Marko Prpic/PIXSELL

MILANOVIĆ JE BIO U PRAVU: Istina o Plenkoviću nam je cijelo vrijeme bila pred nosom

Autor: Hloverka Novak Srzić

U Europskoj uniji nikad veće podjele između suverenista i globalista, jer političari nikako da se dogovore o europskoj budućnosti. Sukobi iz briselskih kabineta preselili su se čak i na njemačke ulice. Pred bistom Karla Marxa u gradu Chemnitzu održali su se dosada gotovo najveće demonstracije za i protiv azilantske politike njemačke kancelarke Angele Merkel nakon ubojstva mladog Nijemca za koje tamošnje pravosuđe sumnjiči iračkog tražitelja azila.

Sukob je službena politika Njemačke okarakterizirala kao sukob ekstremne desnice koja širi mržnju i rasizam, protiv ljevice koja je marširala pod sloganom „Srce, a ne mržnja“, stavljajući se zajedno s kancelarkom na stranu ovih potonjih. U reportaži s ulica Chemnitza dio medija prenosi izjavu prosvjednika koji govori da kao stanovnik koji ondje živi 40 godina više ne smije izlaziti u grad sa svojim unucima i prepričava kako su mu ženu i kćer nedavno presreli dobro odjeveni arapski mladići pogrdno im prijeteći – Hoćeš li se je*ati, Želiš li se je*ati,  i pita se je li to normalno i traži zaštitu za svoju obitelj.

Nakon što je od 2015. i 2016. Merkel dovela milijun azilanata u Njemačku, sada pokušava manjim kvotama i strožim zakonima popraviti pogubne učinke svoje nacionalne i europske  politike, a medijskom propagandom ublažiti nikad joj niži politički kredibilitet. Za razliku od našeg premijera kojemu je kancelarka najveća saveznica, mađarski lider Viktor Orban ovih dana izjavljuje da ako ostatak Europe želi obraniti svoj integritet, identitet te svoju obitelj i dom, mora se odlučiti protiv Bruxellesa, protiv Jean Claude Junckera i Angele Merkel. Ako su poklonici politike aktualnog europskog vodstva Orbana proglasili ekstremnim desničarem, teško bi se ta etiketa mogli prišiti Tonyju Blairu koji je početkom ovoga tjedna u intervjuu „Jutarnjem listu“ ustvrdio da je fundamentalna pogreška Europe što je izbrisala pojam o nacionalnoj državi.

Bivši premijer Velike Britanije i sam proeuropski nastrojen, kako je izjavio, zauzima se za više integracije i suradnje , ali napominje da ljudi imaju jaku povezanost sa svojim nacionalnim identitetom i ako to ignoriraš, kaže Blair, onda stvaraš problem koji danas Europa ima. Posve u drugom stilu, o promicanju europskih politika i borbi protiv populizma, govori Andrej Plenković. On se bezrezervno zauzima za politiku vladajućeg briselskog establišmenta. Vidjelo se to ne samo za nedavna posjeta sve manje moćnoj Angeli Merkel, već i u njegovu govoru na Dubrovnik Forumu.

Dok ga mnogi sad napadaju zbog izjave o nekakvim sukobima na ovim prostorima devedesetih, zaobilazeći jasnu ocjenu o agresiji i obrambenom  Domovinskom ratu, premijerovi pobornici nespretno pokušavaju sanirati štetu tvrdeći da je premijer govorio  zapravo o Kosovu.  Ali postoje dijelovi govora na koje zagovornici suverenističke politike neće baš blagonaklono reagirati. Naime, začuđujuća je Plenkovićeva privrženost, da ne kažemo oduševljenje što će Hrvatska 2020. predsjedati na samitu EU o Zapadnom Balkanu. Još je u Sofiji u svibnju mjesecu naš premijer izrazio silno zadovoljstvo što je u završnoj deklaraciji o europskoj perspektivi zapadnog Balkana pozdravljena namjera da Hrvatska organizira u prvoj polovici 2020. sljedeći samit s tim zemljama.

Tom je prigodom s osobitim žarom izjavio da je to snažna poruka hrvatske vlade da želi pružiti pomoć susjedima na 20. obljetnicu Zagrebačkog samita. Premijerova vezanost za ovu obljetnicu može se razumjeti i kroz dozu premijerove nostalgije, jer je kao mladi diplomat i sam sudjelovao u pripremanju te konferencije. One davne dvijetisućite godine kada je nositelj tog zagrebačkog skupa i njegov glavni operativac bio tada novoizabrani predsjednik RH Stjepan Mesić. Poznato je koliko se konceptu „Zapadnog Balkana“ protivio predsjednik Tuđman pa je između ostalog i zbog toga bio medijski sotoniziran kao autokrat, a njegova vladavina proglašena autoritarnom.

U svojoj doktorskoj disertaciji  „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“, Roman Domović navodi tadašnje medijske operacije za svrgavanje Tuđmana i HDZ-a s vlasti. Tako je u izvješću stranih medijskih nalogodavaca, primjerice, kod Aarona Rhodesa stajalo: „Mediji su postali glavni fokus napora da se zemlja oslobodi čvrstog stiska Tuđmanove nacionalističke stranke HDZ-a. Potpora medijima razgradila se izgonom stranke 2000.“. I tako je, kako je Rhodes napisao, i bilo. Tuđman i HDZ su otišli, došao je Stipe Mesić i s njime koncept Zapadnog Balkana.

Premijer Plenković očito nije pročitao izvrsnu studiju jednog od najvećih hrvatskih intelektualnih autoriteta Radoslava Katičića, koji je napisao da pojam „Zapadni Balkan“, kako ga zapadni političari definiraju, zemljopisno zapravo uopće ne postoji. Tuđmanovog odnosa prema Zapadnom Balkanu trebao bi se  prisjetiti današnji prvak HDZ-a. Ako ne zbog odustajanja od svog plana liberaliziranja stranke, a onda barem iz pijeteta prema članstvu i svojim biračima koji još nisu zaboravili kako se Tuđman žestoko suprostavljao svjetskim političkim lešinarima kada nisu imali nikakva razumijevanja prema borbi za nacionalnu nezavisnost Hrvatske u Domovinskom ratu. On takvima nije diplomatski slatkoriječio, dapače, Tuđman kao pravi suverenist neke je europske i svjetske birokrate znao iz svog kabineta bez pardona i izbaciti.

Kada je Zoran Milanović neposredno nakon gubitka izbora izjavio da ne zna što Andrej Plenković radi u HDZ-u, kad on zapravo pripada liberalnom krilu SDP-a, mnogi su, a naročito hadezeovci shvatili to kao njegov luzerski pokušaj kompromitacije novoizabranog premijera. Prije nekoliko dana i bivši je predsjednik Ivo Josipović ispričao javnosti kako je htio Plenkovića za svog savjetnika. Na sreću HDZ-a, Plenković nije prihvatio, jer bi teško danas objasnili članstvu što im je njihov sadašnji vođa radio s tadašnjim Josipovićevim savjetnicima kao što su Budo Lončar, Drago Pilsel ili pak, Dejan Jović. Već na početku preuzimanja vođenja sada vladajuće stranke, Plenković je obznanio da će HDZ mijenjati i voditi ga – kako je to izjavio pred kamerama ovoga tjedna u povodu izbacivanja iz stranke Darka Milinovića – onako kako on to želi, s imidžem kakav želi, te da će smjer Vlade i države biti  upravo onakav kakvim ga on želi.

Budući da mu nitko iz stranačkog vodstva nije protuslovio, podrazumijeva se da će i dalje čvrsto i autoritarno vladati strankom. Niže rangirano članstvo ionako se ništa ne pita. Reakcije na Plenkovićevo  vođenje HDZ-a dobile su zanimljivu dimenziju ovoga tjedna kroz jednu neobičnu polemiku koja se vodila na „Telegramu“, inače hrvatskom ljevičarskom portalu. Naime, na komentar Davora Butkovića (pod pseudonimom Ivana Violić) koji je ustvrdio da odlaskom SDP-a u povijest lijevi birači neće imati za koga glasati,  oglasio se  politički analitičar Đivo Đurović s tvrdnjom da će na mjesto propalog SDP-a ući HDZ. Uvjeren je, naime, da će lijevi birači početi glasati za HDZ bude li ga i dalje vodio Andrej Plenković i slični umjereni političari.

Predstavljajući se kao liberalni birač ljevice, ovaj politički analitičar, koji smatra da je Račanov SDP bio kamen temeljac hrvatske demokracije, a da Davor Bernardić ovdašnje socijademokrate vodi u propast, javno obećava da će postane li HDZ civiliziraniji i sam glasati za njih. Đivo Đurović savjetuje vladajuće da ako otkližu još malo prema centru osvojit će SDP-ove birače, upravo onako kako su njega osvojili. Ova zanimljiva „Telegramova“ polemika neke je čitatelje podsjetila na svojedobno obećanje Jelene Lovrić da će glasati za Ivu Sanadera, premda se na prvim demokratskim izborima kandidirala na listi SDP-a.

Ovi zanimljivi političko-medijski obrati konstanta su hrvatske politike. Slučaj Tomislava Sauche, nekada najbližeg suradnika Zorana Milanovića, a danas izuzetno važne saborske ruke vladajuće većine nije iznimka koja to potvrđuje. Bazen ovakvih i sličnih saborskih ruku za parlamentarnu većinu još je pun. Izvanrednih izbora sasvim je izvjesno, neće biti. Koalicijski partneri lojalniji su no ikada, osobito Ivan Vrdoljak i njegov HNS, koji junačenjem s osnivanjem izbornog stožera samo prikriva golemi strah od izbornog natjecanja u kojem bi neupitno bio i najveći gubitnik svih stečevina koje mu je omogućio HDZ. Može li itko zamisliti da bi Zdravko Ronko kao ražalovani SDP-ovac ikada više ušao u Sabor?

HSS se raspada, a HDZ-ovi skauti već su krenuli među njihove redove u lov za stabilniju većinu. Jedino je miran i siguran Milorad Pupovac i njegov SDSS, koji prema postojećem izbornom zakonu ionako ima zajamčenu parlamentarnu budućnost. A kako stvari stoje taj se izborni zakon još dugo neće ni mijenjati. Lovre Kušćević i APIS već su postavljeni na prve crte obrane od neželjenog referenduma. Stoga se ne treba bojati za dugu i uspješnu karijeru našeg premijera, njegova inkluzivnost, prema definicijama političkog analitičara i budućeg Plenkovićevog glasača Đive Đurovića, postat će uskoro novi kamen temeljac hrvatske demokracije.

Autor:Hloverka Novak Srzić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.