Photo by Valerio Pennicino/Getty Images

ODGOVOR NA PITANJE KOJE SVI POSTAVLJAJU! Što će nogomet uštogljenog Talijana napraviti vatrenom asu?

Autor:

Čeka se samo “bijeli dim” iznad torinskog platna. Kad “sukne”, znači da je Maurizio Sarri zaposjeo vruću, ali i uvijek atraktivnu klupu višestrukog uzastopnog talijanskog prvaka. Juventusovi navijači već su i prestali brojati nacionalne titule u Serie A pa se trenerski posao u bijelo-crnom klubu čini iznimno jednostavnim. No to ni izbliza nije tako. Svaki kiks u domaćim vodama “tifosi” vam uzmu na zub. Očekuju se pobjede protiv svih velikih rivala, a zna se da svi oni – od Napolija, Intera i Milana preko Rome sve do nove mu prijetnje Atalante u susret s Bianconerima dolaze adekvatno napaljeni i galvanzirirani.

Juventus je u prethodnim stratezima imao ljude koji su tu momčad znali motivirati. Nema veze što će prvenstvo biti završeno s desetak bodova više od Partenopeija s juga, odnosno dvadesetak od milanskog dvojca i tridesetak od ostatka družine – Antonio Conte i Max Allegri nisu dopuštali poraze. Dogode se oni u smiraj sezone kad se igra s drugom postavom, ali izbjegava ih se i tada, što dovoljno govori o ozbiljnosti shvaćanja zadatka. Stara dama ne voli gubiti ni onda kada si to može dopustiti, a pogotovo onda kad ne može.

Liga prvaka je velika boljka Juventusa. Nisu je osvojili već skoro dva i pol desetljeća, a za njom najviše žali klupska legenda Gigi Buffon. Ima ih još takvih, jer svi koji su od rane jeseni 1996. godine u klubu, trofej s ušima nisu podigli u uniformi sa “zebra-uzorkom”. Nema što se nije pokušalo, zaključno s dovođenjem portugalskog božanstva. Ipak, niti Cristiano Ronaldo nije mogao u svom prvom pokušaju dovesti “juventine” do toliko željenog komada srebra.

Platio je zbog toga “glavom” i Max Allegri. Da budemo na čisto, nije navijačima bilo svejedno ni u trenucima kad je dotični stigao na klupu, jer bilo je to izravno iz redova Milana, Juventusovih zakletih neprijatelja. S vremenom je ipak postao drag, a na ruku mu idu i stalno prisutne rotacije među velikanima. Od Leonarda Bonuccija koji je bio i kapetan Milana prije no što se vratio kući, preko Antonija Contea koji je najednom postao “mister” s Interove strane ulice.

Novi čovjek za volanom je Maurizio Sarri. Dočekao je svojih pet minuta 29. svibnja ove godine. Tad je konačno, nakon “sto godina” karijere uzeo prvi trenerski trofej – naslov pobjednika Europske lige. Bilo je to, ispostavit će se, na rastanku od londonskog Chelseaja, gdje je trebao uvesti revolucionarne promjene. Dali su mu samo jednu sezonu, koja je nakon svih oscilacija čak i dobro završila. Treće mjesto u opakoj premierligaškoj konkurenciji je poput dobitka na lutriji, no to uz europski trofej i finale Ligakupa nije bilo dovoljno za ostanak u zapadnom Londonu. Zapravo, Sarri bi možda i ostao da ga srce nije vuklo doma, a za što brži i ugodniji povratak posljednjih se dana potrudio Juventusov direktor Fabio Paratici koji je i osobno došao u London na razgovore s kontroverznom direktoricom Marinom Granovskajom.


Pristala ga je Marina pustiti za 5.6 milijuna eura pa se očekuje da će Sarri postati Juventusov u trenutku kad knjigovodstvo odradi posao do kraja. Tada će biti i potpisan trogodišnji ugovor s torinskim klubom. Koliko će Sarrijev dolazak među zvijezde na Allianz stadion utjecati na igrače? Hoće li ga dočekati sretni, raširenih ruku? Odgovor, barem onaj nešto meritorniji može dati samo budućnost i rad u odnosu trener-igrači na dnevnoj bazi.

Svi oni koji su upoznati s radom 60-godišnjaka koji je u svom rodnom Napulju do dolaska u Chelsea napravio značajnije korake svoje karijere, slažu se u jednome. Taj ne popušta ni milimetra u svojim zamislima. Formacija 4-3-3, s jasno izraženim ulogama u sredini terena. Njegovao je to u svim klubovima; jasna pozicija “registe”, zadnjeg veznog koji odigrava najviše dodavanja i kontrolira tijek utakmice. Dva široko postavljena srednjaka koja ga prate i aktivno sudjeluju u oba pravca. Krila koja se dupliraju i čine ubojit koncept valjka koji s puno dodira i pasova melje one taktički inferiornije od sebe…

I ono što je najvažnije, posebice za igračku sudbinu našeg Marija Mandžukića sljedeće sezone – Sarri stalno koristi iste igrače. Ima svojih 11 startera s jednom ili dvije rotacije koje uz opcionalnu treću uvodi kroz utakmicu. Dakle, baza od 14-15 igrača uz rezerve koje mu u Italiji donose više manevarskog prostora. Serie A, za razliku od Premierlige dopušta da imate više igrača na klupi pa bi neki iz drugog/trećeg plana ipak mogli dobiti pokoju mrvicu više.

Sarriju nije problem da u lice kaže igraču kako na njega ne računa. Napravio je to usred sezone i Chelseajevoj legendi Garyju Cahillu. Davao mu je mrvice do Nove godine, a onda ga u potpunosti prekrižio u 33. godini života, kad je još mogao dati nešto od sebe. Spominjemo godine baš zato što i Mandžo ima 33 pa bi mu vrlo lako mogla pripasti ista doza gorke sudbine koja je zadesila “ni krivog ni dužnog” Cahilla.

Najednom se odlazak bivšeg reprezentativca u Kinu ne čini kao loša ideja…

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.