Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL

PITAMO HRVATSKE POLITIČARE: Jeste li ikad na kolodvoru promatrali mlade kako odlaze? Jeste li?

Autor: Stjepan Šterc

Zemlja se i dalje vrti oko Sunca i svoje osi, dani se i noći pravilno izmjenjuju kao i plime s različitom duljinom i visinom podignute razine, ravnodnevnice nam dolaze uvijek istog dana i najavljuju početak proljeća i jeseni, obratnica nam potvrđuje dolazak ljeta, dok nam godišnja doba polako poprimaju nova obilježja na koja se nije lako navikavati. Za koja su, kažu velikani znanstvene misli, krivi ljudi i njihovo sebično ponašanje u još sebičnijoj potrazi za financijskom moći kojoj nikad nema gornjeg limesa prema psihologijskim tumačenjima.

Prenošenje sebičnih društvenih, političkih, gospodarskih i inih postupanja u destrukcijskoj formi na prirodnu floru i faunu koja nas okružuje i daruje životna blaga, iracionalna je osobina ljudske populacije kojoj je još jedino moguće pridružiti isto takva postupanja prema društvenom okruženju. Destrukcija društvenih vrijednosti i zanemarivanje elementarnog ljudskog postupanja u istom tom društvenom okruženju, sasvim sigurno nije primjereno ljudskoj populaciji, ali je u vrlo čestim slučajevima posljedica političkog djelovanja s programiranom osobnom, stranačkom/partijskom, političkom ili interesnom namjerom postupanja.

Plansko i programirano umirivanje Hrvatske

Rezultati su uvijek isti i na njih nimalo ne mogu utjecati zemljana gibanja spomenuta na početku, pa čak niti promjena osnovnih obilježja godišnjih doba ili dužina dana i noći, a u hrvatskom su slučaju i ponovljivi po istim političkim obrascima. Poput godišnjih doba poprimaju sve neprihvatljivije i ekstremnije oblike i uzrokuju prirodne, društvene i prostorne katastrofe, teško popravljive za generacije koje dolaze. Zato što se ne može obuzdati sebičnost, materijalna potreba, psihologijska želja za dokazivanjem važnosti i moći i strast za vladanjem nad drugima, drukčijima, mislećima i onima ostalima. Strast pozicije moći i vladanja oduvijek je bila povijesna i civilizacijska slabost protiv koje se borilo idealizmom, vjerovanjem, ali i pobunama. Iako nam se suvremeni svijet čini drukčijim, odstupanja su u pravilu mala i samo su postavljena u sofisticiranu formu vladanja s istim ili sličnim rezultatima. Veliki je problem što ništa, ili gotovo ništa, nismo naučili iz povijesnih zabluda niti to pokušavamo. Pogotovo to vrijedi za današnju Hrvatsku…

Ista ta Zemlja koja je stalno u kretanju jasno je definirala totalitarna vladanja i prema njima se odredila, dok smo mi  u Hrvatskoj još u ledenom dobu, ili kako je rekao Zvonko, u pećini, i nastavljamo obrasce političkog djelovanja i vladanja nimalo ne percipirajući političke, društvene i prostorne promjene nastale u Hrvatskoj nakon oslobađanja zemlje od vojne agresije. Dijelom je ta društvena paranoja i razumljiva zbog nasljednih obiteljskih i regionalnih okruženja, dijelom zbog sebičnosti i jeftinoće pojedinaca, a velikim dijelom i zbog inercije, udaljavanja i potpune pasivnosti glavnih aktera oslobađanja Hrvatske. Njihovim su povlačenjem političku pozornicu preplavili njihovi samoproglašeni i politički podržani predstavnici, interesni zagovornici i neobrazovani poslušnici s jedne strane, te planski i ciljano školovani diplomatski nasljednici za upravljanje Hrvatskom bez empatije s druge strane. Dva su se potpuno različita svijeta spojila mimo osnovnih političkih kriterija i mjerila u upravljački interesni korpus kojemu je potpuno svejedno s kim se udružuju, što će biti s Hrvatskom, koliko će nas ostati i kolika je granica hrvatskog dostojanstva koju se ne smije prijeći…

Plansko i programirano umirivanje Hrvatske i pod stranački/partijski sustav podvođenje cijele populacije i svih postupaka unutar nje, naravno, prema stranačkim/partijskim kriterijima, ne može osloboditi nacionalni duh niti uliti nadu mladima. Njihovo svakodnevno sudaranje sa stranačkom/partijskom državom u najprimitivnijem obliku u novom vremenu, ne podiže njihov bunt na razinu pobune, poput njihovih roditelja npr. u vremenima idealističkog ulaska u Hrvatsku vojsku i odlaska u rat za oslobađanje zemlje. I nije to sudaranje vezano samo za neke segmente hrvatskog društva i države, već se ono događa praktički u svim djelatnostima, a nepostojanje ozbiljnijih kriterija i vrednovanja oko njih lomi njihov mladalački optimizam i buntovnost. Pobunu zamjenjuju odlaskom iz Hrvatske i novim izazovima u životu, zadržavajući, ipak, nostalgični odnos prema vlastitoj zemlji.

Nerazumijevanje puta kojim Hrvatska ide

Daljnja ili ako baš hoćemo gotovo potpuna politička kontrola i usmjeravanje gospodarstva, školstva, zdravstva, kulture, pravosudnog sustava, a mogli bi složiti i poduži niz, izravni je pokazatelj zatvaranja sustava upravljanja zemljom u kojem mjesta postoje samo za – sljedbenike. Veliki dio mladih, ipak, to ne može biti i žele osjećati slobodu bez pritisaka, žele osjetiti pojedinačno uvažavanje, žele osjetiti objektivnost prema mjerilima i žele, zapravo, puno toga što je danas u Hrvatskoj podvedeno pod političku pripadnost.

Pritom je i ta politička pripadnost u razlikovnom smislu nebitna, jer niti u tom segmentu nema kriterija i jer su jedina mjerila postali dogovor, pogodovanje, trgovanje, interesno sklapanje, namirivanje i slično. Nema tu više niti prikrivanja čak, već je vidljivost političkog zatvaranja hrvatskog društva s velike udaljenosti poprilično jasna. Hrvatska mladost sve teže može razumjeti način uspostavljanja kroz ovakav politički sustav i svoju borbu jednostavnije nastavlja izvan Hrvatske, vraćajući pritom hrvatski identitet koji je u vlastitoj zemlji polako i sigurno sa svojim generacijama počela gubiti u ovakvoj Hrvatskoj, čiji smjer sve manje može razumjeti.

 Nerazumijevanje puta kojim Hrvatska ide nije, naravno, posljedica njihove slabosti, nezainteresiranosti i sličnih besmislenih pojašnjenja apologetske pripadničke populacije naslonjene interesno, pozicijski i financijski na vladajuće, nego primarno izraz stava o politički postavljenim kriterijima kojima se poništavaju univerzalni standardi obrazovanja, sposobnosti, odgovornosti i izražene osobnosti. Takvog je stava više od dvije trećine ispitanika u manje-više svim ispitivanjima javnog mišljenja i to je jasna potvrda općeg razmišljanja hrvatske mladosti. Razlika postoji samo u izboru načina nezadovoljstva; jedni odlaze i ostavljaju upravljače naših sudbina sve usamljenijima, a drugi ostaju i zbijaju redove kako bi mogli to nezadovoljstvo artikulirati političkim buntom i postavljanjem Zida (alegorijski rečeno), političkom planskom i programiranom upravljanju Hrvatskom.

Stranačka/partijska formalna mladost postaje samo dekoracija demokracije i stranačkih sloboda bez ikakve uloge u političkom odlučivanju, biranju i razvojnom usmjeravanju, svodeći svoju mladost, svoj bunt i želju za promjenama u slikovno prikazivanje njihovog postojanja. Ozbiljnije korekcije političkog postupanja unutar stranaka/partija gotovo i nema, pa je taj krivi put kojeg svakodnevno doživljava velik broj ljudi u Hrvatskoj za vladajuće, zapravo, njihov put jedine istine u koju se nikad ne treba niti smije sumnjati. Slamanje hrvatskog društva i njegovih identitetskih i ukupnih vrijednosti i pogotovo postavljanje u obliku zakonitosti stranačkih/partijskih pravila igre i dalje će usmjeravati mlade prema izlazu svom silinom, a opravdanja otvorenošću granica, ekonomskim razlikama i tržištem radne snage nikog neće uvjeriti u ispravnost političkog postupanja.

Poruka Ivana Penave kao glas u pustinji…

Pitamo velike face hrvatske politike: jeste li ikad stajali uz autobus na kolodvoru i promatrali sudbine odlazećih mladih, njihov osjećaj napuštanja zemlje u koju su i sami vjerovali, a pogotovo njihovi roditelji koji su ju u najtežim ratnim uvjetima i stvarali? Jeste li ikad? Otiđite barem jedanput i osjetite nemir u sebi kad krene pokoja suza, zagrljaj i poruka za odlazak autobusa i ostanak na peronu s prazninom u sebi. Možda ćete razumjeti tu prazninu, a možda ćete i svoje pozicijsko samozadovoljstvo moći usmjeriti prema empatiji za druge. Možda…? Nije to put u diplomatsku sigurnost i društvenu, financijsku i političku stabilnost, niti odlazak u Bruxelles,  nije to niti osobno uzdizanje i dokazivanje, već odlazak sa suzom iz svijeta kojemu je svejedno. Zato niti ne postoje pokušaji građenja Hrvatske za njihov ostanak ili povratak, Hrvatske koja bi bila i njihova obećana zemlja vječnog zamišljanja povratka. Jednog dana, kako kaže želja. Vječni hrvatski usud odlaska koji ne staje i za kojeg svi snosimo krivnju.

Zato je ovih dana kao glas u pustinji odjeknula hrabra i iskrena poruka gradonačelnika Vukovara Ivana Penave:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih službi i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi, niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje”.

To je izjavio  Penava koji je tom priliko iznio brojne zapostavljene slučajeve zločina na Drvenoj pijaci, Ovčari, Veleprometu i mnogim drugima za koje, smatra, Ministarstvo pravosuđa nema sluha (Dnevno.hr, 08.09.2018.).

 “Demokracija zahtjeva da građani reagiraju kad god se sustav nađe u krizi“, istaknuo je vukovarski gradonačelnik, te ocijenio da su neke institucije u krizi od kada postoje, a od te činjenice svi okreću glavu (Feniks-magazin.de, 09.09.2018.).

Cijena odlaska mladosti je – prevelika

Osjećaji gorčine i nepravde, kako kaže, i društvo koje ne štiti najslabije, niti poštuje svoje heroje, slika je koju malo tko u Hrvatskoj želi vidjeti, prihvatiti i dalje graditi, a odlaskom mladih sve nam se više povećava broj upravo ovih najslabijih iz izričaja.  Prema njima se odnosimo kao da ne postoje, njihova nam starosna dob malo znači i ostaju zaboravljeni u svojim selima čija nas praznina pri dolasku uvijek uznemiri, rastuži i podsjeti na društvo kakvo nitko ne želi. Cijena je odlaska mladosti prevelika i apsolutno se ničim ne može opravdati mirnoća njegovog promatranja bez ikakvih ozbiljnijih pokušaja, a još se manje mogu prihvatiti njihova opravdavanja. Budućnost Hrvatske bez mladosti nikom se dobronamjernom ne može činiti izvjesnom, a svođenje političkog djelovanja isključivo za nastavkom vladanja, smisao daje samo pozicijskim članovima koji ne vjeruju u tu mladost…

Ipak, povijesna su nam iskustva pokazala kako su promjene uvijek dolazeće, bez obzira na brzinu i čvrstinu vladanja. I uvijek su njihovi pokretači i nositelji mladi, čiji se bunt koji nose u sebi nikad ne može potpuno umiriti. Niti zaustaviti u vremenu…

Autor:Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.