Salvatore Vuono

London, Liverpool, Rim i hoće li jednom u Modrom lavu zakucati Hajdučko srce?

Autor: Davor Tustić

Kupujem hrvatsko, kupujem. Kad valja. Koliko god ekrana koristio, ne vidim što bi HNL moglo učiniti zanimljivom.

Hoće li ikada kod nas biti pravog gradskog derbija…

Bilo je to proljeće daleko ljepše od ovogodišnjeg, Cvitanović i Vlaović bili su možda najrazigraniji napadački dvojac u recentnijoj domaćoj povijesti, a Dinamo je igrao lijepo. Pa sam sa starim otišao na gostovanje u Zaprešić, kod tih godina sasvim solidnog Inkera. Kao što to obično biva još od najdavnijih dana, dvije-tri sudačke odluke u korist Dinama, i digle su se tenzije. Mahalo se rukama, psovalo, s klupe i s tribina. U jednom trenutku je zaprešička publika počela skandirati ‘cigani, cigani’. Koji tren kasnije cijeli je stadion grmio. Prvo mi je bilo smiješno, jer svi mi imamo ZG tablice. Onda me je čudilo, jer do prije koju godinu i nisu imali za koga navijati, nego za Dinamo. Znao sam i za naknadno opjevane zaprešičke boyse. Vrlo brzo su pomamljeni Zaprešičanci i mene inače smirenog raspizdili dovoljno da počnem smišljati maštovite i intrigantne osvete. Zatvoriti im Aleju Bologne i obilaznicu, pa nek’ po kruh i mlijeko idu u Krapinu. Svima koji rade u Zagrebu uvesti obvezu da nose žutu keramičku pločicu na rukavu. Poanta je da se lako stvori animozitet. Potrebno je potom samo 50-100 godina s minimalno dvije takve utakmice godišnje, jake i prepune napetosti. I eto gradskog derbija.

Inker se više tako ne zove, stari se ne da ni u Maksimir, a međusobne tekme su već godinama dosadne. Što se Zagreba tiče, pošteni je dinamovac uvijek simpatizirao bijele, i ništa više od toga. Ako bi eventualno Štimac ostao Zagrebov trener neko duže vrijeme, spomenutih 50-100 godina, vjerojatno bi međusobni susreti dobili na važnosti. Niti Hajduk na horizontu nema decentnog gradskog suparnika. Forsira se tzv. Jadranski derbi s Rijekom, ali sam koncept uvijek pokvari netko poput Šibenika ove godine koji je do polovice travnja bio najuspješniji na priobalju. Da nam je nogomet tamo gdje bi mogao biti, imali bismo prave male bitke za ravnice, sjever, obalu. Ovako imamo 8000 gledaoca po kolu. Ostaje nam tako samo navodno veliki derbi, koji se iz godine u godinu nekako skuplja. Smanjuje.

i kako to rade Englezi?

1913. se je Arsenal preselio na Highbury, samo koji kilometar udaljen od Tottenhamovog igrališta. Od tada kreće priča o sjevernolondonskom derbiju, gdje određenih dana u godini susjedi, kolege s posla, prijatelji – prestaju međusobno razgovarati. 1919, po završetku I svjetskog rata, proširivala se prva liga za još dva kluba. Tottenham je bio posljednji te sezone, pa je bilo logično da on jednostavno ostane u ligi. Arsenal je pak, kao prvoligaš sa stažem, takodjer podnio zahtjev da ga se vrati u viši rang. Administrativnom odlukom Tottenhem je ispao, Arsenal upao. Tu je prestalo rivalstvo i počelo neprijateljstvo, što je do danas samo eskaliralo. Arsenal slavi dan sv. Totteringhama, praznik koji pada na dan kada ih na tablici Tottenham više ni matematički ne može dostići. Sol Campbell prebjegao je u Arsenal pa je prozvan Judom od strane Tottenhamovih navijača, koji ujedno redovno predbacuju susjedima činjenicu da je Osama bin Laden deklarirani simpatizer Topnika. Sve u svemu, povremeno se u sjevernom Londonu i krvavo potuku, ali se svih zadnjih stotinu godina prilično dobro zabavljaju.

Wengeru su Spursi bili posljednji ozbiljan protivnik, do kraja je mogao računati na sve preostale bodove. I izgubio je. White Heart Lane je slavio, a Arsenal opet ostao bez trofeja. Dobar nogomet, gdje su domaći dali dva gola iz tri udarca. Crveni su se u pravilu gubili negdje pred šesnaestercem, smanjivši tik pred sam kraj. A tih zadnjih nekoliko minuta često su pokazivali lica iz publike. Fokus na preostalo vrijeme i različite želje, ovisno o boji šala koji je oko vrata; očajavanja, nade, neizgovorene psovke i promrmljale molitve; ljudi koji naglo postaju djeca. Zapadna nam Europa, koja se iz krasnog jezerca krizama i birokracijom lagano pretvara u močvaru, pokazivanje emocija tolerira još samo na stadionima. Pod uvjetom da se ne puši. U subotu i Chelsea mora s Tottenhamom, Spursi imaju šansu održati Premiership do kraja zanimljivim.

Tko će biti glavni u Manchesteru i Rimu..,

Najveća utakmica u Engleskoj bez diskusije je ona izmedju Manchestera i Liverpoola. No najviše je tenzija sasvim lokalno, kad igraju United i City u Manchesteru, a u Liverpoolu Everton i Liverpool. . Dok je ManU svojevrstan globalni brand, pravi domaći dečki uglavnom su uz City, uz tvrdnju da United uopće ni nije manchesterski. Najžešće je bilo sedamdesetih. George Best slomio nogu Pardoeu. Dennis Law, koji je godinama igrao za United gdje s ga čak i prozvali Kraljem, vratio se pod kraj karijere u City. I golom u 80. minuti izbacio svoje bivše iz lige (1974.). Ne da nije slavio, nego više nikad nije odigrao prvoligašku utakmicu. Prošlogodišnji jesenski okršaj Ferguson je proglasio najboljim derbijem ikad. Tri puta se City vraćao u tekmu, da bi Owen u 95. minuti okončao, na 4:3. Gledao sam to, nekako je izgledalo da sudac neće zviznuti kraj dok god United opet ne povede. Veselim se subotnjem ranom poslijepodnevu, čeka nas novi manchesterski ogled, ove godine dodatno začinjen lošim stanjem u kojem je trenutno ManU i aspiracijama Citya da ulovi pokoju europsku utakmicu. United bez Rooneya bitno oslabljen, a City financijski i igrački bitno jači no prijašnjih godina. Prilika da Premiership ostane do kraja zanimljiv.

Derby della Capitale je u nedjelju. Taj je, sasvim po južnjački, jedan od najžešćih uopće. Lazio – Roma. Romu je oformio Duce, i tih je prvih godina vladala talijanskim nogometom, baš kako je Benito i planirao. Svaka sličnost s NK Croatia nije slučajna. Današnji je Vodja više nego formalno milanist, a ironično je da je Lazio taj čiji su navijači izrazito desni. Prva navijačka žrtva u Italiji bio je fan Lazia stradao od ispaljene rakete. Prije sedam godina, navijači Rome su prekinuli utakmicu zbog lažne glasine da su policajci ubili dijete pred utakmicu. Detonacije, koreografije, pjesma, krv povremeno… Okršaj koji slijedi mogao bi učiniti Serie A zanimljivom.

…kakvo srce ima Modri lav..,

Najpoznatiji klupski trofej na našim prostorima je Hajdučko srce. U posljednje vrijeme poznat po tome da dobitnik u pravilu ode iz Hajduka, u najgorem slučaju u Dinamo. Mišljenja sam da Hajduku nikad nije ni nedostajalo srce, više neki organ koji bi upravljao motorikom. Dinamu su opet uvijek nedostajala ili pluća, ili muda. Obzirom da je malo vjerojatno da bi netko želio titulu Plavog testisa, odlučeno je da se trofej nazove Modrim lavom. I to je pomalo diskutabilno, zvuči hippyevski, poznate halucinogene ili delirijske teme poput ružičastih slonova i bijelih miševa. Mislim, nije da živimo u normalnoj zemlji, ali opet nismo u Narniji. U svakom slučaju, svlačionica se premišljala, i umjesto Mandžukića bi u posljednji tren Cufrea. U zraku ostaje pitanje je li tako želio Izvoznik, ili je odlučilo što je Cufre (koji je početkom sezone pristao na pola ugovora!!) najavio da će on dati svakom po tisuću eura ako prođu Hajduka.

Morat ćemo se naučiti živjeti s trendovima u nogometu. Dinamo je svojevrsni mali ponos Patagonije, a Hajduk ukoliko i ne uspije biti najbolji na Jadranskoj, može računati na Zapadnu obalu. Uključivši i pojas Gaze. Prošle me je srijede malo rastužilo što se je u Dinamu jedino Ibanez vidljivo i ozbiljno uzrujavao zbog raspleta situacije. Kako stvari stoje, Sejo Ibričić je glavni kandidat za Hajdučko srce. Nakon silnih godina kreiranja slike o plavima kao purgerskoj gospodi, a bilima kao praktički rječničkoj natuknici za dišpet – odu sva priznanja nekim tuđim dečkima. Koji su naši tek utoliko što ih plaćamo. Šteta što Modrog lava nije bilo prije koju godinu, kad je Ivan Bošnjak došao u Dinamo. Tada bi u Modrom lavu zasigurno kucalo Hajdučko srce.

…i zašto sam gledao Barcelonino drugo poluvrijeme, a ne HNL izvještaje?

Streaming je opaka stvar, koja će se s povećanjem brzine prijenosa podataka još dodatno ugroziti krhku koheziju u porodicama gdje samo mužjak prati nogomet. Danas sam gledao Londončane, a na televiziji ostavio Dinamo i Varteks. Da je bio i još koji ekran, snašao bih se. Standardna ‘da vidim ima li još nešto’ kontrola, uputila me na drugo Barcelonino poluvrijeme protiv Deportiva. Bilo je samo 1:0, i zaključio sam da vrijedi još malo ukrasti od spavanja. Vrijedilo je. Španjolski me komentator naučio izrazu ‘permanente circulacion’, što je skroz prikladno Barceloninoj igri. A Xavi je zapravo Hernandez, što naši komentatori zaboravljaju, jer mu ne piše na dresu. Pedro je dao gol s centra, Messi tek povremeno bljeskao. Taj Pedro ne ostavlja baš neki dojam, kao Cvitanović nekada uvijek izgleda kao da će pasti u trku, a zapravo daje golove često i efikasno. Guardioli se svidja, toliko da je i Henry uglavnom na klupi. Završilo je s 3:0.

Negdje u nekom trenutku virnuo sam na TV, i shvatio da su izvještaji iz domaće lige. Napominjem da sam uvijek tvrdio da ovdje zna biti i dobrog nogometa i jakih utakmica. Da nam zapravo najviše nedostaje ambijent. I sanitarni čvorovi. Otpratio sam jednim okom kako je Međimurje pobijedilo Lokomotivu, i onda se spontano i nepovratno vratio Barcinoj permanentnoj cirkulaciji. Kupujem hrvatsko, kupujem. Kad valja. Koliko god ekrana koristio, ne vidim što bi HNL moglo učiniti zanimljivom.

Autor:Davor Tustić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.