Fiveprime

Hegel je još uvijek u Berlinu!

Autor: Jure Zovko

“Ako netko želi danas studirati klasičnu njemačku filozofiju, neka ide u Kinu, Brazil, Seoul, Sydney, Notre Dame, Georgetown ili Chicago. U Njemačku nema smisla dolaziti, jer je njemačka filozofija protjerana s njemačkih sveučilišta.” Te riječi napisao je njemački filozof Manfred Frank u uglednim novinama “Frankfurter Allgemeine” prije godinu i pol dana. Frankov je članak imao znakovit naslov: “Hegel više ne stanuje ovdje”. Pogrom nad njemačkom klasičnom filozofijom Frank je usporedio s brutalnim protjerivanjem filozofa analitičke orijentacije u Trećem Reichu (Rudolf Carnap, Hans Reichenbach, Carl Gustav Hempel). Izgon spomenutih filozofa iz Njemačke u vrijeme nacističke diktature nije se dogodio zbog njihove filozofijske orijentacije, nego zbog židovskog podrijetla. Među protjeranim nisu bili samo analitičari, bio je i kantovac Ernst Cassirer, veliki njemački domoljub, kao i marksistički filozofi kulture Theodor W. Adorno i Max Horkheimer. Cassirer je izabran jednoglasno za rektora Sveučilišta u Hamburgu neposredno prije dolaska nacista na vlast, ali je ubrzo jednoglasno smijenjen na sjednici Senata istog sveučilišta. Pobuna protiv njemačke filozofijske tradicije nastala je po mišljenju Franka u vrijeme studentskih revolta 1968. godine kao dio zakašnjelog obračuna s vlastitom totalitarnom prošlošću. To je imalo za posljedicu tražnje drugih oblika filozofiranja uslijed čega je njemačka misaona tradicija postupno sve više uzmicala pred najezdom anglo-američke analitičke filozofije. Definitivno protjerivanje njemačke filozofije s njemačkih sveučilišta, tvrdi Manfred Frank, nastalo je u vrijeme uspostave bolonjske reforme školstva. U Njemačkoj su se nametnuli kreatori reforme koji su smatrali da predstavnici analitičke filozofije argumentiraju jasno, suvislo i logički utemeljeno, dok se za klasike njemačke filozofije tvrdilo da im je argumentacija konfuzna i nesuvisla. U skladu s tim smatralo se da studente ne treba opterećivati teškim i nerazumljivim tekstovima njemačkih klasičnih filozofa nego im ponuditi pitko štivo analitičke filozofije koja nudi paradigmu plauzibilnog
logičkog zaključivanja i jasnog obrazloženja etičkog djelovanja u praksi. Današnju situaciju s filozofijom na njemačkim sveučilištima Manfred Frank je ocijenio katastrofalnom jer je zavladala anglo-američka analitička paradigma koja prerasta u novi oblik “novoskolastike”, školske filozofije koja dominira na njemačkim sveučilištima. Nadmoć “analitičke skolastike” očitije se u tome da ne želi dijalog s njemačkom filozofijskom baštinom nego je želi po svaku cijenu iskorijeniti.

Moram priznati da me iznenadila ova Frankova radikalna usporedba sadašnjeg stanja filozofije na njemačkim sveučilištima s progonima filozofa u Trećem Reichu. Tu zapravo ne vidim nikakvu osnovu za kompariranje, dok se u pogledu “analitičke novoskolastike” donekle slažem s Frankom. Kolegu Manfreda Franka upoznao sam prije desetak godina na simpoziju “Novo svjetlo ranog romantizma” u Bremenu. Sprijateljili smo se nakon što su nas izbacili s hotelskog šanka, a mi nastavili druženje u Frankovoj sobi. Našu ovisnost o filozofskim razgovorima dokazali smo pražnjenjem svih formi glicerola, najprije u njegovom mini baru, a potom smo analogno postupili u mojoj sobi. Pozvao sam Franka da nastavimo druženje na Hegelovu kongresu u Sarajevu “Hegel i moderna” uz obećanje da ćemo rezolutno stati u obranu liberalnih vrijednosti moderne. U tu svrhu Frank je obećao, ako je potrebno, prijeći na islam te tako nadmašiti Friedricha Schlegela koji je prelaskom na katoličanstvo postao simbol za konverziju.

Frank, inače poznat po tome da nije prijateljski raspoložen prema Hegelovoj filozofiji, a stavljanjem Hegela u naslov svoga teksta “Hegel više ne stanuje ovdje” htio je pokazati još veći stupanj uvjerljivosti. Na opće zaprepaštenje svih hegleovaca Frank se pojavio na Hegelovu kongresu u Sarajevu, što je bilo njegovo prvo i zadnje sudjelovanje. U sitne sate u jednom kafiću preko puta Begove džamije nakon što smo popili sve vino, umjesto na islam prešli smo na whiskey. Frank je također sudjelovao na čuvenom zagrebačkom simpoziju Instituta za filozofiju “Um i kultura” prije pet godina održavši posebno zapaženo predavanje o samosvijesti.

Na tekst Manfreda Franka “Hegel više ne stanuje ovdje” odgovorio je Tobias Rosefeldt, profesor filozofije s Humboldtova sveučilišta u Berlinu, gdje je svojedobno prije dvjesto godina Hegel postao šef katedre za filozofiju. Rosefeldt je vješto relativizirao strah i zabrinutost Manfreda Franka u pogledu budućnosti njemačke filozofije na njemačkim sveučilištima te naglasio da procvat analitičke filozofije ne bi trebao ići na uštrb zapostavljanja klasične njemačke filozofije.

Rosefeldt tvrdi da je klasična njemačka filozofija “ne samo veličanstvena, nego je i međunarodno zanimanje za nju jako veliko da bismo mi u Njemačkoj bili glupi kad je ne bismo studirali i proučavali na sveučilištima.”

Da mu je doista važna klasična njemačka filozofija Rosefeldt je pokazao time što je zajedno s kolegom Andreasom Arndtom organizirao međunarodnih simpozij “Schleiermacher/Hegel – 250. obljetnica Schleirmacherova rođendana; 200 godina Hegela u Berlinu”. Pozvani su stručnjaci uglavnom iz Njemačke, dva predavača iz Sjedinjenih Američkih Država, jedan iz Francuske te jedan iz Hrvatske, da razmotre važnost ovih dvojice klasika njemačke filozofije i teologije. Poznato je da odnos dvojice profesora nije bio baš za pohvalu, ali je zato bio hvale vrijedna razina izlaganja i diskusija na simpoziju. Pisac ovih redaka rijetko se kada u životu osjećao tako ugodno kao što je bilo tijekom ovog simpozija. Sami poziv za sudjelovanje i izlaganje, već je bio za mene veliko priznanje. Veliki doprinos veličanstvenosti simpozija dao je glazbeni koncert s naslovom “Apsolutni duh” koji su priredili Vladimir Stoupel i Judith Ingolfsson. Prije početka koncerta proslavljeni pijanist je rekao da su sličan koncert imali na Sveučilištu u Zadru na simpoziju “Relevantnost hermeneutičkog prosuđivanja” te da mu je posebna čast nastupati pred filozofima. Glazbenici su pokazali da raspolažu posebnom snagom interpretativnosti koja nadmašuje sva objašnjenja i argumentaciju. Govor glazbe izražava jednu puninu savršenosti koju je Hegel svojedobno okarakterizirao kao “apsolutni duh”. Apsolutni duh se po Hegelu artikulira kroz umjetnost, religiju i filozofiju.

Kolega Andreas Arndt podnio je glavninu organizacijskog posla. S Arndtom intenzivno surađujem od 2000. godine kada smo organizirali međunarodni Hegelov kongres u Zagrebu. Deset godina kasnije isti smo kongres organizirali u Sarajevu. Svake godine u Zadru u proteklih osamnaest godina na Sveučilištu u Zadru priređujemo međunarodni znanstveni skup “Razumijevanje i izlaganje” što je jamačno pridonijelo poboljšanju ugleda zadarskog sveučilišta.

Da kolega Arndt radi nevjerojatnu promidžbu za zadarski simpozij i sveučilište uvjerio sam se tijekom berlinske konferencije jer su se gotovo sve kolegice i kolege raspitivali o tom simpoziju, naravno s intencijom da se pridruže. Ove godine Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru zajedno s Odjelom za germanistiku i Odjelom za teologiju predložio da se kolegi Andreasu Arndtu dodijeli počasni doktorat.

Nakon veličanstvenog doživljaja u Belinu, moram priznati da moj prijatelj Manfred Frank ipak nije u pravu sa svojom prosudbom. Hegel, filozof liberalizma i “umske države”, još uvijek je tu u odajama berlinskog sveučilišta . Hegelov oponent Schleiermacher, koji za protestante ima značenje koje katolici pripisuju Tomi Akvinskom, bit će i dalje u Berlinu, iako se broj protestanata drastično smanjuje u Berlinu. Turci još nisu protjerali najvećeg protestantskog teologa, kao što ni analitičari nisu učinili sa Hegelom. Ovaj tekst posvećujem svom prijatelju Manfredu Franku uz napomenu da Hegel još uvijek stanuje u Berlinu. Od svog povratka u Hrvatsku 1990. nakon što sam doktorirao filozofiju u Freiburgu, naglašavao sam važnost Hegelova poimanja slobode za napredak čovječanstva deklariravši se kao hegelovski liberal. Moj hegelovski liberalizam bio je primarno inspiriran padom Berlinskog zida, odnosno uspjehom najveće mirovne revolucije u povijesti ljudskoga duha. Urušavanje Berlinskog zida američki filozof Francis Fukuyama, dugogodišnji savjetnik u Bijeloj kući, okarakterizirao je kao trijumf Hegelova duha slobode nad komunističkim totalitarizmom. Po efektu domina kao kula od karata pali su svi komunistički režimi u srednjoj i istočnoj Europi, od Urala do Labe i Jadrana.

Fukuyama je inače u zadnje vrijeme postao poznat u Hrvatskoj po tome da “stručnjaci za političku filozofiju” pogrešno pišu njegovo ime. Hegel je također tvorac pojma “umska država”, oblik vladavine s etabliranim institucionalnim moralom, zajamčenim privatnim vlasništvom i socijalnom odgovornošću. Prototip Hegelove umske države bila je Njemačka u vrijeme vladavine markantnih ličnosti kao što su bili Bismarck, Adenauer, Kohl, Schroeder, Angie Merkel.

Jedna od Hegelovih filozofskih značajki je to što je zagovarao institucionalni moral, dakle upravo ono što najviše trenutačno nedostaje u Hrvatskoj. Naši marksisti su tumačili Hegela kao filozofa revolucije i pri tome primarno mislili na “socijalističku revoluciju” iz 1945. Što je zapravo bila čista suprotnost u odnosu na Hegelov duh slobode. Hegelov pojam institucionalne moralnosti “drugovi” su prevodili kao običajnost. Marksističku tradiciju vjerno su nastavili hrvatski “stručnjaci” za političku filozofiju koji pogrešno pišu ime američkog hegelovca Francisa Fukuyame.

Uvijek po povratku u Hrvatsku ostajem šokiran kad vidim kakvim su glupostima zaokupirani hrvatski filozofi. Tako čitam u najčitanijom hrvatskim novinama kako Žarko Puhovski, najcitiraniji filozof u hrvatskim medijima objašnjava kako “Todorić svojom kandidaturom ne može naštetiti Andreju Plenkoviću. – Može mu jedino učiniti korist, tako da ocrni stari, Tuđmanov HDZ, s kojim je on pokrenuo sve svoje mešetarije. Time bi Plenkoviću olakšao put prema liberalnoj strani odnosno centru. “Elem, i dobli smo zanimljiv politički poučak bivšeg profesora marksističke indoktrinacije. Plenković nije imao nikakvih mešetarenja ni makljaža s Todorićem. On je čist kao suza iz jednostavnog razloga jer HDZ vodi prema centru i liberalni vodama. Sve što se dogodilo u Agrokoru, pripada vremenima hrvatskog diktatora Franje Tuđmana. Crv propasti u carstvu hrvatskog tajkuna oformio se u Tuđmanovo vrijeme. Pljačka društvene imovine rezultirala je formiranje opakog carstva imotskog Gazde koje se urušilo jer je Plenković pošten čovjek. Treba pod hitno u Vladu vratiti bivšu potpredsjednicu Martinu Dalić da bi javnost shvatila kako je Tuđman glavni krivac za propast Agrokora jer je državnu imovinu dao u ruke nesposobnih upravljača.

Svi oni koji izjavljuju poput Dalije Orešković da je “afera Hotmail” “jedna od najvećih korupcijskih afera” te da se “Plenković teško može oprati” trebaju imati na umu da postoje vješti “perači prozora” na političkoj sceni, koji to čine danas jako uspješno kao što su činili i u vrijeme totalitarnog sustava.

Ili je možda problem dublje naravi, da naime hrvatski građani žive u iluziji da imaju demokraciju? Ispitivanje javnog mijenja kao pranje mozga u režiji vrhuške na vlasti to ponajbolje potvrđuje. Tako će biti dok se jednoga dana hrvatski građani ne probude iz političkog drijemeža te izaberu na izborima nove snage koje će stvari u Hrvatskoj nazvati pravim imenom, reći, “popu pop, bobu bob”.

Autor:Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.