kad nismo proglasili rat? Za ljubav naših tadašnjih zapadnih saveznika. Naši današnji zapadni saveznici opet imaju problema s Rusijom, iako tamo više nema komunizma, čistki, diktature. Demokracija je, ne naročito kvalitetna, ali vjerojatno kvalitetnija od današnje zapadne, koja je isto tako teško kompromitirana, ali na sasvim drugi način. Dok se u Rusiji na razne načine suzbija djelovanje oporbe, na zapadu se na razne načine suzbija demokratski izabrane lidere ako nisu po volji i na liniji određenih struktura koje nitko nije birao.

Uglavnom, na granicu s Rusijom smo u sklopu NATO snaga poslali 258 vojnika, 12 preplaćenih Patria, i višecjevni bacač Vulkan. To je puno manje od tri i pol tisuće dragovoljaca iz Sarajeva, Varaždina i Zagreba koje je dovukao Pavelić, ali tek nešto manje od Nijemaca, samo četiri puta manje nego Amerikaca, i tako dalje. Dakle, u odnosu na vojni proračun i broj stanovnika, Hrvata je – daleko najviše. A osuda šestorke i inzistiranje EU na poštivanju kompromitirane arbitraže sa Slovenijom je valjda nagrada za vjernost i entuzijazam, kao i proglašenje zemlje “bolesnom demokracijom” u europarlamentu.

Svježe vijesti iz Beča, Washingtona i Rijeke  

Da se ozbiljno krenulo u sanitizaciju javnog prostora od “lažnih vijesti” vidi se i iz izbora agencijskih, HINA-inih vijesti koje su zauzele prva mjesta na portalima i naslovnicama zadnjih dana. Pa smo tako umjesto “lažnih vijesti” o najboljim rezultatima američkog gospodarstva u zadnjih pedeset godina u 2017, o rekordnoj godini po gotovo svim parametrima, imali prilike čitati “istinite” o nekoj knjizi tračeva nekog američkog komentatora koji je zapeo dokazati kako je Trump neviđeni kreten, idiot, nesposobnjaković, budala, psihopat, te opasan i zao luđak. Možemo li i mi dobiti jednog takvog?

Umjesto vijesti o napadima i silovanjima i proslavama Nove godine u “sigurnosnim zonama” u Njemačkoj, jer ulice i trgovi nisu više sigurni, mogli smo čitati kako je prvom djetetu rođenom ove godine u Beču mrzitelji žele izgon i smrt. Je, slažem se, užasno je neljudski nedužnom novorođenčetu željeti zlo. Samo što je izostavljeno da su od stotina tisuća upisa na društvenim mrežama pronađena dva-tri takvog tipa, naravno neizbježno, pa je iznimka dignuta u medijima na razinu pravila, efemerno i marginalno je stavljeno u centar, kako bi se prikazalo kako su ipak muslimani žrtve zlih bijelih ljudi na zapadu. Vrlo niska manipulacija, od onih koji inače “ne vole generaliziranje” i stereotipiziranje. Osim kad im odgovara. Principi su za budale, antifašističke vrijednosti za svakog.

A da ne ostanemo bez domaćih vijesti tog tipa, u jeku drame sa Slovenijom imali smo priliku na naslovnicama čitati kako je Frljićevoj supruzi jako teško jer ga “mrzitelji” napadaju kao izdajicu. Umjesto okrivljavanja svakog drugog za svoje nedaće, što je jedan od stupova liberalne vjere, možda bi se trebala zapitati zašto to pobogu čine? Je li ih njen suprug možda, nedajbože, čime uvrijedio pa da tako reagiraju? O tome, jasno, ništa. Ima jedna američka poslovica, ljudi koji žive u kućama s velikim prozorima ne bi trebali bacati kamenje na prolaznike. Uostalom, i mene vrijeđaju i prijete mi kao i njemu, samo s druge strane, a ja nikog ne vrijeđam onako kako on to radi, pa što? Nitko moju ženu sigurno neće pitati sviđa li joj se čitati što o meni neki pišu.  

Sve gore navedeno su metode manipuliranja javnim mišljenjem, i igranja s vašom glavom i onim što je u njoj. Suptilne ili manje suptilne. Ali, vjerujte mi, učinkovite. Izgleda da volimo slijediti svijet i zapad u svemu što na zapadu – ne valja. Od onog što valja, a toga još uvijek ima jako puno, uzimamo malo ili ništa.

Milinovićev gaf

Nije neka tajna da nisam uopće sklon Plenkoviću na čelu HDZ-a, smatram da bi on trebao voditi SDP, i vjerujem da bi on to sjajno radio. No isto tako smatram da valja biti principijelan, i dati čovjeku za pravo kad je u pravu, kao u slučaju sukoba s Milinovićem. Istina, Hrvatskoj treba decentralizacija, puno se o tome priča, i sigurno nam ne treba sotonizacija po medijima lokalnih lidera kao “gradskih šerifa”. Na lokalnoj razini demokracija obično najbolje funkcionira. No ono što Hrvatskoj ne treba je korupcija, a prilično je očito da NP Plitvice služi, kao i većina državne imovine bilo gdje, za isisavanje novca u džepove lokalnih političara i njihovog kruga ljudi. Takav je kod nas narodni običaj, korumpirana smo zemlja, da se ne lažemo.  

A Milinovićeva kandidatkinja za ravnatelja NP Plitvice, zbog koje je čak podnio ostavku na vodstvo županijskog HDZ-a, je supruga bivšeg ravnatelja istog tog parka koji je pod ozbiljnim optužbama za korupciju. Jasno je da se tu radi o politici “I nakon mene, ja”. Odnosno, o rođačkom socijalizmu koji se kod nas iz nekog razloga pogrešno zove rođački kapitalizam.

Milinović se malo previše zaletio s presicom, i dobio po prstima zbog nepoštivanja hijerarhije u stranci. I u tome nema ničeg skandaloznog, stranke su hijerarhijske organizacije s jasno podijeljenim ovlastima. Jer, niti jedan lider si ne može dozvoliti takvu pobunu, da je to prošlo u Lici sutra bi Plenković imao jednaku situaciju u svim županijama, s ucjenama i pritiscima. Milinović je kao iskusan političar trebao znati kad nešto prolazi, kad ne.

Autor:Marcel Holjevac / 7Dnevno / 12. siječnja 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.