Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

SOCIJALIZAM: Zašto je kineski model uspješan, a Plenkovićev porazan?

Autor: Jure Zovko

Tijekom boravka u Pekingu na Svjetskom kongresu filozofa opskrbio sam se također kineskom literaturom iz radionice komunističke propagande pa sam u slobodno vrijem uživao čitajući to intrigantno štivo. Tu prije svega mislim na knjigu “Cultural confidence and National Rejuvenation” (“Kulturno povjerenje i nacionalno pomlađivanje”) koja je objavljena u milijardu i 451 milijun primjeraka. Pisana je jednostavnim i razumljivim jezikom,  tkao da je pristupačna običnom smrtniku. Knjigu je objavila Pekinška akademija filozofije Wanga Yangminga i predstavlja neobično spajanje komunističke ideologije s kineskom kulturnom i misaonom tradicijom. Wang Yangming (1472. – 1529.) je najpoznatiji predstavnik kineske filozofijske škole novokonfucijanizma iz vremena Ming dinastije. Osim što je bio utjecajan filozof, obnašao je funkciju generala kineske vojske.

Znakovito je da se sadašnji šef kineske komunističke partije, predsjednik države i šef kineske vojske, Xi Jinping, najutjecajniji svjetski moćnik s tamnim odijelom i crvenom kravatom, sve više poziva na kinesku kulturnu misao, a sve manje se oslanja na marksističku ideologiju. To je dijelom razumljivo ako se pomnije prouči njegova bogata i burna biografija. Xi Jinping potječe iz ugledne komunističke obitelji.  Njegov otac Xi Zhongxun bio je jedan od čelnih ljudi u kineskoj komunističkoj nomenklaturi, član Centralnog komiteta, koji je dogurao do funkcije potpredsjednika Narodne Republike Kine (1959.-1962.). Pao je u nemilost u vremenu Kulturne revolucije zbog pomanjkanja lojaliteta prema šefu partije Mao Ce-tungu i njegovim “reformama”. Xi Zhongxun  je rehabilitiran za vrijeme dugogodišnje vladavine vještoga reformista Deng Xiaopinga, a njegova je zasluga da je prvi uveo  u Kini “specijalne ekonomske zone” koje su bile otvorene za međunarodne investicije. Zahvaljujući tim “ekonomskim zonama” Kina je doživjela pravi gospodarski procvat i s vremenom postala ekonomska velesila.

Sadašnji šef partije, države i vojske Xi Jinping  proveo je težak život u vrijeme progona njegova oca  tijekom Kulturne revolucije. Živio je skrivajući se od komunističkih vlasti po nedostupnim špiljama i selendrama na jugu Kine. Nakon rehabilitacije njegove obitelji  studirao je i diplomirao kemiju na pekinškom sveučilištu Tsinghua, a za politiku se pripremao na poslijediplomskom studiju marksizma. Xi Jinping je  svoju uspješnu političku karijeru započeo u južnim kineskim provincijama. Godina 2007. bila je posebno  značajna za političku karijeru Xi Jinpinga jer je postao gradonačelnik Shanghaia i član Centralnog komiteta Komunističke partije Kine. Pet godina kasnije jednoglasno je izabran za šefa Kineske komunističke partije. Nakon toga su stvari išle svojim normalnim tokom, odnosno koncentracijom moći u rukama jednoga čovjeka. Dok je reformist Deng Xiaoping vladao više iz sjene i izbjegavao izravnu koncentraciju moći, njegovi nasljednici su se odlučili za drugi put  ostvarenja političke vladavine. Xi Jinping ne krije da voli moć i kapital, pa je “normalno” u takvim okolnostima da je u ožujku ove godine donesena važna odluka kineskog parlamenta, odnosno Nacionalnog narodnog kongresa da mandati šefa partije, predsjednika države i šefa vojske neće biti više ograničavani na razdoblje od deset godina vladavine, odnosno na dva mandata.

Političke analitičare posebno zanima zašto se moćni  kineski vladar Xi Jinping sve više okreće kineskoj kulturnoj baštini, a sve manje marksističkoj ideologiji i propagandi. Kineski socijalizam zadobiva jednu novu odrednicu koja će biti zanimljiva politolozima. U jednom od svojih prvih istupa neposredno nakon izbora za čelnika komunističke partije  Xi Jinping je rekao da se kinesko “samopouzdanje na putu teorije socijalizma s kineskim karakteristikama svodi na očuvanje naše kulture. Vjera u kulturu je fundamentalna snaga, naša trajna podloga. Kultura je duša države i nacije”. Priređivači knjige “Kulturno povjerenje i nacionalno pomlađivanje”  iz Pekinške akademija Wang Yangmingove filozofije pokušavaju brojnim citatima šefa komunističke partije prikazati njegovu duboku ukorijenjenost u kinesku misaonu baštinu, prije svega u konfucijanizam i taoizam. Tao (Dao) je izvorište svih ljudskih vrlina i vrednota, kao što su pravednost, hrabrost, mudrost, blagost, poštovanje, benevolentnost, zahvalnost, odanost, profesionalnost. Kineski šef partije voli naglasiti da su kultiviranje vlastite osobnosti,  obiteljski sklad i državno upravljanje u korist svima temeljne vrednote koje su obilježje tisućljetne kineske misaone baštine. Povratak korijenima zapravo je Put (Tao) koji jamči uspjeh koji ima svoju novu političku aplikaciju u suvremenoj kineskoj politici. Kinesko gospodarsko čudo pokušava se tumačiti kao povratak korijenima kineske kulture.

Njemački Der Spiegel je konstatirao da su delegati na zadnjem kongresu Kineske komunističke partije bili “teški” preko stotinjak milijardi dolara.  Kineski milijarderi su pronašli lijek kako zapravo sačuvati svoje bogatstvo od potencijalnih partijski čistki, naime, tako što su se odlučili izravno ući u politiku. Xi Jinping je nakon izbora za šefa partije, doduše, najavio “obračun s korupcijom”, no  razumljivo je da je u tom pogledu iluzorno očekivati promjene, ima li se u vidu da je šef partije jedan od najbogatiji ljudi u Narodnoj Republici Kini. U kineskom parlamentu, tj. Nacionalnom narodnom kongresu sjedi milijarder Ma Huateng, vlasnik informatičke kompanije  Tencent čija se imovina procjenjuje na 47 milijardi dolara. Ma Huateng ima gotovo deset posto dionica kod njemačkog automobilskog diva Daimlara. Društvo mu čine milijarderi teški oko 20-ak milijardi dolara kao primjerice, Li Shufu, Lei Jun, Zhang Jindong. Paradoks parlamenta je da uz utjecajne milijardere imamo kao zastupnike također predstavnike radničke klase i “poštene inteligencije”. Suvišno je isticati koja od grupacija ima veći utjecaj na šefa komunistički partije u pogledu razvoja kineskog gospodarstva i njegove dominacije u svijetu.

Primjer uhidbe milijardera Guo Guangchanga, poznatog po nadimku  “kineski Warren Buffett”, potvrđuje da ni financijski moćnici nisu uvijek sigurni, te da svakog trena mogu postati “predmetom borbe protiv korupcije”. Da bi to izbjegli, kineski milijarderi vješto se uključuju u politiku.

Za razliku od kineskog modela socijalizma koji proizvodi milijardere, Plenkovićev model HDZ-ovog socijalizma proizvodi samo dodatne dugove države u milijardama. Plenki doduše voli koketirati s hrvatskim “kvazimilijarderima” poput Ivice Todorića, Danka Končara, Emila Tedeschija i drugih, ali ne pronalazi načina kako iz te “ljubavi” razviti gospodarski preporod države. Prije pola godine mogli smo čitati optimistične vijesti kako je  “ulaskom u Uljanik d.d. Danko Končar postao najveći brodograditelj u Hrvatskoj.” Ovih dana mediji nas uredno izvješćuju o štrajkovima radnika u brodogradilištu koje je kupio uspješni hrvatski poduzetnik Končar, odnosno o najavama radnika da autobusima dolaze na Trg svetoga Marka kako bi htjeli i od Vlade dobiti obećanje da će sačuvati hrvatsku brodogradnju. Radnici su prosvjedovali, da podsjetimo, jer nisu dobili srpanjsku plaću. Plenkovićeva je politika prema vitalnim hrvatskim gospodarskim granama jasna, jer neizbježno vodi u propast.  Sve se svodi na uobičajenu shemu pustiti najprije tajkunima da privatiziraju državne tvrtke, zatim im dozvoliti da isisaju novac iz njih, a onda smišljaj modele spašavanja po uzoru na “Lex Agrokor” prema kojem će posrnulo hrvatsko gospodarstvo pasti u milost i nemilost brutalnih ruskih banaka. Shema koju nam slatkorječivi premijer nudi kao “rješenje” zapravo je zabrinjavajuća pojava. Paradoksalno je u svemu da se građanima sve to dopada i sviđa, stranka na vlasti prema ispitivanju javnog mnijenja gotovo da nikada nije bolje stajala u anketama. Ili su te ankete samo Potemkinova sela moćnika s Trga žrtava fašizma koja će se razotkriti na sljedećim parlamentarnim izborima?

Umjesto povratka tradicionalnim vrednotama demokršćanske provenijencije, Plenkovićev HDZ nam nudi  klijentistički oblik vladavine po kojem se u zadnjih četvrt stoljeća državnu i društvenu imovinu davalo u bescjenje sumnjivim tajkunima koji su umjesto gospodarskog razvoja godinama živjeli od državnih beneficija. Paradoksalno u svemu tome je da  Plenkovićeva upravljačka klika i dalje vidi u privatnim poduzetnicima glavne neprijatelje društva, a kritičarima državne politike sugeriraju da isele iz države, kao što je bio slučaj s poznatim znanstovenikom Ivanom Đikićem. Politika će nažalost u Hrvatskoj u narednih nekoliko godina biti uspješno prodavanje magle. Sposobni i kompetentni će otići iz ove države, a njezini pljačkaši i zaduživači uživat će u daljnjem čerupanju državne supstancijalnosti.  Sadašnja Vlada na Trgu svetoga Marka podsjeća na Pandorinu kutiju iz koje su puštena sva zla, a unutra je ostala zatomljena jedino nada.

Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.