Dnevno.hr

Roman prvijenac Ljiljane Dujmović vrijedan je sjajnog filma ili kazališne predstave!

Autor: Andrija Kačić-Karlin

Uistinu je bilo lijepo pročitati predgovor, svojevrstan uvod u knjigu Ljiljane Dujmović –  POSLJEDNJA NOĆ – Pozdravi iz Dalmacije”, predsjednika Društva hrvatskih književnika, Đure Vidmarovića.

Dirljivo i nadahnuto on nam, između ostalog, piše na početku ove knjige:

“Kroz sjećanje Ante Budića autorica opisuje vrijeme u kojem je glavni junak živio, i vrijeme u kojem je umro. Rođen je  i živio u selu Dalmatinske zagore i stoga se ovo djelo može smatrati zavičajnim, ali zbog sudbine glavnog junaka ono ima i nacionalnu dimenziju jer oslikava i sudbinu tisuće Hrvata koji su izbjegli iz domovine i kraj života dočekali u tuđini”.

Vidmarovićeve riječi su nepogrešivo iskrene i točne. Jer, roman Ljiljane Dujmović priča je, baš nam tako napominje autorica, “o djeci koja su rasla bez svojih očeva koji su morali napustiti Hrvatsku u vrijeme samoupravnog socijalizma, iz ekonomskih ili političkih razloga, baš kao i svim majkama te djece koje su im bile i mater i ćaća i brinule za njih, odgajale ih i hranile, ali i kopale, orale, sadile i čekale da im se muževi vrate”.

Knjigu je savjetima, sugestijama i potporom zagovarao profesor Josip Jurčević, kao i Zavičajna udruga  sveti Ivan Ričice iz Zagreba, kao i Vinko Pavić.


Djelo je fakat sugestivno, grubo i nježno istovremeno, nas starije koji se sjećamo tih vremena potiče na duboko razmišljanje i podsjeća nas da prije nije bilo nimalo bolje, nego naprotiv…  Nema gore sudbine djece nego  ne imati roditelja kraj sebe. I točka. O tome roman govori, sadržajno izvanredno posložen, ali i rječit. Autorica je očito pomno odmjeravala svaku rečenicu, nije bježala od dijalekta, grubosti i  nervoze koja se osjećala u tim ipak sablasnim vremenima.

Kad čitate roman izvrsno je osjetiti trud autora, u konkretnom slučaju autorice, koja izvrsno balansira s upravnim i neupravnim govorima, dajući radnji dimenziju koja se lako može uokviriti i u film ili kazališnu predstavu. To nije lako učiniti, za to treba biti majstor slaganja riječi, a Ljiljana Dujmović to očito jest.

A tko je Ljiljana Dujmović?  Rođena 1961. u Zagrebu nakon završene gimnazije diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti 1984. godine. Nakon nekoliko godina rada u vanjskoj trgovini ostvaruje se njena želja i počinje raditi u prosvjeti, te je od 1993. godine zaposlena u Gimnaziji Sesveta kao profesorica politoligije i sociologije, i danas predaje djeci. Udana je za supruga Zlatana, ima sina Pavla, i dosad nije  pisala. A sad je napisala prvi roman, izvanredan, potresan i poučan.  Književni kritičari bi rekli da se u knjizi provlače dominantne crte strpljivot, toplog i lirskog izričaja koji autorici sigurno širom otvara vrata neslućenih prostranstava bogate književne umjetnosti.Stoga joj svi i savjetuju. Neka nastavi pisati, jer ona sigurno ima mnogo toga za reći, napisati, podučiti, podsjetiti.

Đuro Vidmarović nam tako još kaže, pohvalno i afirmativno:

“Rukopis romana Ljiljane Dujmović pod naslovom  – Posljednja noć – dojmljivo je literarno djelo i k tome dobro struktuirano. Autorica se oslanja  na rukopis hrvatske književne baštine, poglavito na onaj njezin, uvjetno rečeno, matoševski i raosovski dio, jer na taj način najuvjerljivije uspijeva predočiti dramu hrvatskog čovjeka u emigraciji. Središnji lik ovog romana je hrvatski emigrant koji je završio u Americi pod tuđim identitetom. Nakon što je preživio dva srčana udara on se sjeća proteklih godina. Kao što je to slučaj u realnoj stvarnosti ljudi se u takvih eshatološkim trenucima vraćaju u vlastiti životopis i u kratkom vremenu proživljavaju ga u cijelosti i detaljno. Tako je slučaj i s glavnim junakom ovog romana”.

Autorica romana prati svog junaka kao svojevrsni nevidljivi anđeo čuvar, tako da ona bilježi njegova sjećanja, ali i daje obavijest o njegovoj smrti nakon trećeg srčanog udara.  Tako kroz sjećanja Ante Budića Ljiljana Dujmović opisuje vrijeme u kojem je junak živio  i kada je umro, a junak porijeklom iz Dalmatinske zagore samo je jedna od stotine tisuće priča naših iseljenika koji su lutali u potrazi za slobodom i sanjali slobodnu Hrvatsku.  Glavni lik je dočekao stvaranje slobodne i neovisne Hrvatske, ali već star i onemoćao, ali je osjetio radost koju je čekao dekadama.  Predivna priča s tužno-sretnim završetkom zaista zavrjeđuje čitanje, pa i nešto više, možda  film ili predstavu.

Autor:Andrija Kačić-Karlin
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.