VLADA ANDREJA PLENKOVIĆA odustaje od uvođenja Eura

Autor: Guste Santini

U Hrvatskoj nema suglasnosti u pogledu krvne slike gospodarstva. Političari nas uvjeravaju kako gospodarstvo napreduje, u čemu ih podržavaju ekonomisti koji blisko surađuju s Vladom. Ističu obilatu turističku žetvu, stabilizaciju javnog duga, povećanje inozemnog duga obrazlažu novom metodologijom. Naglašavaju kako je stabiliziran suficit na računu platne bilance (neistomišljenici bi dodali zahvaljujući transferima iz inozemstva). Morate priznati kako navedeno dobro zvuči. Međutim, katastrofičari smatraju da hrvatsko gospodarstvo ne samo da nije izgradilo obrambene mehanizme nego je ostavljeno, nerestrukturirano i tehnički zaostalo, na milost i nemilost tržišnim silnicama, inferiorno u odnosu na inozemnu konkurenciju. Dodaju kako nedostaju investicije u realnom gospodarstvu ako se isključi preferirana turistička djelatnost koja zemlju vodi u monokulturno gospodarstvo. Da bi pokazali kako stanje ni približno nije dobro, ukazuju na visoku poreznu presiju (odnos poreznih prihoda i BDP-a), visoke, komparativno gledano, kamatne stope te, što je naročito važno, nisku i stagnirajuću razinu dodane vrijednosti po jedinici outputa, što, sa svoje strane, onemogućuje konkurentne (primjerene) nadnice, s jedne strane, i, posljedično tome, investicijska aktivnost je u realnom sektoru na razini zamjene (amortizacije), što nije ni približno dostatno kako bi rasla konkurentnost gospodarstva, s druge strane. To dokazuju činjenicom kako je nedopustivo niska pokrivenost uvoza izvozom, što je vidljivo iz kretanja deficita robne razmjene s inozemstvom. Posebno ističu nedopustivo veličanje europskih sredstava, koje označuju kao pobjedničku kombinaciju ove Vlade, što je, prema mišljenju katastrofičara, dokaz da ne postoji koncepcija i strategija razvoja ili, što je isto, kako Lijepa Naša ne zna kamo ide.

Žito i kukolj

Za navedene razlike u ocjeni stanja hrvatskoga gospodarstva valja zahvaliti, između ostalog, javnoj televiziji koja, umjesto prihvatljive koegzistencije, usko surađuje s politikom. Tako će javna televizija veću pažnju posvetiti izbornim rezultatima nego što je, kako bi građani bili objektivno informirani, to učinila u predizbornom razdoblju. Razlog tome je potpuno jasan. Izborni rezultati više ne mogu utjecati na odluke građana. Prema tome, nije realno očekivati da rasprava na javnoj televiziji između političara i stručnjaka rezultira objektivnom dijagnozom i prognozom glede stanja hrvatskoga gospodarstva, odnosno društva u cjelini. Jasno, navedeno nikako ne znači da nema dobrih rasprava. Međutim, one ne dominiraju u programu javne televizije. Narod kaže kako u svakom žitu ima kukolja. Za javnu televiziju može se reći kako u svakom kukolju ima žita.

Zahtjev sindikata učitelja i profesora da se povećaju koeficijenti (kako bi se ispravila dugogodišnja nepravda koja je, posljedično tome, rezultirala relativnim zaostajanjem plaća učitelja i srednjoškolskih profesora u odnosu na usporedive poslove u ostalom dijelu javnog sektora) rezultirala je povećanjem koeficijenata. Znakovito je kako Vlada nije osporila  utemeljenost zahtjeva sindikata, već je javno priznala kako cjelokupni sustav koeficijenata nije primjereno riješen. Tako je Vlada, neizravno, priznala ne samo da država nije primjereno organizirana nego i da je amorfna masa u kojoj ne znaš tko pije, ali znaš tko plaća.

Ignoriranje zakona

Treba obrazložiti navedeno. Svako javno dobro, uostalom kao i svako drugo dobro, ima svoje karakteristike i tehnologije proizvodnje. Da bi se uopće uveo novi ili povećao/smanjio postojeći porez, recimo PDV, Ministarstvo financija bi moralo putem svog sektora, nazovimo ga Istraživanje i razvoj, analizirati dobre i loše strane tog, u odnosu na postojeći sustav, oporezivanja potrošnje. Ako analize pokažu da je korigirani sustav PDV-a, smanjenje u slučaju turističkog sektora poboljšanje, pristupa se izradi modela koji se potom testira da bi se kvantificirali njegovi učinci. Model mora sadržavati ekonomske, fiskalne i socijalne aspekte, s jedne strane, i tehnologiju provedbe, kontrole i mogućnosti dogradnje početnog modela u budućnosti, s druge strane. Model, prema tome, ima propisane jasne procedure, tehnologiju funkcioniranja, da bi se odredilo kako se imaju ponašati sudionici izmijenjenog sustava PDV-a – država, gospodarstvo i građani. Da bi država učinkovito obavila dio svojih zadataka,  u procesu izvršavanja postavljenog zadatka angažira djelatnike koji su osposobljeni da promjene provedu. Zadaci se rješavaju zakonom propisanim procedurama, što se ponekad ignorira, pa je potrebno podijeliti zadatak na faze – tehnička podjela rada – kako bi izvršenje zadataka bilo učinkovito. Neke su faze procesa složenije od drugih pa je, nadalje, potrebna procjena složenosti posla izražena u postotku od standardne složenosti. Tako se računaju koeficijenti. Osim koeficijenata koji određuju složenost posla, treba odrediti normu u svakoj fazi rješavanja postavljenog zadatka. Prema tome, kad je naš premijer rekao kako shvaća da je učinjena nepravda, rekao je kako nastavlja praksu svojih predšasnika i ne dira, očito i neće, u osinje gnijezdo“, reorganizaciju državnog sektora. Dakle, mi nemamo početnu organizacijsku strukturu države pa je pitanje što i kako reformirati, restrukturirati. Broj zaposlenih u javnom sektoru opravdava i imperativno zahtijeva osnivanje institucije koja će profesionalno preispitivati i restrukturirati postojeću organizaciju sustava (birokracija kreira svoju – birokratsku strukturu), tehnologije provedbe postojećih zakona i provesti tehničku podjelu rada (koeficijenti složenosti).

Zabrinjavajuće stanje

Nitko živ nam ne može reći koliko je novca nepotrebno bačeno samo zato što nemamo sustavni pristup organizaciji državnog sektora. Pitajte bilo kojeg poduzetnika bi li njegova poslovna aktivnost mogla preživjeti bez stalnog transformiranja – prilagođavanja – upravljanja uvjetovanih izvanjskim ograničenjima godinu dana čak u dobra vremena. U slučaju države, to je moguće samo zato što država može isporučiti račun putem povećanja poreza kako bi prikupila potreban iznos sredstava koji smatra da će biti dostatan da bezbrižno živi, kao što je bezbrižno živjela u prethodnom razdoblju, i da se ne mora mijenjati (prilagođavati). To i takvo ponašanje ekonomisti nazivaju mekim budžetskim ograničenjem. Kratko rečeno, stanje u javnom sektoru je zabrinjavajuće.

Da bi javni sektor funkcionirao, mora imati jasno određene, kako kvalitativne tako i kvantitativne, kriterije za ocjenu učinkovitosti. Mora se precizno odrediti budžet svakom sektoru da bi mogao obaviti potrebne radnje. Tako dobijemo transparentnu cijenu javnog dobra. Usput rečeno, građani i gospodarstvo funkcioniraju u uvjetima tvrdog budžetskog ograničenja, a država uzima koliko hoće. Treba jasno reći koliko hrvatski građani trebaju platiti javnom sektoru za isporučene javne usluge. Prilikom javne rasprave o povećanju koeficijenata nije se govorilo kako država zapravo ne funkcionira, nego je stranka na vlasti ukazivala na nedostatnost sredstava, a oporba kako se sredstva moraju pronaći. Nitko nije govorio o biti problema – kako i zašto država ne funkcionira.

Ništa od porezne reforme

Porezna reforma koja je provedena neće donijeti ništa dobro ni građanima ni gospodarstvu. I dalje Hrvatska, mjereći dohotkom per capita, povećava poreznu presiju. Porezna presija je na razini porezne presije eurozone iako ostvaruje najmanji dohodak per capita koji je tek nešto viši od polovine prosječnog dohotka per capita eurozone.

Valja reći kako je, što sam javno podržao, predšasnik premijera Plenkovića gospodin Orešković odigrao prvi i pravi potez u pogledu smanjenja porezne presije. Sljedeći krugovi porezne reforme bili su sve upitniji. Promjene u posljednje dvije godine zapravo dodatno destruiraju porezni sustav, posebice ako imamo u vidu horizontalna i vertikalna načela oporezivanja. Ovogodišnji krug porezne reforme, s makroekonomskog motrišta, nije moguće podržati. Molim Boga da se zaustavimo s krugovima reformi prije devetog kruga.

U Hrvatskoj se pogrešno misli kako možemo komponirati porezni sustav kakav mi želimo. To je pogrešan pristup s tragičnim posljedicama. U maloj i nerazvijenoj zemlji koja je dio jedinstvenog europskog tržišta naš je porezni sustav određen – determiniran – izvanjskim čimbenicima. Da previše ne raspravljam (na ovim sam stranicama već raspravljao o poreznom sustavu), ponovit ću kako je imperativni zadatak poreznog sustava povećanje konkurentnosti domaćeg gospodarstva. Da bi se povećala konkurentnost, treba smanjiti izravne poreze (na rad i kapital) umjesto smanjenja poreza na potrošnju.

Problem turizma

Treba podsjetiti da je zbroj uvoza i izvoza roba i usluga na razini veličine BDP-a. Nažalost, pokrivenost uvoza izvozom roba nezadovoljavajuća je do te mjere da sam, više puta, u svojim raspravama isticao kako je primjereno rad Vlade ocjenjivati na temelju kretanja salda robne razmjene s inozemstvom. Moj je stav ostao usamljen iz meni nepoznatih razloga. To začuđuje tim više što upravo saldo robne razmjene s inozemstvom pokazuje u kojoj smo mjeri pripremljeni za najavljenu zamjenu kune eurom. Nadalje, otvorenost domaćega gospodarstva ima značajne učinke na porezne prihode Lijepe Naše. Tako turistički sektor izvozi izravne poreze i poreze na potrošnju. Po mojoj procjeni, gotovo petinu ukupnih poreznih prihoda izvozimo, čemu najviše pridonosi turistički sektor. Zbog toga premijer ima razumijevanja za zahtjeve turističkog sektora. Odmah da kažem kako smanjenje stope PDV-a turističkom sektoru nije dobro rješenje iz tri razloga. Prvi je to što se privatizira nacionalna turistička renta, drugi razlog je što se preostalom dijelu gospodarstva pogoršava relativan položaj (u ekonomiji su bitni relativni odnosi), što će, treći razlog, smanjiti porezne prihode (u slučaju jednake turističke aktivnosti) pa dovesti u pitanje opstojnost javnih financija. Općenito, možemo reći, Hrvatska ima objektivno mali broj stupnjeva slobode u vođenju ekonomske politike pa je time pogubnije za gospodarstvo i blagostanje hrvatskih građana ako ona nije primjerena okolnostima.

Premijerov grijeh

Premijer Andrej Plenković u Hrvatskom je saboru najavio povećanje osnovice za plaće javnom sektoru od 6,12%. Premijer je svojom odlukom, koju obično naziva političkom, dodao ulje na vatru i tako učinio istočni grijeh zbog kojeg će javna blagajna godinama ispaštati. Povećanje osnovice plaća za 6,12% imalo je za cilj efektno slomiti sindikate učitelja i profesora koji su tražili povećanje putem povećanja koeficijenata 6,11% (indikativna je razlika od 0,01%). Umjesto da se slome sindikati, povećanje osnovice plaća moglo bi slomiti financijski sustav Lijepe Naše. Naš premijer svoju je političku odluku interpretirao kao osobnu empatiju prema djelatnicima javnog sektora. Kako bi djelatnicima javnog sektora dodatno dokazao svoje razumijevanje za nezavidni materijalni položaj javnog sektora, poentirao je izjavom kako je odustao od smanjenja standardne porezne stope PDV-a na 24%. Javnosti je poznato da sam javno zamolio premijera, iz ekonomskih razloga, da preispita odluku o smanjenju standardne porezne stope PDV-a. Na moje pismo premijer nije smatrao potrebnim odgovoriti. Usput rečeno, smanjenje standardne porezne stope PDV-a u hrvatskim uvjetima smatram, najblaže rečeno, neumjesnom mjerom.

Povećanje osnovice za plaće u javnom sektoru predstavlja trajno povećanje prava zaposlenika u javnom sektoru. Drugim riječima, povećanje osnovice za plaće od 6,12% u idućoj godini predstavlja trajnu obavezu prema zaposlenicima javnog sektora u idućim godinama. Svi su suglasni kako je popularno povećati prava proračunskih korisnika, dok njihovo smanjenje predstavlja gubitak vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima. Ova je odluka donesena u vrijeme sedam debelih krava pa se, prirodno, postavlja pitanje kako će se osigurati potrebna sredstva u vrijeme sedam mršavih krava. Tim više ako se ima u vidu da nema prostora za dodatno povećanje porezne presije. Nerazumno bi bilo ponovo povećati poreznu stopu PDV-a turističkom sektoru, što će se vjerojatno dogoditi, koja je ove godine smanjena na 13,5%. (Realno smanjenje je mnogo veće.) U vrijeme krize, gospođa Jadranka Kosor povećala je poreze koje je oporba, ignorirajući stanje državne blagajne, neopravdano nazvala haračem, da bi i sama, kada je došla na vlast, povećala standardnu stopu PDV-a sa 23 na 25%.

Politika krpanja

Osim bivšeg ministra financija, gospodina Borisa Lalovca, nitko nije u Hrvatskom saboru prilikom rasprave o proračunu ukazao na stanje i buduće opasnosti u pogledu dolazećih rizika i neizvjesnosti u javnim financijama. Stalno sam isticao kako su porezni prihodi, zahvaljujući deficitu robne razmjene s inozemstvom, mnogo viši nego što sugerira porezni sustav. To ponavljam samo kako bih ukazao na činjenicu da kriza rezultira naglim smanjenjem uvoza, što smanjuje deficit robne razmjene s inozemstvom i snažnim potonućem poreznih prihoda PDV-a. Smanjenje turističke aktivnosti dodatno će dramatizirati smanjenje poreznih prihoda.

Gospodarska kriza rezultira smanjenjem poreznih prihoda, što državna blagajna nastoji premostiti bilo povećanjem porezne presije, bilo povećanjem javnog duga (zaduživanjem). Za Hrvatsku niti jedna od mogućnosti neće biti dobrodošla niti će stabilizirati javne financije. Upravo suprotno, pokazat će da je car gol. Zato je potrebno pri razmatranju povećanja osnovice od 6,12% imati u vidu donesenu odluku o uvođenju eura. Politika krpanja može se uočiti iz izjave predstavnika Vlade kako će se problem isplate, na temelju sudske presude, liječnicima izvršiti u obrocima. Sličan smo slučaj imali kada je Ustavni sud presudio u korist penzionera. Prema tome, država nije u stanju, kako prije, tako ni sada, amortizirati bilo koji financijski udar. Zbog toga stalno ističem kako je ekonomska i budžetska politika nerazumna i kako su mnoge stvari u vrijeme sedam debelih krava rješive. Kad vjetar puše u krmu, lako je upravljati brodom. Kad vjetar puše u pramac, to je neusporedivo teže.

Tragika hrvatskih Vlada

Tragično ponašanje temeljna je karakteristika naših vlada. Podsjećam na tragičnu 1998. godinu, kada je uveden PDV koji je javnoj blagajni priskrbio mnogo veće porezne prihode od očekivanih. Zapravo, iznenađenja nije smjelo biti. Jednostavno su se previdjele karakteristike PDV-a. Umjesto da smo stabilizirali (sanirali) državnu blagajnu, izvršen je rebalans proračuna i povećana su prava proračunskih korisnika (usporedivo s povećanjem od 6,12%). Kako je uvođenje PDV-a značilo oporezivanje zaliha (po čemu se razlikovao od svog prethodnika, poreza na promet u maloprodaji) tako je njegova obilnost prestala kada su potrošene stare zalihe. Čitatelju ostavljam da sam ocijeni bi li se to smjelo dogoditi odgovornoj vladi. Uslijedio je očekivani pad gospodarske aktivnosti, ali su obaveze ostale. Umjesto da je Ivica Račan dijagnosticirao problem i poduzeo potrebne mjere kako bi se zaustavio proces destrukcije javnih financija, krenulo se sa zaduživanjem u inozemstvu kako bi se namaknula potrebna sredstva. Politiku zaduživanja kriza iz 2008. nasilno je i brutalno zaustavila. Potom su se povećali porezi.

Premijer je svojom političkom odlukom da se kuna (monetarni maneken) zamijeni eurom jasno kazao kako nije potrebna ekonomska i svaka druga prethodna analiza. Da je kojim slučajem raspolagao analizom prije donošenja političke odluke, ponudio bi je javnosti i prepustio hrvatskim građanima da se izjasne o tom prevažnom pitanju. Mudra bi vlada omogućila građanima da se putem referenduma izjasne žele li zamijeniti kunu eurom.

Uvođenje eura

Nedopustivo je uvesti euro prije sveobuhvatne analize koja će pokazati dobre i loše strane zamjene kune eurom. Usput rečeno, zagovornik sam uvođenja eura kao što sam to više puta javno rekao. Nažalost, tekuća ekonomska politika u Lijepoj Našoj dokazuje da Vlada nije spremna provesti nužne reforme. Za razliku od ulaska u EU, kada smo sve obećavali kako bismo postali punopravnom članicom, uvođenje eura bit će sasvim drugačija priča. Eurozona ne želi ponoviti slučaj Grčke. U eurozoni postoje brojni problemi koji će iznjedriti nova stroža i odgovornija pravila ponašanja zemalja članica. Ne treba gubiti iz vida da bismo ulaskom u eurozonu postali njezina najsiromašnija članica. To znači da će hrvatsku politiku promatrati s posebnom pažnjom. Premijer je svjestan da priča koju smo EU-u prodali kako bismo postali punopravnom članicom neće piti vodu prilikom ocjene eurozone o stanju hrvatskoga gospodarstva. Što prije završimo s balkanskim pričama, bilo prema hrvatskim građanima, bilo prema inozemnim čimbenicima, prije ćemo izaći iz ove tmurne i olovne zbilje.

Odluku o zamjeni kune eurom i ponašanje Vlade premijera Andreja Plenkovića nikako nije moguće racionalno opravdati. Štoviše, posijano je sjeme koje će sutra izrasti u snažan problem javnih financija koji će postati dodatno ograničenje nekoj budućoj vladi. Budući premijer mora biti svjestan da će se naći u grdnim problemima kako bi zemlju izveo iz krize koju nerazumna ekonomska politika dodatno pojačava. Zločesti bi rekli – najbolje bi bilo da premijer ponovno dobije izbore. Rečeno je dobro kao dijagnoza, ali je ulog tako velik (budućnost i opstanak Lijepe Naše) da bi ta i takva želja bila nepatriotski čin.

Premijer Plenković je svjestan navedenih problema i zato se sve rjeđe govori o zamjeni kune eurom. Predstojeća kriza će pokazati da je zamjena kune eurom moguća ako i samo ako prethodno posložimo učinkovit državni sektor, što je nerealno očekivati u izbornoj godini. Nisam siguran da će sljedeća vlast promijeniti postojeće stanje. Tako priča o zamjeni kune eurom ostaje samo priča.

 

Autor:Guste Santini
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.