FOTO: Željko Puhovski/CROPIX

ŠOKANTNA ISPOVIJEST NAŠE NOVINARKE: Nakon 48 sati pakla, dobila sam nalaz testiranja na koronavirus

Autor: Dnevno

Po prirodi sam veliki paničar, a ovaj koronavirus posebno me potresao. Znaju to i moji kolege, obitelji prijatelji, rodbina. Još dok je ‘korona’ bila u Wuhanu, počela sam paničariti i govoriti: ‘Evo je, doći će do nas, pobiti će nas!’ Nije trebalo dugo da tu paniku prebacim i na kolege, pa smo tako i prije uvođenja mjera u redakciji držali popriličan razmak. Posljednjih više od mjesec dana radim od doma, a kako spadam u rizičnu skupinu, naravno, sva su mi osjetila bila na ‘turbo’ i svaki i najmanji simptom bio mi je alarm za koronu.

Baš u vrijeme kad se ukinuo javni prijevoz, počinjali su moji zdravstveni problemi, i pojava onog osjećaja kad duboko u sebi osjećate i znate da nešto stvarno nije u redu.

Naravno, od cijele histerije oko korone, jedino o čemu sam razmišljala je da sam ju ‘pokupila’, o tome da bi moglo biti nešto drugo, nisam tada uopće razmišljala.

Jedan dan, od cijele te panike, umjesto liječnicu, najprije sam kontaktirala epidemiologe u svom gradu, koji su me naravno uputili na liječnicu. Ona mi je brzo propisala antibiotike te sam krenula s liječenjem.

No, nakon što sam popila dvije ture antibiotika, stanje se nije popravilo, pa je liječnica kontaktirala epidemiologe kako bi me naručila na testiranje na koronavirus.

I do tada sam, naravno, paničarila sve u šesnaest, ali od te večeri kada sam znala da drugi dan idem na testiranje, panika je prerasla u strah. Prvo za vlastito dijete, a potom za ostatak obitelji i prijatelja s kojima sam bila u kontaktu. Naravno, javila sam se svima. I onima kojima sam trebala i onima kojima nisam. I svi su skupa sa mnom počeli čekati moj nalaz.

Probudila sam se to jutro u nikad gorem stanju i pomislila kako će me gore na Štamparu, čim me vide, zbuksati u bolnicu. Iscijeđeno lice, podočnjaci do pola obraza, podbuhla, oči i usta peku, pluća sviraju, temperatura je već konstantna, na usnicama se radi novi sloj rana…

U svemu tome, došao mi je sin i počeo se plakati. Onako gorko u strahu kako ću opet, s obzirom da su mi bolnice posljednjih godina ‘drugi dom’, ostati u njoj. Suprug me nekako brzinski krišom ukorio i dao do znanja da moram hitno porazgovarati s malcem. Skupila sam malo hrabrosti, zaboravila na svoju paniku, nabacila smješak i sa onim ohrabrujućim glasom samouvjereno rekla kako se mama ovaj put vraća doma jako brzo, samo da mi naprave taj bris i da će sve biti u redu. Malac se primirio i mogli smo krenuti.

Najprije smo suprug i ja krenuli navlačiti one užasne rukavice koje su mi bile mokre već dok smo došli do auta, a masku sam vjerojatno zamrzila na sam pogled. I bez nje mi je bilo teško disati, a tek s njom…

Došli smo do Štampara, oboje već zbunjeni od te panike ‘je li korona ili nije’ i tu sam napravila grešku.

Naime, kad su mi trebali uzeti bris, zdravstveni djelatnik je kroz svoju masku kazao: ‘Skinite preko usta!’ i ja sam u toj panici, povukla masku preko usta, na što su oba djelatnika koja su stajala ispred Štampara i uzimala briseve brzo napravila korak unazad, te mašući rukama počeli vikati: ‘Ne, ne!’… Ne iz ljutnje, već iz panike.

Vratila sam brzo masku i zamolila da mi ponovo objasne što trebam napraviti, jer je i dalje panika bila jača od razuma, a ljubazni gospodin mi je morao pojasniti još dvaput.

Znači, trebalo je masku spustiti toliko da zaštitite usta, u slučaju da ste zaraženi, da zapravo zaštite one oko sebe, a osloboditi nos kako bi mogli uzeti bris.

Čim sam vidjela onaj dugi štapić ponovo me oblio znoj. Nagnula sam glavu unazad, pokušala se opustiti maksimalno i pričekala tu sekundu uzimanja brisa. Da, uistinu ne traje dugo, ne boli, nije neugodno. Malo me poškakljalo, toliko da mi je krenula suza, ali ništa više. Ali, bila je to sekunda poštenog straha.

Čim je bilo gotovo, odmah sam se javila svojoj liječnici i rekla da je sve prošlo, a onda je krenulo iščekivanje – pokazati će se puno duže od ona četiri sata kako obično mislimo da to traje, jer je tako prezentirano javnosti.

48 sati pakla

Obje smo očekivale da će nalazi biti gotovi tu večer, no to nije bilo ni blizu istine.

Došla sam doma, već sam imala niz propuštenih poziva.

Nazvala me prijateljica i pitala kroz šalu: ‘Mogu li se pohvaliti da imam prvu korona frendicu?’, a ja sam joj odgovorila kako nalaz još nije stigao i onda smo se upustile u priču. Naime, našle smo se malo prije nego mi se stanje pogoršalo, a da stvar bude još gora, tada se i njoj pogoršalo zdravstveno stanje. Imale smo iste simptome, dobile svaka svoje antibiotike, ali tih prvih par dana nam nije palo napamet međusobno o tome pričati. Mislim, ni inače baš ne govorimo na sva zvona da smo prehlađeni, da nas boli grlo i slično. I ona je nestrpljivo čekala nalaz, jednako kao i njena liječnica, te njena mama koja se nalazi u domu za starije i nemoćne.

Nazvali su me roditelji: ‘I korona? Jel’ gotov taj nalaz?’ kroz smijeh me upitao otac. Uvijek je takav. Majka, koja je medicinska sestra, prvi put je bila zabrinuta. Kad sam joj rekla da idem na testiranje, samo je kratko kroz uzdah rekla:’A, joj..’, iako mi je pokušala objasniti da ‘svi od nečega moramo umrijeti’ uz statistiku koliko je ljudi prošle godine umrlo od gripe, koliko nas umire od raka, koliko drugih bolesti ima, ali nije bilo nekog umirujućeg efekta u tom trenu.

Zatvorila sam se u svoju sobu, legla u krevet, ubacila toplomjer pod pazuh, pustila omiljenu pjesmu a mozak je počeo s konstrukcijama…

U nadi da će mi stići nalaz, počela sam refreshati mail svakih malo, iako mi je sve sinkronizirano i mail mi ne može promaći, ali opet, mislila sam, opet… Gledala bi u neželjenu poštu, pa u svu poštu, pa primarnu poštu i tako u krug, svakih malo. Ništa.

Došla je večer, prošlo je 21:00 h, 22:00, 23:00, došla je ponoć. Mislila sam ok, možda fakat šalju i u ponoć. Ništa nije došlo. Nastavila sam provjeravati mail do 03:00 h ujutro, dok me od umora nije dohvatio san.

Probudila sam se jako rano, spavala sam svega dva, tri sata, uhvatila sam mobitel u nadi da me čeka nalaz, ali opet ništa.

Nakon par satu poslala sam doktorici mail u nadi da ga je možda ona dobila, ali isto ništa.

Prijateljica me opet nazvala i nekako zaključila da možda nalaz nisam dobila jer je negativan, pa sam takoreći ‘nebitna’ trenutno. Znale smo i da je dosta testova uzeto iz domova za starije i nemoćne, pa je možda ‘gužva’ u laboratoriju. Ali opet! Čekam sad već ravno 24 sata.

Konstantno pogledavajući u mobitel, već se prestajem javljati na pozive roditelja, prijatelja i rodbine.

Bečki stručnjaci u utrci za cjepivo protiv koronavirusa! Antitijela izliječenih mogla bi pomoći u razvoju lijeka

Rekla sam si, ako imam koronu, treba se pripremiti na najgore. Počela sam razmišljati što sve zapravo moram reći suprugu, znate kao kad odlazite negdje na put, ostavljate djecu i supruga doma, pa morate dati detaljne upute kako i što treba raditi. Shvatila sam da sam djedu, baki, teti i svoj bližoj rodbini u porukama počela pisati da ih volim, onako kao usput, a kao da se lagano počinjem opraštati, za svaki slučaj.

Ponovo su krenuli pozivi na koje sam se počela javljati: ‘Dobro jeb.. mu mater, jel se ti ne znaš javiti (zvučala je većina njih) i svima bi odgovorila isto – javila bi odmah da sam dobila.

Došla je opet ponoć i ja sam i dalje budna kao sova čekala da mi dođe nalaz, a njega nije bilo. Opet me uhvatio san u neko doba i zaspala sam. Brzo sam se probudila, bilo je oko sedam ujutro, pogledala sam na mobitel, a nalaza još nije bilo. Tada sam se rasplakala od jada. Pa zar njih boli briga kako se mi osjećamo dok čekamo?! U meni se probudio ogroman bijes i odlučila sam djelovati!

Prvo sam okrenula sve brojeve epidemiologa koje sam našla, puštala da zvoni do samog kraja, ali nitko se nije javljao. Pomislila sam što je sa svim onim ljudima koji ih stvarno, ali stvarno trebaju, pa ne mogu doći do njih?

Sjetila sam se da sam u Štamparu bila prva i jedina na drive-inu, pa mi je postalo još čudnije zašto već 48 sati čekam nalaz, koji bi navodno trebao biti gotov za četiri sata.

Razvila sam i teoriju da sam možda ipak pozitivna, pa su odlučili, zbog bolje epidemiološke slike, to malo rascjepkati na dane. Kao, da ne izgleda da se koronavirus tako brzo širi.

No, bila ja pozitivna ili ne, meni nije dobro. Nisam dobro. Kurim, ne mogu hodati, užasno sam slaba, a izgledam više nego loše. Logično sam se u bijesu zapitala: Zašto moram čekati dodatno još 48 sati da bi mogla nastaviti s pretragama, izvaditi krv, snimiti pluća i u konačnici početi s adekvatnom terapijom.

Kako mi se i dalje nitko nije javljao, odlučila sam poslati mail. E, to je upalilo!

Odmah su me nazvali i ženi sam u glasu osjetila da se žuri. Brzo mi je rekla da je nalaz negativan, zamolila me mail, a nalaz je nakon nekih 20-ak minuta došao. Proslijedila sam ga odmah liječnici kako bi mogle dalje nastaviti s ostalim pretragama.

Sjetila sam se svih onih kontakata koji su čekali moje nalaze, pa sam krenula s pozivima i porukama, a svi oni komentirali su isto: ‘Jeb… im mater, da im je trebalo 48 sati da jave rezultat testiranja’.

Ministar Beroš: ‘Brzi testovi mogli bi promijeniti našu cjelokupnu strategiju’

Autor:Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.