VIZIJE VELIKIH ZNANSTVENIKA: Svijet koji se ne može spoznati, nerazumljiva stvarnost  | Dnevno.hr
pixabay / Wikipedia

VIZIJE VELIKIH ZNANSTVENIKA: Svijet koji se ne može spoznati, nerazumljiva stvarnost 

Autor: Marina Tenžera / 7Dnevno / 2. veljače 2018.

Godine 1869., Mendeljejev je sjedio dugo, do iznemoglosti slažući svoj pasijans i zaspao ne postigavši nikakav rezultat. Ali, podsvijest nije prekidala rad: u snu je saznao ono što je toliko dugo željno očekivao - ugledao je svoj sistem skladan i neodoljivo jasan u obliku gotove tablice

Nekoliko najvećih znanstvenika potvrdili su da su do velikih otkrića koji su promijenili civilizaciju, došli na neobične, često i neobjašnjive načine – neki u snu, drugi u vizijama, treći u neočekivanim trenucima odmora…Stoga je tajnovit svijet koji čovjek ne može spoznati, ona nevidljiva stvarnost do koje razum ne može doprijeti, najvažnija tema gotovo svih religija i znanosti, koje pokušavaju empirijski objasniti čudesne moći pojedinaca.

ČINJENICE KOJE PSIHOLOGIJA NE MOŽE OBJASNITI: Fenomeni nadnaravnog između znanosti i teologije

Jednu od najzanimljivijih knjiga o temi nadnaravnog u Hrvatskoj, proširio je novim spoznajama, psihijatar dr. Bartul Matijaca, spasivši od zaborava knjigu svog strica – poznatog spitskog prijeratnog svećenika, dr. Miroslava Matijace – “Parapsihologija i spirtizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča”. Riječ je o jedinstvenom štivu takve vrste u kojem se vidi da su pojedini intelektualci iz Crkve, bili vrlo zainteresirani racionalno objasniti neobične sposobnosti pojedinaca i to vrlo ozbiljnim istraživanjima. Nadopunjena znanstvenim pojašnjenjima koje nudi suvremena psihijatrija, knjiga daje vrlo zanimljiv uvid u svijet tajnovitih pojava.

Mendeljejevljev san

Dr. Miroslav Matijaca još je prije Drugog svjetskoga rata proučavao, među ostalim fenomenima, vizije koje nastaju, kako je zapisao, kada se “predosjećaj do te mjere pojača da poprimi oblik jasne slike”, te naveo slavne primjere darovitih pojedinaka koji su u svojim vizijama došli do epohalnih znanstvenih otkrića.

Godine 1863. pozvan je na slobodnu katedru opće kemije u Petrogradu mladi znanstvenik, Dmitrij Ivanović Mendeljejev (1834.-1907.). Bio je uspješan, ali i nezadovoljan s obzirom na “gustu šumu kemijskih elemenata i spojeva koji su bili bez međusobne zakonitosti i povezanosti”. Stoga si je odredio cilj: naći zakonitosti u elementima i srediti ih. Pokušao je, prvo, s bojom, no ispostavila se nestalnom, kao i specifična težina i provodljivost elektriciteta. Moralo je, očigledno, postojati neko drugo osnovno obilježje, koje se nikad ne mijenja i bez kojega kemijski element ne bi bio onakvim kakvim jest. Da, karakteristični je znak zaista postojao, ali mu se nije pridavalo mnogo važnosti. To je – atomska težina. Mendeljejev je do tog zaključka došao uspoređujući osobine svih elemenata. Činilo mu se da će s pomoću te bitne razlike otkriti zakon sličnosti i različnosti među elementima.

Tu je i bio ključ njegova istraživanja, ključ jedinstva i poretka usvijetu materije. Trebalo se samo ključem vješto koristiti. Tragovi po kojima je išao, bili su nejasni. Da ne bi pogriješio, da bi imao što pregledniju sliku veze među elementima, izrezao je od kartona 63 pravokutnika, koliko je do tada bilo poznatih elemenata i napisao na svaki naziv elementa, njegove glavne osobine i atomsku težinu. Zatim je počeo s elementima slagati “pasijans”: redao je kartice u različitim kombinacijama, mijenjao im mjesto, ispitivao sličnosti i razlike, tražeći opću zakonitost – onaj osnovni zakon kojem bi se pokoravali svi elementi. Danju i noću, za katedrom, u laboratoriju, na ulici i kod kuće za pisaćim stolom, mislio je o prirodnom sistemu elemenata. Jedne večeri godine 1869., kako je ispričao jedan od njegovih učenika, sjedio je vrlo dugo, do iznemoglosti slažući svoj pasijans i zaspao, ne postigavši nikakav rezultat.

Ali, njegova podsvijest nije prekidala rad: u snu je saznao ono što je toliko dugo željno očekivao i ugledao je svoj sistem skladan i neodoljivo jasan u obliku gotove tablice! Ubrzo je razradio prirodni sistem elemenata u svim pojedinostima i o tome izvijestio Rusko fizičko-kemijsko društvo. Poslije je otkriveno da je redni broj elemenata u Mendeljejevom periodičnom sistemu elemenata jednak električnom naboju jezgre atoma, čime je otvoren put objašnjenju svojstava elemenata i spojeva, pa je periodični sustav postao osnovom moderne znanosti o strukturi materije.

No, nije se Mendeljejev bavio samo znanstvenim radom. Osnovao je on i poseban odbor za ispitivanje spiritističkih fenomena na sveučilištu u Petrogradu, ali u dostupnijim podatcima iz njegova životopisa, nema indicija da je sam bio metagnomski nadaren.

Teslina vizija u peštanskom parku

I Nikola Tesla (1856.-1943.) je od ranog djetinjstva bio kadar živo zamisliti stvari, pa je teško razlikovao stvarno od zamišljenog. Tu, u običnom životu nezgodnu i čak zastrašujuću sposobnost, sjajno je iskoristio u svojim epohalnim pronalascima. Njegov najveći izum, pronalazak obrtnog magnetskog polja i njegova primjena na indukcijski motor i polifazni sistem, začeo se dok je 1878. bio student na Politehnici u Grazu. Jednog dana, profesor Pöschl, koji je Tesli predavao teorijsku i eksperimentalnu fiziku, demonstrirao je studentima Grammeov dinamostroj, koji je upravo prispio iz Pariza, uz zapanjajuće jako iskrenje na komutatoru i ugljene četke za odvojenje struje.

Tesla se usudio primijetiti kako bi bilo moguće izmisliti motor kojem te četke ne bi bile potrebne. Primjedba se profesoru Pöshlu učinila toliko neprimjerenom, da je zamisao svog “nadobudnog” studenta usporedio s idejom o stvaranju perpetuum mobilea. Isprva impresioniran profesorovim razlozima, Tesla se, ipak, vrlo brzo vratio svojoj zamisli. Do kraja semestra borio se s tim problemom stvarajući u svojoj uobrazilji projekte stroja na izmjeničnu struju. Godine 1880. prešao je iz Graza na Praški univerzitet, a iduće godine primio se dužnosti glavnog elektroinženjera novoosnovane telefonske kompanije u Budimpešti.

U to vrijeme, problem motora bez komutatora i bez četki, postal mu je – opsesija. Imao je dojam da se rješenje uobličilo, no još nije bio u stanju to izraziti. Jednog predvečerja u veljači 1882., šetao je sa svojim prijateljem Szigettyjem peštanskim parkom, deklamirajući stihove iz Goetheova “Fausta”, kad mu je odjednom rješenje, koje je toliko tražio, sinulo pred očima izvanrednom jasnoćom. Jasno je ugledao željezni rotor kako se brzo okreće u električnom vihoru – okretno magnetsko polje nastalo uslijed uzajamnog djelovanja dviju izmjeničnih struja koje se ne poklapaju. Tesla je štapom u pijesku smjesta nacrtao shemu, detaljno razlažući Szigettyju principe indukcijskog motora kakav će, šest godina kasnije, patentirati u Americi!

Vrlo je zanimljiv i opis trećeg epohalnog otkrića. U rano proljeće 1914., u oporavilištu u Schwarzwaldu (u jugozapadnoj Njemačkoj) boravio je dr. Wilhelm Schmidt, koji je bio izumio lokomotivu na pregrijanu paru (Heissdampflokomotive). Već je tada bilo poznato da je njegov izum od najveće važnosti za konstrukciju lokomotiva. U samo nekoliko godina trideset tisuća lokomotiva imalo je ugrađene njeove naprave. Zamoljen od nekog vrlo uglednog gosta da užem krugu tvorničara, profesora i liječnika svoj izum rastumači na jednostavan način, dr. Schmidt je svoje zanimljivo predavanje započeo riječima: “Ja sam po zanimanju kovački pomoćnik. Istina, dobio sam kasnije doktorski naziv od jedne visoke tehničke škole, ali moju tvrdnju uzmite doslovno, ta već ste sigurno zapazili da ni njemački ne govorim korektno”.

Nastavio je pričajući o danima kada je bio šegrt i radnik-početnik: “Nikad nisam učio crtati, ali kad moji konstruktori pišu stranice pune brojaka, ja vidim rezultat već prije nego li su oni završili i svaki put je taj rezultat točan, isto tako vidim unaprijed ono što vi nazivate mojim izumima. Već kao radnik-početnik viđao sam takve slike: lebdjele su u zraku ili su mi se prikazivali kao crte na zidu sobe. Tada bi iščeznule, da bi se vratile nakon deset, dvanaest ili, sad već trideset godina. S lokomotivom je to bilo ovako: Jednog jutra stajao sam pred prozorom. Bio je hladan dan, stakla su bila orošena. Tada mi sinu glavom misao: Koliko je topline u jednom stroju sadržano time što para pokriva stijene kotla! I u isti mah dođe mi na pamet davno zaboravljena slika iz mojih mladih dana koja mi je kazivala na koji bi se način moglo izbjeći da ta vodena para ostane na stroju i tako postići da se pretvori u silu. Slika se bila jasno u meni probudila, ali kako da to konstruiram, nije mi bilo jasno. Tada sam naručio auto i vozio se sate i sate nekim pustim predjelima; ničega nisam vidio, ni lijevo ni desno, samo sam razmišljao. Uzalud! Sve se miješalo u mojoj glavi. Kasno uvečer sjedio sam umoran u svojoj sobi. Tada se, iznenada i vrlo jasno, ukaže konstrukcija kao da je bila projicirana na zidu sobe. Probudio sam svog najboljeg crtača i diktirao mu, imajući neprestance sliku pred očima.”

O Rafaelu (1483.-1520.) se, pak, pripovijeda da je on, prije no što će naslikati jednu od najljepših svojih madona, ugledao na praznom zidu radionice njezin lik, toliko jasno da je nekom učeniku glasno naredio: “Makni mi se u stranu, jer inače ne vidim slike!”

Drugi vid

Dr. Miroslav Matijaca analizirao je i iznimno rijetku sposobnost viđenja budućnosti koja se manifestira na javi simbolom ili živom slikom. Tu su pojavu u 17. stoljeću Englezi nazvali – second sight, što će Nijemci i Talijani doslovce prevesti kao – zweites Gesicht i la seconda vista, odnosno, Hrvati i Slovenci nazvati – drugi vid. Riječ, kako ističe pisac valja uzeti u značenju: zapažati osjetilima. Dr. Matijaca navodi i nekoliko primjera pojave drugog vida.

Talijanski slikar Giovanni Segantini (1858.-1899.), sin seljaka, u mladosti pastir, slikao je motive iz talijanskih i švicarskih Alpa. Stvarajući za parišku izložbu glasoviti triptih, “Priroda, život, Smrt”, s alpskog prijevoja promatrao je krajobraze Engadina i prenosio ih na svoje remek-djelo. Na zadnjoj slici “Smrt”, nalazila su se snježna brda, snijegom prekrivene dvije pastirske kolibe i prikaz mrtvačkih nosila koje iznose iz jedne kolibe. Oko lijesa, slikar je naslikao nekoliko brđana i nekoliko žena, a jedna među njima gorko – plače. Naprijed, mnogo bliže slikaru, nalazile su se saonice s upregnutom mazgom za prijenos lijesa.

Segantinijeva udovica je kasnije pripovijedala: “Posljednje nedjelje bacio se u svom atelieru na nekoliko stolica da otpočine. Bila sam vani, igrala se s djecom. Ušavši, mislila sam da spava, pa rekoh: “Oh, vrlo mi je žao što sam te probudila, san ti je toliko potrebit!” A on smjesta odvrati: “Ne, draga, dobro si učinila, sanjao sam otvorenih očiju da sam ja bio u lijesu koji su iznosili iz one pastirske kolibe; jedna od žena pokraj nosila bila si ti, i ja sam te vidio kako plačeš”.

I sve to što je on tada video, ispunilo se trinaest dana kasnije, svjedočila je slikareva udovica: “Slika ‘Smrt’, bila je slika njegova konca: iz pastirske kolibe iznesen je njegov lijes, krajobraz je bio baš onakav kakvoga je naslikao na platnu, a žena koja plače uz nosila – bila sam ja”. Ako se zna da je Segantini bio potpuno zdrav do pred samu smrt (umro je iznenada, od akutne upale potrbušnice) i da je slika bila u glavnim potezima gotova već nekoliko sedmica, jasno je da je to tipičan slučaj drugog vida, pisao je dr. Miroslav Matijaca.

(Nastavlja se)

Autor:Marina Tenžera / 7Dnevno / 2. veljače 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.