Jurica Galoic/PIXSELL

Bijegom od istine u Vukovaru nikada nećemo urediti hrvatsko društvo!

Autor: Stjepan Šterc

Možeš biti drugačiji, možeš pripadati komu želiš, možeš se osjećati različitim, možeš slijediti svoj izbor, možeš živjeti u Hrvatskoj i ništa ne osjećati, možeš vjerovati u što želiš i komu želiš, možeš negirati istinu i slike vremena, možeš se zanositi vlastitom pozicijom i interesom, možeš sumnjati u vukovarsku stvarnost onog vremena, možeš nikad ne izgovoriti tko je Vukovar napao i razorio, možeš… zapravo činiti puno toga suprotnog u ovoj današnjoj Hrvatskoj i ostati u političkom sustavu nedodirljivosti iznad svih vukovarskih tragedija, istina, velikih djela i stradanja…

Možeš, zato jer su ti to upravo te vukovarske istine i njihovi nositelji svojim nestvarnim idealizmom i hrabrošću omogućile, pa je tvoj osjećaj slobode i djelovanja stvarna zahvala njihova postupanja, zahvala koju, ipak, nikad ne možeš izgovoriti u svojoj sebičnosti, anacionalnoj krhkosti i jednosmjernom djelovanju. Nikad usmjerenom prema hrvatskoj budućnosti i općoj dobrobiti hrvatske populacije…

Međutim, postoji, ipak, nešto što nikad ne možeš niti ćeš ikad u budućnosti moći, bez obzira na vlastitu političku i inu poziciju, sve pokušaje mijenjanja hrvatske stvarnosti i friziranja prošlosti i bez obzira na velike hrvatske slabosti vidljive iz svih udaljenosti, visina i dubina. Nikad nećeš moći izbrisati iz zajedničke hrvatske svijesti vukovarsku ulogu i pogotovo ulogu njegovih mitskih i poput opjevanih antičkih junaka, vječnih boraca za hrvatsku slobodu, ma koliko se svi trudili. Vukovarska je stvarnost postala naša istina, vjera i iskaz uvažavanja, dostojanstva, hrabrosti, povezanosti i ponosa koje nosimo u sebi i sa sobom. Hrvatski trenutak istine u povijesti koji ostaje vječni zapis hrvatskoj slobodi i budućnosti koji nikakvim političkim okretanjima, pregovaranjima, prelijetanjima i trgovanjima ne možeš prekriti, izbrisati, poništiti ili negirati. Trajnost i vrijednost vukovarske priče i pjesme, koliko god bila razarajuća u onom vremenu, danas je simbol hrvatskog dostojanstva i jasan pokazatelj hoda na putu s novim generacijama!

Vukovarski trag u beskraju…

Sramotno prizivanje suvišnosti vukovarskog hoda uvažavanja i njegovog korištenja u druge svrhe, apsolutna je negacija svih vrijednosti koje su nosile i dizale idealizam i snagu vukovarskih branitelja i njegovih stanovnika, ali je istodobno i negacija uspostavljenih temelja hrvatske države na vukovarskim žrtvama. Pogreška koju su svi kroz povijest prema Hrvatskoj činili, zaželjevši se u različitim vremenima njezinog/našeg teritorija, bogatstva i neprežaljenih jadranskih obala, sazdanih u vapnencu i dolomitu i mediteranskoj klimi. Povezanost jadranskih obala i panonskih ravnica i povijesnih borbi za njihovo očuvanje, hrvatska je istina koja ostavlja „trag u beskraju”, kako nam poručuje pjesmama veliki Oliver:

„Ka i uvik gledan more
ovu tajnu koja diše
ovu mrižu što me vuče
u tamne dubine
sve kroz pismu u daljine…”

Ili kako su Slavoniju s rijeke tri opjevali neponovljivi Pero Galić, Zoran Mišić i „Opća opasnost“:

„Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri

što teku ovdje u meni

Zovu me šume zelene

iz daljine vraćam se

Na staze svoga djetinjstva

srce mi ovdje pripada

Ovo je plavo nebo moje,

samo je jedna jedina Slavonija…”

Vukovarski trag u beskraju i sve što je do oslobađanja Hrvatske nakon toga uslijedilo, nemoguće je više prekriti, promijeniti i poništiti niti Vukovar i Slavoniju izbrisati iz zajedničke hrvatske svijesti.

Ovih dana u studenom nije niti moguće pisati o nečem drugom, jer je sve to drugo što se nudi u političkoj orbiti iracionalni pokušaj brisanja postavljenog puta prema hrvatskim nacionalnim vrijednostima, utemeljenim vukovarskim odgovorom na srbijansku agresiju. Možeš pritom pokoriti stranku, možeš i zavladati državom potiskujući hrvatske nacionalne interese, možeš sve oko Vukovara proglašavati populizmom, ali nikad ne možeš ovladati idejom kojoj je u temelju – vukovarska snaga građena na žrtvi i hrabrosti.

Privid vladanja i interesnog pozicioniranja bez slijeda vukovarskih ideala u hrvatskom će društvu ostaviti puno negativnih tragova, puno će i mladih usmjeriti prema drugim zemljama, ali nezavisno od svih programiranih i ciljanih usmjeravanja, vukovarska će kolona uvažavanja biti sve postojanija. Zato jer je Vukovar nedodirljivi simbol hrvatske slobode…

Bijeg od istine

Bijegom od istine i sklapanjem političkog saveza u ime vladanja s predstavnicima druge strane u Hrvatskoj, koja nikad neće imati snage prihvatiti vukovarsku istinu, gotovo je nemoguće urediti hrvatsko društvo i ublažiti nemir u njemu. Plaćena je cijena već sad prevelika, a vukovarska svakodnevnica svakim danom potvrđuje podjele nastale ili samo nastavljene na različitim istinama koje pobjednička Hrvatska nikad nije imala volje i želje sama urediti. Zato je gospodarska i demografska budućnost u Vukovaru i praktički cijelom hrvatskom Podunavlju sve manje izvjesna, a politički elitizam sve udaljeniji od Vukovara i njegovih ideala, kojima se samo na obljetnički dan, 18. studenoga svake godine, prigodno i s političkom pragmatikom priklanja, iako još uvijek u njemu nema prihvaćanja vukovarske istine.

Umjesto razumijevanja i prihvaćanja onog što izgovara gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, i sukladnog političkog odgovornog postupanja, Vukovar dobiva samo priklanjanje koloni u jednom danu u godini elitnih političkih postrojbi i njihovih pratećih službujućih, inače prevažnih sebi za uvažavanje istine. Dolaskom drugog već dana, nestaje empatija i poniznost spram velikog Vukovara i njegovih mitskih branitelja i preostalih stanovnika, a vraćaju mu se praznina i sve njegove svakodnevne podjele. Kakvo je to društvo u kojem nasljednici pohađaju svoje škole i iznose svoje istine? Znaju li u tim drugim školama, tko je uopće napao i razorio Vukovar? Znaju li tko ga je branio i kako se uopće zovu njegovi junaci obrane? Znaju naravno, ali ne žele o tome podučavati, niti trebaju, jer im se usprkos siline razaranja i pogibija sve to omogućava i dozvoljava, a uz to još i plaća za svaku izgovorenu riječ protiv zemlje u kojoj žive, rade i postoje… Hrvatska naših dana i njihovih istina, kakvu vukovarski ratni idealizam nije mogao niti zamisliti, čak niti u trenucima potpune izgubljenosti i odlaska mnogih u njezino ime.

Kao glas prijekora, opomene, molitve i propovijedi zvuče riječi, Ivana Vukovarskog, za prosvjeda prije mjesec dana i dan pred obljetnicu ovog mjeseca studenog, koje valja ponoviti zbog svih koji još uvijek propovijedaju svoju istinu o razaranju Vukovara i održavaju privid interesnog vladanja Hrvatskom, zbog svih koji još uvijek vjeruju u vlastiti idealizam i dosljedno i objektivno postupanje hrvatskih vlasti i zbog svih koji još žele u Vukovaru i Hrvatskoj ostati i boriti se za promjenu „bolesnog društva”, kako to bez straha za političke posljedice izgovara – Ivan.

Poruke istine

“Što god da mi napravimo za Vukovar uvijek će biti tako malo u odnosu na ono što su napravili divovi. Mi to nikada nećemo dosegnuti, ali možemo bar pokušati toga biti dostojni”, dodao je i poručio kako smo stvorili bolesno društvo za koje nema izgovora, te da to moramo mijenjati (Index.hr., 13.10.2018.).

“Ne možete vi dalje ići kad imate kosture ili aveti u ormaru. Znate da ne smijete otvarati taj ormar. Znate da je kući jedna priča, a ovdje druga. Znate da dozvoljavate u svojoj državi da vam živi duh koji vas je napao, koji vam nije htio dobro, koji je bio agresor kojeg ste jasno prokazali (…), a onda dozvolite na jednom dijelu svog teritorija da živi, dapače, hranite ga”, rekao je i dodao kako od ovoga abolira građane i djecu (Index.hr, 17.11.2018.).

Zatvaranjem očiju, saginjanjem glave, spuštanjem pogleda, pospremanjem pod tepih, podilaženjem tuđim istinama i sličnim diplomatsko-političkim akrobacijama, ne može se postići apsolutno nikakva korist za hrvatsko društvo niti njegovu homogenizaciju, bez obzira na različitosti koje bi trebale činiti hrvatsko bogatstvo. Politički dogovori u funkciji očuvanja vlasti i njihovog tzv. stabilnog vladanja Hrvatskom, nisu nikakav pokazatelj prihvaćanja vukovarskih i drugih istina u interesu oslobađanja hrvatskog društva prošlosti, nego homogenizacija elitizma prenesenog s europskih briselskih dvora, kojem vukovarska povijesna uloga za Hrvatsku i reakcija Hrvatske tog dana 18. studenog, na nju djeluje poput najvećeg neprijatelja – populizma.

Samo što to u Hrvatskoj s političkih visina nije moguće izreći, pa se testiraju posredni izričaji kao sramotni pokušaji revizije vukovarske povijesne uloge, putem uslužnog djelovanja koje nalikuje starom zanatu. Slično je i s pokušajima ukazivanja na želje hrvatske populacije kroz nevjerojatne izričaje: „Populiste u Hrvatskoj nije teško prepoznati, raspiruju strah i nesnošljivost” (Pejčinović-Burić, Večernji list, 17.11.2018.), samo dan prije vukovarske obljetnice.

Sramotno korištenje poluprosječnih, intelektualno praznih i po značenju minornih političkih likova za podcjenjivanje hrvatske elementarne pameti i nadolazećeg vukovarskog velikog dana, najgori je mogući oblik elitističkog pokazivanja sebičnosti i pokoravanja Hrvatske.

Zato riječi Ivana iz Vukovara zvuče kao obrana istine i hrvatske stvarnosti kojoj samo neki pripadaju, dok su elitizmom, blagostanjem i vladavinom podareni i dalje na drugoj strani rijeke…

Autor:Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.