Pustinjak čije tijelo nakon smrti ne propada, godinama krvari i liječi štovatelje…. | Dnevno.hr
Screenshot

Pustinjak čije tijelo nakon smrti ne propada, godinama krvari i liječi štovatelje….

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

“Pustinja, je u nekim religijama povlašteno mjesto samoće, kontemplacije i iskustva svetoga. Oskudnošću životnih uvjeta pustinja u svijesti religioznog čovjeka doziva, po suprotnosti, životnu puninu, a prikladna je za povučenost iz svjetske buke u osamu i kontemplaciju. Religijsko i duhovno značenje pustinje ima u budizmu, židovstvu, kršćanstvu i islamu. Kroz iskustvo pustinje prošli su najpoznatiji religijski utemeljitelji (Abraham, Mojsije, Isus, Muhamed i Buddha), proroci i navjestitelji (Ilija, Ivan Krstitelj, Pavao) te monasi asketi (sv, Antun Pustinjak, sv. Pahomije). U starohebrejskoj i židovskoj religiji 40. – godišnji boravak Izraelaca u pustinji postao je iskustvom spasenja i objave Božje transcedencije i prisutnosti. Prije javnog nastupa Isus boravi u pustinji 40. dana, te prolazi iskustvo kušnje i napasti. Nakon obraćenja sv. Pavao se povlači u pustinju prije vjerovjesničkog nastupa… U ranokršćanskom monaštvu pustinjski monasi iskusili su blagodat samoće u izdvojenosti, ali i njihovu granicu, te svijest o potrebi za zajedništvom. U kasnijoj kršćanskoj duhovnosti pustinja će ostati trajan simbol samoće i kontemplacije, kojoj je drugi pol akcija unutar društva i zajednice….”

Opći relig. leksikon, str.775. Askeza i pustinjaci: Askeza je vježbanje ovladavanja duševnih ili tjelesnih nagona radi osobnog moralnog usavršavanja. Uz askezu ide želja za duhovnim prosvjetljenjem i iskazivanjem duboke duhovne pobožnosti prema Bogu. Može biti izvanjska (tjelesna), unutarnja ( čisto duhovna), moralna, mistična i egzistencijalna. Za askezu je svojstvena težnja prema svetosti pojedinca. Pustinjak je osoba koja je sama sebe isključila iz svakodnevnog života žurbe i ušla u samostan. U katolicizmu je vrlo poznati prosjački red sv. Augustina. Osnovao ga je 1256. godine papa Aleksandar IV. Pustinjaci kojem god redu pripadali polažu tri zavjeta: siromaštvo, čistoća, poslušnost. Vrlo dobro je poznat stil i način života pustinjaka svetog Šarbela koji je pripadao Maronitskoj katoličkoj crkvi. Kao posebna crkvena zajednica nastali su nakon Kalcedonskog koncila 451. godine.

Maronitska katolička Crkva: je istočnokršćanska crkva libanonskih maronita, sjedinjenih s Katoličkom crkvom 1182. godine. Broji oko 3,5 milijuna katolika koji žive u Libanonu i Siriji, a ima ih i u dijaspori. Poglavar im je maronitski patrijarh koji živi u Libanonu. U liturgiji se služe sirijskim obredom, a liturgijski jezik im je aramejski i arapski. Crkva je dobila naziv po svetom Maronu koji je okupio brojne učenike u razdoblju od (350 – 433. godine.) Sveti Šarbel je redovničko – monaško ime maronitsko – libanonskog katolika koji je kršten kao Josip. Rođen je 1828 godine u Bika – Kafri, a umro je 24. prosinca 1898. godine u samostanskoj čeliji pogođen paralizom. Živio je po monaškim pravilima koja su usvojena 1810. godine. Pravila su  pod naslovom “De Eremitis et inclusis”. Razrađena su u 13. točaka, kojima je pridodano još šest članaka.

“1. Svaki monah koji želi prigrliti isposnički način života ne smije to učiniti na vlastitu inicijativu, nego mora dobiti odobrenje glavnog priora. 2. Mora biti svjestan sljedećega: ne smije tražiti izolaciju s namjerom bijega od pravila i ustrojstva njegova samostana, nego zato da postane moralniji. Drugim riječima, mora se poniziti i posvetiti duhovnim vježbama s većim žarom nego što je to do tada činio u samostanu. Prionut će svakom svjetovnom i duhovnom pothvatu koji ne ometa šutnju i njegovu savjest. Sveta Misa i Božanski oficij neki su od primjera. 3. Pustinjak će u zajedničkim aktivnostima poštivati hijerarhijski poredak, onako kako ga je odredio glavni prior. Primjerice, koncelebraciju svete Mise i dodijeljeni mu fizički rad. Što se tiče osobnog režima, poput posta, noćnog bdijenja i molitve, to treba prepustiti na prosudbu samome pustinjaku, no pri tom treba imati na umu da je uvijek preporučljivo tražiti mišljenje duhovnog vođe. 4. pustinjak će poštivati svoju braću, bio im nadređen ili podređen. Onoga tko ima prvenstvo drži se nadređenim. 5. Zabranjeno je svako okupljanje pustinjaka u svrhu isprazna razgovora. No, u slučaju bolesti brat smije potražiti utjehe koje okrepljuju dušu i rast Božanske ljubavi. 6. Pustinjak ( arapska riječ habis doslovno znači zatvorenik), je onaj tko živi u skladu sa svojim imenom, što će reći izoliran u čeliji, nadzirući s velikom pozornošću svoja osjetila i misli. Ćeliju smije napustiti samo u potrebi. Ne smije sklapati prijateljstva, osim s drugim pustinjakom punim vrlina, uz suzdržanu konverzaciju, budući da previše riječi, koliko god korisne mogle biti, narušava mir i duhovni rast. 7. Ne može stanovati u ćeliji iz koje se tijekom dugih sati molitve ili pjevanja može čuti njegove uzdahe i tužaljke. 8. Ni s kim ne smije jesti u svojoj ćeliji. Uvijek mora jesti i piti skromno, odmjerene količine. Ne smije prigovarati, nego treba imati na umu da bitni cilj samoće jesu borba protiv osjetilnih ugoda i potpuno predanje Božjoj ljubavi. 9. Jest će samo jedan obrok dnevno, u 14 sati. Obrok će se sastojati od samo jedne porcije, kojoj se može dodati jednu porciju povrća, maslina ili sličnih namirnica. Ako želi dodatnu pokoru, smije pitati priora. 10. U ćeliji ne smije držati hranu ni piće, osim vrča s vodom, što će otkloniti potrebu da napušta ćeliju i na taj način troši vrijeme. 11. Ako se pojavi  bilo kakav problem u svezi sa smještajem, hranom ili pićem, pustinjak se smije posavjetovati sa starijim članom ili priorom, a zatim mora postupiti u skladu sa savjetom. 12. Ne smije nikada jesti meso, čak i ako bude bolestan, bez priorova odobrenja. 13. Onaj tko ne postiže napredak u pustinjačkom iskustvu i tko se zateče u besposlenu, sebičnu razmišljanju, mora se vratiti u samostan ako prior ili stariji to drže potebnim. “Pavao Daher, Sveti Šarbel, svetac vjere, nade i mira, Naklada Benedikta, Zagreb, 2013., str. 111,112,113.”

Čudesni znaci blaženog monaha Šarbela: 1. Nakon njegove smrti pojavio se svjetlosni sjaj nad njegovom grobnicom kojeg su vidjeli seljaci oko samostana, a isto tako sami monasi. 2. “Tijelo se opiralo raspadanju i zadržalo sve osobine živog čovjeka. Dodatak tome misteriju bila je neobična tekućina, crvena kao krv, koja se cijedila iz trupla. Ne samo da se Šarbelovo tijelo oduprlo prirodnom raspadanju, nego je i zadržalo sve kvalitete i osobine živoga čovjeka. To neobjašnjivo curenje čudne tekućine iz njegova tijela, slične krvi, jedinstven je fenomen u crkvenoj, a i u medicinskoj povijesti….. (Priča samostanskog opata.) (Svećevo tijelo su stavili na terasu da se prozrači.) “ Nadali smo se da će se tako isušiti krv što je curila iz leđa i bočne strane. Krv je obilato curila pa sam tijelo morao zamotati u dvije bijele plahte koje sam svakodnevno morao mijenjati jer su se brzo natapale tekućinom. To sam činio slijedeća četiri mjeseca, tijekom kojih nije bilo naznaka promjene količine istjecanja.“….. Misteriozna tekućina i dalje je istjecala tijekom sedamnaest godina. Glas o ocu Šarbelu pronio se izvan područja Anaje pa je sve više štovatelja dolazilo moliti Pustinjaka za zagovor. Tijelo je iz groba premješteno u novo svetište 1909. godine. (Svjedočanstvo Dr. Grgura Šukrala jednog od najcjenjenijih liječnika Libanona koji je 17. godina promatrao svećevo tijelo.)

“Pregledao samo ovo neraspadnuto tijelo mnogo puta i svaki sam put sa sve većim zaprepaštenjem bilježio njegovo stanje očuvanosti, posebno zapažajući crvenkastu tekućinu koja se izlučivala iz tijela. Savjetovao sam se sa svojim kolegama u Bejrutu u svezi s tim i čak razgovarao sa svojim suradnicima iz europskih zemalja, no nitko još nije uspio razjasniti taj problem.” P.D. Sveti Šarbel, Naklada Benedikta, str. 27.  Zagovarajući se svetom Šarbelu izliječene su stotine ljudi. Njegovo tijelo  počiva u svetištu, u kripti samostana u Anaji.

“Ovaj čovjek, beznačajan pastir iz Bika – Kafre, postao je prvak isposničkog ideala u 20. stoljeću.”

Autor:Vlč. Vladimir Trkmić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.