Moj neutralni savjet iz Ljubljane vam je da za izbore ostanete doma ako želite dobro sebi i Hrvatskoj

Autor: Boštjan Marko Turk

Hrvatski glasač nikada nije imao tako jednostavnu zadaću, kada je u pitanju glasanje na izborima, od ove sadašnje, pred drugi krug predsjedničkih izbora 5. siječnja 2020. Može otići na biračko mjesto i svoj protest izraziti tako da poništite izborni listić. Ali, postoji još bolja mogućnost: prosvjedovati ostankom kući.

Ako želi činiti dobro sebi i Hrvatskoj, to je jedini način na koji može djelovati. Dva predsjednička kandidata previše su slična i imaju previše zajedničkih nazivnika da bi svaki u svojemu slučaju opravdao zašto mu treba predsjednički mandat. To bilježimo i u svjetlu činjenice da se Miroslav Škoro odvojio od drugoplasirane Kolinde Grabar Kitarović sa samo dva posto glasova. To nije bitna, suštinska, već slučajna, akcidentalna razlika. Moglo se dogoditi i drugačije, da je kandidat na trećem mjestu ušao u drugi krug. To bi onda značilo da bi Miroslav Škoro i zakoračio na Pantovčak. A tako je slučajno ispao iz meča.

Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović oboje su jednako opasni za Hrvatsku. Svako od njih predstavlja svoj kontinuitet, iako pomalo različit, ali jednako neprihvatljiv s obzirom na cjelokupni interes Hrvatske. Oboje su tip briselsko-jugoslavenskog birokrata koji uvijek obećava novu i svijetlu budućnost, izgovarajući ove riječi s istim stupnjem refleksa kao i prilikom naručivanja kilograma kruha u trgovini. Za Milanovića je naglasak više na jugoslavenskoj, a za Grabar Kitarović na briselskoj tradiciji (kontinuitetu). Ali ni jugoslavenski socijalizam ni briselski birokratizam nisu učinili ništa za Hrvatsku. Svi problemi domovine ostaju neriješeni: siromaštvo je i dalje prisutno u zemlji, mladi ljudi još uvijek iseljavaju na Zapad, a neke hrvatske regije već su u kritičnom stanju: na primjer, Slavonija.

Milanović i Grabar Kitarovićeva predstavljaju – svaki od njih – jedan od dvaju monopola koji su kobni za Hrvatsku. Zbog njih je ona nestabilna zemlja, pisali smo o tome usporedujući je s drugim primjerima. A što je najgore: ova destabilizacija, „stabilizirana“ je najgorim mogućim čimbenicima, onima koji onemogućavaju promjenu nabolje. Od svih zemalja s kojima se Hrvatska usporeduje, ni u jednoj nije politička situacija toliko očajna. Hrvatska je rekorder u najduljem stažu što se tiče jedne političke partije i njezinog vremena na vlasti. Nigdje drugdje nije bila jedna stranka toliko vremena na snazi (vlasti) kao HDZ u Hrvatskoj. U periodu od 1990. do 2016., 41% svih parlamentarnih mandata (saborskih zastupnika) bilo je od HDZ-a. S time se može mjeriti samo SDP koji je isto rekorder: u spomenutom razdoblju njemu ide 25% parlamentarnih mandata. Samo tri stranke od 22 najjače stranake u centralnoj Europi, u ovom su vremenu osvojile više mandata od SDP-a. Uz ovo ide najcrnija analiza: Hrvatska je rekorder u tome što ljudi misle o tome kako ide društvena promocija, to jest, kako steći nekakvu poziciju u društvu. Između alternative a) napredovati pomoću inteligencije, rada, stručnosti i znanja ili b) krenuti zaobilaznim putem, to jest, preko veza te kršeći zakon, za drugu varijantu u Hrvatskoj opredijelilo se 41% ispitanika. Ni u jednoj drugoj zemlji nema usporedivog rezultata. To znači da su ljudi bez nade: situacija je betonirana i postoje samo dvije alternative: ili krenuti u politiku (HDZ, SDP) ili emigrirati. Mandat i Grabar Kitarović i Zorana Milanović samo bi betonirao već davno nastalu beznadnu situaciju.

Dalje: i Grabar Kitarović i Zoran Milanović već su bili na funkcijama, na mnogima od njih: ali od toga hrvatski državljanin nije imao ništa. Grabar Kitarović bila je ministrica vanjskih poslova i europskih integracija. Onda je postala hrvatska veleposlanica u Sjedinjenim Državama. HDZ ju je plasirao u kandidaturu za najviše mjesto u državi. Da je uistinu bila izabrana duguje sjajnom manevru Velimira Bujanca (emisija Bujica), koji je namjernom provokacijom četničkog vojvodu Vojislava Šešelja potaknuo da javno pohvali zločine Ante Josipovića u Širokom Brijegu, krajem Drugoga svjetskog rata. Svi znamo da je Šešelj hvalio Antu Josipovića na način da „kada takav kao on krene, ne zaustavlja se“. I da je hrvatski puk čuo kako za oca tadašnjeg predsednika RH „ne zaustavljati se“ znači ubijati franjevce, starce, ženu i djecu. To je bio antologijski snimak, ne samo za hrvatske medije nego i za medijske anale diljem svijeta.

Ali Kolinda Grabar Kitarović brzo je zaboravila kojoj bazi birača duguje svoj mandat: ona se počela oslanjati na pacijenta s Trga žrtava fašizma 4, u Zagrebu. U stvari, „liječila se“ kod Plenkovićevog HDZ-a koji je kronično bolestan, proglašavajući svake izbore kao pobjedu, iako predstavljaju poraz. HDZ je već od 2015. u padu: na svim izborima gubi određeni broj glasova i određeni broj zastupnika. Tako je bilo na parlamentarnim izborima u rujnu 2016. (70.000 glasova manje nego u studenom 2015.), tako je bilo i na europskim izborima 2019. (umjesto 7, HDZ je dobio samo 4 mandata). Na predsjedničkim izborima, međutim, bili smo svjedoci frenetične eskalacije negativnog trenda, jer je Miroslav Škoro doslovno prepolovio izbornu bazu HDZ-a. Od ponovne pobjede Kolinde Grabar-Kitarović, Hrvatska neće imati ništa, ali imat će Bruxelles: kroz jednu svoju lutku, oni će kontrolirati jednu od „svojih“ zemalja. Za dužnosnike u Bruxellesu pobjeda “šnajderice s Pantovčaka”, kako je duhovito rekao akademik Ante Glibota, znači samo jedan problem u regiji (ili u Europi) manje.

Isto je i sa Zoranom Milanovićem. Profil mu je sličan profilu žene koja je sada na funkciji predsjednice. Ostvario je uobičajenu političku karijeru unutar SDP-a, a zatim postao premijer hrvatske Vlade. Ući će u povijest kao čovjek koji je ukidao parlamentarne odbore baveći se zločinima komunizma u Hrvatskoj i, naravno, narod će ga zapamtiti po „genijalnoj ideji” lex Perković. Nakon Pupovčeva poljupca smrti (Pupovac je nagovijestio da će Srbi u Hrvatskoj glasati za bivšeg predsjednika SDP-a), Milanović više i nije prvi favorit.

Samo će ljudi, koje će oni poslije imenovati, imati koristi od predsjedničkog položaja jednog i drugog. Hrvatska bi išla naprijed čak i da je mjesto Predsjednika Republike bilo 2020. vakantno (prosto).

Ali to nije razlog za pesimizam, naprotiv: u Hrvatskoj postoji trend jačanja suverenista, za koje vjerujemo da se zaista tiču ​​interesa Republike i naroda. To se odrazilo na izborima za Sabor, to se odrazilo na europskim izborima ove godine, a posebno na predsjedničkim izborima. Stranka Miroslava Škore favorit je za pobjedu na idućim izborima. Vjerujemo, da je ona jedina koja može vrati Hrvatsku – Hrvatima.

Autor:Boštjan Marko Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.