PRIKOVANI SMO ZA EUROPSKO DNO ZBOG RAZARAJUĆIH UČINAKA STRANAČKIH VOJSKI

Autor: dr.sc. Stjepan Šterc/7dnevno

Vladanje Hrvatskom već je dulje vrijeme obilježeno stranačkom/partijskom kontrolom manje-više svih javnih i ostalih komplementarnih državnih, gradskih, županijskih i općinskih djelatnosti, kadrovskih postavljanja, planskih usmjeravanja i općenito postupanja primarno interesno provođenih u zatvorenim krugovima, dok su opća razvojna djelovanja bila tek usputna briga. Duboki interesi uglavnom povezani s financijskom moći provođeni putem stranačkih/partijskih vojski i pokrivani na javnoj političkoj sceni isključivo retoričkom eksplikacijom nacionalnih potreba postali su conditio sine qua non političkog djelovanja u, nazovimo je tako, suvremenoj i europskoj Hrvatskoj, usprkos egzaktnim pokazateljima prema kojima smo prikovani na mjestu pri ili na dnu europskih članica. Nikoga to posebno ne uzbuđuje unutar stranačkih/partijskih formacija, a prisege se nakon pozicijskih ustoličenja po odluci jednog jedinog isključivo njemu i prinose, bez imalo osjećaja odgovornosti prema zemlji kojom upravljaš i ostatku populacije koju bi trebao voditi prema mirnim i sigurnim vodama.

Nevjerojatno je da apsolutno nitko iz formalnog sustava izvršne vlasti nema elementarne hrabrosti javno istupiti i nešto smisleno izreći ili barem pokazati zabrinutost za razarajuće učinke takvog vladanja na hrvatsko društvo. Osim, naravno, izrazito izravnog, odgovornog i rezolutnog Marina Strmote na sada već legendarnoj konferenciji za novinare nakon Vladina Vijeća za… nešto i uz totalnu zatečenost resorne čelnice. Ali to su rijetkosti na koje partijski ustrojena Hrvatska nije navikla, niti vojnici stranke/partije mogu razumjeti znanstvenu osobnost koja ne može biti podanik, najamni radnik političkim mediokritetima ili samo usputni promatrač javnih friziranja koja štete hrvatskom društvu i prostoru. Posvemašnja politička kontrola dodatno popunjena diplomatskom iracionalnom frazeologijom karijerističkih podanika s dugogodišnjim iskustvom uvjerenih u svoju nedodirljivost i nezamjenjivost ostavlja iza sebe duboke tragove.

Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Potpuna pacifikacija stranačke/partijske populacije koja se polako i sigurno proširila Hrvatskom poput niske jesenske magle u aluvijalnim ravnicama i zahvatila praktički cijelo hrvatsko društvo. Rezultate vidimo oko sebe svuda i praktički svaki dan, posebno u Njemačkoj, Irskoj, Kanadi, Švicarskoj… kamo su usmjerili hrvatsku mladost, ostavljajući za sebe i svoje političko nasljedno i interesno okruženje Hrvatsku i njezine preostale potencijale.

Drugi svijet

Stranačka je ili/i partijska realnost u čvrstim i nedodirljivim okvirima, a vanjski je svijet prepun svakodnevnih izazova i teških jutarnjih buđenja zapravo teret njihovim interesima i sebičnim potrebama. Posebno se to vidi u diplomatskom modelu vladanja suženih, nerazvijenih ili čak nepostojećih hrvatskih identitetskih vrijednosti koji upravo gledamo, osjećamo i sve teže prihvaćamo. Zapravo se ništa i ne događa, osim političkih javnih dokazivanja i prokazivanja, dok vrijeme neprekidno odlazi, a s njim i idealizam s kojim je stvarana i oslobađana Hrvatska.


Potpuno odvojena dva svijeta, stranačko/partijski pripadnici i vojnici s gotovo neupitnom financijskom i materijalnom sigurnošću i ostali nepodobnici koji uz to još i misle, žele i vjeruju kako se ta sigurnost stvara za sve. Vladanje Hrvatskom bez odluka, koncepcija, razvojnih modela i pristupa s isključivim djelovanjem zbog opstanka na vlasti, privilegiranih pozicija i interesnih grupa i okruženja ispraznilo je Hrvatsku već do razine upitnosti i funkcionalnosti temeljnih sustava u zemlji. Ništa nije dovoljno dramatično u njihovu izdvojenom svijetu da bi se donijele odluke i konačno posegnulo za najboljima koje Hrvatska ima, a koji bi imali čvrstinu, snagu, odgovornost, znanje, sposobnosti, razumijevanje, osjećaj za pripadnost i, pogotovo, osjećaj za potrebe i probleme drugih u realnom društvu.

Vojnici stranke

Koliko je samo puta izgovorena čarobna formula opstanka u pozicijskom sedlu “ja sam vojnik stranke”, kojoj je prethodilo ili nakon koje se dogodilo imenovanje neovisno o znanju, obrazovanosti, sposobnosti, odgovornosti i svemu što je već ranije navedeno. Apsolutno su nebitni univerzalni kriteriji, važeći u svakom normalnom svijetu, nebitni su čak i konačni rezultati za Hrvatsku, ali je bitno samo pokazivanje moći postavljanja koja se uvijek, a i u ovom dolje navedenom slučaju u konačnici pokazuje kao nevjerojatna politička sebičnost, uskoća i neodgovornost prema zemlji koju želiš voditi i razvojno usmjeravati.

Josipa Rimac: “‘Uvijek sam bila vojnik stranke, pa tako i sada.’ Kninsku gradonačelnicu Josipu Rimac Predsjedništvo HDZ-a u utorak je imenovalo direktoricom HDZ-ove predizborne kampanje, iako se datum izbora još ne zna” (objavljeno u 24sata, 12. 5. 2015.).

Ništa se od te 2015. nije promijenilo u osnovi, osim što su izbori na pozicije poprimili osobni karakter u izrazito suženom kadrovskom političko-diplomatskom okviru, s dominantnim kriterijem očekivane poslušnosti, a vojnici stranke služe za pokrivanje apsolutno svega što smisli ili umisli nedodirljivi. Kao, uostalom, i uslužno prateće novinarstvo na istom zadatku očuvanja sustava koji Hrvatsku pokorava po novoj osnovi, zaboravljajući pritom kako se s dolaskom novog stranačkog/partijskog vojskovođe stvari nužno radikalno kadrovski mijenjaju. Obrazac po kojem Hrvatska tone već gotovo dvadeset godina.

Smirivanje napetosti

S pibližavanjem predsjedavanja Vijećem Europe i dokazivanja osobne važnosti miljeu kojem silno želiš pripadati iznenada se javila potreba smirivanja svih napetosti u zemlji, izbjegavanja svih sukoba, zaustavljanja svih reformi i odluka koje bi uzrokovale i pokazivale nemir hrvatske domicilne populacije i posebno nesposobnost vladanja. Nema više oštrine prema gradonačelniku Vukovara niti rezolutnosti provođenja mirovinske reforme, nema potrebnih odluka za smirivanje siline demografskog sloma, nema najave unutarstranačkih demokratskih izbora s više kandidata i nema ništa tako važnog za Hrvatsku koja nestaje nasuprot potrebi osobnog dokazivanja vladanja. Najava nove izgubljene godine političko-diplomatskim pacifizmom definitivna je potvrda upravljačke nemoći, usprkos još primirenim, iako već pomalo nemirnim stranačkim vojnicima.

Nezgodno padaju i predsjednički izbori, a njihova neizvjesnost, usprkos svim mogućim uspostavljenim primirjima, unosi dodatni nemir, dok za nemir ukupne hrvatske populacije trenutna salonska hrvatska uprava postavljena trgovinom mimo svih izbornih rezultata i političke demokratske logike nema gotovo nikakvog sluha. Male su ili nikakve šanse za razumijevanje društvene i prostorne stvarnosti, a pogotovo konačnog shvaćanja kako oslanjanje na stranačku vojsku i podaništvo ne može spasiti ni trenutne upravljače naših sudbina niti Hrvatsku.

Prirodni pad

Koliko smo puta izgovorili i napisali kako se prirodnim padom i iseljavanjem mladog i obrazovanog stanovništva ugrožavaju temeljni sustavi u zemlji, a pogotovo mirovinski sustav. Nebitno u odnosu na ostavljanje dojma i uglađenosti diplomatskog karijerizma idealnog za pokazivanje tijekom predsjedanja. Nebitni su i svi negativni procesi i pokazatelji koji nas sustižu praktički svakog novog dana. Možete li zamisliti kako smo nakon popisa stanovništva 2001. i godinu dana ranije uspostavljenog modela isključivo stranačke vlade, do 2018. samo prirodnim putem izgubili više od 200 tisuća osoba. Točnije 201 917, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku. Toliko je, naime, osoba više umrlo nego što se rodilo. Možete li zamisliti kako je u istom razdoblju Hrvatsku napustilo gotovo 300 tisuća osoba prema istim podacima DZS-a (točnije 297 245)? Prema podacima zemalja useljavanja, i znatno više. Godišnje je smanjenje učenika osnovnih i srednjih škola već doseglo gotovo devet tisuća osoba, a najnoviji podaci porazni su i za studentsku populaciju.

“Više od 11 tisuća mjesta na visokim učilištima u Hrvatskoj ostalo je nepopunjeno, pokazuju podaci koje je ovaj tjedan objavila Agencija za znanost i visoko obrazovanje” (Večernji list, 22. 9. 2019.).

Svaki nam novi podatak pokazuje i dokazuje nestajanje Hrvatske, uz pokazivanje velikog zadovoljstva načinom upravljanja trenutnog političkog vrha i aklamacijsku podršku posložene i pozicijski zbrinute stranačke vojske. Mirovinska reforma i budućnost generacija koje dolaze? Trivijalnost uoči šestomjesečnog predsjedanja, inače apsolutno nevažnog za Hrvatsku u cjelini, ali prevažnog za političko-diplomatsku klasu u irealnom svijetu salonskog dokazivanja i pokazivanja. Ne zanimaju ih ni procjene ni bilo kakva zakonitost koja dolazi iz znanosti, kad oni imaju svoju vojsku kojom primiruju Hrvatsku. Priložimo im ipak ponešto, npr. kako bi odnosi starosnih skupina mogli izgledati u doglednom razdoblju, možda se poneki put i zabune.

Ukupno će za pet godina ili tijekom pet godina u mirovinski sustav ući po starosnoj dobi između 290 i 300 tisuća osoba (muškaraca i žena starih 65 i više godina – pretpostavka ulaska), a po ranijem i posebnom umirovljenju vjerojatno još oko 15 do 20 tisuća osoba. Ne smijemo ni zamisliti, ako će to biti samo 60% ukupnih umirovljenja, kakva nam je danas struktura umirovljenika.

Pretpostavi li se samo ulazak u umirovljeničku starosnu mirovinu po oba kriterija, uz standardnu stopu mortaliteta, u istom razdoblju mogli bismo imati samo po toj osnovi oko 50 000 novih umirovljenika. Pretpostavimo li pak ukupnu strukturu umirovljenja po kojoj je to samo 60% umirovljenja, mogući je porast umirovljenih osoba i preko 70 tisuća, a ne smijemo zaboraviti kako je u pojedinim godinama porast umirovljenika bio i iznad 30 tisuća osoba. Toliko zasad o mogućoj izdrživosti mirovinskog sustava.

Autor:dr.sc. Stjepan Šterc/7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.