Photo by Alexander Hassenstein/Getty Images

GDJE SAM BIO PRIJE GODINU DANA? Odgovor na to pitanje nekako je sasvim logičan – U KANALU!

Autor:

Prošlo je godinu dana od velikog, neću reći namjerno najvećeg uspjeha hrvatskog sporta. Reći će ljudi, nogomet je nešto posebno, ali… Zaboravljaju da smo osvajali rukometna, vaterpolska, nekad i košarkaška prvenstva. Zapostavljaju Janicu, Gorana, Sandru i sve one pojedince koji su nas u proteklih tridesetak godina uveseljavali. Ulazak u finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Ma zapravo, cijeli taj mjesec, od prve pobjede protiv Nigerije kad se sve pokrenulo… Bez trunke lošeg, bez primisli o želji za neuspjehom rekao sam – ispadnite, samo da se prestanem opijati… Jetra je plakala.

Alkohol u opusu (sportskog) novinara koji k tome, u mom slučaju još hini da je nekakav pjesnik u nastajanju, često je pomagalo. Zvuči blasfemično, zvuči kao nešto što bi trebalo biti prekriveno oznakom tabu-teme, ali nećemo se skrivati iza paravana. Sedam utakmica, reći ću – pet pijanstava. Nisam ništa pio samo nakon prve i zadnje – finalne… Radio sam, i to odgovoran posao TV-komentatora. Nije se moglo doći na radno mjesto pod parom.

Vatreni su za mnoge, reći ću hajde, i za mene napisali jednoga od ljepših mjeseci u sportskom smislu. Gorjelo je sve, a doček – o njemu čak i ne treba trošiti puno riječi. Grandioznost, baš takvu, mogli su spremiti samo Hrvati – Hrvatima. Čak je i TV-snimka dočeka Francuza u Parizu bila, nek se ne naljute, smiješna. Toliko smiješna da će vjerojatno i ovogodišnja repriza koja se priprema u brojnim gradovima biti na istoj, ako ne i višoj razini.

Utakmicu protiv Engleske, kad već pričamo pod egidom rubrike “na današnji dan”, odgledao sam na Vrbanima, u domu jednog mog prijatelja, u zajedničkom društvu. Kvart na zapadu valjda je, iz očiju ZG-dotepenca tada bio među življima kad je riječ o navijačkoj agilnosti. Televizori su bili na cesti, trube u zraku, a i mi smo bili na razini. Pivo? Koliko sam ga popio tada, ne zna ni teta u lokalnoj trgovini…

Bilo bi toga i više, da na toj prvoj, odnosno na finalnoj utakmici nisam zbog posla bio odvojen od mase ljudi u majicama s kockastim uzorkom. Bit će možda opet, jednom, kad za dvadesetak godina, kao u kakvom novom ciklusu stvorimo svjetske prvake. Ako može, nek nam suparnici u polufinalu i finalu budu isti. Engleze i njihov “nogomet koji se vraća kući” pošaljemo upravo – kući, a Francuze… Jednostavno – dobijemo! Tada će, te 2038. ionako nogometne utakmice već vjerojatno suditi kakav robot ili neka vrsta umjetne inteligencije po uzoru na video-igrice.


Ove godine slavimo reprizu dočeka od lani. A tko zna, možda već sljedeće godine budemo dočekivali osvajače medalje na europskoj smotri. A poluzavršnica i završnica EURA igraju se na Wembleyju. Kao da tamo već nismo pobjeđivali Engleze…

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.