ŽELITE ISTINU? EVO VAM JE U LICE: Da u Hrvatskoj postoji smrtna kazna, bili bismo gori od Saudijske Arabije

Autor: Josip Valjan-Harambašić

Ćiro je bio peder, Čačić vodoinstalater, Otto Barić je ishlapio, Bilić je s igračima bio previše na “ti”, Kranjčaru se izvlačio prljavi veš. Svi oni imaju nešto zajedničko – bili su hrvatski nogometni izbornici. Dalić je aktualni i nadam se da će kao takav potrajati. Navijači, nažalost, nisu skloni braku pa su tu samo u “dobru”, a kad krene po zlu, drvljem i kamenjem nabacuju se na “brak”. Svi su odjednom, popularno rečeno, “generali poslije bitke”, neki i prije, ovisno o konstelaciji zvijezda u trenutku rođenja. Kažu da su škorpioni agresivniji, vodenjaci vole sačekati da utakmica završi pa onda počnu, onako ziheraški, “analitički” apostrofirati što je izbornik trebao i mogao učiniti bolje, a nije. Blago nama, zemlja tisuću  otoka i najmanje  toliko izbornika, a uvijek dovedemo krivog, naravno, po osobnom mišljenju, a mišljenje ima svatko, kao i neku drugu stvar, ali je prosta pa nećemo otkriti što je.

Nacija kompilatora, editora i falsifikatora, kojima u velikoj mjeri poziv i jest da prosuđuju tuđi rad, ali, hej, takav sam i ja pa se idem uklopiti, samo da prije toga izaberem stranu.

U razgovoru (jednom možda bude i objavljen, trenutno ima bitnijih stvari) s prijateljima iz Švicarske koji su zbog utakmice Vatrenih iz Zuericha potegnuli do Poljuda, jedan od sugovornika detektira glavninu problema društva u Hrvatskoj: “Ovdje svatko sve radi (svaštari). Kod kuće, ako imam problem s vodovodnim cijevima, platim vodoinstalera da to riješi i ne pada mi na pamet da mu se miješam u posao”. Zna čovjek da će ljudima u Hrvatskoj prva asocijacija na Švicarsku biti novac pa da će u skladu s tim zaključiti “lako je njemu pametovati”, zato bolje da ne spominjemo ime, nema potrebe. Čovjek ima dva sina, jedan je igrao za mladu reprezentaciju Hrvatske s Kalinićem i ekipom, ali se odlučio školovati. I nije pogriješio jer mu sjajno ide. Inteligencija nema veze s uspjehom, a diploma ne znači ništa, tako nas barem ovdje uče, a poslije svi uglas ponavljamo “lako njemu”. E, moj narode… lako tebi.

Nema mnogo ljudi koji znaju da jedan drugi “Švicarac” u egzilu, trenutno na odsluženju kazne u Kataloniji, vlastitim novcem financira “iseljenički klub” u Švicarskoj. Iz čistog hira i ljubavi prema domu. Ovdje riječ “ljubav” ima patetične konotacije, “dijaspora” to vidi malo drugačije.

Zlatku Daliću, čovjeku koji u boravku ima medalju sa Svjetskog nogometnog prvenstva iz Rusije, skovanu od plemenitijeg metala od nego što je ona Miroslava Ćire Blaževića, ljudi jednostavno vole umanjivati uspjeh. Dva su programirana odgovora na isto toliko mogućih ishoda utakmice. Dio javnog mnijenja u pobjedama voli vidjeti nedostatak igračke kvalitete kod protivnika. Nije li to umanjivanje uspjeha i oduzimanje zasluga? U porazima druga priča – kriv je Dalić, s tim da smo i neriješene rezultate protiv renomiranih ekipa počeli smatrati neuspjehom. Kakav kompliment!


No, biti izbornik nije lako, to je kao da ste poput kralja ili samoga pape. Proučavajući primitivne kulture u vremenu u kojem “pametni” mobiteli još nisu bili toliko pametni, klinički psiholog Raphael Lenne pronicljivo je primijetio da u nekim situacijima “poglavica” plemena dođe kao katalizator društvu koje vodi. Kako su po svome primitivnom shvaćanju ljudi ondašnjeg vremena prirodne pojave pripisivali (ne)milosti bogova, tako su za iste nemile prirodne okolnosti znali kriviti upravo izabranoga poglavicu, s obzirom na to da je on u izravnom kontaktu s bogom. Milost se onda postizala žrtvovanjem poglavice jer, ako je bog nesretan, a poglavica izravno komunicira s njime, mora biti da je poglavica rekao nešto što je boga razljutilo! Kada bi poglavica završio u loncu, okolnosti se ne bi bitno mijenjale jer su bile determinirane geografskim uvjetima, a ne intrizičnim doživljajima vanjskog svijeta. Vulkanske su erupcije, na primjer,  karakteristične za “vatreni prsten” koji dobar dio svojih “centrala” ima u području jugoistočne Azije, gdje i danas žive neka od najprimitivnijih plemena.

I tako je naš “poglavica” Dalić kriv kada “ne ide”, ali nema ni najmanje zasluge za uspjehe. Složit ćete se, izbornike je lako mrziti, bez obzira na to tko su i odakle dolaze.

Da svi putovi ne vode u Rim, nego da dobar dio njih skreće  prema ironiji, uvjerio sam se čitajući naslove i komentare dežurnih izbornika i onih koji to tek misle postati. Upadljiv je nedostatak osjećaja za zajedništvo, a osvrću se upravo na funkcioniranje kolektiva. Ako je svođenje nogometa na jedanaest pokretnih točkica magnum krimen “stručnih analiza”, onda je izostanak shvaćanja prirode komunikacije između tih točaka i linija koje te točke tvore grijeh broj dva.

Nije dugo trebalo da izađe podatak o broju točnih dodavanja u jučerašnjoj utakmici, gdje je “poražavajuće” da jedan Vida ima najviše dodanih niskih lopti, a to bi, po svemu sudeći, trebao biti Luka Modrić i neki središnji vezni igrači. S druge strane, izlazi podatak da je Luka igrao s flasterom na leđima. Svatko tko je igrao obranu u niželigaškim klubovima čuo je za famoznu trenersku poštapalicu: “Ako on ide u WC, i ti idi za njim”. E sada, izostanak povezivanja. Ako je Luka igrao s čuvarom u štucni, netko drugi je trebao preuzeti ulogu razigravača, što donekle i jest Ivan Rakitić, čija je forma osjetno na nižoj razini od uobičajene, zna se i zbog čega. Josip Brekalo odigrao je vrlo solidnu utakmicu, no čovjek koji je nedostajao na terenu upravo je Marcelo Brozović, što je objektivna okolnost, ne subjektivna. O njegovoj važnosti za igru Vatrenih jednom drugom prilikom, ovdje ćemo spomenuti samo responzivnost i anticipaciju igre koje kao faktore nećete pronaći ni u jednoj analizi, a ključan su element za prijenos lopte i zatvaranje razvoja protivničke igre.

Igra Marcela Brozivića, kada je na svojoj razini, čini Modrića boljim igračem, lakšim igračem. Modrić je također taj profil igrača, momčadski tip. Što to znači, prikazat ću slikom koja ne zahtijeva objašnjavanje, a zorno dočarava pojam i značenje sinergijskog djelovanja. 

Smisao nogometne igre krije se upravo u sinergiji. Recimo da je vrijednost Balea kao napadača 0,85, a Ronalda 0,91. Ronaldo je igrač koji, da bi bio na svome maksimalnom učinku, negativno utječe na učinak suigrača iz napada, tako da u “paru” s Baleom tvori učinak od recimo 1,6 – no kada se gleda ukupan učinak na momčad, Ronaldo je tip igrača koji podiže prosjek.

Brozović i Modrić su igrači koji se međusobno i kolektivno “vole”, između njih postoji “kemija”, kako je popularno reći, no tu priča ne prestaje. Znanstvena istraživanja na području nogometa, mlađa od jutarnje rose i ekološkog pokreta “švedske” Grete, analiziraju vrste i količinu kretanja u tri linije momčadi, strukturirane po fazama napada i obrane te podijeljene na osnovi tri kriterija s obzirom na ishod utakmice. Presjek istraživanja, koji ću opisati drugom prilikom, apostrofira da, primjerice, momčadi koje su izgubile utakmicu u obrambenoj liniji imaju više trke nego u utakmicama u kojima su pobijedile, što je logično – jer su trčale za loptom – nisu njome vladale! Samim time, broj dodavanja u obrani je manji, a ne veći. No, dobro, Hrvatska nije izgubila, ali poanta je sljedeća. Izostankom Marcela Brozovića Hrvatska je izgubila igrača u obrani i u napadu jer se današnji nogomet zasniva na participaciji svih linija u fazi obrane i faze napada – Marcelo je baš taj tip igrača, “polivalentan”. Njegov se izostanak odrazi na čak tri načina. Prvi je izostanak visokog presinga, zaštitnog znaka Vatrenih kojim smo pomeli Slovake u Trnavi i Mađare na Poljudu. Njegovim izostankom opteretio se Modrić i cijela srednja linija, pa je flaster na Modriću ostvario puni potencijal. Nakon što  je pritisak pao, odnosno kad se prva linija obrane koja počinje u napadu spustila u krilo obrani – opet je logično da je obrana ta koja se više igrala loptom. U funkciji kontrole lopte spustili smo je nisko jer smo na to visokim presingom Velšana bili prisljeni, a ne zato što je Dalić napravio taktičku pogrešku.

Broj dodavanja nije svrhovit sam po sebi. Cilj je dodavanja kontrola prostora i kretanje kroz njega da bi se došlo do zone protivničkog gola u kojoj se kreira napad, a dodavanja nema bez – kretanja! Zato bi jedini prigovor Daliću mogao ići u smjeru izostanka Rebića iz prve postave, no počeli su Brekalo i Vlašić pa se na trci i nije puno izgubilo. I evo opet ironije. Cjelokupna informirana javnost zazivala je Brekala i Vlašića, i  sada kada su bili tu – opet nešto ne valja. Dalić je pogodio s Kovačićem kojega je stavio u igru da Modriću bude na usluzi, i bilo je dobro do sudačkog previda.

Je li problem reći da sudac nenamjernim ili namjernim previdom može odlučiti utakmicu? Ne da nužno jest, nego da može? Isto tako, kada bi nogomet bio igra zaobilaženja čunjeva, mogli bismo prihvatiti punu odgovornost za neriješen ishod. Hej, neriješen na gostovanju u Walesu i odgovornost za “neuspjeh”. Nogomet je igra suprotstavljenih strana. To znači da i onaj drugi igra. Možemo li stisnuti ruku protivniku i reći da je dobro odigrao utakmicu, da se dobro taktički pripremio, da je iskoristio izostanak važnog protivničkog igrača, da su igrali punim srcem za svoju zemlju visokim tempom – i podijelili smo bodove.

Sva sreća što u Hrvatskoj ne postoji kaznionica s električnim stolicama, inače tko zna što bi bilo, kad i ovako svakodnevno tresemo sebe i druge.

Naprijed, Hrvatska. Naprijed, Vatreni.

Autor:Josip Valjan-Harambašić
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.