Hrvatska bez pomaka u suočavanju s vlastitom komunističkom prošlošću | Dnevno.hr
Matija Habljak/PIXSELL

Hrvatska bez pomaka u suočavanju s vlastitom komunističkom prošlošću

Autor: Jure Zovko

Nakon što je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima okončalo svoj rad, možemo konstatirati da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u kojoj je vladala diktatura komunizma koja nije uspjela ozbiljnije uhvatiti se u koštac sa svojom komunističkom prošlošću. Štoviše, stječe se dojam da je učinjen korak unazad. Tvrdnje da će postignuća Vijeća pridonijeti smanjivanju tenzija i podjela koje smo imali posljednjih godina, najobičnije je prodavanje magle koje je u službi političke demagogije. Da podsjetimo, Vijeće je odlučilo da crvena petokraka i komunistički simboli nisu sporni. Prema riječima premijera Plenkovića “rad ovog Vijeća bio je usko povezan i s postavljanjem HOS-ove ploče u Jasenovcu”. Dojam je da se velika većina članova vijeća nije uopće namjeravala ozbiljnije suočiti s analizom posljedica komunističke diktature. Svoj cilj su ostvarili zaključivši da je pozdrav “Za dom spremni” zabranjen te da se “može iznimno koristiti samo na grbu HOS-a uz prethodno dopuštenje”. Izjava predsjednika Vijeća akademika Zvonka Kusića da je Vijeće postavilo “orijentir za suočavanje s prošlošću” djeluje neuvjerljivo, a tvrdnja kako su se članovi Vijeća složili da bi ih trebalo zvati “Vijeće za budućnost”, djeluje kao prvotravanjska pošalica.

Važno je napomenuti da je jedan član vijeća ipak odbio glasovati za donesene odluke te da je iznio javnosti svoje izdvojeno mišljenje. Riječ je o rektoru Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. Željku Tanjiću. Rektor Tanjić se odvažio ustvrditi da Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima nije udovoljilo prvotnim zadatcima iz Odluke o osnivanju, osobito onima koji se odnose na analizu i suočavanje s totalitarnom prošlošću. Tanjić smatra da bez sustavnog istraživanja i “utvrđivanja činjenica o naravi i posljedicama i ustaškog i komunističkog režima, promicanje društvenog dijaloga na temelju utvrđenih činjenica, odnosno istine, nije moguće istinsko suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima”. Umjesto posvemašnjeg odbacivanja totalitarne ideologije i njezine” što će produbljivati sukobe i nastaviti “verbalni građanski rat”. Rektor Tanjić je poručio urbi et orbi da se ne slaže s prijedlogom završnog dvodijelnog dokumenta Vijeća te da mu ne može dati svoj glas. Naglasio je da se to posebno odnosi “na razdoblje komunizma koje je i dalje neistraženo i čiji su nedemokratski i totalitarni korijeni i ishodi i dalje često prikrivani”.

Iluzorno je bilo očekivati neki ozbiljniji doprinos od Ive Goldsteina i Nenada Zakošeka u obračunu s komunističkom prošlošću. Zakošek s Fakulteta političkih znanosti u javnosti je poznat kao jedan od najvećih apologeta radničkog samoupravljanja. Doktorirao je na Sveučilištu u Zapadnom Berlinu o radničkom samoupravljanju u Jugoslaviji. Tema disertacije glasila je Staat und Selbstverwaltung in Jugoslawien. Zum Verhältnis von Politik und Ökonomie in einer sozialistischen Gesellschaft am Beispiel jugoslawischer Investitionspolitik – Berlin (West): 1984. – 178.str. (Država i samoupravljanje u Jugoslaviji. Odnos politike i ekonomije u jednom socijalističkom društvu na primjeru jugoslavenske investicijske politike). Zakošek će ostati upisan u anale akademske nepristojnosti kada je kao Dekan Fakulteta političkih znanosti brutalno napao Judith Reisman, američku ortodoksnu židovku koja u pogledu seksualnoga odgoja zastupa poznate protuliberalne stavove američkih komunitarista. Aktivistica Reisman izgovorila je teške riječi u pogledu pomanjkanja tolerancije kod mladih ljudi u Hrvatskoj: “Putovala sam svuda po svijetu i nigdje nisam vidjela toliko nasilnika kao u Hrvatskoj. Šokirana sam da me tako nasilno prekidate u govoru i vrijeđate”. Te riječi nije uputila navijačima Dinama ili Hajduka, nego netolerantnim studentima, educiranim na fakultetima koji su bili posebno kontaminirani komunističkom ideologijom. Kada je aktivistica Reisman prigovorila da su studenti jednostrano odgojeni jer su im profesori živjeli u komunističkom sustavu, Zakošek joj je očitao bukvicu: “Molim Vas da budete pristojni isto kao što molim naše studente da budu pristojni. Vi njih ne možete nazvati indoktriniranima, ova djeca nisu odrasla u komunizmu, odrasla su u Hrvatskoj. Vi očito ništa ne znate o ovoj zemlji. Pričate o komunističkoj indoktrinaciji, a jedini tko je ovu djecu mogao indoktrinirati jest Katolička Crkva!”

Epilog rada Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima je kristalno jasan. Dekan Hrvatskog katoličkog sveučilišta ne prihvaća dokumente Vijeća, izlazi u javnost s izdvojenim mišljenjem, dok Dekan jednog od najideologiziranijih fakulteta Nenad Zakošek, koji tvrdi da Katolička Crkva indoktrinira hrvatsku mladež, nema potrebe ići sa izdvojenim mišljenjem, jer dokumenti Vijeća sadrže njegov rukopis.

Krucijalni je problem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima bio da su primjenjivali različita mjerila u pogledu onog što nazivamo totalitarnim sustavom. Vijeće je očito uzelo kao polazište preambulu Ustava Republike Hrvatske u kojoj se tvrdi da se pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, između ostalih, očitovalo u odlukama ZAVNOH-a. Tekst Ustava glasi: “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izrađenom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost”. Iz teksta je razvidno da se Ustav Republike Hrvatske distancira od NDH i ne poziva se na uspostavu hrvatske države u formi NDH. Međutim, još jasnije se distancira od komunističkog sustava koji su građani odbacili na prvim slobodnim demokratskim izborima nakon 45 godina komunističkog totalitarizma. Dvojno mjerilo Vijeća očituje se u različitom tretiranju simbola totalitarizma, partizanski su zadržani, ustaški su odbačeni. Rektor Tanjić se s pravom pita po kojoj logici se može sankcionirati ‘Za dom spremni’, a petokraka ne? Ako je preambulom Ustava odbačen komunistički sustav, zašto je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima pokazalo toliki stupanj tolerantnosti prema komunističkim simbolima?

Ideja demokracije trebala je biti misao vodilja famoznom Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, ali nažalost to nije bila. Neshvatljivo je također veličanje antifašizma ako se sa stajališta ideje demokracije sagledaju njegove posljedice. Antifašistički pokret je srušio jedan totalitarni režim, ali se zaboravlja da je uspostavio drugi, koji je vremenski trajao deset puta duže nego NDH. Činjenica da su u antifašističkom pokretu osim vucibatina poput Druga Tita, Aleksandra Rankovića, Moše Pijade i sličnih, također sudjelovali ugledni književnici poput Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i Jure Kaštelana, ne može ekskulpirati antifašistički pokret od počinjenih zločina tijekom Drugog svjetskog rata te u razdoblju poraća. Često se zaboravlja činjenica da su komunistički antifašisti zadržali logor Jasenovac i nakon oslobođenja.

Uvijek kada se govori o pozitivnom doprinosu antifašističkog pokreta, treba se imati na umu da su antifašisti svoju pobjedu nad poraženom vojskom po završetku Drugog svjetskog rata okončali na brutalan način počinivši nedopustiv zločin protiv čovječnosti nad ratnim zarobljenicima. Bleiburški masakr, izveden po naredbi Druga Tita, baca neizbrisivu ljagu na antifašistički pokret u njegovoj prvoj fazi.

Ako u drugu fazu antifašizma uvrstimo obračun s «klasnim neprijateljem» kako je prakticiran u borbi s protivnicima socijalizma nakon uvođenja diktature komunističke partije, onda možemo konstatirati da je antifašizam u totalitarnom jugoslavenskom režimu s vremenom postao opasna pojava. Antifašizam kao trajna borba protiv uvođenja demokratskog parlamentarizma i obračuna s protivnicima komunizma zavrjeđuje sa stajališta suvremenog civilizacijskog postignuća osudu. Za razliku od antifašizma u zapadnoj Europi koji je uspostavio demokratski oblik vladavine, u bivšoj Jugoslaviji je antifašizam prerastao u totalitarni režim, a svoje antifašističko djelovanje je nastavio u borbi protiv demokracije. S pozicije moći odlučivanja najjednostavnije je protivnika strpati u tabor pristaša fašizma, proglasiti ga huljom. To je bila česta praksa u komunističkoj Jugoslaviji koja se nažalost se ponavlja i u demokratskoj Hrvatskoj. Izjava poznatog glumca Roberta Kurbaše “ako si Hrvat, voliš domovinu i deklariraš se kao katolik, odmah si zatucani ustaša”, potvrđuje da su obračuni s neistomišljenicima i danas uobičajena pojava. Haranga protiv Kurbaše krenula je onoga časa kada se kandidirao za ravnatelja dramskog kazališta Gavella. Drugovi iz kazališta svim sredstvima pokušavaju spriječiti da takav nazadnjak dođe na ključnu poziciju. Bojim se da će nakon kontroverzne odluke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima te izdvojenog mišljenja Rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta biti još više slučajeva poput Kurbašinoga.

Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.