HRVATSKA GOSPODARSKO-POLITIČKA STVARNOST Važnija nam je 1945. nego što svaki drugi Hrvat ne može platiti sprovod najmilijima

Autor: Stjepan Šterc / 7Dnevno

Hrvatska se javna scena, ukupna hrvatska populacija i hrvatsko društvo općenito nastoje bez iznimke u svim mirnodopskim i kriznim vremenima politički prikovati za prošlost, neovisno o koalicijskim operativnim slaganjima, ideologijskim formalnim različitostima, trgovačkoj umješnosti dogovaranja, spoznajnim sagledavanjima razvojnih mogućnosti, izvršnoj učinkovitosti dolaskom na pozicije, programski postavljenim nacionalnim potrebama, identitetskim usmjeravanjima i svim jasno vidljivim negativnim tragovima u hrvatskom društvu i prostoru. Proces pokoravanja Hrvatske već predugo traje kako bi se sve navedeno moglo pripisivati samo slučajnostima, nesposobnostima, neodgovornostima, sebičnostima i sličnim derivacijama osrednjeg vladanja Hrvatskom, iako bi to bilo najjednostavnije i vjerojatno najprihvatljivije za samo formalno posložen bipolarni sustav vladanja.

Posebno je signifikantno intenziviranje povratka u prošlost, uvijek obilježeno sa svjesnim i planskim preskakanjem vremenskog slijeda i istovremenim zanemarivanjem agresijskog i jugoslavenskog komunističkog razdoblja, prije svakih izbora i mogućeg silaska s upravljačkog trona. Ponavljanjem istog modela pritiska na biračku, a posebno glasačku populaciju, s dodatnom potrebom javnog ekspliciranja jednosmjerne istine samo se potvrđuje planski koncept potiskivanja, pa i negiranja nacionalnih vrijednosnih kategorija. Pritom se uvijek nastoji poslužiti pojedincima provjerenih nacionalnih pristupa u prošlosti, čija obrazovanost i osrednjost (potpuno blag izričaj) u suvremenosti ne može nimalo ugroziti postavljeni obrazac vladanja, kontrole, pa i svojevrsne političke okupacije Hrvatske, kakvoj u najeksplicitnijoj formi upravo svjedočimo.

Hrvatski idealizam

Anacionalno vođenje države u recentnom koalicijskom modelu unutar kojeg se anacionalne političke opcije po izričajima i postupanjima gotovo ne razlikuju od antihrvatskih pritisaka iz susjedstva, ili čak agresijskih početkom devedesetih prošlog stoljeća, u osnovi ni nema potrebu postavljati razvojne koncepcije ili se eventualno zabrinuti za rezultate svog vladanja. Zato što je temeljni smisao političkog i diplomatskog postupanja ostati na vlasti i pretvarati Hrvatsku u onakvu kakvu je zamišljaju drugi i pritom je udaljavati od nacionalnog idealizma na osnovi kojeg je i dobiven rat protiv agresora. Poslužilo je u osnovi istoj ili sličnoj svrsi pokrivanja ili prikrivanja stvarnih političkih namjera i Vijeće za suočavanje s prošlošću prepuno formalnih znanstvenika bez elementarne izražajne hrabrosti, dok je isto takvo suočavanje s hrvatskom budućnošću ostalo čisti retorički i programski relikt stranačko/partijskog prezentiranja, odlučivanja i postupanja političkih aktera jako misaono i emotivno udaljenih od hrvatskog idealizma.

Zamjenjivanje svjesno i planski isključivo selektivne prošlosti s budućnošću jednostavniji je put i obrazac vladanja, pri kojem se i ne mora biti oslonjen na hrvatske potrebe, nacionalne razvojne koncepcije, opstanak, nastavak i slično. Izuzetak su samo izabrani pojedinci izvan vlastitog nasljednog političkog kruga kao privremeno potrebne poluge vladanja.  Jednostavnije ne može ni biti uz programirani izborni sustav, očuvanu razinu stranačke/partijske demokracije i podršku uslužnog novinarstva uvijek spremnog na obranu nasljedne ideologije s izraženim anacionalnim, pa i protuhrvtaskim konceptom vladanja.

Poražavajući podaci 

Potvrde rezultatske nebitnosti vladanja Hrvatskom sustižu nas sa svih strana i nisu plod unutarnjeg nezadovoljstva ili, kako bi vladajući to naglasili, političkog izbornog i sličnog gubitništva, već su odraz službenih europskih statističkih podataka iz također službenih europskih izvora na koje se jedino, u proklamiranju europskih dogmatskih vrijednosti, hrvatski vladajući ili opozicijski čekajući, nikad ne pozivaju. Upravo nas je ovih dana ne znamo koji put novim statističkim i usporednim podatkom upozorio europski statistički ured na našu vodeću poziciju u Europi prema mogućnostima ili bolje rečeno nemogućnostima podmirenja neočekivanog troška hrvatskog stanovništva. Pokazatelj koji bi morao zabrinuti svakog racionalnog u Hrvatskoj i naročito svakog u hrvatskoj izvršnoj i ostaloj vlasti.

Naravno, ne prenose to uslužni javni sustavi niti sveprisutni “analitičari” opće prakse, kojima su matematičke, statističke i grafičke analize prevelike udaljenosti poput galaktičkog vremena, nema ni komentara s političkog vrha niti s državničkih pozicija nominalno zaduženih za usmjeravanje hrvatskog razvoja. Ništa. Totalni muk o svemu. Nešto slično kao svjesno, plansko i stalno potiskivanje iz javnosti, svijesti i odgovornosti demografskog nestanka i udaljavanja hrvatskog iseljeništva od Hrvatske. Sve zbog potrebe uljepšavanja slike vladanja, a kad se ona malo i zamuti, uvijek ostaje programski zadatak vraćanja Hrvatske u samo jedno prošlo razdoblje s neizostavnim nametanjem vječne krivnje prema nasljedno definiranim istinama.

Uglavnom, s naslovom “Poražavajući podaci” uz izvor iz Eurostata, Novac.hr potvrđuje rezultate vladanja Hrvatskom u odnosu na druge članice Europske unije, europski prosjek i pogotovo u odnosu na zemlje koje su kao i Hrvatska dugo bile zarobljene zavjesom (Češku, Poljsku, Slovačku i Sloveniju).

“Svaki drugi građanin Hrvatske ne može podmiriti neočekivani izdatak poput sprovoda u obitelji, većeg kućnog popravka ili servisa automobila, proizlazi iz najnovijeg istraživanja Eurostata o dohotku kućanstava u članicama Europske unije” (Novac.hr, 9. 5. 2020.).

Potiskivanje nestanka

Uvjerljivo vodstvo Hrvatske na europskoj ljestvici i više od polovice hrvatske populacije koja ne može izdvojiti novac za iznenadni trošak hrvatska je politička, gospodarska i socijalna stvarnost na koju nema s političkih pozicijskih visina osvrta, rješenja, pa čak ni posebne želje za ublažavanjem. Dovoljna je supstitucija svemu povijest i njezino tumačenje po ustaljenim nasljednim pravilima, iako je nejasno kako je uopće moguće voditi Hrvatsku, negirati rezultirajuću stvarnost i naročito se time učestalo hvaliti u prvom licu uz ovakve pokazatelje.

Među važnije se uspjehe kriznog odlučivanja i postupanja mogu ubrojiti i potiskivanja iz javnog doživljavanja demografskog nestanka Hrvatske, čiji su parametri u odnosu na krizna strahovanja i rezultirajuće odlaske za hrvatsku budućnost pogubniji po svim osnovama. Zbrajanje nas zahvaćenosti virusnom infekcijom, izolacijama, liječenima, izliječenima i otišlima drži u posebnoj društvenoj i inoj disciplini, dok se demografski odlazak Hrvatske događa i dalje u tišini, s političkim razumijevanjem i sličnim negiranjem poput Eurostatovih podataka o hrvatskim neslavnim vodećim pozicijama. Slučajnosti?

Nikom racionalnom nije sporno zalaganje i stručno postavljanje prema virusnoj krizi niti su sporna zalaganja za zaštitu svakog pojedinca od moguće zaraze, oboljenja i isto tako mogućeg odlaska. Još je manje sporna briga za sve segmente hrvatskog društva i dijelove hrvatskog prostora; zapravo je to poželjnost kakvu bi trebalo primjenjivati u svim okolnostima ugrožavanja budućnosti hrvatske populacije. Primjenom stručnih procjena pri donošenju odluka upravo se pokazuje obrazac političkog i diplomatskog postupanja pa su sada valjda svima jasne i reakcije na ostale procese s vrlo negativnim posljedicama na hrvatsku budućnost.

Dnevna smrtnost

Krizni je stožer hrvatsku javnost izvijestio kako je do danas (11. svibnja) ukupno u Hrvatskoj oboljelo 2187 osoba, a izliječeno ih je 1764. Nažalost, umrlo ih je 90. Prvo priopćenje Stožera datira od 25. veljače, a prva objava na Koronavirus.hr od 22. ožujka ove godine. Moguće je pretpostaviti kako se navedena smrtnost od 90 osoba dogodila unutar dva mjeseca, dakle u kraćem razmaku, iako je vjerojatnije tromjesečno razdoblje. Sama duljina razdoblja bilježenja prema usporedbi sa službenim podacima o smrtnosti, rodnosti i prirodnom kretanju postavlja drugačije odnose pa je izabrano razdoblje od dva mjeseca kako ne bi bilo prigovora o usmjeravanju pokazatelja i odnosa među njima. Kako postoje službeni podaci o prirodnom kretanju samo za mjesece siječanj i veljaču ove godine, tako je i usporedivost moguća uz neke osnovne pretpostavke.

Dakle, u siječnju i veljači ove godine u Hrvatskoj je umrlo ukupno 9279 osoba (4987 u siječnju i 4392 u veljači), a u ožujku i travnju 2019. godine 8819 osoba (4343 u ožujku i 4476 u travnju). Prosječna je dnevna smrtnost u rasponu u promatranim razdobljima između 155 i 147 osoba, dok je u razdoblju virusne krize dnevna smrtnost uzrokovana njome jedna osoba. Odnos je politički i javni prema oba pokazatelja potpuno suprotan. Istovremeno je dnevna razlika između umrlih i rođenih u promatranim razdobljima (siječanj i veljača 2020. i ožujak i travanj 2019.) u rasponu 52-53 osobe. Usporedba dnevne smrtnosti od jedne osobe i 155 ili 147 osoba ili jedne osobe i posebno dnevne razlike između broja rođenih i umrlih u Hrvatskoj u rasponu 52-53 osobe jasno pokazuje razumijevanje i težinu pristupa.

Podizanje virusne problematike na razinu nacionalnog stožera i znanstvenih zakonitosti sa smrtnošću jedne osobe dnevno i mogućim implikacijama nikom nije sporno, ali zato je svakom razumnom prirodni nestanak Hrvatske za 53 osobe dnevno. Najgori je to mogući rezultat političkog upravljanja Hrvatskom i najveća moguća pogreška koja se može činiti za budućnost Hrvatske. Ako nije dio koncepcije.

Autor:Stjepan Šterc / 7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.