POLA ZAVNOHSKI, POLA AVNOJSKI TVRTKO

Autor: Mate Bašić/7dnevno

Za mene povijest počinje 1964., onda kad sam se rodio, kazao je u Bujici 13. rujna 2019. Roman Leljak kojega je autor i voditelj te emisije Velimir Bujanec – što se emitira na lokalnomu tv-mediju Z1 i još 12 prenašajućih još lokalnijih (što sve zajedno uopće nije nimalo lokalno!) – tada predstavio kao “vodećega slovenskoga istraživača žrtava komunizma, publicista, ujedno župana Radenaca (u Sloveniji)”, makar je to, definitivno, najminimalnije što se o tom čovjeku može reći. Nije, međutim, Leljak tu rečenicu izgovorio sa zločestom mišlju, već ju tek ja u takvu dobrohotno pretvaram.

Doista, postoje neki novi klinci, kako bi ih nazvao Đ. Balašević, koji fakat vjeruju i fakat djeluju kao da povijest počinje od godine njihova rođenja, a koja bi morala biti Godina Nulta, onda kad su se rađali prvi neanderatalci i svađali se na razmeđu Istre i Panonije, dok sve ranije bje samo “riječ, a riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše riječ”.

Primjerice, povjesničar doc. dr. sc. Hrvoje Klasić, rođen 6. prosinca 1972. u Panoniji, zbog naslova njegova magisterija, kasnije pretvorena u knjigu: “Društveno-političke promjene u Sisku 1970.-1972.”, vjerojatno također zamišlja kako je povijest započela onda kad se on rodio, a najvjerojatnije tada je, s mlijekom majčinim, usisao i te duhovite metaforističke sintagme poput: “društveno-političke promjene”?!

Nije isključeno da u takvo što vjeruje i prof. dr. sc Tvrtko Jakovina, njegov mentor i trenutačni sudrug u odgajanju neoprezne mladeži koja na Filozofskom faksu u Zagrebu misli da studira povijest, a ne ideologiju (!). Naime, Tvrtko Jakovina  dijete je rođeno u panonskoj Požegi 2. ožujka spomenute 1972. godine, gdje je pohađao osnovu i srednju školu.

Ona grozna nevjerodostoja Wikipedija u kojoj piše svatko i svašta (uostalom, kao i u ostalim enciklopedijama!), ovoga puta na engleskom, navodi da je jedva punoljetni Tvrtko Jakovina, dobri klinac, budući povjesničar, “also completed his compulsory military service”, tj. “odslužio obvezni vojni rok” (nap. MB: razmislimo: je li išao u “obveznu” JNA ili u “obvezni” HOS zanimljivih ratnih godina 1990./91.?), pa je u Zagrebu studirao povijest na Filozofskom fakultetu između 1991. i 1996., a dok je još pohađao Filozofski fakultet (znači, tijekom našega rata, naše obrane!), bio je student u razmjeni i pohađao predmete na Fakultetu u Kansasu, USIA-u te Boston Collegu, da bi – nekako kasnije! – od 2010. bio član Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose onoga genijalnoga predsjednika RH Ive Josipovića, a još je potpredsjednik Croatian Fulbright Alumini Associationa, član Vijeća Hrvatsko-američkog društva, potpredsjednik Upravnog odbora Centra za pravo i demokraciju “Miko Tripalo“, potpredsjednik Društva za hrvatsku povjesnicu, te je danas redoviti profesor svjetske povijesti 20. stoljeća Filozofskog fakulteta, konačno, voditelj poslijediplomskog studija Diplomacija Zagrebačkog sveučilišta i Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Tvrtko J. napisao je i neke zanimljive knjige, npr: Socijalizam na američkoj pšenici, Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945.-1955., Treća strana Hladnog rata, Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX stoljeća.., te je autor niza ultrapametnih članaka o vanjskoj politici Titove Jugoslavije i jugoslavenskoj povijesti 20. stoljeća. Knjige su mu nagrađivane državnim nagradama 2004. i 2014., dobitnik je nagrade Kiklop (2013.) i Nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika, a – da se ne bismo šalili, kako kaže povremeno duhovita Wikipedija u tekstiću o Tvrtku J. – knjiga “Treća strana Hladnog rata” temeljiti je pogled iznutra na Pokret nesvrstanih i način na koji je organizacija s više od stotinu država funkcionirala.


U programu jedne čudnovate televizije, navodno kablovske, koja je navodno luksemburška, a navodno se emitira s nekoga slovenskog odašiljača, preko navodnih kablovskih mreža u tzv. regionu, a u programu na jeziku BHS (bošnjačkohrvatskosrpskom), za koju nitko živ ne zna gdje ta televizija plaća porez, kome zakonski odgovara, itd., nesretnoga 13. je rujna na zaprepašćujuće inteligentna pitanja Domagoja Novokmeta (izbjeglice s post-Radmanova HRT-a) odgovarao i mentor doc. dr. sc. Hrvoja Klasića, dakle, prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, što je – makar na youtubeu – naslovljeno kao: “Spomenik D’Annunziju nije samo riječki problem, nego hrvatski”. Kao da povijest, eventualno, tumačenje povijesti (tzv. revizionizam) počinje i završava s njima, na toj jednostavnoj, banalnoj televizijici, kakvih je u velikom svijetu na tisućice.

– Kiši na lica nam topla, kiši na ruke nam vrele, na lijepu priču što tebe obmanula juče(r), a meni danas dušu, gle, zatravnit svu će – to su stihovi Gabriela D’Annunzia s kojima smo još u doba kad smo klinci bili udvarali malim curicama, bilo u rodnoj Dalmaciji, bilo u socijalističkom tmurnomu sivom panonskom Zagrebu, dok smo zapravo mislili na Tina Ujevića: – U obilnim mlazovima iz teških oblaka liva se gusta kiša. Toči kao iz kabla na livade, na voćnjake, na pašnjake; ali, nadasve, lupa na naša stakla, kuca na naša vrata, bije nam o krovove. I zvuči, i svira, u svima jezicima, u čudnim narječjima, nasilna, sveplodna kiša. A njen je zvuk sladak sluhu kao čehulja grožđa usnicama. Jutros je varoš bila čista ko svečana slika, u smeđem, osvjetljenju što padaše s neba na ulice i trgove, te smo šećući posred kestenova tugovali, žalovali, blago, bez žalosti, bez tuge: dolazi, dolazi ona divna zagrebačka jesen. I mučilo nas što naši mrtvi nisu s nama da vide novi Zagreb, ljupku Hrvatsku.”

Dok smo mlađahni recitirali D’Annunzija i Ujevića, curice su padale pod naše noge poput daždevnjaka iz teške ljetne kiše, davno bilo.

Nama nasuprot, dakle, taj jedan u nizu sveznajućih hrvatskih novovjekih povjesničara, koji se odreda ponašaju kao politolozi, a zapravo su cestovni, ulični ili dvorski aktivisti, Jakovina dr. Tvrtko – usput prešućujući, a možda i ne znajući, da je protofašist D’Annunzio bio prvi na svijetu koji je “priznao” Lenjinov SSSR – brzim brbljajućim riječima tamo je na N1 nazočnom pučanstvu objasnio: – Mi smo dezauvirali Titove tekovine, mi smo dezavuirali tekovine ZAVNOH-a i AVNOJ-a (u Rijeci i Istri, osobito!), mi smo porušili partizanske spomenike, mi smo promijenili imena ulicama i trgovima, mi financiramo društva koja se bave revizionizmom, mi ne znamo da fašizam ne smije proći, pa makar bio danuncijevski, musolinijevski, hortijevski ili hrvatski…

Tko zna o čemu razmišlja dr. sc. Jakovina kad razmišlja o drugu Titu, koji mu je klinac u glavi, što mu je u cipelama D’Annunzijeva podfašističkog broja, u cipelama br. 37., posebno – što je zapravo najčudnije – kad mu pada na um da uspoređuje dr. Milu Budaka s tim D’Annunziom Rapagnettom pa odjednom spomenici tom književniku, a zapravo rodonačelniku fašizma, metamorfodiraju u aktualni „hrvatski problem”, naprosto zbog činjenice da je Mile Budak također bio književnik, a ujedno i ministar NDH, pa se na čudesan način tvarni, vojni, politički, kulturni, osvajački nasilni danuncijevski arditski zločini prema Primorju (Kvarneru), Rijeci, Zadru, Splitu i Trogiru te teror i etničko čišćenje Hrvata s hrvatske obale Jadrana u Jakovininoj mašti iskazuju kao dezavuiranje titovskih tekovina ZAVNOH-a i AVNOJ-a u današnjem geopolitičkom rasporedu državno-političkih sastavnica.

Nije, dakle, problem samo u tome što Jakovinin stav podrazumijeva da je ukupna titovska užasna zločinačka varijanta povijesno pozitivna, pa i onda kad je bila protuhrvatska, protutalijanska, protumađarska, ukratko naša jugoslavenska, nego je neshvatljiv taj njegov misaoni proces u kojemu je rađanje fašizma, nacizma i komunizma, dakle totalitarizama odgovornih za najveća zla koja su ikada zadesila čovječanstvo, sposoban smjestiti onkraj neofašističkih, neokomunističkih i neototalitarnih pojava, sve za račun još jednoga mamuzanja mrtvoga titovskoga konja, a zapravo, za račun neprekinutih teza kako Hrvati nisu sposobni, kako za izvlačenje pouka iz povijesti, tako ni za (samostalnu) državu ni za življenje demokratskoga društva uopće, bez obzira u kojoj se formi iskazuje.

Poslije Tita potop, mrak prije, mrak poslije.

Autor:Mate Bašić/7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.