PROČITALI SMO JEDNU OD NAJBOLJIH SPORTSKIH BIOGRAFIJA U HRVATSKOJ! Evo zašto bi ovo trebao imati svatko

Autor:

Sport, baš kao i svaka druga društvena djelatnost ima svoju povijest, baštinu, memorije, uspomene, a kao i sve druge djelatnosti morao bi imati i svoju arhivu. Ipak, usuđujemo se reći da u Hrvatskoj sport, unatoč svojoj posvemašnjoj uspješnosti i izvrsnosti, još uvijek kaska za urednom arhivom kakvu već posjeduju u nas kultura, znanost, estrada, politika, književnost ili tko zna koja od ostalih djelatnosti. Klubovi i savezi jednostavno malo drže do arhiva, u pokušaju da se preživi i zaživi s novim idejama očuvanje baštine postaje u sportu – zadnja rupa na svirali. Ako jest uopće i rupa.

Nema u Hrvatskoj ni metodologije ni odnosa prema arhivskoj građi. To je praktički užasan odnos i arogancija prema podacima iz povijesti. Uzmimo za primjer slučaj odnosa prema medaljama hrvatskih sportaša osvojenih za vrijeme nastupanja za bivšu državu, pa tu Hrvatska uopće nije ni sudjelovala u sukcesiji odličja. Ta nezainteresiranost naših funkcionera, čelnika našeg Olimpijskog odbora koja se očituje u riječima – Što mi tu možemo napraviti – dovela je do toga da je sve hrvatske medalje s olimpijskih igara prisvojila Srbija. Nije problem s time da sve medalje iz bivše Jugoslavije pripadaju bivšoj Jugoslaviji, a malo mi je čudno da su Mate Parlov, Matija Ljubek, Đurđica Bjedov sportaši Srbije. Taj odnos koji se na ovom primjeru očitava zapravo ilustrira cijelu tu priču o nebrizi za hrvatsku sportsku baštinu i arhivu. Pojam arhive u Hrvatskoj je gotovo pa znanstvena fantastika. Muzeji, arhive pojedinih institucija, izdavačka djelatnost istih – sve to skoro ne postoji ili uopće ne postoji”?

Je li, konkretno što se sporta tiče, na djelu ponašanje naših sportskih djelatnika u stilu – Sad sam došao ja i od mene počinje svijet. Prije ničega nije bilo?

Dolazimo i dalje do nekih paradoksalnih situacija, u sveopćoj nebrizi za povijest sporta možemo li i od novinara očekivati da uopće znaju koje su sportske povijesne veličine pojedinci i klubovi stasali i djelovali u Hrvatskoj, usput čineći svjetske rezultate?

E, to je bitno. Za arhivsku građu moraju biti zaduženi i novinari, točnije mediji. Ne samo osobe, rođaci, unuci, kao što će u konkretnom slučaju biti riječ. Ne treba abolirati medije od odgovornosti za situaciju s našom sportskom arhivom i poimanjem povijesti sporta. Dapače, medije bih stavio kao glavne krivce za današnje stanje. Kad gledam danas, tko bi uopće pisao i brinuo o takvim stvarima glede povijesti sporta u Hrvatskoj. Tko od medija uopće ima povod, ima želju da neki događaj iz sadašnjosti usporedi s nekim davnim, zanimljivim, jedinstvenim. Dakle, i medijima, novinarima nedostaje znanje. Kad imate ljudi kojima je sve dalje od jučerašnjeg gola iz Lige prvaka posve nezanimljivo. A to ne smije biti tako. Ima iznimaka, no toliko su rijetke da kad ih vidim u novinama čisto se ugodno iznenadim. Svaki sadašnji događaj može biti povod za neki događaj iz prošlosti, ne da i se nabijala kartice tekstova, povijest je kontinuitet, ona nije kraj. Sve je dio iste cjeline koju treba znati. Ako netko ne zna onda taj posao nije za njega. Mi imamo novinare koji pišu da je na otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine pjevao Freddie Mercury. Koji je umro znatno prije. Mi imamo odbojnost prema točnosti, faktografiji, naposljetku i prema arhivi. Zar je moguće da naši najveći klubovi i savezi nemaju svoje muzeje i li barem službe koje bi se bavile riznicom, arhivom, muzeologijom, dakle svojom poviješću?


Klubovi i savezi koji se toliko diče svojom prošlošću, koji se smatraju institucijama ne polažu pažnju na svoju povijest. U redu, neki od njih su više puta radili monografije svoje povijesti, uvijek drugačije s obzirom na okolnosti. Nisu napravili ni neke mini-muzeje osim dvorane s trofejima, sve izgleda toliko zapušteno. Jasno, za takav posao treba imati puno strasti i ljubavi, no ti ideali u našem društvu sve teže prolaze. Jasno je da svi ne mogu napraviti muzej kao majka od Dražena Petrovića, gospođa Biserka. Ali, ljudi koji toliko pričaju na svakodnevnoj bazi o veličini i ugledu svojih klubova morali bi naći model da se povijest čuva i pokazuje. Ali, nije tako. Obmanjuju. Pa, to mogu biti i zgodni turistički projekti, tko ne bi pogledao muzej Hajduka, Dinama, Cibone, Zadra, Jugoplastike”…

Sve ostaje na entuzijazmu pojedinaca, poput Jurice Gizdića, ili u konkretnoj našoj priči, unuka Frane Matošića… Koji se isto zove Frane.

Eh da, to je naša priča.

To je taj dan, 13. veljače, rođendan splitskog, hrvatskog nogometnog kluba, rođendan Hajduka. Koji se pomno čeka. Svaki, baš svaki, istinski navijač Hajduka rođendan svog kluba kao svoj rođendan! Možda od tog rođendana neće praviti pompoznu proslavu, neće maltretirati susjede glazbom, prijatelje zdravicama, a sebe iscrpiti rođendanskom proslavom kako to obično izgleda… No, duboko u svojem duhu, onako intimno, ponosno, taj će se Hajdukov navijač sjetiti kluba s kojim je živio, čije je uspjehe prigrlio, s čijim je neuspjesima patio.

I to je to. Hajduk i njegov navijač oduvijek su zajedno. Na način kao što bi brat trebao biti uz brata, otac uz sina. Klub osnovan kao protuteža austrougraskoj asimilaciji još 1911. godine, Hajduk se brzo prometnuo, kako to vole Splićani reći, u „dijete puka“, oslanjajući se na ljude iz svoje regije. Međutim, ponosnim i poštenim djelovanjem Hajduk je sticao simpatizere i šire, u kojoj god državi taj klub egzistirao, njegova navijačka baza se širila. I širila…

Klub iz malog grada postao je sinonim i tog grada i te regije, osvajavši vojsku navijača i uspjesima i mediteranskim šarmom koji nikad nikome nije priznao da je bolji.

Niska Hajdukovih uspjeha je velika i lijepa, te je na ponos klupske administracije, igrača i navijača. Osvajani su trofeji, rasli su igrači svjetskog glasa, sve je to u sportskom pogledu bilo bez greške. Ali, i uz turbulencije povijesnih zbivanja, s prevratima i promjenama političkih sustava i režima Hajduk je smogao snage opstati. Iz najjednostavnijeg mogućeg razloga.

I baš za Hajdukov 108. rođendan promovirana je luksuzna, sjajno producirana knjiga o Frani Matošiću. A Frane je najveća klupska legenda. Od 1934. do 1956. igrao u splitskom Hajduku (privremeno u klubovima Beograd i Bologna), za koji je nastupio u 739 utakmica i postigao rekordna 729 pogodaka i s kojim je osvojio državno prvenstvo (1950., 1952. i 1954–55). Igrao u ponovno aktiviranom Hajdukovu timu 1944. na Visu. S državnom reprezentacijom, za koju je u razdoblju 1938–53. odigrao 16 utakmica, osvojio je na OI 1948. srebrnu medalju. Od 1956. bio je trener klubova Hajduk i Split te reprezentacije Tunisa, voditelj Hajdukove omladinske nogometne škole i predsjednik Nogometnoga saveza Dalmacije. S bratom Jozom, također Hajdukovim nogometašem, napisao knjigu Dvadeset godina u bijelom dresu (1954).

 

Za “bile” je igrao u 16 sezona, a prvi put je zaigrao za klub 12. svibnja 1935. godine protiv sarajevske Slavije (10-1) s manje od 17 godina, te nastup obilježio s tri pogotka. Za vrijeme služenja vojnog roka sezone 1938./39. igrao je za beogradski BSK, a sezone 1942./43. za talijansku Bolognu je odigrao jednu sezonu, prekinutu kapitulacijom Italije u Drugom svjetskom ratu, te bio najbolji strijelac lige. Vratio se već naredne godine kad je čuo kako se Hajduk prebacio na Vis. Svo ostalo vrijeme bio je standardni prvotimac Majstora s mora za koje je nastupao u 40 zemalja, na svih pet kontinenata.

Sve to u ovoj knjizi uobličio je u vrlo zanimljivu priču autor Boris Vrdoljak Mandeta, kineziolog i bivši vaterpolist koji je napisao “libar” za svakog tko Hajduk ljubi. Magistrirao je na Kineziološkom fakultetu u Splitu, a najdraža mu je kondicijska priprema sportaša. Radi u fitness centru u Spaladium areni gdje vodi grupne treninge. Uz to, priprema dvije nove knjige.

Njegov prvijenac “Bili dres u boji” prošlog je ljeta objavljen u izdanju Udruge “Naš Hajduk” i dio je projekta “Za sva vrimena” čiji je cilj prikupljanje sredstava za otkup dionica splitskog kluba od tvrtke Tommy.

Knjiga je tiskana u dvije tisuće primjeraka, ali ne možete ju pronaći u slobodnoj prodaji, već ju se samo može – zaslužiti. Dobili su je tako oni navijači koji u sklopu navedenog projekta uplaćuju 91 kunu ili 150 kuna, radi čega će njihova imena biti zapisana u tematskom parku na Poljudu.

“Ideju za tu knjigu dobio sam u teškom životom periodu – kad sam imao mononukleozu i kada sam morao ležati tri-četiri mjeseca. Nisam mogao mirovati i krenuo sam prikupljati podatke o svim dresovima Hajduka, po sezonama. Na kraju sam na tome radio nešto više od pet i pol godina” kaže Vrdoljak Mandeta.

Fotografirao je 398 dresova. Pomogli su mu kolekcionari: Ivan Visković, Marko Mladar, Marko Katić, Tomislav Šepac, Rolando Majić, Hrvoje Ljubičić, Tomislav Gabelić, Ivan Mandić, Luka Kodžoman i mnogi drugi.

Da bi došao do svih tih podataka, u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu pročešljao je arhivu Novog doba, Jadranske straže, Slobodne Dalmacije, časopisa Tempo, Sprint… Pomagali su mu u Muzeju sporta u Zagrebu te osobe koje imaju privatne arhive. Zatim navijači Hajduka koji žive van Hrvatske, a s kojima je kontaktirao preko Facebooka.

Frane Matošić je na terenu bio poznat kao veliki Hajdukov kapetan, igrač kojem nitko nije proturječio i koga su svi morali slušati, u privatnom je životu bio skroman obiteljski čovjek. Koliko je bio karakteran, ali i cijenjen potvrđuje priča po kojoj je dva puta odbio prijedlog maršala Tita da se Hajduk prebaci u Beograd i preimenuje u Partizan. Tito ga je respektirao i poslušao. Štoviše, kasnije je naredio da se Matošić vrati u Komunističku partiju nakon što je iz nje bio izbačen zbog navodnih nereda na utakmici s Crvenom zvezdom (udario beka Branka Stankovića).

Matošić je bio također izuzetno prgav i ponosan. U razdoblju kad je Hajduk dominirao prvom ligom, u prvoj polovici 1950-ih godina dva su puta bili onemogućeni u osvajanju naslova. Zato je Matošić izazvao skandal u NSJ-u kad je upao na sjednicu i pitao: “Imate li ovdje barem gram poštenja?”. Mnogo godina potom sjedio je u predsjedničkoj loži Poljuda na utakmici s Italijom (1-1) zajedno s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom te mu se suprotstavio ustvrdivši kako je “njegova” Croatija nedodirljiva i privilegirana na jednoj strani lige, a svi ostali su potisnuti na drugu.

Dugo godina je nastupao i za jugoslavensku izabranu vrstu, za koju je nastupio 16 puta, postigavši 6 pogodaka. Debitirao je pogotkom 8. svibnja 1938. protiv Rumunjske (1-0), a posljednji je nastup imao 9. svibnja 1953. godine s Grčkom (1-0) u Beogradu, i opet svoj nastup obilježio pogotkom u 20. minuti.

Četiri je puta s Hajdukom osvajao naslov državna prvaka: 1941. (prvenstvo Hrv. nogometnog saveza), 1950., 1952. i 1955. Osvajač je srebrnog odličja na OI 1948. u Londonu, te dobitnik nagrada za životno djelo grada Splita, odnosno, Hrvatskog olimpijskog odbora. Odlikovan je i Ordenom bratstva i jedinstva.

Nakon što je prestao aktivno igrati, nastavio je sudjelovati u nogometu kao trener, i to uspješno. Bio je Hajdukovim trenerom (nedugo nakon što je njegov stariji brat Jozo vodio klub) od siječnja 1957. do lipnja 1958. godine. Kratko je vrijeme bio tehnički direktor, te čak i predsjednik kluba. Jedno vrijeme je bio izbornikom tuniške izabrane vrste.

Preminuo je u rodnom gradu, 29. listopada 2007. godine kao jedan od posljednih igrača generacije s početka 1950-ih. U njegovu je čast Hajduk započeo utakmicu minutom šutnje, te ju odigrao s crnim trakama oko ruku igrača.

Mladen Cukrov u Splitskom spomenaru baš lijepo zbori:

“Frane Matošić legenda je Hajduka za sva vremena. Rodio se u Matošićevoj ulici u Splitu 25. studenoga 1918. Obitelj je bila mnogobrojna i siromašna. Franin otac Duje imao je petoro braće: Jakova, Pavu, Antu, Franu i Šanta. Svi su bili veliki domoljubi i često su ulazili u sukobe sa splitskim talijanašima. Jednog su talijanaša toliko pretukli da se spremala velika odmazda. Braća su prkosno izašla na rivu sa crvenim kapama na glavi ali se nitko nije usudio prići im blizu.

Franin otac Duje imao je, osim Frane, još tri sina i četiri kćerke, njih osmero ukupno. Posjedovali su zemlje između oficirske kuće i škole Marjan.

Kako je stanovao blizu Starog placa, često je promatrao igrače Hajduka kako igraju nogomet. U to vrijeme nogomet je bio toliko popularan da nije bilo livade ili malo šire kalete gdje se nije igrao. Često su se priređivale utakmice susjednih ulica i kvartova. Frane je sa svojim društvom osnovao momčad Strijelac iz Matošićeve ulice. Najviše utakmica odigrali su s dječacima iz Plinarske ulice. Neke od utakmica odigravale bi se na Musinoj ledini koja je bila blizu Hajdukova igrališta. Dječaci su privlačili pozornost igrača i trenera Hajduka. Ivan Tudor, jedan od prvih igrača Hajduka iz 1911.godine, često je promatrao te utakmice i zapazio nekoliko talentiranih nogometaša. Dao je do znanja legendarnom treneru Luki Kaliterni da mu tu pred vratima igraju buduće nade Hajduka poput Ive Radovnikovića, Zvonimira Koceića, Ante Muljačića, Đure Purišića, Ante Ivančića i dr.

Svi su ti dječaci malo pomalo došli u Hajduk na nagovor barba Luke Kaliterne, te se uključili u njegov projekt rada s mlađim uzrastima. Formirane su momčadi koje su Splićani od milja zvali tići i repci. Uslijedile su utakmice tijekom 1932. s momčadima iz okolice kao što su Slaven iz Trogira, Vala iz Donjih Kaštela, Jadrana iz Sućurca, Komite iz Omiša, Orkana iz Dugog Rata i dr. Tako su se dječaci od 14-15 godina nadigravali sa starijim i iskusnijim igračima ovih klubova.

Frane je svoju prvu utakmicu za seniorsku momčad Hajduka odigrao protiv sarajevske Slavije 1934. godine, a imao je samo 17 godina. To je bila odluka trenera Luke Kaliterne iako je u momčadi imao Lea Lemešića i Vladu Kragića, dva vrsna napadača. Hajduk je dobio uvjerljivo ovu utakmicu rezultatom 14-0, a Frane je dao svoja prva tri gola. Tako su tih godina za Hajduk igrali tri brata Matošića, Jere, Jozo i najmlađi Frane. Kao centarfor, Frane je bio nezamjenjiv sve do 1956. kada se u 38. godini oprostio od aktivnog igranja nogometa. Osim za Hajduk igrao je još za beogradski BSK 1939./40. jer je u Beogradu bio na odsluženju vojnog roka. Početkom Drugog svjetskog rata Hajduk se solidarizirao s ostalim splitskim klubovima i prestao sa svojim sportskim aktivnostima. Frane početkom 1942. odlazi u Bolognu gdje je proveo slijedeću godinu dana igrajući u prvoj talijanskoj ligi. Za Bolognu je odigrao ukupno 33 utakmice i postigao 15 pogodaka. Nakon kapitulacije Italije vratio se u Split i nedugo nakon toga priključio partizanskom pokretu.

S Hajdukom je osvojio prvenstvo Banovine Hrvatske 1941., prvenstvo Narodne Republike Hrvatske 1946., kao i prvenstva Jugoslavije 1950., 1952. i 1955. U prvenstvu Narodne Republike Hrvatske bio je najbolji strijelac s 13 postignutih golova, a u prvenstvu Jugoslavije 1948/49 bio je nabolji s postignutih 16 golova. Za Hajduk je odigrao ukupno 739 utakmica i postigao 729 pogodaka. Od klupskog nogometa se oprostio 1956. na utakmici protiv Spartaka iz Subotice.

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 16 puta i postigao 6 golova. Debitirao je 1938. u Bukureštu u Kupu Male Antante i postigao jedini pogodak u utakmici protiv Rumunjske (1:0). Od reprezentativnog dresa oprostio se 9. svibnja 1953.. u kvalifikacijskoj utakmici za svjetsko prvenstvo protiv Grčke u Beogradu. Frane Matošić je bio jedini strijelac na toj utakmici. Nositelj je srebrne medalje s Olimpijskih igara u Londonu 1948. godine. Nakon igračke karijere obnašao je dužnost tehničkog referenta Hajduka, a već 1957. preuzima prvu momčad kao trener do lipnja 1958. U sezoni 1964./65. ponovno je u ulozi trenera zajedno sa Ozrenom Nedoklanom. Osim Hajduka trenirao je i igrače RNK Split (1959. – 61. i 1962. ). Godinu dana proveo je u Tunisu ( 1961. – 62.) kao izbornik tuniske reprezentacije.

Frane Matošić istinska je legenda ne samo splitskog već i hrvatskog sporta. Obilježio je jednu dugu i slavnu Hajdukovu epohu iz četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća kada su osvojene prve dvije titule prvaka Hrvatske i prve tri poslijeratne titule prvaka Jugoslavije. Nositelj je najviših priznanja Hajduka, Zlatne značke s briljantinom i Zlatne kapetanske trake. Za svoj veliki doprinos splitskom sportu primljen je, kao Počasnik, u Kuću slave splitskog sporta 2007. godine”.

U Hajdukovim klupskim prostorijama otvorena je vitrina s uspomenama, legendarnog kapetana “Bilih”, ali je izdana i prigodna dopisnica s Matošićevom fotografijom i kratkom biografijom te poštanski žig.

Prije četiri mjeseca, na 108. rođendan Hajduka, predstavljena je i monografija “Najveći kapetan”, koja donosi 400 strana iskrene, hajdučke ljubavi. Idejni začetnik cijelog projekta bio je Frane Dražen Spain, unuk legendarnog Frane Matošića. Koji nam kaže:

“Prije dvije i pol godine, autor knjige Boris Vrdoljak Mandeta došao je do mene, s tom idejom. Krenuli smo naivno, al živili smo od početka život Frane Matošiča. Nisam svjestan bio koji je to projekt, i koji je moj dida bija fanatik kad je Hajduk u pitanju, dok nisam izvadio sve što je moj dida čuva,slike,članke,zapise, kaže Frane za Hercu. Slušajte u ovo vrijeme kad je sve skupo, ljudi teško žive, poanta mi je bila da što više ljudi upozna jednog fanatičnog čovika, koji je neizmjerno volija svoj klub, svoj grad. Sada kad mi se ljudi jave s riječima,vrh, top, ludilo, super, samo ponos igra u meni, od glave do pete. Prodato je u tjedan dana preko 100 knjiga, i mislim da obzirom nema promidžbe nikakve, da je to odlično. To je moja odluka da knjiga bude top kvalitete i narodne cijene. Sam sam se pobrinuo do zadnje lipe naći sponzore”.

Unuka ne zanima novac, naprotiv…

“Moja odluka je da novac ide za centar za djecu i ljude s posebnim potrebama Juraj Bonači, za tiće hajduka i malene u manjin klubovima županije. Koliko bude prihoda, do zadnje lipe, sve ćemo podijeliti. Nešto ćemo pokušati prikupiti i za legendarnog vratara Hajduka Ivana Budinčevića kojemu je pomoć potrebna. Na projektu su sudjelovali ljudi kojima je Hajduk i povijest Hajduka u srcu. Mali ali veliki ljudi i navijači. Pomogao je kroničar Hajduka Jurica Gizdić, a Boris i ja smo živili život mog dide, kad se pročita knjiga to će se i vidit”.

Kako zainteresirani mogu doći do monografije?

“Do monografije se može doći u dva Hajdukova Fan shopa, i putem Hajdukova web shopa. Cijena knjige je 150 kn. Knjige su vrhunske izrade na preko 400 strana, i preko 1000 opisanih fotografija. Morate znati, već s tri godine dida Frane me vodija u Hajduka, i sve smo utakmice skupa gledali, do zadnjeg njegovog trenutka dok je na nogama mogao ići, vodio bi ga do lože. Ova stranica je moj spomen na njega, na njegovu karizmu, na njegova djela i ponašanje na terenu i van terena. Uvik kontra mraku kontra sili! Neka svit svati da je zbog takvih legendi Hajduk opsta i do dan danas, i da hajdučki puk i danas s ponoson kliče: Hajduk živi vječno. Evo, u gradu je nedavno osvanuo i grafit, prema legendarnoj slici Frane Matošića iz 1941. kada je Hajduk osvojio prvenstvo Banovine Hrvatske? To je autorova i moja inicijativa, i taj mural meni ima značenje spomenika navijačkog puka, jer ga je Torcida nacrtala. Način na koji je nacrtan, to ježi svaki milimetar mog tila, ponosan san jako na taj grafit”.

A vitrina u klubu, dres?

“Dres je replika dresa iz 1941. godine, ali je grb originalan. Tu su i didine kopačke, skrpljene, kao poanta tadašnjih uvjeta igranja nogometa. Tu je srebrena medalja s Olimpijskih igara u Londonu 1948.g, zlatna kapetanska traka, statua za životno djelo Županije splitsko dalmatinske, statua za životno djelo Hrvatskog olimpijskog odbora, brončana medalja s Afričkog kupa u Adis Abebi koju je osvojia ka trener Tunisa. Zatim, tu su plaketa Bologne, Varos Loboga, pa plaketa Stari plac, Poljud, pa prigodne plaketa jubileja Hajduka, plaketa Hajduk NOVJ, zlatna plaketa Hrvatskog nogmotnog saveza, saveza bivše države, zastava s legendarne turneje po Južnoj Americi, tanjur Splitskog saveza Športa, kažem Vam trećina njegovih plaketa”.

Ova sjajna knjiga djelo je osoba, ne sustava i time je njeno znače nje vrijednije! Hvala autorima!

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.