Marko Prpic/PIXSELL

TKO GA JE UNOVAČIO? Otkrivamo tko je mladi Hrvat koji traži oprost za Oluju

Autor: Hloverka Novak Srzić

Otišao je najveći. Neponovljivi i jedinstveni Oliver. Ali velikani nikada ne mogu otići pa neće ni naš „morski vuk“, jer je njegov „trag u beskraju“. Hrvatska se od njega opraštala na njegov način, pjevanjem, a ne plakanjem. Za suze, ali i radosti koje nam je pružao bit će vremena, jer Oliverove su pjesme i njegov glas ionako vječni. Narod je kao i uvijek spontano i nepogrešivo znao koga je izgubio i činilo se na trenutak da je u zemlji stalo sve tog nedjeljnog jutra kad je stigla vijest o smrti. A onda su krenule njegove pjesme, s radijskih i televizijskih postaja, s prastarih kasetofona i CD-ova, a narod se počeo okupljati po ulicama i trgovima u slavu velikom glazbeniku.

Svi su željeli biti blizu svom idolu, a neki i preblizu, pa je kolega novinar i pisac Vedran Kukavica u svom senzibilnom, imotskom stilu objavio i komentar „Smrt dobričine bilo bi mnogo lakše prihvatiti bez ovoga nadmetanja u sućuti osvjedočenih bešćutnika“. S druge pak strane, i svi su svjetski mediji objavili vijest o smrti hrvatskog Sinatre. Samo je agencija Associated Press iz pera svog balkanskog dopisnika Dušana Stojanovića objavila da je umro jedan od najpopularnijih pjevača u bivšoj Jugoslaviji. Za Stojanovića je podatak da je i nakon raspada Jugoslavije 1990. Oliver bio popularan u ostatku te propale državne tvorevine, bio važniji od isticanja činjenice da Oliver Dragojević nakon rata unatoč brojnim pozivima nikada nije htio nastupiti u Srbiji.

„Nema tih novaca za koje bi pjevao u zemlji koja je nanijela toliko zla mojoj Hrvatskoj“, izjavio je svojedobno i riječ nikad nije prekršio. Možda su čitatelji Associated Pressa zaslužili pročitati tu izjavu hrvatskog pjevača koji se inače nikad nije želio baviti politikom, ali nije ni skrivao svoje domoljublje. No Dušan Stojanović odlučio je pretplatnicima AP-a uskratiti tu izjavu koja bi otkrila puno više i o agresiji na Hrvatsku, a to bi za balkanskog dopisnika očito bilo previše. Oliver bi na sve to vjerojatno samo odmahnuo rukom i zapiva – tko sam ja da ti sudim. I ne treba suditi, ali valja zabilježiti.

Budući da se danas falsificira hrvatska povijest na sve moguće načine, nema potrebe falsificirati i Oliverovu povijest. Upravo se to dogodilo objavom na društvenim mrežama uglednom hrvatskom leksikografu i književnom kritičaru Velimiru Viskoviću. Kao Dalmatinca i poklonika Oliverove glazbe razljutilo ga je državno uplitanje u pjevačev pogreb. Ratni brodovi i novoizumljeni „dani nacionalne sućuti“, kako je napisao, kao i cijeli državni vrh, u prvim redovima na komemoraciji u splitskom HNK, nisu razljutili samo Viskovića, izazvali su i druge negativne osvrte na prekomjernu upotrebu političkog marketinga u nacionalnoj žalosti za odlaskom velikog pjevača.

No, Visković je još više razljutio one koji su oduvijek s poštovanjem i uvažavanjem gledali na odluku Olivera Dragojevića da nakon oslobodilačkog Domovinskog rata nikad neće nastupati u Srbiji. Za Viskovića je to njegovo famozno „Ne“ bilo više „posljedica njegove želje da izbjegne politizaciju, jer devedesetih – kad je tako odlučio – bilo kakav afirmativan odnos prema nastupima „tamo prijeko“ značio je izlaganje javnoj harangi državotvoraca“, napisao je Velimir Visković. I baš je Oliveru podvalio. Jer dobro zna Visković da je ne tako davno srpskoj novinarki koja ga je pitala: „Hoće li se između Moskve i Tokija naći neko vreme i za Beograd“, Oliver je, ležerno miješajući svoj espresso, s blagim podsmjehom, odgovorio: „Neće, neće, s tim smo završili“.

Na ovu Viskovićevu podvalu u duhu nove pomirbene političke korektnosti, a na tragu politike „tko nas bre zavadi“, važno je reagirati. Ne zbog Olivera koji je svjedočio svoju dosljednost i domoljublje na svoj samozatajan način, bez puno riječi i velikih gesta već zbog svih državotvoraca koji i dalje upravo u ime pomirbe inzistiraju na jasnoj razdjelnici između agresora, okupatora i branitelja, osloboditelja, pa i po cijenu medijske, političke i svake druge javne harange, kako bi to Visković rekao.

A pokušaj falsificiranja povijesti drastično su u Srbu demonstrirali 27. srpnja, na davno prokazani, tobožnji Dan ustanka, Milorad Pupovac, Stjepan Mesić i ostala pripadajuća im ‘jugo ekipa’. Etničko čišćenje Hrvata i muslimana u četničkom ustanku 1941. godine Srpsko narodno vijeće i savez antifašista Hrvatske i ove su godine pokušali presvući u lažno antifašističko ruho. A taj slavni „ustanak“ koji se slavio u Jugoslaviji bio je zapravo pokolj i protjerivanje civilnog hrvatskog stanovništva od Bosanskog Grahova, Brtonje do sa zemljom sravnjenog sela Boričevca.

Četnici su, odnosno, ustanici, kako ih je za potrebe proslave preimenovao Milorad Pupovac, u ljeto 1941. godine u hrvatskom i bosanskom Pounju lišili života nekoliko tisuća posve nedužnih, nenaoružanih civila – Hrvata katolika i muslimana. Svu bestijalnost pokazali su kada su cijelu obitelj Ivezić, njih 37, žive bacili u zloglasnu Dabinu jamu. Među njima i osamnaestero djece od tri do osamnaest godina. Na ražnju su pekli don Jurja Gospodnetića, za kojeg je pokrenut proces beatifikacije, a u Bosanskom Grahovu na komemoriranju 200 nevinih žrtava, 28. srpnja banjalučki biskup Franjo Komarica posebno je istaknuo žrtvu Anice Barać koju su četnici zvjerski ubili s njenih osmero malodobne djece.

To su učinci Mesićeva „najčasnijeg događaja“ na ovim prostorima, kako je izjavio u Srbu. A kako su nas Titovi povjesničari više od sedamdeset godina učili, a što sad pokušava nastaviti njihov netalentirani i ideologizirani nasljednik Hrvoje Klasić, najbolje pokazuje selo Boričevac u koji su njegovi stanovnici i potomci smjeli prvi put nakon 1941., ući tek 1996. godine. U intervjuu za N1 predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac prozvao je državni vrh, predsjednicu i premijera zbog izostanka sa skupa u njegovom aranžmanu, tumačeći to posljedicom politika 90-ih, u kojima se, kako je rekao, antifašizam negirao i u kojima se uloga Srba u toj borbi nastojala zaboraviti. Zato mi, naglasio je Pupovac, strpljivo gradimo svoju politiku. I posve je u pravu. Hrvati već godinama gledaju i s nevjerojatnom strpljivošću podnose kako izborno povlašteni manjinski saborski zastupnik ignorira državne praznike i ustoličuje one iz propalog režima.

I nije slučajno prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu jedan od prvih državotvornih poteza bio upravo ukidanje Hrvatima nametnute ustaničke proslave koja je slavila velikosrpstvo i zločine nad hrvatskim narodom tijekom cijelog komunističkog režima. Slavio se od ’45. pa do ’90. godine tobožnji srpski antifašizam kao svojevrsni nadzor nad „ustaštvom“, kako se etiketirao svaki izraz hrvatske državotvorne ideje, što uporno i danas zamjenom teza pokušava promovirati Milorad Pupovac. Antifašisti Franje Tuđmana porazili su velikosrpski fašizam u Domovinskom ratu i to jest povijesna istina koju, čini se, jedino još propituje informativni program HTV-a, kada dugačku i skupu dnevničku minutažu dodjeljuje protuhrvatskom okupljanju ne baš brojnih Pupovčevih i Mesićevih poklonika.

Ako je za HTV protuprosvjed Dražena Keleminca ekstremno desničarenje, onda za nas pretplatnike javnog TV-servisa Mesićevo i Pupovčevo krivotvorenje hrvatske povijesti može biti samo ekstremno jugoljevičarenje, koje bi u skladu s profesionalnim uzusima trebalo i podjednako informativno tretirati. Barem dok hrvatska vlada ne kaže već jednom svom koalicijskom partneru – dosta je!

U nedjelju Hrvatska slavi svoje oslobođenje, veličanstvenu vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, kojom su raspršeni svi jugoslavenski, odnosno velikosrpski osvajački i hegemonistički snovi od 1918., 1945., 1971., do 1991. godine. I ne treba se osvrtati na podizanje tenzija od strane poraženih i njihovih satelita, ne bi li umanjili slavlje Dana pobjede. Jedan od najžalosnijih zahtjeva stigao je ovih dana od stanovite Inicijative mladih za ljudska prava kojim su uz svesrdnu podršku državne novinske agencije Hine pozvali državni vrh na ispriku žrtvama „Oluje“. Uz to su predstavili i nekakav priručnik „Kako se ispričati za zločine“ koji kao da je izišao iz propagandnog stožera samog Aleksandra Vučića.

Mladi nasljednici Vesne Teršelić i Zorana Pusića kao da su prepisivali i od Milorada Pupovca koji je prije dvije godine izjavljivao da je „vrijeme da se Oluja obilježi s obzirom prema stradanju Srba“. Inače, jedan od istaknutih mladih aktivista Inicijative mladih za ljudska prava je Nikola Puharić, Makaranin kojeg je prošle godine detaljno predstavio Radio Slobodna Europa, s hrvatskom redakcijom mahom složenom od ražalovanih jugoslavenskih novinara, koji se kao društveno-politički radnici bivšeg režima nikako nisu mogli pomiriti sa stvaranjem hrvatske države.

Radio Slobodna Europa predstavio je javnosti Nikolu Puharića kao mladog politologa, zaljubljenika u ideje i vizije koje promovira spomenuta Inicijativa, a koje bi bile nešto kao suzbijanje nacionalizma, povijesnih manipulacija i izvrtanja činjenica u javnom diskursu. A kako to izgleda u praksi najbolje je opisao sam mladić kroz dnevnik koji je vodio za Radio Slobodna Europa. Uglavnom, ukratko, saznali smo da mladi ljudsko-pravaški regrut voli filmove Sofije Coppole, ali još i više knjige bivše haaške tužiteljice Carle del Ponte i predavanja Hrvoja Klasića i da nikako ne voli Donalda Trumpa.

U svakom slučaju, mladi Makaranin zanimljiva je osoba, a bilo bi još zanimljivije saznati kako se i tko ga je na zagrebačkoj politologiji obrazovao i tko ga je iz Inicijative za ljudska prava unovačio za ovakvu vrstu aktivizma. Ta bi saznanja doista bila vrijedna velike isprike državnog vrha za njihovu odgovornost ovakvog sveučilišnog obrazovanja hrvatske mladosti.

Autor:Hloverka Novak Srzić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.