Screenshot/Youtube

IMIGRANTI BEZ IKAKVIH OBAVEZA: Marakeški dokument ne vrijedi?

Autor: Stjepan Šterc/ 7Dnevno

Diplomacija je jedan od najstarijih zanata u povijesti i istodobno jedna od najmanje djelotvornih djelatnosti, uvijek preplaćena do iracionalne razine. Način uvjeravanja svog značenja, javna prezentacija gotovo nikakvog učinka, politička prenemaganja i slične akrobatske vještine majstora političke mimikrije, svjesno su i planski razrađeni postupci potpuno suprotni konačnim učincima za svako, pa i hrvatsko društvo

Diplomacija je, pojednostavljeno rečeno i već puno puta zapisano, politička djelatnost razvijanja odnosa s drugim zemljama u užem i širem regionalnom okruženju i sukladno međunarodnim i globalnim zbivanjima, u interesu vlastite i svjetske populacije. Pokriva ju i istoimeni pojam državno-političke infrastrukture u funkciji promicanja vlastite zemlje po svijetu i posebno za zadržavanje političkih i inih relacija s drugim čimbenicima međunarodnih odnosa.

Diplomatska je infrastruktura uglavnom u svim državama u svijetu, pa i u Hrvatskoj, posložena u resornim ministarstvima vanjskih poslova, predsjedničkim uredima i diplomatsko-konzularnim predstavništvima, a sve to izrečeno i politički posloženo izgleda kao ozbiljni sustav utemeljen na sposobnostima, znanju, posebnim vještinama, obrascima razumijevanja, formiranju međunarodnih odnosa, razgovaranju, pregovaranju, predlaganju i rješavanju pretpostavljenih nesporazuma, sukoba i slično. Prilično uvjerljivo i sadržajno zvuče ovakve definicije i naročito djeluju na običan izvan-diplomatski puk, kojem se ovakve visine i udaljenosti čine nedodirljivim svijetom za sebe. Potrebnost, postojanost, opravdanosti i efikasnost diplomatske djelatnosti u osnovi nikad nisu dovođene u sumnju unutar diplomatskog i vladajućeg političkog sustava, nezavisno od utrošenosti, istrošenosti, korisnosti i zadovoljstva s učinjenim ostalog zadivljenog puka svemirski udaljenog od njihovih privilegija.

Subjektivnost unutrašnjeg promatranja i ocjenjivanja diplomatske djelatnosti nikad nije bila sporna, ali i nikad nije bila naglašenija, nego u današnjem suvremenom svijetu u kojem se eksplicitna privilegiranost, vrlo jednostavno istim tim već spomenutim manirama pretvara u stabilnost, antipopulizam i slična zaštitnička mantranja. Naročito spremnih karijerističkih diplomata (koji si tepaju karijernih), za vlastiti opstanak u sustavu po cijenu usklađivanja tuđih mišljenja s vlastitim ili jednostavnije rečeno – s pojašnjenjima oko neslaganja s vlastitim mišljenjem. Težak je to i zahtijevan posao za kojeg je potrebna ozbiljna transformacija i uvjeravanje nadređenih u stabilnost vlastitog promijenjivog mišljenja. Poželjnost u diplomatskom sustavu takvih osobina postaje velika, a najnoviji primjerci iz hrvatskog diplomatskog nam miljea to eksplicitno potvrđuju.

Diplomacija – jedan od najstarijih zanata u povijesti

Diplomacija je, neki kažu, čak i znanost koja razmatra zakonitosti međunarodnih odnosa, a usput i poučava neupućene u ključna pitanja o međunarodnim odnosima i još izravnije u „vođenje vanjske politike”. Zavidna svestranost i širina temeljena na politici, povijesti, zemljopisu, pravu, ekonomiji i drugim znanstvenim područjima, granama, poljima i disciplinama (preuzeto iz osnovne definicije). Wow! Kakva znanja i obrazovanost, kako bi to zadivljeno rekli modernisti i svi ostali udivljeni znanstvenom širinom diplomatske pijadestalne posebnosti, dok bi mirotvorski ushit posebno bio usmjeren na diplomatsku ulogu u sprječavanju ratova, u kojima usput, diplomatska uzvišenost uglavnom nikad niti ne sudjeluje. Međutim, postoje i suprotna mišljenja koja na diplomatsku djelatnost i njezino značenje gledaju sasvim drukčije i neuvjetovano.

Diplomacija je jedan od najstarijih zanata u povijesti i istodobno jedna od najmanje djelotvornih djelatnosti, uvijek u svim razdobljima i svim sustavima preplaćena do iracionalne razine. Način uvjeravanja svog značenja, javna prezentacija gotovo nikakvog učinka, politička prenemaganja i slične akrobatske vještine majstora političke mimikrije, svjesno su i planski razrađeni postupci potpuno suprotni konačnim učincima za svako, pa i hrvatsko društvo, gospodarstvo, ukupni razvoj, demografski opstanak, iseljeničko povezivanje, vrijednosne društvene kriterije i slično.

Nezavisno od gledanja i procjenjivanja diplomatske djelotvornosti, gotovo niti jedna definicija diplomacije na hrvatskom (možda nismo uspjeli pogledati sve), ne postavlja ključni kriterij kojim se vode prilikom izbora diplomatskog kadra ostale države u svijetu. Pitajući Gorana Stigmara, u ona idealistička i slavna vremena nakon hrvatske pobjede u ratu sredinom devedesetih prošlog stoljeća, prilikom pregovora s predstavnicima međunarodne zajednice, po kojim su kriterijima birani u diplomacije svojih zemalja, a potom u međunarodna predstavništva u Hrvatskoj, dobili smo nedvosmislen odgovor. Šveđanin Goran Stigmar, inače predstavnik OESS-a u Radnoj skupni za povratak prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, niti malo nije dvoumio oko glavnog kriterija – lojalnost prema zemlji koju predstavljaš. Tek nakon toga idu znanje jezika i „širina temeljena na politici, povijesti, zemljopisu, pravu, ekonomiji i drugim znanstvenim područjima, granama, poljima i disciplinama”. Nije onda nikakvo čudo što su u Hrvatskoj i za Hrvatsku, dva najvažnija strana diplomata iz tih vremena bili Wilhem Dale Montgomery i Jacques Paul Klein, obojica inače u diplomaciju pristigla iz američkih vojnih postrojbi i struktura.

Proizvodnja dokumenata

Poduže već vrijeme traje saborska proizvodnja dokumenata nazvanih nadopuna, promjena, zamjena ili slično zakonskih i podzakonskih akata u kojima se malo tko iz tzv. realnog svijeta snalazi, kao potvrda stalne aktivnosti saborske zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Opravdanje djelovanja i postojanja, najjednostavnije je upravo u takvoj proizvodnji vrlo često besmislenih dokumenata, čija se efikasnost očituje u infinitezimalnim veličinama, a učinkovitost gotovo niti ne nazire. Važno je samo opravdanje postojanja u javnosti putem komunikacijskih usmjeravanja mišljenja i stavova ili barem zaokupljanja pažnje javnosti s objektivno velikih gospodarskih i demografskih problema s kojima se susreće hrvatsko društvo. Važnost dojma nad funkcionalnošću takve proizvodnje, osnovni je smisao hrvatskog recentnog političkog djelovanja, a krajnji je rezultat pozicija Hrvatske pri europskom dnu po nizu gospodarskih, financijskih i demografskih parametara.

Nije to, naravno, hrvatski autohtoni proizvod, niti posebna novina, već samo preslik djelovanja političkih birokratiziranih europskih nadstruktura, kojima su pak uzori u istima – UN-ovi prepuni hodnici diplomatskih mirotvoraca. Proizvodnja dokumenata njihov je posebni izazov, a potom njihovo pretakanje na nacionalne razine putem, po diplomatskim kriterijima izabranih i podržavanih vlada. Zatvoreni politički krug istomišljenika uspostavlja sustav njihove stabilnosti, pri čemu je otklon od njega čista politička, diplomatska i interesna hereza. Izlazak, pak, iz tako formiranog kruga, neprijateljsko je djelovanje, a odbijanje se prihvaćanja njihovih dokumenata uvijek komunikacijski tumači kao politička nazadnost u modernom svijetu. Isti se obrazac prihvaća već i za samu potrebu rasprave o sadržajnim vrijednostima, učinkovitosti ili štetnosti ispisanih dokumenata za nacionalne države i njihove domicilne populacije. Demokracija na izlaznim vratima, ustvrdili bi racionalni promišljatelji izvan političko-diplomatskog zatvorenog kruga.

Konvencije, deklaracije i slično

Prijenos prava na predlaganje i usvajanje dokumentacijske političko-diplomatske proizvodnje bez rasprave u matičnim parlamentima i stručno-znanstvenim javnim krugovima, apsolutna je suspenzija osnovnih demokratskih načela s kojima su se upravo ti diplomatsko-politički krugovi do sada naročito ponosili. Tako je pred Hrvatsku stavljen još jedan zadatak za prihvaćanje, nakon Istambulske konvencije, proizveden za šire potrebe, koji nikog kao ne obavezuje, ali usmjerava prema istim tim širim potrebama. Istanbul, Marakeš, a vrlo vjerojatno slijede Tripoli, Kairo… i koliko još gradova pogodnih za sporazume, konvencije, deklaracije i slično o pravima, zaštitama, postupanjima, odgovornostima, obavezama i prihvaćanjima podvedenim pod široku kapu ljudskih prava s programiranom pozadinom.

Uglavnom, još jedan političko-diplomatski proizvod stavljen na stol po principu prihvati li odbij, s kojim se diplomatska zanatska radionica pomučila i skinula sa sebe svu odgovornost provedbe i nečinjenja, znajući kako uvijek može računati na bespogovorne sljedbenike i buduće aspirante ulaska u njihov visoki i beskrajno privilegirane krug samo po političkim zaslugama. Migracije su, za razliku od ostalih tematskih interesa, svojim smjerom i intenzitetom postale preozbiljna stvar i u naše vrijeme najvažniji prostorni i društveni proces. Prostorna pokretljivost stanovništva ili migracija, dosad je bila uglavnom gospodarska i tek tu i tamo demografska i socijalna priča, međutim nakon 2015. godine, ona postaje strateška, pa joj sukladno tome mora biti i posvećenost. Nikakav dokument niti će moći opravdati djelovanje birokratizirane diplomatske infrastrukture, niti će riješiti i mali dijelić problema koje za sobom ostavlja iseljavanje ili, pak, pred sobom postavlja useljavanje. Pogotovo neće, niti može dokument sastavljan od političko-diplomatskih pripravnika za više pozicije u kojem se ne razlikuju migracije po smjeru, intenzitetu, strukturi, uvjetovanosti, posljedičnom djelovanju, programiranosti, ozbiljnosti, transformaciji ili po bilo kojem ozbiljnom znanstveno-demografskom kriteriju.

Posebno iznenađuje jednosmjernost Marakeškog dokumenta s ponavljanjem istih grešaka vezanih za migracije i pristupom koji ne uvažava elementarne zakonitosti migriranja, po kojima se imigrantsko stanovništvo prilagođava novim sredinama i načinu života, naročito u proizvodnom dijelu dana. Cijeli dokument ne sadrži gotovo nikakvu obavezu migranata prema sredinama kojima teže, obrascu po kojem je pala i čuvena europska multikulturalnost, po kojem nije napisan gotovo niti jedan znanstveni rad s obavezama imigracijske populacije prema načinu života, tradiciji, skladnosti, domicilnim vrijednostima i slično zemlje ili regije primateljice.

Birokratska površnost i izostavljanje znanstvene logike podiglo je razmatranje dokumenta isključivo na političku razinu, na kojoj se već po inerciji gube planske razvojne koncepcije, koje i jesu u osnovi recentnih migracija prema Europi. Postupanje Hrvatske? Drugi put…

Autor:Stjepan Šterc/ 7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.