Pohlepom do materijalnog i emocionalno-duhovnog samouništenja | Dnevno.hr
Screenshot

Pohlepom do materijalnog i emocionalno-duhovnog samouništenja

Autor: Vlč. Vladimir Trkmić

Kada je u pitanju grijeh pohlepe, kvalitetne misli koje tumače tu grješno-duhovnu problematiku možemo pronaći u mislima Ericha Fromma. I to u njegove dvije knjige – Imati ili biti i Bijeg od slobode. „Pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje. Pohlepnik, ma što bio sadržaj njegove pohlepe, nikada neće imati dovoljno, ni biti zadovoljan. Svaka je pohlepa mentalna, makar je zadovoljavali tjelesnim putem – nema točke zasićenja, jer unutrašnja praznina, dosada, usamljenost i potištenost koje bi trebale prevladati, ne mogu biti uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe“ (E. F., Imati ili biti). “Pohlepa je ‘rupa bez dna’ koja iscrpljuje čovjeka u beskrajnom pokušaju da zadovolji svoje potrebe, bez konačnog zadovoljstva” (E. F., Bijeg od slobode, 1941.). Novi zavjet za riječ pohlepa koristi se i pojmom lakomost. Tako sveti Luka Evanđelist, pišući o “zgrtanju varava bogatsva”, piše:

Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje (Lk 12,15). A sveti Pavao apostol piše u svome pismu, poslanici, korintskoj vjerničkoj zajednici: Ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovaći, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega (1 Kor 6,10). Sveti Pavao gotovo u svakoj svojoj poslanici spominje prvim kršćanskim zajednicama pohlepu. Vjerojatno je ona bila često vidljiva u vjerničkom ponašanju, te ju on želi svojim porukama “uništiti”. Zaista, korijen svih zala je srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i same sebe isprobadaše mukama mnogima (1 Tim 6,10). Tako u Novom zavjetu postoje dva pojma za istu stvarnost – pohlepu – koja je velik grijeh zboga kojega čovjek postaje užasno nesretan i čini neoprostiv grijeh. A s njim se ne može baštiniti Kraljevstvo Nebesko.

Primjer neprekidnog vječitog traganja za materijalnim bogatstvom i pohlepe jest životni put Stevea Jobsa, koji je svojim posljednjim riječima, na kraju života, priznao: “Da, ja sam Steve Jobs i u poslovnom sam svijetu dosegnuo vrhunac! Kada drugi promatraju moj život, onda je to primjer uspjeha. No, želim vam reći da sam, osim posla, u cijelome životu imao vrlo malo radosti. Ako hoćete, moje bogatstvo je činjenica i posljedica moga rada na koju sam se navikao. Evo sada, dok ležim u bolničkoj praznoj sobi, prisjećam se cijelog svog života, shvaćam da su sva priznanja i bogatstva koje sam uzeo s toliko ponosa, nestala i postala beznačajna pred licem smrti koja je, po svemu sudeći, neizbježna. U tami, dok gledam u zelena svjetla stroja za održavanje života i slušam zujanje mehaničkih zvukova, osjećam dah smrti koji mi se približava. Sada znam da, kada steknemo dovoljno bogatstva za čitav život, trebamo tragati za drugim stvarima koje nisu vezane za bogatstvo…

To treba biti važnije. Možda međuljudski odnosi, možda umjetnost, možda san iz mlađih dana. Neprekidno traganje za bogatsvom samo će preokrenuti osobu u uvrnuto biće – poput mene. Bog nam je dao osjetila da osjetimo ljubav u svačijem srcu, a ne iluzije koje nam donosi bogatstvo. Bogatstvo koje sam osvojio u životu ne mogu ponijeti sa sobom, ali mogu ponijeti uspomene kao rezultat ljubavi. To je pravo bogatsvo koje će vas pratiti, biti uz vas, dati vam snagu i osvijetliti put prema naprijed. Ljubav može putovati tisuću kilometara. Život nema ograničenja. Idite kamo želite. Dostignite visine koje želite dostići. Sve je u vašem srcu i u vašim rukama. Na ovo iskreno i mudro propitkivanje savjesti, posljednje riječi Steve Jobsa, odgovor imamo u poticaju svetog Pavla apostola, o pravim i krivim učiteljima, i u usrdnom poticaju Timoteju: Ta ništa nismo donijeli na ovaj svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo! Imamo li, dakle, hranu i odjeću, zadovoljimo se time. Jer, oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast… (1 Tim 6–9). I potom vrlo snažan duhovni poticaj Timoteju, a svakako i nama: A ti se, Božji čovječe, toga kloni! teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, korotkošću. Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan…. (1 Tim 6,11-13).

Pohlepa se u životu pojedinca ne odnosi samo na materijalno. Ima ljudi koji su pohlepni za pohvalama, moći, poštovanjem, vlašću, položajem, popularnošću i emocijama. Ona je mana svih drugih mana kao što su sebičnost, posesivnost, podlost, korupciju, varanje, krađu, nezasitnost, hedonizam, strah, krivokletstvo, škrtost… Takav čovjekov vrijednosni sustav treba mijenjati, jer nas u protivnom u životu dovodi do mnogih zabluda i zala. Sve je u čovjekovu srcu i savjesti. U njima se rađaju opaka nagnuća naravi, ali i pozitivan evanđeoski vrijednosni sustav. Ni jedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a nepoznatog autora, Mudre misli: “Jednoga dana neki bogataš dade košaru punu smeća siromahu. Siromah mu se nasmije i ode. Isprazni je, očisti i napuni cvijećem ubravši ga na obližnjoj livadi. Vrati se bogatašu i dade mu košaru. Bogataš se začudi i reče: ‘Zašto mi daješ ovu košaru sada punu ovog predivnog cvijeća, kad sam ja tebi dao košaru punu smeća’ A siromah odgovori: ‘Svatko daje ono što nosi u srcu'”. Što mi nosimo u srcu? Ima li u mome srcu pohlepe za bogatstvom, novcem, podlosti, posesivnosti, varanjem, krađom, nezasitnošću u bilo kojem pogledu, za korupcijom, ili smo čvrsto orijentirani na evanđeoske poticaje i činjenicu da su duhovne vrednote, te katolički vrijednosni sustav, vrjedniji od svega’.

Svojim nutarnjim stajalištem srca i savjesti biramo za sebe blagoslov ili prokletstvo, već u ovome zemaljskom životu. Samo jednom gospodaru možemo služiti. Imamo izbor! Ne možemo služiti dvojici gospodara, jer je to nespojivo s ljudskim bićem i naravi čovjeka, koje nas je kao takve stvorio Stvoritelj. Stječem pomalo dojam da bi ljudi sve željeli postići novcem – povjerenje, moć, vlast, ljubav, privrženost, popularnost, nagrade bilo koje vrste. Lijepo je zapisao Marin Držić: “Lakomosti, uzrok si od sviju zala”. Priznajemo li sami sebi da smo često pohlepni, ne samo u materijalnoj sferi, nego i u emocionalno-duhovnom pristupu ljudima, bratu čovjeku, zemlji na kojoj živimo i bogatstvima zemlje koja nam ona može pružiti. Promotrimo samo kako se čovječanstvo i pojedine velike moćne države u svojoj lakomosti odnose prema okolišu, prema prirodnim resursima, prema zraku, raznim onečišćavanjem.

Nije li čovjek postao bahat i pohlepan radeći sam protiv sebe i svoje budućnosti i budućnosti budućih pokoljenja? Žalosno je to što se taj grijeh pohlepe ne ispovijeda pa se čini kao da uopće ne postoji. Pojam pohlepe i lakomosti nestao je iz rječnika čovjekove svakodnevice, što je pokazatelj stvarnosti da ga se drži normalnim ponašanjem. A, kako je rekao blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, “Najveća je opasnost suvremenog čovjeka je da ne prepoznaje što je grijeh”. Zato znaj prvenstveno prepoznati pohlepu u svome srcu, a potom oko sebe, u svome svakidašnjem načinu života, u obitelji, u društvu, u svijetu, u Crkvi, bila ona materijalne bila duhovno-emocionalne naravi. Hoćemo li iza sebe ostaviti trag evanđeoskih vrednota – pravednost, pobožnost, vjeru, ljubav, postojanost, krotkost. Bijemo li dobar boj vjere za duhovne kreposti ili nas je lakomost odvela u stvarnost da je čovjek najveći neprijatelj samome sebi i Zemlji na kojoj i od koje živi. “Prema majci Zemlji i prema bratu Nebu odnosi se (bijeli čovjek) kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati i prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti Zemlju i za sobom ostaviti
pustoš” (poglavica Seattle, Pismo indijanskog poglavice Seattlea).

Autor:Vlč. Vladimir Trkmić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.