Za današnje usporedbe ‘Oluje’ s Jasenovcem, potrebni su jasni stavovi hrvatskoga političkog vrha…

Autor: dr. sc. Stjepan ŠTERC

Ideološki pogledi s druge strane na hrvatsku slobodu izborenu ratnom pobjedom nad srbijanskom agresijom, ni malo se s vremenom ne mijenjaju, već samo dodatno radikaliziraju, a još manje se uvažava znanstvena argumentacija, haaška prvostupanjska presuđivanja, programska međunarodna prihvaćanja i realnost tadašnjeg i današnjeg vremena. Nema zbora o tome tko je i zašto Hrvatsku napao, što se događalo na početku agresije, gdje se rat vodio, koje su sve jedinice ušle u Hrvatsku, tko je granatirao hrvatske gradove i sela, zašto je odbijen mirovni Plan Z4, zašto je Hrvatska oslobođena u Haagu od optužbe za etničko čišćenje već u prvostupanjskoj presudi i o sličnim temama. Potpuna šutnja i prikrivanje stvarnosti s isključivim skretanjem na apsolutnu i nedvosmislenu hrvatsku krivnju u svemu.
Zaustavljeni u ideološkoj prošlosti i okupacijskoj koncepciji vojnog pokoravanja Hrvatske, njihovi novovalni pokušaji obilježavanja zemlje koju nisu uspjeli pokoriti i prisvojiti i po kojoj slobodno i s puno materijalnih i financijskih nagrada hodaju i djeluju, postaju u programiranoj političkoj stabilnosti sve eksplicitniji, sve usmjereniji, sve intenzivniji, sve prisutniji i sve manje komplementarni s razvojnim potrebama hrvatskog društva i prostora. Djelujući na politički sustav, čine ga nehomogenim do mjere teškog prihvaćanja i racionalnog ustrojavanja.

Sve hrvatsko mora biti osuđeno…

Razumljivo bi bilo djelovanje protiv sadašnje ili prošlih vlasti, ili, pak, njezinog/njihovog provedbenog vrha, ali djelovati protiv zemlje i društva u kojem egzistiraš sa svojim okruženjem, nedvojbeno je protuhrvatsko petokolonaško djelovanje koje se, nezavisno od koalicijskih trgovinskih dogovora ili međunarodnih uputa (direktiva koje mi u našoj diplomatskoj uslužnoj maniri ne prevodimo kao preporuke) s hrvatskog političkog vrha, takvim treba i eksplicitno imenovati. Svoju terminalnu fazu, petokolonaško djelovanje protiv Hrvatske doseže pred i za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, kada se rafalna paljba upućuje prama Hrvatskoj iznutra i izvana. Pritom se ne biraju vrijeme, obrasci, sadržaji, načini te napisane i izgovorene riječi, niti postoji uvažavanje ičega što je vezano za hrvatsku ratnu pobjedu, teško stečenu slobodu, vrijednosnu tradiciju, civilizacijski pomak iz prošlosti, razvojnu budućnost i slično. Poput programiranog mirnodopskog djelovanja koje zamjenjuje – izgubljeno ratno…
Hrvatska, hrvatski narod i njegova sloboda, svi hrvatski intelektualci i javni djelatnici, praktički cijelo hrvatsko iseljeništvo i svaki smisleni razvojni koncept vezan za hrvatsku budućnost i sve činjeno nakon tog povijesnog datuma, mora biti osuđeno, povezano s nacističkom ideologijom i ocrnjeno do razine opće percepcije Hrvatske kao jedinog krivca za izgubljenu iluziju ideologa velikog naroda. Nije se s tim gubitkom lako nositi, niti je lako podnositi Hrvatsku kao ratnog pobjednika, koji još uz to svoju pobjedu ponosno i dostojanstveno slavi. Nije lako  prihvatiti ni odnedavno nevjerojatnog nogometnoga Titana, koji je svojom simbolikom, pristupom, snagom, emocijom i nacionalnim zanosom, osvojio svjetska srca.

Planske i programirane strasti

Pretežak teret za izgubljenu iluziju vladanja Hrvatskom. Ipak, za lakše podnošenje teškog tereta, pobrinula se sama Hrvatska i njezin politički vrh kroz olujnu koaliciju neupitne stabilnosti, kako bi baš u tim teškim olujnim danim za srbijanske ideologe, kunski nadomjestila njihovu političku, emocionalnu i identitetsku prazninu. Ne pitajući se pritom, kakve i kolike takav dobrohotni pristup izravnom anacionalnom i u osnovi protuhrvatskom djelovanju, ostavlja tragove na sam hrvatski identitet i pogotovo na hrvatsku mladost. Posebno na njezinu želju za ostankom u društvu koje ne drži do vlastitog dostojanstva ili koje mirno promatra negaciju svega kroz povijest učinjenog za hrvatsku slobodu.
Prisjetiti se zato valja, u ovim povijesnim danima, neprimjerenih i ponižavajućih izreka današnjih stabilizatora moderne hrvatske europske politike i njihovih izvan hrvatskih mentora, na koje nema rezolutnog i argumentiranog odgovora s hrvatske strane kojim bi se primirile planske i programirane strasti:

Sjeća li se Milorad…?

● Milorad Pupovac: „Hrvatska nije zemlja okrenuta budućnosti”, (DW, 5. kolovoza 2019.);
● Mira Nikolić, srbijanska veleposlanica u Hrvatskoj: „Oluja je etničko čišćenje! Nema mirenja bez isprike”, (Dnevno.hr, 4. kolovoza 2019.);
● Boris Milošević: „Oluja je počistila Srbe iz ovih krajeva”, (Dnevnik.hr, 4. kolovoza 2019.);
● Milorad Pupovac: „Sporno mu oslobođenje Gotovine?”, (Dnevno.hr, 4. kolovoza 2019., Pa gdje je kraj?);
● Aleksandar Vučić: „Gdje je nestalo 400.000 Srba?”, (Indeks.hr, 3. kolovoza 2019., Vučić napao Hrvatsku zbog Oluje).
Niti prethodnica nije sadržajno bila bitno drukčija, ali su u tim vremenima, ipak, strasti bile niže razine i nisu imale takvu širinu, te financijsku i pozicijsku potporu kao danas u modernoj europskoj Hrvatskoj.
● Žarko Puhovski: „U Oluji i nakon nje počinjeno je etničko čišćenje”, (Dnevnik.hr, 24. 1. 2009.).
● POGLEDAJTE KAKO MILORAD PUPOVAC BEZOČNO LAŽE O ‘OLUJI’ – U OČI GENERALU STIPETIĆU
„Sjeća li se Milorad kako smo pustili njihove zločince iz 21. Kordunskog korpusa da poslije svega odšeću iz Hrvatske kao da se ništa nije dogodilo?”… (Braniteljski portal, 11. lipnja 2019., snimka iz 2009.).

Razgovor Mislava Bage i Milorada Pupovca

Ili neponovljivi i legendarni razgovor Mislava Bage i Milorada Pupovca o ‘Oluji’ koji razotkriva i najavljuje bez imalo osjećaja za ratnu stvarnost:

“Gospodine Pupovac, je li ‘Oluja’ praznik koji danas hrvatski Srbi trebaju slaviti?
– Srbi imaju razloga slaviti mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja… ’Oluju’ Srbi u Hrvatskoj teško mogu slaviti, jer je to dan njihovoga stradanja nakon kojega se teško oporavljaju…

Koliko su sami hrvatski Srbi krivi za to stradanje?
– Lideri krajiških Srba sasvim sigurno snose golemu odgovornost, jer su odbili plan (misli na plan Z-4), jer su prihvatili mišljenje koje nije bilo u interesu naroda… nije bilo u interesu mira i snose apsolutnu odgovornost za propast pregovora u mjeri u kojoj su uopće gospodarili time što će reći, a što neće …

Kažete, ‘Oluju’ hrvatski Srbi ne mogu slaviti, ali većina hrvatskih Srba je ostala na hrvatskim slobodnim teritorijima, manji dio je ostao u tzv. Krajini.
– Ja pripadam toj grupaciji.

Vi spadate u tu većinu koja je ostala. Ja mislim da bi većina hrvatskih Srba mogla slaviti ‘Oluju’, to je njihov blagdan, jer su bili cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj, iskazali lojalnost ovoj državi…
– Dvije stvari treba reći pri tome: mi hoćemo, želimo i možemo slaviti, ali – a: uspostavu teritorijalnog integriteta; b: mir. To je nešto što dijelimo i možemo dijeliti sa svim građanima Republike Hrvatske.

A Dan domovinske zahvalnosti?
– A što se tiče političkih posljedica, što se tiče ratnih posljedica koje su za vrijeme ‘Oluje’, a posebno nakon ‘Oluje’ uslijedile, a o kojima se, nažalost, nedovoljno kritički i nedovoljno otvoreno govori i nedovoljno distancira u momentima obilježavanja ‘Oluje’, to je nešto što…

Moram se ne složit’ s Vama. Na svaku obljetnicu od 2000. godine, državni vrh spomene obvezno i zločine koji su se dogodili u toj akciji ‘Oluja’.
– Aaaaaaa… (Oklijeva s odgovorom).

Kome treba takva programirana stabilnost?

Tko to izgovara? Ugošćeni u Hrvatskoj s najvećim počastima, veleposlanica čija bi misija trebala biti razvijanje pozitivnih odnosa s Hrvatskom, saborski zastupnik s podrškom Vladi, izgubljeni analitičar iz nekog nejasnog vremena i hrvatski aktualni stabilizator vlasti. Moderno društvo s europskih visina u prizemnoj misiji koje nikad i nikako ne odbija hrvatsku financijsku proračunsku kunsku darežljivost. Uglavnom se manje-više svi pitaju, kome treba takva programirana stabilnost, zašto se gospođa ne uputi odmah prema svojoj grudi i što to Hrvatskoj uopće treba? Kad već nema odgovora odgovornih s hrvatske strane, a proces se obilježavanja Hrvatske razvija, prisjetiti se valja neospornih činjenica:
Nacionalnost je u Hrvatskoj, kao uostalom i svakoj razvijenoj europskoj i svjetskoj zemlji općenito samo jedna – hrvatska, i nije vezana za etničku pripadnost, već za državnu, političku i teritorijalnu. Nacionalne su manjine relikt bivše države i nigdje ne mogu sudjelovati u političkom, a naročito ne u strateškom razvoju zemlje.
Pomirba u poslijeratnim vremenima nikad nije vezana za ideologe prošlih vremena ili za ideologe rata, a u konkretnom slučaju nije trebala biti vezana za ideologe vojne agresije na Hrvatsku.
Hrvatsku su i hrvatske generale na međunarodnom sudu u Haagu oslobodili osude za etničko čišćenje već u prvostupanjskoj presudi, pa je svako ponavljanje početne pretpostavke izravno djelovanje protiv Hrvatske i njezinih vojnih i političkih postupanja, a u konačnici i protiv hrvatskih civilizacijskih vrijednosti.
Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba (Šterc, S. i dr., 1998., Studija, Ministarstvo razvitka i obnove RH, Zagreb, 105 str. 105), koji je prihvatila međunarodna zajednica i koji je raspravljan, prihvaćen i odobren na Vijeću sigurnosti UN-a, jasno u Hrvatskoj razlikuje prognanike, izbjeglice i raseljene osobe. Upravo je pojam – raseljene osobe – uveden za Srbe koji su napustili Hrvatsku za vrijeme i nakon Oluje, zbog njihovog planskog i istovremenog odlaska iz svih bivših okupiranih dijelova Hrvatske u uvjetima potpunog prekida komunikacija. Nije međunarodnoj zajednici teško bilo zaključiti kako je postojala prethodna odluka političkih okupacijskih vlasti o napuštanju Hrvatske.
Svi Jugoslaveni u popisu stanovništva 1981. i 1991. godine nisu, naravno, bili etnički Srbi, već je odnos po etničkom podrijetlu bio 70-75% hrvatskog podrijetla, 15-20% srpskog i 5-10% ostalog, ne ulazeći pritom u njihovu političku opredijeljenost (Šterc, S., Pokos, N.,: 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 2(4-5), 305-333.).
Postoji također i službeni dokument Haaškog tužiteljstva o ukupnim migracijama za vrijeme okupacije dijela Hrvatske, inače ranije objavljen u tjedniku Globus pod naslovom: ‘Hrvatska između imigracije i emigracije’ (Šterc, S., 1998: Globus, travanj 1998., broj 383, Zagreb, 40-45.). Unutar okupiranog dijela hrvatskog teritorija živjelo je, po popisu stanovništva iz 1991. godine, ukupno 287.830 stanovnika srpskog etničkog podrijetla, 203.656 hrvatskog i 57.597 ih je bilo ostalog, a to je bilo 49,5% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj. Dakle, više od polovine je Srba živjelo na slobodnom dijelu Hrvatske. Postavi li itko od zabrinutih pitanje, što se dogodilo s tih 203.656 Hrvata i 57.597 ostalih na početku okupacije Hrvatske? Protjerani su u razmjerno kratkom roku, već do kraja 1991. godine, uz procjenu kako ih je ostalo na okupiranom području oko 13.000! Ne spominjemo ovdje prisilno iseljavanje Hrvata iz Vojvodine, Kosova, te iz Srbije i Crne Gore – ukupno oko 49.000 osoba hrvatskog etničkog podrijetla.
Bilteni UNHCR-a, podaci o prirodnom kretanju, parcijalni popisi tijekom okupacije, Langov popis, broj mobiliziranih osoba i osoba pod oružjem i niz posrednih pokazatelja, potvrdili su kako je okupirano područje RH napustilo oko 90.000 osoba srpskog etničkog podrijetla, a do kraja rata oko 140.000 osoba. Prije ‘Bljeska’ i ‘Oluje’, na okupiranom je području živjelo oko 140.000 Srba i oko 25.000 osoba nesrpskog podrijetla, a za vrijeme oslobađanja okupiranih dijelova, Hrvatsku je napustilo oko 130.000 osoba, dok ih je oko 10.000 ostalo. Potvrdili su to i brojni izvori međunarodnih institucija.
Podaci su prihvaćeni i na Haaškom procesu i zato je Hrvatska oslobođena po optužbi o etničkom čišćenju već u prvom stupnju. Nije uloga međunarodne zajednice bila baš tako nebitna, ali su zato današnje optužbe Hrvatske i usporedbe ‘Oluje’ s Jasenovcem ozbiljne i prema njima su potrebni jasni stavovi hrvatskog političkoga vrha.

Autor:dr. sc. Stjepan ŠTERC
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.