Naslovnica knjige 'Ilirija, Sveta zemlja - Stećci i autohtonost'

IZAŠLA NOVA REVOLUCIONARNA KNJIGA O PODRIJETLU HRVATA ‘Ovo je Sveta zemlja!’

Autor: R.M.

Teza o autohtonom narodu na Jadranu i Balkanu.

Nova knjiga o podrijetlu Hrvata ‘Ilirija, Sveta zemlja – Stećci i autohtonost’ tek je izašla, a već je uzburkala domaću javnost. Autor Domagoj Nikolić odlučio se na potpunu rekonceptualizaciju povijesno-zemljopisne paradigme ovih prostora.

Knjiga je prošlog tjedna izašla pod izdavaštvom ‘Telediska’ (više informacija OVDJE), a brojne i prilično smjele tvrdnje otvorile su raspravu među povjesničarima, antropolozima i kompletnim društvom. Glavni fokus radnje svakako je mitska Ilirija koju sve više autora ne povezuje s Albanijom već s narodima koji se danas razmatraju kao Slaveni, a nekoć davno imali su posve samostalan i zavidan razvojni put koji je iz nekog razloga podmetnut pod tepih. No nisu samo Iliri, arheološki ostaci i autohtonost pronađenog tematika knjige, već i interpretacija. Autor se svojevremeno pozabavio i vrlo intrigantnom mogućnosti – da je Dioklecijanova palača u Splitu zapravo Solomunov hram u Jeruzalemu. A samim time bi i Jeruzalem zapravo bio Split. Tekst koji je i dio knjige izvorno je objavljen u magazinu ‘Svjetlost’, a ovdje njegov dio ekskluzivno objavljujemo uz dopuštenje izdavača.

Podrijetlo imena Split

Postoji izuzetno jaka veza između lokalnih arheoloških nalaza, toponomastike splitskog područja i biblijskog narativa, čak jača od one u Palestini. Promijeniti ili barem pomjeriti čitav kontekst promatranja Dioklecijanove palače u Splitu jedinim člankom naizgled je nezahvalan posao, jer se čini da nakon stoljeća povijesnih i arheoloških istraživanja tu ne može biti velikih varijabli i nepoznanica. No, pomnija analiza materije otvara brojna pitanja na koja službene teorije ne mogu dati zadovoljavajuće odgovore. Poći ćemo od samog imena grada Splita. Često možemo čuti da je grad ime dobio po brnistri što se na grčkom kaže aspalathos (ασπάλαθος), iako za to nema nikakvog dokaza, izuzev sličnosti riječi. Tu je teoriju promovirao inače lucidni don Frane Bulić uz pomoć Ljube Karamana, pa je Grga Novak ponovio u Povijesti Splita i tako je to zacementirano. Međutim, trnovite žbunaste biljke genista horrida i njoj slične genista acanthoclada i genista aspalathoides ne rastu u Dalmaciji već na Bliskom istoku, Grčkoj, Kreti i Sjevernoj Africi. Naša mirisna brnistra ili žuka sasvim je druga vrsta latinskog naziva spartium junceum.

Osim toga, vjerovati da bi car Dioklecijan, poznat to carskoj ceremoniji i protokolu, svoju palaču nazvao po brnistri znači suštinski ne poznavati filozofiju njegovog doba ni njegove poglede na svijet. Priča o aspalathosu nam, međutim, mnogo govori o tome kako se putem akademskog formalizma i autoritarizma lako dospije u zabludu. Netko s autoritetom nešto krivo spoji, dvojica s titulom to ponove i gotova stvar. O imenu Splita od naših historičara inače ljubljeni Konstantin Porfirogenet piše nešto sasvim drugo: „(….) grad Aspalatum što znači mala palača“. Razložimo li riječ Aspalatum na sastavne dijelove dobivamo dvije riječi: as i palatum. Na latinskom palatum znači palača. Riječ as znači jedan, čitav, jedinstven ili svet. Riječ as od toga i u drugim jezicima povlači značenje vrhunski, neporeciv, neprikosnoven. Na temelju ovoga čini se logično zaključiti da riječ Aspalatum zapravo znači Sveta palača. Budući da i Toma Arhiđakon veže porijeklo imena Splita za palaču – palatium inzistirati na brnistri zaista nema puno smisla. No, moramo primijetiti da, budući da termin sveta palača ne znači ništa doli hram, već u samom imenu Splita postoji solidna veza sa Salomonovim hramom to jest Jeruzalemom.

Palača koja je starija od same sebe

Ali, moglo bi se reći i sljedeće: budući da je grad nastao od Dioklecijanove palače, logično je da bi po njoj dobio ime pa, dakle, veza s palačom ne znači automatsku vezu sa Salomonom. Međutim, grad je mnogo stariji od Dioklecijana. Arheološki dokazi za to gomilaju se desetljećima. Spomenut ćemo samo najrecentnije: u blizini palače 2015. godine pronađen je veliki amfiteatar i još neke javne zgrade, a 2016. je donijela još jedno golemo otkriće: na Obali Lazareta izronili su antički megalitski zidovi, najmanje pet stoljeća stariji od palače. Svaki od ovih dokaza, a ima ih još mnogo, trebao bi biti dovoljan da važeće teorije o postanku grada pošalje u kantu za otpatke. No stari narativ i dalje odolijeva, iako već pokazuje napukline i silom prilika pušta prednost novim interpretacijama. Ako palaču promatramo kao spomenik rimske arhitekture, kao takva je potpuno jedinstvena u cijelom carstvu. Akademik Kruno Prijatelj svojevremeno je napisao da u čitavom carstvu nije bilo građevine koja je mogla poslužiti kao uzor za izgradnju Dioklecijanove palače, niti je ijedna kasnije po njoj bila izgrađena.

Pažljiviji pogled na palaču ukazuje da su radovi u Dioklecijanovo doba većinom bile izmjene, prilagodbe i rekonstrukcije kompleksa koji je već od ranije bio tu. Nije teško uočiti da određeni dijelovi palače (osobito je to vidljivo u južnom dijelu u podrumima) izgledaju prastaro i nemaju ništa zajedničko s rimskom arhitekturom. Kvaliteta klesanja je izuzetna i nadmašuje sve što je građeno u kasnoj antici. Kamenje prianja čvrsto jedno uz drugo i bez veziva jer je preciznost obrade površina izuzetna. Podsjeća nas to na sljedeći stih iz Psalma:

„Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!“
Psalam 122:3

Međutim, oni dijelovi palače koji nisu građeni takvom tehnikom izgledaju posve drugačije i stilski odgovaraju gradnji iz Dioklecijanova doba: riječ je o mnogo manjem kamenju koje se miješa sa zemljanim opekama, a sve je učvršćeno vezivom. Tako su, na primjer, arkade u vestibulu i podrumima palače izrađene većinom od opeke, što je bilo uobičajeno u kasnoj antici. Međutim, temelji, stupovi i zidovi podruma te vanjski zidovi palače izgledaju masivnije i starije od većeg dijela njezine unutrašnjosti, izuzev hramova koji su i sami megalitske kvalitete. Dakle, iz svega ovog možemo zaključiti da nije samo grad, već je i palača starija od sebe same.

Zašto bi vojna utvrda svoj najotvoreniji dio okrenula prema moru?

Uobičajena priča o gradnji palače kaže da je car Dioklecijan napravio svoju palaču kao luksuznu vikendicu u kojoj će provesti umirovljeničke dane u ribarskom selu, u kraju iz kojeg je potekao. Ta je tvrdnja problematična najmanje sa dva stanovišta. Prvo, ništa u biografiji Dioklecijana ne upućuje da je to bio čovjek koji bi se ikada povukao u dokolicu. Povjesničar iz 18. stoljeća Edward Gibbon, koji je i danas jedan od najautoritativnijih tumača rimskog doba, kaže da je Dioklecijan bio čovjek s nevjerojatno izraženim osjećajem dužnosti i neuobičajenim darom da sve svoje mane i vrline upregne u službu za dobrobit carstva. Drugi problem je u tome što carska palača ne posjeduje elemente luksuznog ladanjskog zdanja. Raspored i veličina prostorija su, blago rečeno, bizarni i palača je kao takva apsolutno nepodesna za udobno stanovanje. Pronađene prostorije su odreda skromne i uopće ne odgovaraju carskim potrebama. Što bi onda uopće mogla biti Dioklecijanova palača?

Povjesničari umjetnosti kažu da izgleda kao castrum, utvrđeni rimski grad i vojni logor. Iako zaista na prvi pogled tako izgleda, nema traga nekoj značajnijoj vojnoj prisutnosti unutar zidina. Naprotiv, jedine sačuvane zgrade vjerske su namjene tako da palača više podsjeća na utvrđeni hram, u najbolju ruku samostan, premda ni to nije dovoljno uvjerljivo objašnjenje. Religijski kompleks koji je djelomice sačuvan okružen je masivnim zidinama koje također nemaju nikakvog vojnog značaja. Ophodna staza i stražarski tunel trebali bi se nalaziti na vrhu zida i biti postavljeni tako da omoguće pogled prema van, dok su u palači smješteni najmanje čitav kat ispod vrha i okrenuti prema unutra. Stražare, ako ih je bilo, očito je više zanimalo što je unutra nego vani. I zidovi imaju ogromne, neobranjive otvore 3,5 x 3 metra, a ‘obrambene’ kule ulaze s vanjske strane, što je također nepojmljivo za vojno utvrđenje. Smještaj palače iz pozicije obrambene taktike također je vrlo neobičan. Izgrađena je na samoj morskoj obali i kao takva može biti vrlo ranjiva od napada s morske strane. Na to se nadovezuje još jedan apsurd: najotvoreniji dio palače okrenut je upravo ka moru jer se južnom fasadom s jednog kraja na drugi protežu otvorene arkade.

Obrana ni s kopnene strane nije mnogo bolje postavljena: osim nebranjenih i rastvorenih zidina te kula otvorenih prema van, palača je položena u dolinu između dva brda tako da ju je vrlo lako napasti i primitivnim oružjem, a kamoli moćnim ratnim mašinama onog doba. Još jedan misterij je sam oblik palače čiji zidovi, iako majstorski izrađeni, nisu jednake dužine. Sjeverni zid je dug 174,7 m, a istočni 214,97 m. Budući da zapadni zid skoro čitav nedostaje, za južni zid se smatra da je bio dugačak nekih 181,65 m. Posljedica ovih odstupanja u duljini zidova donekle je nepravilan oblik građevine. S obzirom na to da je teško objasniti razloge za tu nepravilnost, pribjeglo se objašnjenju da je na tu nepravilnost utjecao teren. Međutim, to nema puno smisla jer je teren blaga padina na obali s otvorenim pristupom za teret s morske strane i kao takav gotovo idealan za gradnju. Da kratko sumiramo: palače je starija nego što se obično misli, nije izgrađena na praznom terenu ili u ribarskom selu, izvorno nema ni stambenu ni obrambenu funkciju i kao takva koncepcijski uopće ne odgovara carskoj vili. Što je zapravo bila, o tome drugom prilikom.

‘Ilirija, Sveta zemlja – Stećci i autohtonost’ – Domagoj Nikolić, Teledisk, 2018.
Autor:R.M.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.