Jedino zabranom baš svih totalitarnih simbola vladajući mogu povesti Hrvatsku u budućnost

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc

Podijeljenost hrvatskog društva i formalna ideološka razdvojenost prevladavajućih političkih opcija ogledaju se u gotovo svim segmentima javnog i političkog izražavanja i djelovanja. Posebno onog drugog, blago nazvanog pozadinskog, čiji su učinci na nacionalni vrijednosni sustav, povjerenje u način upravljanja Hrvatskom, vjerovanje mladih u razvojnu budućnost i naročito na demografski nestanak razarajući u recentnom razdoblju potpune političke i diplomatske dominacije stranačkih poslušnih vojski i pripadajućih osrednjih pojedinaca po obrazovnim, intelektualnim, voljnim, provedbenim, osobnim i uopće u svakom razvijenom društvu i političkom sustavu poželjnim i univerzalnim kriterijima.

Plansko razdvajanje

Osim te razdvojenosti i ideološke prikrivenosti zasnovane, ovisno o potrebama, na negaciji ili afirmaciji prošlih vremena, tumačenjima povijesnih zabluda i potiskivanju iz javne svijesti hrvatske pobjede nad agresorskom vojskom i njihovim političkim apologetima u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, jednako razarajuće djeluju i anacionalni politički i diplomatski pristupi. Apsolutna nemogućnost potiskivanja i osuđivanja totalitarizama proglašenih europskim parlamentarizmom onim redom kako to znanstvena metodologija i jasan nepristran stav prema ijednom zahtijevaju (počevši od sada prema prošlosti, kad zapravo i počinje egzaktno određivanje, računanje i sagledavanje povijesti), nije samo naslijeđeni relikt nego iskušani obrazac vraćanja i zadržavanja Hrvatske u prošlosti, zaustavljanja svakog smislenog razvojnog koncepta i zadržavanja na europskom dnu ili pri dnu. Slučajnosti su u takvom pristupu i slijedu događanja moguće samo u kratkim razdobljima nesnalaženja, izmjena vladanja i pozicioniranja svojih sljedbenika zainteresiranih primarno na osobna pozicioniranja s brojnim materijalnim, financijskim i sličnim privilegijima.

Takvim bi znanstvenim redom i logikom Hrvatska trebala osuditi i uskratiti javno korištenje svih simbola pod kojima je napadana Hrvatska početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i u daljnjem vremenskom slijedu prema nazad totalitarnog komunizma (pa i jugoslavenskog) s kojim je raskrstila cijela Europa i uglavnom sve istočnoeuropske zemlje. Potom slijedi isti obrazac vezan uz zbivanja u Drugome svjetskom ratu i nakon njega, a svako razlikovanje totalitarizama u smislu veće ili manje pozitivnosti ili učinkovitosti na kasnija zbivanja u osnovi je obranaški stav prema jednom, ovisan o nasljednim, pozicijskim, interesnim, materijalnim, nacionalnim ili anacionalnim i sličnim vjerovanjima i težnjama.

Računanje prošlosti

Stvari su jednostavne i jako bi koristile hrvatskoj budućnosti i pogotovo hrvatskoj mladosti koja se više s povijesnim friziranjima, vraćanjima i iracionalnim tumačenjima ne može nositi i zato nastoji napustiti hrvatski ostanak u prošlosti i njezinoj političkoj determinaciji. Ustrajnost i dugotrajnost političkih i diplomatskih posizanja za prošlim zabludama i učestalo preskakanje i zanemarivanje temeljnog razdoblja hrvatske nacionalne državne koncepcije i hrvatske slobode općenito, jasno potvrđuje kako se u tako dugom vremenskom razdoblju isti obrazac protuhrvatskog djelovanja ne može pripisati samo već spomenutoj slučajnosti.

Obrazac je to po kojem se Hrvatska u cjelini drži u pokornosti, razdvojenosti prema svom bogatstvu u iseljeništvu i naravno u prošlosti, istovremeno jako oslabljena demografski, demokratski, gospodarski, financijski i na svaki drugi način. Poluge takvog su djelovanja dosad vladajuće stranke/partije i pojedinci u njima nasljedno profilirani, ciljano školovani i planski usmjeravani, podržavani i zaštićivani u svojoj misiji primirivanja nacionalnog idealizma podignutog na najveću vrijednosnu razinu tijekom oslobađanja od srbijanske agresije na Hrvatsku. Isprepletenost istih ideja i postupanja sve je očitija u javnom prostoru i nije vezana za formalnu političku pripadnost, već primarno za potiskivanje pa i negiranje hrvatskih razvojnih potreba i hrvatske budućnosti općenito.

Nasljedni unitarizam

Pristupi, obrasci i postupanja hrvatskog političkog vrha ili vrhova profilirani nasljedno generacijski i obiteljski i usvajani u pravilu u anacionalnom okruženju dočekali su konačno svoje vrijeme, nakon dugih preko dva desetljeća, a naviknuti na jugoslavenski unitarizam kao oblik izravnog pokoravanja Hrvatske, europski su unitarizam dočekali kao potvrdu vlastitih ideoloških zabluda i konačni iskorak iz nacionalnih okova (njihovi bi politički partneri to naravno izgovorili nacionalističkih) koje su im, eto, nametnuli hrvatski osloboditelji.

Unitarizam je inače po temeljnoj političkoj definiciji strogo centralizirani i birokratizirani sustav kakvog je bivša zajednica, koju smo jedino i mogli napustili uz teška stradanja, provodila partijskim putem usprkos formalno proklamiranom federalizmu. Europski unitarizam i gotovo dogmatski unionizam primjenjivan bez ikakvog propitkivanja i korigiranja prema nacionalnim potrebama idealna je nasljedna supstitucija i diplomatska pretvorba za sve koji nisu osjetili, nosili ili se uopće nisu uključivali u najvažnijim trenucima za suvremenu Hrvatsku u njezino oslobađanje, podizanje i usmjeravanje prema jednoj, jedinstvenoj i zajedničkoj zemlji, domovini ili kako već nazvali okvir hrvatskog društva i države.

Across the Borderline

Preko granice povijesni je smjer hrvatske populacije poput usuda koji nas sustiže u svim političkim i teritorijalnim okvirima kroz povijest, a prostorna i druga razgraničenja gotovo su geopolitička i geostrateška uvjetovanost koja nas ne mimoilazi s prolaskom vremena. Odlasci iz svog hrvatskog prostora i okruženja u nove sredine nikad nisu idealistički niti sa sobom nose samo darove, već u pravilu ostavljaju i dodatno podižu idealizam i povezanost s onim što se napušta, a što odlazeće čini bogatijim u novim društvima i prostorima, bez obzira na njihovu razvijenost, uređenost, privlačnost i demokratsku širinu.

Zato nam je nostalgična, neponovljiva i izvanvremenska Across the Borderline i mistična granica između Meksika i Sjedinjenih Američkih Država na mitskoj rijeci Rio Grande umjetnički i vrijednosni doživljaj uz koji možemo jednostavnije razumjeti i hrvatske odlaske i prelaske granice. Hrvatska je poput rijeke Rio Grande koju je važno kontrolirati,  koja dijeli svjetove, iza koje se nalazi zamišljani svijet i koja uvijek ostavlja duboke i trajne  emocionalne tragove kad je prelaziš ili napuštaš. Opjevala su je najveća umjetnička imena u izvedbama nakon kojih ostajete bogatiji, nakon kojih razumijete tugu odlaska i nakon kojih osjećate prazninu u sebi napuštajući trajnost koja vječno ostaje u vama.

Veliki, najveći Bob Dylan, Willie Nelson, Bruce Springsteen i mnogi drugi podigli su prelazak granice na nedodirljivu umjetnost i vječnost iluzije o novom i boljem svijetu iza mistične rijeke. Ne, nismo ga izostavili niti ga možemo. Najbolja izvedba s glasom, umjetničkim talentom i neponovljivom osobnošću, Across the Borderline velikog, neponovljivog i prerano otišlog  Willya DeWilla. Poslušajte i bit ćete bogatiji. Iluzija o boljem svijetu koja traje, mističnoj rijeci koja stalno teče i nostalgičnim odlascima koji ne prestaju.

There is a lesson that you must learn.

You could lose more than you ever thought you’d find.

And when you reach the broken promise land,

And all your dreams slip through your hands

And you know it’s too late to change your mind.

Možda nešto i naučimo, možda shvatimo koliko smo izgubili ili što ostavljamo, možda obećana zemlja nikad neće biti naša, možda su naši snovi samo iluzija i možda se možemo predomisliti i promijeniti? Možda hrvatski usud s odlascima može postati naše bogatstvo, možda povjerujemo njihovim snovima i možda konačno shvatimo koliko su nam otišli važni?

Change your mind

Nismo još uspjeli sasvim razumjeti ni naše gastarbajtere ni njihove stalne snove o povratku, niti njihov idealizam prema južnoj strani rijeke, a već nas je zahvatio novi iseljenički val velike razorne snage nalik na plimni. Nismo uspjeli ni povezati obje strane iseljeničke rijeke ni izgraditi mostove među njima niti promijeniti razmišljanja, a još smo manje uspjeli doseći idealizam izgrađen na odlascima, pobjedama, vrijednostima, bogatstvima i iseljeničkim željama i snovima. Niti smo slijedili pobjednički ratni i pogotovo nogometni zanos koji je prošlog ljeta preplavio cijeli svijet i obje strane rijeke i učinio nas ponosnim sa svom našom simbolikom i igrom s najjačima i najbogatijima. Ostale su nam samo želje i realnost u kojoj nema više iluzija kako ćemo nasljednim unitarizmom i potiskivanjem iseljeničkog i nacionalnog idealizma prijeći Rio Grande u suprotnom smjeru. Kao u pjesmi, stihu, mislima i željama koje nikad ne prestaju.

Želim ponovo osjetiti idealizam i zanos kao kad smo počinjali.

Koji donosi smisao svakodnevnici.

Želim vidjeti mladost kako se smije.

Želim osjetiti slobodu i širinu prostora u kojem ne primjećujete kako vrijeme prolazi.

Želim gledati plavo nebo i more.

I želim to i drugima (S. Š., Meridijani 188, 2015.).

Hrvatski je iseljenički idealizam prema zemlji svojih predaka neosporno bogatsvo i jedini stvarni zalog hrvatske budućnosti. I vjerovanje je poput biblijskog, uz uvijek iste sumnje istih koji to nikad nisu mogli doživjeti niti osjetiti.

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.