Stari, novi ‘čovik’ MARIN SOPTA

Autor: Mate Bašić/7dnevno

Suhi biografski podaci govore da se višegodišnji voditelj Centra za kulturu i informacije općine Maksimir rodio kolovoza 1950. u Širokom Brijegu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju te se sa samohranom majkom preko Njemačke odselio u Kanadu, gdje su živjeli njegovi ujaci. Ondje se nastavio školovati 1971. godine. Osim što je – dometnimo samo kao zanimljiv element – ondje igrao nogomet u slavnoj Croatiji, ovaj je vrijedni mladi momak 1975. diplomirao tehnološku stomatologiju na torontskom sveučilištu York, potom studij engleskoga 1985., da bi 1990. magistrirao na području prosvjetne administracije na Institutu za prosvjetne studije sveučilišta u Torontu. Od 1987. do 1993. na Centennial Collegeu u Torontu predavao je kolegij Multiculturalism in Canada, a od 1991. do 1994. godine obavljao je i dužnost predstojnika ureda članu saveznog parlamenta budući da je i sam djelovao u tamošnjoj Liberalnoj stranci u svojstvu zastupnika za okrug Mississauga West u državi Ontario. 

Dugo po definitivnom povratku u Hrvatsku, početkom veljače 2012., doktorirao je (izvan doktorskog studija) na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, uz mentorstvo dr. sc. Dražena Živića, na temu “Oblikovanje hrvatske zajednice u Kanadi u razdoblju od 1945. do 1995. godine.”

Međutim, njegov je društveni život ipak još obilježen hrvatskim državotvornim aktivizmom, koji nije bio nimalo bezopasan: naime, s istočne strane Atlantika postojala je jedna snažna država koja se, udvarajući se zapadnom trulom kapitalizmu zbog dolarskih kredita, istodobno udvarala i sovjetskom komunizmu zbog oružanoga balansa koji je zapravo značio tlaku i rabotu nad nesretnim narodom, pa je u svrhu toga i takvoga balansa oformila čak i jednu od najjačih organizacija na svijetu koja se bavila državnim terorizmom izvan svojih granica, dakle, u inozemstvu, pa čak i onomu prekomorskom, transatlantskom, a ne samo na tlu Stare Majke Europe: ubijajući ih, ranjavajući ih, razbijajući im obitelji, rušeći im poslove, svađajući ih međusobno… 

U takvom je emigrantskom svijetu mladi Sopta još 1976. došao na mjesto predsjednika torontskog Mjesnog odbora Hrvatskoga narodnog vijeća. Pri čemu bi svakako valjalo načiniti digresiju: najkraće rečeno, HNV je kao svojevrsni izbjeglički parlament osmišljen potkraj studenoga 1973. u Chicagu u SAD-u da bi prvih dana veljače 1974. bio u Torontu u Kanadi ustanovljen kao tijelo koje se zauzima za samostalnu Hrvatsku. Propavelićevski HOP i promačekovski HSS nisu se, u preddigitalno doba, smatrali baš kompatibilnima – što samo svjedoči o vjekovnom nesporazumu između Hrvata i Hrvata – ali je HNV ipak tijekom sljedećih desetljeća održavao svoje svjetske kongrese i konferencije: 1975. u Torontu, u 1977. u Bruxellesu, 1980. u Londonu, 1982. u Torontu, 1984. u Londonu, i tako dalje, svake dvije godine, sve do konačna dva sastanka 1990., kada je HNV, praktički, raspustio sam sebe, da bi u povijesti ostalo zabilježeno tek da su predsjednici HNV-a bili Stanko Vujica (1975.-1976.), Janko Skrbin (1976.-1982.) i Mate Meštrović (1982.–1990.).

Danas se, zahvaljujući internetu, mogu pronaći podaci da je Sopta u to doba organizirao određen broj uspješnih (što god to značilo!) protujugoslavenskih demonstracija diljem Sjeverne Amerike. Prosvjedi su se održali pred jugoslavenskim konzulatom, a protiv toga što su onomad zatvoreni hrvatski intelektualci poput dr. Franje Tudjmana i dr. Marka Veselice. Uz to je, primjerice, 1985. bio organizatorom vrlo uspjele međunarodne konferencije na sveučilištu York “Jugoslavija poslije Tita”, unatoč jugoslavenskim prosvjednim notama vladi Kanade.


Sopta, dr. sc. Marin, predsjednik Zavičajnog kluba Širokobriježana u Zagrebu (bez sjedišta), dakle autor pisanih djela: “Unknown journey: a history of Croatians in Canada”, 1994. (urednik, suurednica Gabriele Scardellato), “Budućnost iseljene Hrvatske”, 1997. (suautori Vlado Šakić i Josip Jurčević), “Elections and political parties in Croatia”, 1999., “Sveto ime Croatia”, 2008., “Oblikovanje hrvatske zajednice u Kanadi u razdoblju od 1945. do 1995. godine” te knjige “Iseljena Hrvatska” 2005. (suautori Ivan Čizmić i Vlado Šakić), koja je dobila nagradu za znanost Sabora RH i čiji su članci objavljeni u zbornicima raznih simpozija i konferencija. Dobitnik je nagrade ‘Hrvat godine’ u Torontu 1994., a u svojoj biografiji navodi da je bio (i) suutemeljiteljem Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP), gdje je obnašao dužnosti tajnika, rizničara i pročelnika za Sjevernu Ameriku.

Što, naime, jest! S time da nedostaje nekoliko relativno važnih podataka, primjerice: Udba je na nevjerojatno brutalan način ubila Vjekoslava Luburića, pa je potom pokojni Srećko Rover Nikolu Štedula poslao da bude Luburićev nasljednik, a onda je Udba ubila Bruna Bušića, pa je Štedul HNO “pretvorio” u HDP, a šef HNO-a i HDP-a u Americi i Kanadi postao je Marin Sopta. Što je sve bilo davno, pa je jedino čudno zašto Marin iz svoje biografije briše Otpor. Zaboga, pa makar u jednomu trenutku, moglo se razumjeti da je on bio čak i ideloški Maksov nasljednik.

Kako god, ono o čemu se najčešće o Sopti govori, jest da je on vjenčani kum pokojnoga ratnoga ministra obrane RH Gojka Šuška, a tek ponekad, da je muž znanstvenice Marije Mary, koja je bila dobitnica najznačajnije kanadske nagrade, a danas je zaposlena na Institutu “Ruđer Bošković” te je, u skladu s time, daleko veća faca od njega.

Začudno, on je ‘frend’ s Franjom Maletićem – kojega, bar u ovom trenu, nećemo opisivati – inače, izdavačem i ponekih Soptinih i ponekih knjiga besmrtnoga Jože Manolića, koji se koristi sintagmama poput “domovinska kretanja”, pa se Marin, dakle, još od 1990. uključio i u domovinska kretanja. Pa je tako bio upravnim odbornikom HDZ-a za Toronto sve do 1995. te se, nakon što je u Kanadi živio 26 godina, vratio u Hrvatsku 1995. Tada je obnašao dužnost direktora Hrvatskog centra za strategijska istraživanja, a kasnije je bio državni tajnik Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove RH kod ministra Jure Radića od 28. srpnja 1999., odlukom predsjednika RH Franje Tuđmana, i tematski se bavio hrvatskim iseljeništvom, premda bi tu valjalo dometnuti i još neke sitnice, recimo, da je bio HDZ-ov šef za iseljeništvo i tome slično. Sve u svemu, pošteno govoreći, kad se Marin 1995./96. konačno vratio u ‘Croatiju’, dobri kum mu je omogućio: i Hrvatski centar za strategijska istraživanja visoko gore pokraj tadašnjega Ministrastva useljeništva, a i ono relativno stranačko važno u HDZ-u. Što je sve bilo pa prošlo, dobro, ljudi! Dakle, sve je to slično istini!

Međutim, ono što valja reći jest: Marin Sopta je jedan od rijetkih, ako ne i zadnji i posljednji, koji se iskreno bavi nevjerojatnim problemom hrvatske emigracije, migracije, inverzne migracije.

Kako stvari stoje, u aktualnoj Hrvatskoj, da njega nema, teško da bi se o tome – makar na toj razini – itko bavio, iako, ta razina (konferencije, kongresi, susreti, bla, bla, bla) teško da stvarnosti može išta pomoći. 

U tom kontekstu treba razumijevati tri iseljenička kongresa koje je, moj prijatelj, Marin Sopta organizirao pa čak i dvije međunarodne konferencije na temu tzv. hrvatske dijaspore. 

Premda, teško da će to izvandomovinskim Hrvatima ikako pomoći.

Autor:Mate Bašić/7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.