Sanjin Strukic/PIXSELL

Ivan Vukovarski održao rijetko hrabar i iskren govor: On je junak našeg doba!

Autor: Stjepan Šterc

Vukovar mora biti naša savjest i okvir unutar kojeg se definiraju hrvatske civilizacijske vrijednosti za buduće generacije koje dolaze i nikad se na njega ne bi trebalo gledati kao na razlog političkog pritiska. Uostalom, trebali ste biti tamo u subotu. Trebali ste, ali niste. Zbog političkog pokazivanja odanosti, inače neprimjerenoj suvremenom europskom djelovanju u modernim društvima, kojima se u Hrvatskoj nastojimo približiti

Zapravo je bilo sve jednostavno, od velikih ljudi za govornicom do nevjerojatnih i vrijednih svjedočenja, od dostojanstvene atmosfere do konačne spoznaje kako se skup mogao održati zahvaljujući čvrstini stava, razumijevanju problematike i građanske hrabrosti samog gradonačelnika. Ivana Vukovarskog, ili kako ga je Gospođa nazvala – novog junaka našeg doba…

Vukovarski je subotnji skup zbog svega bio iskreni priziv dostojanstvu i savjesti koji je trebao Vukovaru i Hrvatskoj, a trebao je i hrvatskoj političkoj sceni, samoj stranci i posebno svima onima koji svoju svakodnevnicu moraju dijeliti s počiniteljima. Zločin, kako bi rekli političari – nikad ne zastarijeva. Na sreću, ne stare niti junaci naših dana, sadašnjih i onih ratnih. Možda malo izgledom…

Sindrom rezervnog položaja

Izgradnja moderne europske Hrvatske jedna je od mnogobrojnih političkih i birokratskih fraza naših dana koja se izgovara i prihvaća automatizmom, u koju se ne sumnja, kojoj nije uputno protusloviti, s kojom javno poigravanje izgleda kao ozbiljno političko djelovanje i koja može supstituirati svaki pogrešan korak, prosudbu ili plansku destrukcijsku namjeru. Njezinim izgovaranjem abolirate sebe i svoje okruženje, zadovoljavate europske nadbirokrate, opravdavate koalicijsku prizemnu trgovinu,  dajete izgovor svima u sljedbeničkom okruženju za neprimjereno postupanje i odstupanje od općih vrijednosti i konačno, s pozivanjem na izgradnju suvremene europske Hrvatske možete politički napasti apsolutno svaku misao i djelovanje koje ozbiljnost vaših postupaka dovodi u sumnju.

Moderni obrazac stvaranja nove ideologije kontroliranog upravljanja u kojem političke različitosti ništa ne znače, jer se uglavnom sve podvodi pod gospodarske i financijske interese novoformirane političke sljedbe koja je europskim manirama pokorila dostojanstvo, savjest i misao. Ništa se model upravljanja Hrvatskom u osnovi ne razlikuje od siline birokratiziranosti europskih društava i prostora, a jedinu veliku razlikovnost čine postupci u kojima se niti ne razaznaju hrvatski nacionalni interesi.

Modelom dominira tzv. sindrom rezervnog položaja kao zadrška postupanja u interesu hrvatske populacije ili, pak, sukladno općim mjerilima ljudskog postupanja, a vukovarski je primjer upravo reprezentativan pokazatelj pozadinske namjere ili odstupanja od opće prihvaćenih hrvatskih pogleda prema vukovarskim istinama, djelima i porukama. Rezervni europski položaji i udivljenost europskim pozicijskim veličinama upitnih općih vrijednosti i još upitnijih hrvatskih djelovanja nije nikakva novina, već općeprihvaćeni obrazac ponašanja novovalnih  nacionalnih korifeja hrvatskog napretka u duhu i okviru unijine kontrole manje-više svega. Novina je prihvaćanje takvog oblika ili modela upravljanja i kontroliranja hrvatske nacionalne ideje i od strane njezinih ratnih nositelja. Usprkos svjesnog pokoravanja svojih misli i ranijih djela nedodirljivom vođi i svojeg uzdizanja na rezervni položaj koji u stvari nije njihov, a u ime materijaliziranih vrijednosti, nikog ozbiljnog ne mogu uvjeriti svojim djelovanjem kako se ne radi o svjesnom podčinjavanju novoj ideji koju, u stvari, duboko u sebi ne prihvaćaju.

Vukovarski skup, razmatran, analiziran i skeniran sa svih strana, do kraja je potvrdio razdjelnicu između gornjih modelskih i pridruženih sljedbenika i očekivanog i logičkog postupanja običnih, nezadovoljnih, zanemarenih… idealista, usprkos svemu i usprkos pritiska koje na njih svakodnevno vrše političke, financijske i ostale sustavne (oni bi rekli sistemske) institucije, ustanove i pojedinci. Idealizam bez kojeg bi hrvatska nacionalna ideja već bila na koljenima. Održan je unatoč nevjerojatnim pritiscima, ispisanim neistinama i pokušajima zabranjivanja, zahvaljujući hrabrosti zapravo jednog čovjeka, koji samo slijedi idealizam i hrabrost  vukovarskih branitelja, kojima je uostalom to i dužan. Za razliku od političkih tragača za rezervnim položajima koji tu dužnost ne osjećaju…

Vukovarski zločini ne stare. Stare njihovi izvršitelji

Suvremena i moderna europska Hrvatska, kakvu nam serviraju još moderniji nasljednici regionalnog zajedništva u ime kojeg je Hrvatska i vojno napadnuta početkom devedesetih prošlog stoljeća, s pravom i potrebom slijedi europske stavove prema svim totalitarnim sustavima iz prošlosti. Nema u njima mjesta, tolerancije i bilo kakve opravdanosti i prihvatljivosti prema počinjenim zločinima, a još manje selektivnog pristupa prema istima, obzirom na razloge, političku pragmatičnost i očuvanje stabilnosti, sigurnosti i tolerancije. Pripadnost je pojedinim etničkim skupinama nevažna, a europski modernizam traži postupanje u kojem ponavljanje frazetine, kako zločini ne zastarijevaju, služi samo kao opravdanje za nepostupanje sukladno europskim principima. Kome postupanja opisana iznošenjem istine svjedoka s imenima i prezimenima na subotnjem vukovarskom skupu mogu biti normalna, prihvatljiva i dio tolerancije koju Hrvatska mora pokazati prema nekome? Nakon što je Vukovar razoren gotovo do temelja, nakon logora, patnji i neviđene brutalnosti potvrđene izravnim i javnim svjedočenjem?

Naravno, nikome, ali se ipak sakrivanjem iza političke zavjese i izgovora oko nezastarijevanja zločina ili što je još gore iza činjenja sličnog od strane drugih, nema hrabrosti pokazati retoričku podršku ili pak stvarnu podršku na licu mjesta u Vukovaru. Strah od političkih sankcija i gubljenja pozicija oslikava svu prizemnost političkog djelovanja u Hrvatskoj i zapravo otklon od dostojanstva i savjesti koju jednostavno moramo pokazati prema svemu što su Vukovar i njegovi branitelji učinili za hrvatsku slobodu. Vukovar mora biti naša savjest i okvir unutar kojeg se definiraju hrvatske civilizacijske vrijednosti za buduće generacije koje dolaze i nikad se na njega ne bi trebalo gledati kao na razlog političkog pritiska. Uostalom, trebali ste biti tamo u subotu. Trebali ste, ali niste. Zbog političkog pokazivanja odanosti, inače neprimjerenoj suvremenom europskom djelovanju u modernim društvima, kojima se u Hrvatskoj nastojimo približiti.

Istina je, izričaj o nezastarijevanju ratnih zločina je ispravan, jer učinjena djela i nedjela u Vukovaru za vrijeme srbijanske vojne agresije niti koga ozbiljnog mogu ostaviti ravnodušnim, niti se mogu zaboraviti, niti ih vrijeme može učiniti bezvrijednim, niti se mogu prekriti političkim savezima. Vukovarski zločini ne stare, složili bi se, ali stare njihovi izvršitelji, i to u istom tom Vukovaru pored svojih žrtava i pored hrvatskih institucija koje za sebe tvrde kako su sada europske. Europskim političkim postupanjima iste te žrtve pokazuju vukovarsku tragičnu svakodnevnu stvarnost koju nisu smjeli, a one koji su im to konačno omogućili i one koji su ih podržavali u subotu na skupu u Vukovaru europskim se manirama obilježava kao rušitelje nečega. Potpuno iracionalan strah od vukovarskih poruka pokazala je i javna televizija (naša pretplatnička  televizija) i po ne znamo koji put potvrdila ovisnički politički odnos, potpuno neprimjeren europskim modernim društvima i televizijama.

Ivan Vukovarski

Umjesto zahvala gradonačelniku Ivanu Penavi i njegovim suradnicima i prijateljima na izgovorenim riječima i pokazanoj hrabrosti na pozornici i u onim teškim vremenima, s puno su strana dolazili upiti – zašto baš sada, zašto ne u drugim političkim okolnostima, zašto ne u vrijeme drugih stranačkih vladara, zašto baš u Vukovaru, zašto baš gradonačelnik Penava i sličnih zašto, opravdavajući vlastiti otklon od neminovnog. Svim se ljudima za govornicom i posebno javnom svjedočenju žrtava, trebala izraziti duboka zahvalnost i veliko poštovanje i ono je primarno  trebalo doći s najvišeg političkog vrha kao potvrda uvažavanja velikih stvari koje su ti ljudi činili i sada čine u ime europske Hrvatske.

Sve su ostale kalkulacije apsolutno neprimjerene i dio su velike sebičnosti današnje hrvatske političke scene u kojoj je isključivost traženja vlastitog mjesta pod suncem, osnovni razlog političkog uključivanja i djelovanja. Pojava drukčijeg djelovanja i razmišljanja u interesu vlastite korekcije prema općem mišljenju i očekivanju hrvatske populacije, razumnom bi uvijek bila pomoć na kojoj bi se trebalo uljudno i s osmijehom zahvaliti.  Kad bi stvarno i bez imalo kalkulacija slijedili europski način prihvaćanja političkih različitosti i funkcionirali u interesu hrvatske populacije, koja ti je na izborima i dodijelila ulogu razumijevanja i rješavanja njezinih svakodnevnih problema.

Odgovor je na sva ta zašto pitanja bio vrlo jednostavan i izrekao ga je još uvijek mladi  Tomislav Josić, usprkos tijeku vremena i nakupljenim godinama i velikom iskustvu u srbijanskom logoru i obrani Vukovara. „Posebno je naglasio da je zadnjih mjesec dana bilo mnoštvo nagađanja o tome tko stoji iza prosvjeda i zašto se prosvjed organizira, a on je na sve to odgovorio da se prosvjed organizira sada zato što 27 godina nismo imali gradonačelnika, što je popraćeno velikim pljeskom okupljenih i skandiranjem Penavinog imena” (Indeks, 13.10.2018.).

Danijel Rehak je nakon njega iznio niz podataka kao potvrdu nepostupanja, a svojim je idealizmom i osmijehom koji ga ne napuštaju, potvrdio Josićev odgovor novim braniteljima političkog poretka koji u svemu vide zavjeru protiv njima omiljenog djelitelja njihovih pozicija, uz zadržavanje omiljenosti dok pozicije traju. Zapravo je bilo sve jednostavno, od velikih ljudi za govornicom do nevjerojatnih i vrijednih svjedočenja, od dostojanstvene atmosfere do konačne spoznaje kako se skup mogao održati zahvaljujući čvrstini stava, razumijevanju problematike i građanske hrabrosti samog gradonačelnika. Ivana Vukovarskog, ili kako ga je Gospođa nazvala – novog junaka našeg doba.

Ivan Penava je održao rijetko hrabar i iskren govor, zapravo, ne znamo kad smo slušali izravnijeg političara, potvrdivši prethodnike kako se samo s takvim stavom može i djelovati u interesu populacije koju predstavljaš. Hrabrost, čvrstina i uvažavanje drugih na teškom prijeđenom putu, može samo doprinijeti općoj političkoj slici Hrvatske, isključivo prilagođenoj stranačkom vrhu. Rastanak s osmijehom, rijetko se može čuti i nije zato nikakvo iznenađenje doživljavanje Ivana Penave kao „junaka novog doba”.

Skup  je trebao Vukovaru i Hrvatskoj

“Sankcije povlače jednu drugu misao za sobom, kad postavljate to pitanje. Ne volim što se odvlačimo od merituma stvari. To su žrtve i ratni zločini. Ali da odgovorim i da budem jasan – kad već postavljamo pitanje sankcija, onda to povlači jednu drugu misao. Za što i što je to prihvatljivo, odnosno što je to politika iza koje stoji HDZ? Ako je to ova crta na kojoj se lomimo, pa drage volje s osmijehom ćemo se onda razići.” (Priznajem.hr., 14.10.2018.).

Vukovarski je subotnji skup zbog svega bio iskreni priziv dostojanstvu i savjesti koji je trebao Vukovaru i Hrvatskoj, a trebao je i hrvatskoj političkoj sceni, samoj stranci i posebno svima onima koji svoju svakodnevnicu moraju dijeliti s počiniteljima. Zločin, kako bi rekli političari – nikad ne zastarijeva.

Na sreću, ne stare niti junaci naših dana, sadašnjih i onih ratnih. Možda malo izgledom…

Autor:Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.