pixabay

Kako se kompanije i vlade mogu pripremiti negativne posljedice klimatskih promjena i ublažiti ih?

Autor: dnevno.hr

Kompanije će morati uračunavati klimatske promjene u svoje odluke o ulaganjima i zaštititi svoju imovinu, osigurati lance u nabavi i smanjiti izloženost cijelom nizu sirovina

Svijet ima sredstva za ostvarivanje ciljeva Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, ali su šanse da ih ostvari neznatne. Vlade, organizacije i pojedinci bi trebali udvostručiti napore da ograniče globalno zagrijavanje, a u isto vrijeme moramo se početi pripremati za topliji planet, upozoravaju eksperti The Boston Consulting Groupa

Klimatolozi su se konsenzualno usuglasili kako bi za postizanje cilja Pariškog sporazuma, prema kojem se globalni rast prosječnih temperatura do 2100. godine mora ograničiti na razinu daleko ispod dva stupnja Celzijusa višu od razina s kraja 19. stoljeća, nužno bilo da se rast prosječnih temperatura preokrene do 2025. godine.

Da bi to bilo izvedivo, potrebno bi bilo da se nove tehnologije puste u pogon brzo, silovito i zajednički.

Tehnologije, uključivo s obnovljivim izvorima energije, mjerama za učinkovito trošenje energije i nadomještanjem izvora energije, nadohvat su ruke, sve kako bi se preokrenuo rast emisija stakleničkih plinova. No, bilo bi ih potrebno upogoniti u velikim razmjerima, brzo, silovito i zajedničkim naporima vlada i regulatora cijelog svijeta, korištenjem svih poluga koje su im na raspolaganju, daleko više nego što se danas čini.

Naravno, riječ je o iznimno skupom pothvatu. Prema procjenama autora studije BCG Henderson Institutea, riječ je o ulaganjima od 19 do 21 bilijuna, odnosno tisuća milijardi dolara od danas do 2030. godine. Osiguravanje političke i financijske podrške za takav pothvat dosta je izazovno za ostvariti u tako kratkom roku.

Ekonomske nejednakosti država su golem dio ovog problema. Istraživanje The Boston Consulting Groupa pokazuje da čak i ako Kina, sve članice Europske unije, razvijene azijske države i Sjedinjene Američke Države ograniče svoje emisije stakleničkih plinova, ciljevi Pariškog sporazuma i dalje ne bi bili ostvarivi. Svoje bi emisije trebale ograničiti i države koje nisu članice OECD-a, tzv. zemlje u razvoju.

 

Klimatolozi ne mogu sa stopostotnom sigurnošću reći koliko će se Zemlja zagrijati ni kojom brzinom. Dok je od presudne važnosti da ne prestanemo s naporima da usporimo i ublažimo klimatske promjene, potrebno je i da se kompanije, vlade i ulagači osvijeste da će naš planet biti sve topliji i da je nužno da to uključe u svoje pretpostavke o budućnosti i planove.

RAZMJERI IZAZOVA

Kako bi priču pojednostavili, autori studije podijelili su svijet na tri dijela, bogate zemlje članice OECD-a i razvijene azijske zemlje, Kinu koja je globalna ekonomska sila sama po sebi i ostatak svijeta, koji se sastoji od siromašnijih država koje nisu članice OECD, odnosno zemalja u razvoju.

Klimatolozi računaju kako bi za dostizanje ciljeva Pariškog sporazuma bilo potrebno da globalne emisije stakleničkih plinova padnu u prvoj polovici sljedećeg desetljeća i zatim nastave dramatično padati kako bi do 2040. godine svjetska populacija proizvodila upola manje stakleničkih plinova nego danas. Kroz mjere učinkovitosti, globalna ekonomska aktivnost morala bi postati daleko manje energetski intenzivna, uz daleko manje emisije ugljika. Kako bi taj cilj ostvarili, nužno je na svim frontovima poduzeti agresivne mjere.  

Čak i u slučaju usporenog globalnog ekonomskog rasta, dostizanje pariških ciljeva bit će iznimno izazovno.

Da bi se potreban dramatični pad korištenja fosilnih goriva ostvario, globalna proizvodnja energije, koja predstavlja četvrtinu stakleničkih plinova koje proizvodi čovjek trebala bi emitirati najmanje 70 posto manje ugljičnog dioksida do 2040. godine, na putu u dekarbonizaciju u budućnosti. To znači i dramatičan pad proizvodnje električne energije iz termoelektrana na ugljen i korištenje električne energije iz sunca i vjetra u puno većoj mjeri. U isto vrijeme, smanjenje ugljičnog otiska na putu prema punoj dekarbonizaciji potrebno je provesti i u ostalim sektorima: transportu, poljoprivredi, industrijama i građevini. Na globalnoj razini nužno bi bilo osjetno povećati energetsku učinkovitost građevina, električnih uređaja svih vrsta i svjetala, kao i konvencionalnih motora s unutarnjim izgaranjem. Također, potrebno će biti i korištenje električnih vozila u svim primjenama.

TEHNOLOGIJA SAMA PO SEBI NEĆE BITI DOVOLJNA

Kako bi obuzdali i preokrenuli smjer rasta globalnih emisija stakleničkih plinova, potrebne će biti i radikalne promjene globalnog energetskog miksa, a tehnologije za to su već dostupne. Izolacija, LED rasvjeta, učinkoviti kućanski aparati i autonomna vozila doprinose stvaranju energetski učinkovitijeg svijeta. Dodatno, vjetar i sunce kao obnovljivi izvori električne energije, koje pojeftinjuju i sve niži troškovi i napredne tehnologije skladištenja, kao zamjena za ugljen, te zamjena nafte za plin u rafinerijama i komercijalnom transportu smanjuju proizvodnju ugljika tijekom ekonomskih aktivnosti.

Ipak, ne možemo računati da će ove napredne tehnologije postati cjenovno konkurentne s konvencionalnim tehnologijama dovoljno rano kako bi dosegli ciljeve Pariškog sporazuma.

Primjerice solarna i energija vjetra su kroz pad cijene postale jeftinije od konvencionalnih izvora, ali samo kad ima sunca i vjetra. Njihova povremena dostupnost znači da će troškovi proizvodnje i skladištenja energije iz tih izvora morati nastaviti padati kako bi njihovo korištenje bilo isplativo tijekom cijele godine. Regulatorna tijela i vlade diljem svijeta moraju djelovati kako bi osigurale široko usvajanje tih tehnologija na vrijeme. Kako je okoliš javno dobro, za njegovu je zaštitu nužno provoditi politike koje prisiljavaju na odgovarajuća ponašanja.  

PREPREKA OSTVARIVANJU PARIŠKIH CILJEVA

Iako Kina potiče svoju domaću industriju obnovljivih izvora energije i poduzima dramatične korake kako bi ograničila onečišćenje i klimatske promjene u urbanim cjelinama ovisnost ekonomija u razvoju o fosilnim gorivima je velika prepreka ostvarivanju pariških ambicija. Rast stanovništva i energetski intenzivna ekonomska aktivnost u stvaranju energije, industriji, transportu i poljoprivredi u već gusto naseljenim zemljama ključni je pokretač rasta antropogenih emisija stakleničkih plinova.

Zemlje u razvoju trenutno proizvode više od jedne trećine energije u svijetu iz fosilnih izvora, kao i nove kapacitete za njih, pa se očekuje kako će njihov udjel u globalnoj proizvodnji porasti na 45 posto do 2040. godine.

U zemljama u razvoju u Južnoj Americi i Aziji, deforestacija, smanjenje površina pod šumom, često zbog potreba govedarske industrije koja proizvodi goleme količine metana, uvelike doprinosi 15-postotnom udjelu globalnih emisija stakleničkih plinova od šumarstva i poljoprivrede.

Zemlje u razvoju imaju želju i pravo doseći razinu razvoja i životnog standarda svojih bogatijih susjeda. Dok razvijene zemlje OECD-a mogu puno ulagati u mjere energetske učinkovitosti, mnoge zemlje u razvoju za to nemaju sredstava, jer je ekonomska aktivnost energetski intenzivna zbog starih postrojenja i tradicionalnijih načina proizvodnje. Dodatno, najveći će se dio rasta globalne populacije sljedećih godina odvijati u zemljama u razvoju u Africi i Aziji.

Korištenjem BCG-ovog Global Energy Scenario modela, autori BCG-ove studije razvili su „business-as-usual“ scenarij koji predviđa da će sve zemlje ispoštovati obveze provedbe politika koje su preuzele u ostvarenju ciljeva energetske učinkovitosti. Temeljeno na tom scenariju, procijenili su kako će zemlje u razvoju doprinijeti rastu potražnje za fosilnim gorivima na globalnoj razini s više od 130 posto između 2015. i 2040. godine, što je ekvivalent sedam milijardi tona ugljičnog dioksida godišnje, dok će kod zemalja OECD-a i Kine doći do pada potražnje.

Iako su i dalje bogate zemlje glavni zagađivači koji su doveli do današnjih globalnih razina temperatura, zemlje u razvoju najzaslužnije su za ubrzani rast tih temperatura i zato bi morale biti dijelom bilo kojeg rješenja za dostizanje ciljeva Pariškog sporazuma. Bez financijskih kapaciteta potrebnih za kupovinu tehnologija nužnih za ostvarenje tih ciljeva, teško će ih se na to moći prisiliti.

GLOBALNI POTHVAT

Korištenjem navedenog modela, autori studije pretpostavili su skromnu realnu stopu rasta globalnog BDP-a od tri posto godišnje od 2015. do 2040., sporiju od 3,5 posto koju za isti period predviđaju mnoge relevantne institucije. Pretpostavili su i kako će vlade nastaviti sa sadašnjim politikama za prelazak na gospodarstvo s niskim udjelom ugljičnih plinova. Poduzimanje tih koraka stabiliziralo je udjel stakleničkih plinova u atmosferi i smanjilo obujam plinova koje je trebalo ukloniti kako bi se dostigao cilj od tek dva stupnja Celzijusa rasta temperature.

Zatim su krenuli od pretpostavke da će i zemlje OECD-a i Kina poduzeti vrlo agresivne poteze, daleko dramatičnije od svojih sadašnjih politika, kako bi smanjili svoje emisije stakleničkih plinova, uključivši i mjere energetske učinkovitosti, značajno usvajanje obnovljivih izvora električne energije i električnih vozila, zamjenu nafte plinom gdje je god to moguće u petrokemiji i teškom transportu i brže umirovljenje termoelektrana na ugljen. To bi količinu emisija je trebaju biti uklonjene između 2015. i 2040. gotovo prepolovilo. Preostale količine emisija trebale bi jednako agresivnim mjerama smanjiti zemlje u razvoju.

Generalno, svaka zemlja koja prva krene provoditi politike usmjerene budućnosti niskih razina ugljika radit će to kratkoročno na svoju štetu. Naime, u nedostatku zajedničke globalne politike, zemlje koje krenu prve, suočit će se s time da će se njihova ulaganja isplatiti samo ako druge krenu istim smjerom u gotovo isto vrijeme. Dakako, bogatije zemlje, uz regulativu koja potiče energetsku učinkovitost i niže emisije ugljika od strane građana i korporacija, trebale bi i svoju vanjsku politiku voditi tako da druge zemlje usmjere da počnu sa sličnim politikama zaštite okoliša.

Dapače, tek bi globalni pristup mogao vlade bogatih država uvjeriti kako trebaju pomoći siromašnijim državama s podmirenjem troškova uvođenja novih tehnologija. Bogatije vlade mogle bi regulatornim potezima učiniti mnogo na smanjivanju emisije ugljičnih spojeva u lancima nabave kompanija, koji se često protežu od razvijenih do zemalja u razvoju. Neovisno o tome, bez financijske pomoći i adekvatnih poticaja, cijena ulaganja u čistije tehnologije za mnoge je zemlje u razvoju nesavladiva prepreka.

Iznos između 19 i 21 bilijuna dolara koje bi trebalo uložiti do 2030. godine pokrili bi uvođenje tehnologija i mjere energetske učinkovitosti te zamjenu postojećih, konvencionalnih onečišćivača. Između 60 i 80 posto ovog iznosa trebale bi uložiti države u razvoju. Dodatno, radi se o ulaganjima na čiji bi povrat vlade i privatni sektor trebali čekati desetljećima, kroz niže troškove goriva, rada i održavanja sustava.

Unatoč tome, većina zemalja u razvoju ne može si priuštiti da odjednom prestane koristiti svoje elektrane na fosilna goriva ili prestane graditi nove ili najednom uloži golema sredstva u tehnologije koje proizvode male ili nikakve količine emisija ugljika. U zemljama u razvoju, većina elektrana je na ugljen i stare su manje od deset godina, daleko mlađe nego u zemljama OECD-a, gdje su elektrane na ugljen u prosjeku trideset godina stare. Da bi se postigao veliki korak naprijed u ispunjavanju ciljeva iz Pariškog sporazuma, potrebno bi bilo uvesti ‘ubrzano umirovljenje’ konvencionalnih izvora energije, no takav bi potez najviše pogodio zemlje u razvoju zbog njihovog nižeg BDP-a i starosti njihovih elektrana.

Stručnjaci Boston Consulting Groupa procjenjuju kako bi zemlje članice OECD-a i Kina u nove tehnologije, kako bi se pariški ciljevi ostvarili do 2030., morale svake godine u njih uložiti 0,9 odnosno 1,2 posto BDP-a. Zemlje u razvoju pak bi u istom periodu svake godine morale uložiti 1,4 do 1,5 posto godišnjeg BDP-a. Za ove zemlje, koje su suočene s pritiskom ulaganja u osnovnu infrastrukturu, unapređenje javnog zdravstva i osiguravanje prehrane i drugih osnovnih potrepština dijelu svojeg stanovništva, taj iznos je debelo iznad njihovih mogućnosti.

ŠTO OVO ZNAČI ZA VLADE, KOMPANIJE I SVE NAS?

Ne možemo riskirati da sve ode katastrofalno ukrivo jer nismo na vrijeme djelovali.

Stručnjaci BCG-a svjesni su bili kako ih njihov stav stavlja u fokus emocionalno nabijene debate. Konkretne brojke o progresivno sve višim temperaturama i njihovom točnom utjecaju na okoliš nisu do kraja jasne. No, prema relevantnim klimatološkim studijama, svijet se suočava s rastućim rizikom gladi ukoliko prosječne temperature porastu za 3°C i velikom vjerojatnošću rasta razine mora i potapanja velikih obalnih gradova ako temperature porastu za prosječno 4°C. Znanost koja podupire te teorije iznimno je složena, pitanje je imamo li više ili manje prostora za manevriranje u ovoj situaciji. No, ne možemo riskirati da katastrofalno pogriješimo zbog toga što nismo ništa poduzeli. Ako je izvjesnost takvog razvoja događaja i mala, rizik da se on ostvari je previsok.  

Vlade, kompanije i pojedinci trebali bi se angažirati na ograničavanju klimatskih promjena na ove načine:

Udvostručite napore i počnite graditi globalne koalicije. Vlade moraju udvostručiti svoje napore u ograničavanju emisija stakleničkih plinova. Ako to ne bude učinjeno, osjetno raste rizik nekontroliranog rasta globalnih temperatura. Stvaranjem globalnih koalicija, vodeće vlade mogu postići konsenzus za promjene i izbjeći opasnosti institucionalne inertnosti i inicijalnih gubitaka za siromašnije države, ako one same krenu ranije, u isto vrijeme stvarajući regulativni okvir koji će dovesti do promjena ponašanja na globalnoj razini.  

Poduzimajte poteze s velikim utjecajem. Vlade moraju povećati učinkovitost postojećih politika zaštite okoliša, posebno sada dok se dogovaraju globalne sheme za trgovinu emisijama ugljikovog dioksida. Umjesto sveobuhvatnog, panaceja pristupa rješenjima, vlade bi se trebale usredotočiti na mjere koje će imati najviše utjecaja, poput promocije energetske učinkovitosti i postavljanja solarnih panela i vjetroelektrana u regijama gdje mogu biti najučinkovitije. Slično, globalna shema trgovine ugljičnim dioksidom koja oporezivanje emisija tretira različito za različite regije i zemlje bit će najučinkovitija i mogla bi umanjiti problem cijene.

Ulažite u iste tehnologije smanjenja emisija kao i ostali.

Puno ulažite u dokazane tehnologije. Pojedinci i ustanove trebali bi ulagati gdje i ostali kad se govori o tehnologijama smanjenja emisija: prilika za ulaganje u potpuno nove tehnologije sve je manje. Kako je potreba za korištenjem novih tehnologija već tu, izgledno je kako će tehnologije koje su već široko dostupne postajati sve jeftinije i učinkovitije, pa je vjerojatno da su i isplativije. Ulaganje u nove, ili tehnologije u nastanku imat će smisla samo ako imaju potencijal golemog utjecaja na smanjenje emisija. Tehnologije koje bi mogle promijeniti pravila igre, poput zauzdavanja i skladištenja ugljičnog dioksida, tehnologije temeljene na ugljiku ili nuklearna fuzija, trenutno su nedovoljno razvijene za skoru široku primjenu.

Istražite različite pristupe smanjenju emisija. Vlade i kompanije trebale bi početi ulagati u tehnologije koje bi mogle smanjiti postojeće emisije stakleničkih plinova ili smanjiti njihov utjecaj na globalnoj razini: primjerice, globalne inicijative uklanjanja CO2 iz atmosfere pošumljivanjem ili korištenjem geoinženjerskih tehnologija kako bi se smanjilo dodatno zagrijavanje atmosfere unatoč visokim koncentracijama CO2. Nakon što se rješenja poput utiskivanja CO2 u zemlju pokažu učinkovitim, izgledno je kako će se početi širiti, za što je potreban međunarodni konsenzus. Time se ne bi riješili svi problemi koje te koncentracije izazivaju, poput rastućih razina kiselosti u oceanima, ali bi bilo moguće spriječiti katastrofalne posljedice.

U isto vrijeme, svi igrači morali bi biti pragmatični i pripremati se na topliji planet: vlade će morati ulagati u izgradnju obalnih barijera i drugih prepreka nadirućim razinama mora.

Suočite se s rizicima i planirajte u skladu s njima. Čak ako i poduzmemo sve drastične mjere potrebne za smanjenje emisija CO2,  vlade moraju prihvatiti da će svijet biti sve topliji i pripremiti se na sve opasnosti koje iz tog izviru, poput rasta razine mora i još nepredvidljivijih i turbulentnijih vremenskih prilika. Vlade će morati dio proračuna usmjeravati na izgradnju lukobrana koji bi štitili obalne gradove i planove razvoja prilagoditi tako da ograniče rast stanovništva u ugroženim područjima. Za regije koje ovise o poljoprivredi, poput većine Afrike, potrebna će biti značajna ulaganja u upravljanje plodnom zemljom i vodoprivredom, te u bolje sustave vremenske prognoze. Kompanije će morati ulagati u klimatsku otpornost poticanjem čuvanja prirodnih resursa u lancu nabave i razvijati planove za kontinuitet poslovanja u slučajevima prirodnih katastrofa. Neke će kompanije biti prisiljene preseliti postrojenja u manje ugrožena područja.

Prilagodite poslovne modele i portfelje u energetici. Energetske kompanije svih vrsta trebat će svoje poslovne modele i portfelje prilagoditi rastu distribucije električne energije i promjenama u načinu korištenja energetskih izvora. Poslovni modeli koje će predstavljati investitorima morat će se mijenjati, u nekim slučajevima i dramatično.

PRIPREMA ZA BUDUĆNOST ENERGETIKE U SVIJETU NEIZVJESNOSTI

Uzimajte u obzir klimatske prilike u svojem strateškom planiranju. Ulagači i kompanije u svim industrijama morat će efekte klimatskih promjena uzimati u obzir pri strateškom planiranju. Predviđanjem smjera kretanja pravila koja određuju korištenje energije i okoliš, kompanije mogu osigurati da su njihove aktivnosti u skladu s budućim politikama i mjerama.

Ulažite u zaštitu biznisa i razvijajte nova rješenja. Kompanije će morati uračunavati klimatske promjene u svoje odluke o ulaganjima i zaštititi svoju imovinu, osigurati lance u nabavi i smanjiti izloženost cijelom nizu sirovina. Za neke kompanije, posebno one koje se bave nekim vrstama rudarstva ili poljoprivrede, ili za kompanije koje imaju dugačke lance nabave koji se protežu kroz ugrožena područja, to bi moglo predstavljati golem problem. Rast razine mora i temperatura mogao bi u potpunosti uništiti neke kompanije. No, topliji će planet stvoriti i potražnju za novim rješenjima, kao što su zdravstvene mjere borbe protiv bolesti koje se šire u područja u kojima još nisu bile, toplija klima zahtijevat će prilagodbu poljoprivrednih kultura i tehnologija, oskudnije zalihe vode zahtijevat će inovacije u reciklaži vode.

Unatoč tehnologijama koje su nam na raspolaganju, izgledno je da nećemo uspjeti ostvariti ciljeve Pariškog sporazuma. Ipak, on nam ostaje bitno mjerilo za orijentaciju. Naporima da ostvarimo te ciljeve, poduzet ćemo ključne korake koji bi mogli ograničiti klimatske promjene za našu i buduće generacije. To će zahtijevati da se najbogatije zemlje globalno obvežu pomoći zemljama u razvoju u njihovom prelazu na gospodarstvo s niskim udjelom CO2. Ipak, moramo si priznati da će svijet biti sve topliji i da se moramo pripremiti na takav razvoj događaja.

Cijelo istraživanje potražite na poveznici: https://www.bcg.com/publications/2017/preparing-warmer-world.aspx

BCG Henderson Institute

BCG Henderson Institut je interni think-tank posvećen istraživanju i razvoju novih i vrijednih uvida u nove ideje u poslovanju, tehnologiji i znanosti. Institut okuplja lidere u provokativnim diskusijama i pokusima kako bi se proširile granice poslovnih ideja i praksi, a nove se ideje primjenjivale u biznisu i izvan njega.  

Autor: BCG Henderson Institute

 

Autor:dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.