SANTINI: Ovi potezi Vlade oduzet će nam budućnost! Nažalost, što je veće siromaštvo, to su popularniji vođe

Autor: 7dnevno/Guste Santini

Javni mediji i premijer Andrej Plenković nisu donedavno “surađivali”. Štoviše, premijer Plenković u više je navrata kritizirao javne medije da neprincipijelno i, uglavnom, negativno komentiraju rad Vlade bez provjere informacija i potrebne argumentacije. Odjednom, sve je stalo. Javna sredstva priopćavanja natječu se u podršci premijeru.

Naša je samoizolacija podnošljivija jer nam u goste svaki dan dolazi premijer Plenković putem javnih sredstava priopćavanja kako bi nam priopćio kako Vlada dobro, čak odlično radi. Rejting stranke raste pa zlobnici tvrde da je premijer iskoristio olujne učinke koronavirusa kako bi povratio povjerenje hrvatskih birača. Tragična i bezidejna oporba šutke izglasava prijedloge Vlade i tako postaje aktivni čimbenik, čitaj: krivac, politike koju provodi premijer Plenković. Uzgred rečeno, hrvatski se građani, naučeni na jednoumlje i vođu, Le grand papa, ne bune. Štoviše, prihvaćaju i podržavaju, ako je vjerovati anketama, politiku premijera. Što je veće siromaštvo, to su popularniji vođe. To je tema moje današnje rasprave.

Razlog neuspjeha

U Hrvatskoj je gotovo milijun građana socijalno ugroženo. U većini slučajeva njihova su primanja višestruko manja od dodijeljenih 4000 kuna po zaposlenom. Vlada je, istini za volju, u više navrata pokušala smanjiti razinu socijalne ugroze zaduženih i ugroženih hrvatskih građana. U tome nije uspjela. Razlog neuspjeha je jednostavan – nije bilo novca kako bi se pokrile nepodmirene obveze siromašnih građana. Kakve li ironije, u vrijeme rasta gospodarske aktivnosti nije bilo novca da se pomogne ugroženima, a danas ga ima da se pokloni poduzetnicima. Privatizacija društvenog vlasništva nije bila samo rasprodaja u bescjenje nacionalnog blaga. Privatizacija je rezultirala potonućem gospodarske aktivnosti. Prvi korak novih vlasnika u cijeloj priči bio je smanjiti broj zaposlenih radnika. Prirodno – privatna inicijativa smanjuje broj zaposlenih kako bi povećala profitabilnost poslovanja. To se moralo očekivati. Politika prethodnog sustava nezaposlene je zadržavala u poduzećima, što su ekonomisti kritizirali i tu i takvu politiku nazivali – prikrivena nezaposlenost. Prisutna politika subvencije za održavanje zaposlenosti može se također nazvati prikrivenom nezaposlenošću. Udruženi radnici upućeni su na burzu rada, gdje je većina nezaposlenih čekala umirovljenje. Stariji, ali još poslovno aktivni, masovno su odlazili u prijevremenu mirovinu. Rezultat – broj umirovljenih je eksplodirao. Tako će nakon ukidanja subvencija za zaposlene eksplodirati broj nezaposlenih. Prikupljena sredstva u mirovinskom fondu nisu mogla biti dostatna kako bi se isplaćivale zakonom propisane mirovine. Dolazi do smanjenja mirovina i kreće tužba Ustavnom sudu koji presuđuje u korist umirovljenika. Presuda Ustavnog suda izvršava se s odgodom, a u slučaju trenutne isplate presuđeni iznos znatno se smanjuje. Bagatelna prodaja društvenog bogatstva imala je za posljedicu stvaranje “crne rupe” u mirovinskom fondu. Usput rečeno, društveno vlasništvo bilo je “osigurač” mirovinskom sustavu. Zatim slijede ove i one posebne mirovine koje dodatno opterećuju ionako nedovoljna sredstva mirovinskog sustava. Posljedično tome, mirovine dramatično padaju i većina umirovljenika postaje socijalni problem jer im mirovine nisu dostatne da pokriju najnužnije životne potrebe. Ta se drama odvijala u vrijeme Domovinskog rata prije nešto više od četvrt stoljeća. Tako smo uništili našu prošlost – gospodarske kapacitete, pretpostavku gospodarske aktivnosti. Kad Vlada dostigne plafon zaduživanja, novih kredita neće biti, a dospjele obveze će doći na naplatu. Refinanciranje će biti skupo jer će se kreditni rejting “vratiti” u smeće. Investicijski kreditni rejting, ugrožen financijski sustav i neuređena država postat će kamen oko vrata našoj djeci i unucima. Morat će se dramatično odricati kako ne bi bili siromašni. Slovenija će nam se još više udaljiti i postati nedostižna u svakom pogledu.

Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

Turistička industrija

Dakle, dolaskom depresije izazvane koronavrusom ustrajno radimo na drugoj tragediji – smanjujemo šanse svojoj djeci i unucima u budućnosti. Uostalom, o budućnosti se u Lijepoj Našoj malo razmišlja. Nije to karakteristika samo ove vlade. Sve su dosadašnje vlade ignorirale budućnost. To su radile kako bi ostale na vlasti. Ako su pokušale “srediti kuću”, gubile su izbore. Očito naš narod voli poklone. Mana s neba uvijek je dobrodošla. Ta i takva politika moguća je putem prevelike porezne presije ili zaduživanja – rasta javnog i inozemnog duga. Hrvatskoj se dogodilo divno čudo – rast turističke aktivnosti, na temelju komparativne prednosti, smanjio je potrebu za povećanjem javnog i inozemnog duga. Turizam je, koji sam u jednom radu nazvao “zlatna koka”, dinamizirao gospodarsku aktivnost i osigurao znatne porezne prihode koje su plaćali inozemni turisti. Zbog toga Vlada Andreja Plenkovića “voli” turističku industriju. Tako prikupljeni porezni prihodi potom su se dijelili. Tada sam predlagao da se izdvoje tako prikupljena sredstva jer ona mogu imati, i imala su, učinak “nizozemske bolesti” (“Nizozemska bolest” nastala je kao posljedica velikog priljeva deviza u Nizozemsku koje je ostvarivala eksploatacijom i izvozom energenata, što je, sa svoje strane, vršilo snažan pritisak na aprecijaciju guldena i, posljedično tome, smanjenje konkurentnosti nizozemskog gospodarstva. Norveška je problem riješila osnivanjem posebnog investicijskog fonda koji se vodi izvanbilančno i nema učinka na domaću valutu – norvešku krunu.) Pristup analizi poreznih prihoda na temelju moje podjele poreza po kriteriju vremena jasno pokazuje zašto i kada porezni prihodi rastu brže od domaće gospodarske aktivnosti. Zahvaljujući poreznim prihodima temeljem turističke aktivnosti naš je premijer mogao povećavati plaće državnim službenicima, na što je uporno ukazivao, i tako kreirati nove probleme. Umjesto da se restrukturira, reformira, državna uprava i samouprava, Vlada Andreja Plenkovića odlučila se za linearno povećanje plaća koje je rezultiralo rastom nezadovoljstva javnih djelatnika jer su se linearnim povećanjem plaća nepravde dodatno povećavale. Premijer Plenković javno je rekao kako nije moguće riješiti problem prosvjetnih djelatnika glede korekcije postojećih koeficijenata složenosti poslova i zadataka jer naprosto analiza koeficijenata ne postoji. Kako bi umirio djelatnike u obrazovnom sustavu, predložio je odgodu povećanja plaća za svibanj 2020., do kada će se koeficijenti utvrditi. Pritom je rekao kako će angažirati inozemne konzultante, čime je dao još jednu pljusku ekonomistima. Ministrica Blaženka Divjak cijelu je predstavu promatrala sa strane kao da je se to ne tiče.

Iznad mogućnosti

Oluja zvana koronavirus iznjedrila je nove nepravde koje nije moguće nikako obrazložiti. Paketi mjera koje je Vlada donijela sastoje se u dijeljenju nekima više, nekima manje, a nekima ništa. Tako Vlada, u nastojanju da održi zaposlenost, plaća najveći dio plaće radnicima. Umjesto da se nezaposleni radnici upute na burzu rada, Vlada je odlučila ponovno vratiti kategoriju prikrivena nezaposlenost. Usput rečeno, poduzetnici odbijaju identificirati subvenciju plaća kao pomoć poduzetnicima, već je određuju kao napore Vlade da održi postojeću razinu zaposlenosti. U tome su vrlo jasni – bez subvencija plaća broj nezaposlenih bi se povećao za 550 tisuća. Jasno da to ne odgovara činjenicama, ali “igra” se nastavlja jer u uvjetima prisutne darežljivosti vlasti nijedan apetit nije moguće zadovoljiti. To je prokletstvo mekog budžetskog ograničenja. Prema tome, Vlada troši nerazumno velik novac kako bi zadržala radnike u tvrtkama u kojima ne rade ili nedovoljno rade. Tako su se u posebno nekonkurentnim industrijama, male dodane vrijednosti, plaće zaposlenika zapravo povećale jer su u dobra vremena imali manju plaću od 4000 kuna. To su značajna i nerazumno utrošena sredstva. To je poklon iznad materijalnih mogućnosti hrvatske države. Štoviše, ta i takva politika znači izravnu subvenciju privatnom sektoru koja, sa svoje strane, redefinira u mnogim aspektima politiku poslovanja tvrtki. Istovremeno se, iako stidljivo, otvara rasprava kako bi se plaće u javnom sektoru morale smanjiti. To se obrazlaže nužnom solidarnošću u posebnim uvjetima. To je već viđena politika – jednom dati, drugom uzeti. Nanovo se raspravlja kako je prevelik broj zaposlenih u javnom sektoru. Međutim, tvrdnje nisu potkrijepljene dokazima. Osjećaje u ozbiljnom poslu valja isključiti. Nisu se radnici u javnom sektoru sami zapošljavali. Politika je donijela odluku, kako nas informira premijer Plenković. Osim toga, krajem svibnja imat ćemo analizu koeficijenata složenosti poslova i radnih zadataka pa će njihova implementacija omogućiti reformu države u kojoj će raditi, kako bi se osigurala potrebna javna sredstva, potreban broj djelatnika. Ostaje da se vidi kolika je prikrivena nezaposlenost u javnom sektoru. Da je kojim slučajem konzultirao omražene mu mikroekonomiste, oni bi mu ukazali na multiplikativne negativne učinke te i takve politike Vlade. Poklonjena likvidnost mijenja politiku budžetskog ograničenja, politiku cijena, i tako dalje. Ta i takva politika je tim više neprimjerna ako se ima u vidu da nije bilo novca kako bi se “spasilo” gotovo milijun socijalno ugroženih građana. Izglasavanje prava na subvenciju određenim tvrtkama pokazuje tragičan oportunizam saborskih zastupnika. Nije važno što ćemo ostaviti djeci i unucima. Jedino je važno dobiti povjerenje birača. Umjesto da poštuju princip budžetskog ograničenja, oni su suglasni u dijeljenju. Zaboravljaju da je smisao i sadržaj poduzetništva u preuzimanju rizika koje nužno kreira svaka poslovna kombinacija. Zato oni imaju pravo na neograničenu nagradu ako uspiju jer oni i samo oni plaćaju cijenu svog neuspjeha. U tom smislu javni linč prema poduzetnicima nije primjeren tržišnom načinu privređivanja. Međutim, ako u dobra vremena država ne smije “otimati” putem neprimjerenih poreza profit poduzetniku, za što se zalažem, isto tako ne smije javni novac privatizirati poklanjajući ga poduzetnicima. Podsjećam čitatelja da sam na ovim stranicama kazao kako je neprimjereno privatizirati turističku rentu smanjenjem PDV-a u turizmu. Zbog toga se zalažem za partnerski odnos poduzetnika i države. Oni moraju surađivati na koristi građana i gospodarstva.

Na fotografiji: Gordan Jandrokovic.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX

Kad počinju obaveze?

Što je valjalo učiniti? Umjesto poklanjanja novca privatnom sektoru, država je morala zamrznuti porezne i kreditne obveze gospodarstva za trajanja koronavirusa. To je bitno zapamtiti, kako bi rekao premijer Plenković. To sam u više navrata argumentirao nepostojanjem, u uvjetima epidemije, poreznog i kreditnog kapaciteta. Početak možemo precizirati – 19. ožujka 2020. Kraj krize će odrediti Vlada i tim činom započinju porezne obveze poreznih obveznika u skladu sa zakonskim odredbama, odnosno kreditne obveze u skladu s ugovorima o kreditu. Nije potrebna nikakva dodatna “papirologija”. Iza odluke stoji država svojim autoritetom. To je velika pomoć gospodarstvu koje, oslobođeno poreza, može pozitivno poslovati usprkos novim okolnostima. Zamrzavanje poreznih obveza je subvencija poslovanju, gospodarskoj aktivnosti, u otežanim uvjetima. To vrijedi za sve gospodarske subjekte u zemlji. Nema diskrecijskog prava birokracije kome će i hoće li dati ili neće. Nema posebnih administrativnih postupaka. Mjere se primjenjuju odmah i nisu potrebne nikakve dodatne upute. Tu nema nikakvih balkanskih i inih igara. Osim toga, predlažem da se tvrtkama kojima je, odlukom Stožera, onemogućen rad, isplati pravična naknada u skladu s materijalnim mogućnostima zemlje. Zabrana rada jednostavno se proglašava nepogodom i primjenjuje se pripadajući zakon. Postojeće ignoriranje problema moglo bi pokrenuti tužbe protiv države jer su uskraćena ustavna prava.

Socijalno ugroženi građani su problem o kojem država mora voditi mnogo više računa. Ponovno se otvara pitanje zbrinjavanja socijalno ugroženih građana. Umjesto dijeljenja poduzetnicima, valjalo bi dijeliti potrebitim građanima, ne dovodeći u pitanje stabilnost financijskog sustava.

Mirovanje poreznih i kreditnih obveza nije dovoljna pomoć gospodarstvu. Tu se javljaju dva problema. Jedni poduzetnici, kao što je to turistički sektor, naprosto nemaju potražnje za svojim proizvodima i uslugama. Oni nisu zbog epidemije koronavirusa u stanju poslovati. Njima se može pomoći tako da im se odobre krediti uz zalog dionica ili neke druge imovine kako bi preživjeli vrijeme epidemije. Krediti se moraju vratiti. U tom je smislu znakovito kako se na razini EU-a ne razmišlja o podjeli sredstava ugroženim zemljama, već se omogućuje kreditiranje po posebnim uvjetima. Moramo shvatiti i razumjeti, kako bi rekao premijer Plenković, kako nije moguće dobiti nešto za ništa. U tržišnom gospodarstvu pokloni se daju kao izravna ili neizravna kompenzacija onima koji su na gubitku. Kao gubici u EU-u mogu se odrediti deficiti robne razmjene s ostalim članicama. Pristup nešto za ništa naprosto je stran tržišnom modelu privređivanja. Usput rečeno, valja očekivati daljnje smanjenje kohezijskih fondova.

Druga grupa pogođenih poduzetnika su oni koji su onemogućeni u plasiranju robe kako na domaće, tako i na inozemno tržište. Kad je riječ o domaćem tržištu, država bi morala subvencionirati prijevoz od dobavljača do kupca jer su nastala posebna ograničenja izazvana koronavirusom pa je prirodno da država pokriva dio troškova koji su rezultat njezine regulative. Kad je riječ o izvozu, tada bi država morala privremeno kupovati robu namijenjenu izvozu i plaćati tako kupljenu robu koju bi založila kod poslovnih banaka za odobrene joj kredite. Država je uvijek najbolji komitent poslovnim bankama, pa su i kamate mnogo niže nego što je to slučaj s drugim dužnicima.

Kompleksni pristup

Hrvatsko gospodarstvo pokazalo je svu nemoć u dobra vremena, što pokazuje razina kroničnog deficita robne razmjene s inozemstvom. Po prestanku epidemije ono će biti još nemoćnije. Država je ta koja mora pripremiti nove projekte koji će pokrenuti gospodarsku aktivnost. To ovo i ovakvo gospodarstvo nije u stanju. Potrebno je zato, da ponovim, aktualizirati projekte koje nazivamo plava, zelena i smeđa magistrala. U kratkom roku usmjeravanje aktivnosti na turizam, poljoprivredu i prehrambenu industriju te kompleksni pristup gospodarenju našim šumama mogu u kratkom roku polučiti značajne rezultate. O povezivanju plave i zelene magistrale govori se u vrijeme kriza, ali se ne čini ništa. Svijet pokazuje kako kriza “zatvara” granice i svaka se zemlja brine kako riješiti vlastite probleme. Problemi drugih zemalja su od sporednog značaja. Kina je nedavno javno rekla kako će se zbog ograničenja globalizacije posvetiti razvoju domaćeg gospodarstva usmjerenog na domaće tržište. U jednoj su rečenici prezentirali svoj program. Mi takvog programa nemamo. Da bismo mogli precizirati svoj program, potrebna nam je znanost. Bez znanosti nije moguće pokrenuti konkurentno gospodarstvo. Znanost je odlučujući čimbenik u svakoj gospodarskoj aktivnosti. Nismo spremni kreirati nove proizvode i usluge (što proizvoditi) jer smo destruirali proizvodni sektor. Zato u svojim javnim nastupima zahtijevam povezivanje znanosti i gospodarstva, što nije u fokusu interesa naše ministrice znanosti, gospođe Blaženke Divjak. Imajući u vidu neobrađena polja, djevičanske šume, možemo na temelju komparativne prednosti učiniti znatno više kao što smo to učinili u turističkoj industriji. Osim toga, dostupni su podaci o uvozu i izvozu pojedinih sektora. Kretanja valja analizirati i potaknuti poduzetnike da investiraju, bilo domaće ili inozemne. Taj pristup smanjuje deficit robne razmjene s inozemstvom i povećava zaposlenost. Zoran Milanović povećao je pokrivenost uvoza izvozom na gotovo 59%, da bi se pokrivenost u 2018. godini smanjila na 56%. Postavlja se pitanja koliko će novca i vremena trebati da se pokrivenost vrati na razinu iz 2015. godine. Prema tome, predlažem našem premijeru da donese političku odluku, kako voli nazivati svoje odluke, da kao cilj određuje uravnoteženje robne razmjene s inozemstvom.

Eutanizirana industrija

U javnosti su prisutna mišljenja kako je vrijeme “helikopterskog novca”. Taj je pristup predlagan Japanu u vrijeme deflacije, no nije ga prihvatio. Ekonomisti, koje cijeni japanski premijer, na temelju analize zaključili su da su japanski problemi deflacijski i da se tako kreirani gubici neće riješiti tiskanjem novca. Zagovornici ekspanzivne monetarne politike na jedinstvenom europskom tržištu pomoći će zemljama koje su razvijene i konkurentnije. Zemlje koje su nerazvijene i nekonkurentne zbog “helikopterskog novca” povećat će deficit robne razmjene s inozemstvom i inozemni dug. Prema tome, Hrvatska neće imati koristi od ekspanzivne monetarne i kreditne politike. Hrvatski problemi su na strani ponude. Tu su potrebne mjere koje će povećati gospodarsku aktivnost i, posljedično tome, dinamizirati investicije. Osim toga, kejnezijanska politika u hrvatskom slučaju ne da nije dobra, ona je po mome mišljenju pogrešna. Kejnezijanska politika se predlaže kada ne postoji dovoljna potražnja ili, što je isto, kad se nedovoljno koriste postojeći instalirani kapaciteti. U Hrvatskoj je problem što je eutanazirana industrija. Ono što je preostalo od industrije nije u mogućnosti provesti proces reindustrijalizacije. Prosječno je zaposleno manje od deset djelatnika u tvrtki. To govori sve. Država je ta koja mora pomoći gospodarstvu kako bi se povećala njegova konkurentnost. Izvozna orijentacija hrvatskoga gospodarstva pravi je odgovor na postojeće izazove. Osim toga, zagovornici “helikopterskog novca” i politike javnih rashoda zaboravljaju da je temeljna pretpostavka kejnezijanske politike jasno određenje državnih granica. Drugim riječima, zemlja koja može uvoditi carinsku i inu zaštitu može politikom potražnje djelovati na stani ponude. Hrvatska je članica EU-a i dok je u tom odnosu s drugim članicama, ne smije kršiti pravila jedinstvenog tržišta. Zato kao kompenzaciju dobivamo nepovratna sredstva iz kohezijskih fondova. Molim kolege da razmisle o dosezima politika na strani potražnje u uvjetima tržišne države kao što je to Lijepa Naša. Ako se smatra da u postojećim uvjetima nije moguće ekonomskom politikom dinamizirati gospodarski razvoj, tada moramo napustiti EU. To bi po mojem mišljenju bio nesmotren i poguban korak. Umjesto toga, potrebno je mijenjati postojeći sustav i politiku kako bismo usvojili europske standarde. Ali to je jedna druga priča.

Kardinal o siromaštvu

Komparirajući navedena dva pristupa, moguće je zaključiti kako paket mjera Vlade Andreja Plenkovića ima za cilj podjelu javnih sredstava zadužujući se, pa što bude, bit će. Moj prijedlog polazi od činjenice da su raspoloživa sredstva uvijek ograničena. Zato nije primjereno dijeliti novac gospodarstvu, a ugrožene građane ostaviti da se sami bore sa svojim problemima. To naprosto nije u duhu europske kulture, pa ako hoćete, ni kršćanstva kojeg su puna usta naših političara. Vrijeme je da se kardinal Bozanić konačno oglasi o stanju siromaštva hrvatskih građana.

Foto: Damjan Tadic / CROPIX

Nadalje, moj pristup temelji se na kreditnim obvezama i pravima države kao partnera i regulatora. Prema tome, rast javnog duga je privremen i pokriven robama čiji je privremeni vlasnik. Kad kriza prođe i kad se isporuči i naplati roba inozemnim kupcima, vratit će se kredit. Javni dug će se ionako povećati jer će se smanjiti porezni prihodi, a ostaju obveze prema proračunskim korisnicima. Ne treba zaboraviti da se ovogodišnji proračun temelji na rastu gospodarstva od 2,7%. Analize međunarodnih institucija iz ožujka sugeriraju smanjenje gospodarske aktivnosti od 6,2% koje su početkom travnja povećane na 9%. Očekujem pad u ovoj godini za više od dvadeset posto. To znači dramatično povećanje proračunskog deficita i javnog duga. Moj prijedlog pokazuje kako je moguće pomoći gospodarstvu s mnogo manjim sredstvima i blažim rastom javnog duga. Ponovno ponavljamo pogreške iz nedavne prošlosti, kad smo se zaduživali u inozemstvu dok nam kriza iz 2009. nije rekla – dosta. Od tada nastojimo smanjiti inozemni dug, ali, zbog kamata i neprimjerene ekonomske politike, trošenje znači smanjenje šansi budućim generacijama.

Političke odluke

Nitko nema mandat da provodi neku svoju politiku i istu proglašava dobrim rješenjem. Drugi su ti koji će ocijeniti politiku. Uostalom, jedino život daje konačnu i ispravnu ocjenu. Uvjeravanja kako radimo dobre i prave stvari je, jedino i samo, moguće određenje onoga koji govori. U tom smislu, dobro je prisjetiti se izjave našeg premijera kako nema potrebe za gospodarskim stožerom jer je Vlada dobila mandat od hrvatskih građana. Umjesto brige, naš premijer pokazuje sigurnost kako radi prave stvari. Sigurnost nije argument. To je i sam potvrdio u jednom od brojnih intervjua kada je rekao: “Nakon Uskrsa vidjet ćemo mogu li nam u promišljanju gospodarstva u novim okolnostima pomoći ekonomski stručnjaci”. Kako bi objasnio citiranu izjavu, dodao je: “… teza o stožeru za gospodarstvo više je medijska teza. Nećemo osnivati nikakav stožer za gospodarstvo. Postoji Vlada, a mi živimo u predstavničkoj demokraciji. Idete na izbore, dobijete povjerenje pa upravljate institucijama vlasti”. Izjava premijera sugerira kako mu u traženju rješenja ekonomisti nisu potrebni. Predstoji li zatvaranje ekonomskih fakulteta i poslovnih škola? Nije moguće ispustiti iz vida dio izjave našeg premijera “mogu li nam … pomoći”. Gospodine Plenkoviću, demokratski ste dobili povjerenje građana. To nije pravo, već obveza da služite građanima. U tome Vam mogu pomoći ekonomisti. Pomagali ili ne pomagali, samo ste Vi odgovorni za to koliku će cijenu platiti hrvatski građani. Kad jednom ova sadašnjost prijeđe u prošlost, Vaša će politika biti zabilježena. Svojim političkim odlukama sami pišete vlastitu povijest.

Moram reći kako nije dobro da si premijer Plenković uzima za pravo da ocjenjuje sposobnosti i učinkovitost drugih struka. Poznati američki ekonomist Lester Thurow jednom je rekao – možda ekonomija nije znanost, ali ja sam ponosan što sam ekonomist. Oprostite, gospodine Plenkoviću, niste u pravu. Ne samo da niste u pravu. Vi ste u krivu. Pogledajte što rade Slovenci i Nijemci. Pitanja su prvi korak u procesu spoznaje i početak odgovora na izazove.

Korijeni mržnje prema Crkvi: od komunizma do liberalizma

Autor:7dnevno/Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.