PRIVATIZACIJA DRŽAVE VODI NAS U SIROMAŠTVO

Autor: Guste Santini/7dnevno

Smisao politike je ostvarenje postavljenih ciljeva. Razumno je pretpostaviti da se ciljevi ne ostvaruju sami po sebi na zadovoljavajući način prema ocjeni nositelja politike. Kada bi se ciljevi ostvarivali sami po sebi, tada ne bi bilo potrebe za ekonomskom politikom kako to tvrde (neo)libaralisti. Pojedinac ima svoje ciljeve i svoju politiku. Obitelj, tvrtka također imaju, ili bi trebali imati, svoje ciljeve.

Od uspostave nacionalne države, nacionalnim se ciljevima pridaje najveća moguća pažnja. Cilj je rasprave koja slijedi pokazati kako je ekonomska politika uvijek “nacionalistička”, a nerijetko i “šovinistička”.

 

Globalni sustav

Kao nacionalističku možemo odrediti merkantilizam, protekcionizam i intervencionizam. Šovinistička politika ogleda se u imperijalizmu i kolonijalizmu. Globalizacija je iznjedrila krilaticu “Misli globalno, djeluj lokalno”, što valja precizirati kao rast utjecaja izvanjskog (što se amortizira analizama) na domaće odluke nositelja ekonomske politike svake zemlje koja se, na temelju globalizacije, transformira iz nacionalne u tržišnu državu. Dakle, danas nije moguće voditi učinkovitu ekonomsku politiku ako se najveća moguća pažnja ne posvećuje analizi postojećeg stanja na globalnoj razini. To je moguće samo znanstvenim pristupom koji jasno dijagnosticira stanje i položaj zemlje u globalnom sustavu.

Iz takvih analiza definiraju se vlastiti ciljevi koji se, zahvaljujući spoznajama, učinkovito ostvaruju. Navedeno nije posebno određenje u slučaju ekonomske politike, već predstavlja opći pristup preciziranja odnosa i položaja određene zemlje u i prema svijetu. U nacionalnoj državi vođenje ekonomske politike bilo je autonomno to više što je odnosna zemlja bila razvijenija. U tržišnoj državi izvanjsko smanjuje broj stupnjeva slobode, rastu ograničenja, pa je sustavni pristup (planiranje) od odlučujuće važnosti. Ponekad se to iskazuje neizravno, ponekad izravno. Tako je predsjednik SAD Woodrow Wilson putem svojih slavnih 14 točaka sugerirao nezavisnost i pravo na samoopredjeljenje neslobodnih naroda kako bi “kreirao” dodatna tržišta američkom gospodarstvu. Donald Trump svoju ekonomsku politiku precizirao je izrazom “America First”, što se, u operativnom pogledu, pokazalo kao povrat nacionalnoj ekonomskoj politici ili, što je isto, ignoriranju globalnih trendova.

 

Tržišne države od kojih valja učiti su Njemačka, Japan (koje su u svim uvjetima vodile brigu o svom gospodarstvu) i, posebno, Kina koja je postala bitan čimbenik (ne)stabilnosti u svijetu. One su spoznale ograničenja i prilike koje donosi globalizacija. One koriste posebnosti globalizacije kao polugu razvoja svojih gospodarstava. Navedene zemlje snažan su čimbenik rastućeg procesa centralizacije i koncentracije kapitala.

Nacionalni ciljevi

Brexit ukazuje kako su Britanci nezadovoljni svojim položajem u EU-u. Smatraju da ih određenje EU-a sputava u ostvarenju nacionalnih ciljeva. Neslaganja, kojima dnevno svjedočimo, među zemljama članicama EU-a posljedica su nacionalnih ciljeva pojedinih zemalja članica. Austrijanci se suprotstavljaju politici rasta uloge i značaja kohezijskih fondova. Jednako tako ne podržavaju povećanje izdvajanja dodatnih sredstava po bilo kojoj osnovi. U tome nisu usamljeni. Sve učinkovite članice EU-a podržavaju Austriju. Depresija izazvana koronavirusom još nije donijela odluku kojom bi Europska unija pomogla zemljama koje nisu u stanju svojim raspoloživim resursima amortizirati prisutnu depresiju. Za Hrvatsku je pomoć od presudne važnosti. Njemačka kao vodeća zemlja mora se brinuti o stanju u svakoj zemlji članici. Austrija ne mora. Zato Njemačka podržava predloženi program pomoći vrijedan 500 milijardi eura kako bi se pomoglo ugroženim zemljama. Francuska, kojoj je pomoć nužna, snažan je argument da će se ipak, na kraju priče, dijeliti pokloni.

“Zločesta” Mađarska ne prihvaća “harmonizaciju” sustava i politike kako je predlaže birokracija EU-a. Slovenija i Češka diskretno vode svoju politiku kako bi ostvarile svoje ciljeve. Hrvatska u svakoj prilici izražava svoju vjernost, što je moguće narodski ocijeniti da je Hrvatska “veći katolik od pape”. Da je tome tako, dovoljno je prolistati novine u kojima vladajuća stranka prikazuje sredstva kohezijskih fondova kao spasonosni izlaz iz postojeće krize. Usput rečeno, predlažem novoj vladi da angažira Ekonomski institut u Zagrebu kako bi se, na temelju komparativne analize, spoznalo zašto je Slovenija toliko uspješnija od Hrvatske.

Stalno nas uvjeravaju kako ovu i ovakvu depresiju nije bilo moguće predvidjeti. Prema izjavi premijera Andreja Plenkovića, Hrvatska se dobro ponijela u vrijeme koronavirusne depresije. Uostalom, od uspostave samostalnosti ni jedna vlada nije imala drugih riječi osim hvale za svoja postignuća.

 

Krizni menadžment

 

Katastrofičari su navijestili izbijanje krize prije više od godinu dana. Katastrofičari nisu predvidjeli koronakrizu, ali su predvidjeli olujne oblake koji će inicirati novu krizu. Poznavatelji ekonomske teorije i politike znaju da u dobra vremena nema potrebe za Vladinim intervencijama. Sustav funkcionira sam od sebe, manje poremećaje sam rješava putem svojih ugrađenih stabilizatora. Narodski rečeno po “meštralu” je lako jedriti. Ono što nekog kapetana, u ovom slučaju Vladu, čini dobrim kapetanom jest njegova sposobnost da plovi po “neveri”. Dakle, u dobra vremena zadatak je Vlade da analizira bitne parametre kako bi predvidjela ugroze koje bi mogle, iz bilo kojeg razloga, postati dodatno ograničenje u ostvarivanju postavljenih ciljeva. Tako dolazimo do pojma menadžmenta. Poslovni rukovoditelji stalno se pripremaju za krizna vremena. Da bi ostali učinkoviti, moraju stalno voditi brigu kako smanjiti nepotrebne, čitaj: jalove, troškove i tako maksimalizirali svoje profite. U slučaju države zadatak je Vlade da čini isto. Vlada nam je potrebna u vrijeme krize.

To je bino shvatiti, kako bi rekao premijer Plenković. Pravi menadžment je krizni menadžment. Ne treba zaboraviti da je HDZ tijekom svog mandata stalno kritizirao svoje predšasnike kako su smanjili plaće u javnom sektoru, kako nisu bili socijalno osjetljivi. Da bi dodatno potkrijepili svoju argumentaciju, ističu povećanje plaća u javnom sektoru, rast gospodarske aktivnosti. Zapravo, ne propuštaju ni jednu priliku da kažu biračima kako su oni i samo oni pravi izbor. Iz tako “uvjerljive” argumentacije kritiziranje rada Vlade je politikantstvo kako bi se umanjili sjajni rezultati koje je Vlada ostvarila u svom mandatu. Kritičari su krivi jer su u vrijeme “meštrala” govorili kako treba provesti reforme, smanjiti poreznu presiju, restrukturirati državu koja će manje trošiti i tako povećati blagostanje hrvatskih građana i konkurentnost gospodarstva.

Stvarno su zločesti kritičari koji se nisu pridružili hvaljenju politike koju je provodila najbolja vlada dosad. To je razlog što u javnom prostoru nema rasprava o ekonomskoj politici. To je razlog što je premijer Plenković rekao kako mu nisu potrebni ekonomisti. Po njegovu mišljenju, Vlada je radila tako dobro da bolje nije mogla pa bi, prema tome, ekonomisti mogli samo smanjiti zapanjujuću učinkovitost.

 

Lošiji od Grčke

 

Treba podsjetiti da su četiri zemlje platile veliku cijenu zbog pogubnih učinaka krize iz 2008. Portugal, Italija, Grčka i Španjolska, nazvane pogrdnim imenom PIGS, platile su veliku socijalnu cijenu, posebno Grčka. Tada sam govorio kako je stanje u Hrvatskoj usporedivo s onim u Grčkoj. To je u javnosti loše prihvaćeno. Danas mogu reći kako će prisutna depresija pokazati da smo u lošijem položaju od Grčke. Izvještaji o stanju članica EU-a pokazuju da je Hrvatska zamijenila Portugal i tako se pridružila ne baš sjajnom i slavnom kvartetu. Valja uočiti, kako bi rekao premijer Plenković, da su sve zemlje imale dulje ili kraće vrijeme diktature. Diktatura u svojoj osnovi pretpostavlja moćnu državu koja više uzima kako bi više dijelila. Ta i takva politika ne vodi računa o poreznom kapacitetu vlastitog gospodarstva, već o političkim interesima vladajućih.

U javnim financijama taj je fenomen istražen i predstavlja snažan argument kako demokracija, ma koliko manjkava bila, predstavlja bolji sustav. To nije cijela priča. Navedene zemlje nalaze se na Mediteranu i zahvaljujući suncu i zatvorenom moru, “blaguju” turističku rentu. U tome prednjači Hrvatska samo relativno (najmanja od nabrojanih zemalja). Nažalost, doprinos turizma iznosi “zavidnih” 17% BDP-a. Kako u loša vremena, sedam mršavih krava, turistički sektor bilježi progresivno potonuće, preferiranje turističke aktivnosti pokazat će pravo lice ekonomske politike. Nažalost, SDP u svom predizbornom programu najavljuje dodatno smanjenje porezne stope PDV-a u turizmu, što nam sugerira kako se nismo i nećemo opametiti. Prema tome, nije bitno tko će pobijediti, bitno je da će se postojeća agonija nastaviti.

Ni to nije sve. Hrvatska ima daleko najmanji dohodak po glavi stanovnika od svih promatranih država. Dohodak po glavi stanovnika može, ugrubo, identificirati sposobnost amortiziranja negativnih učinaka. Po svim smo kriterijima najugroženija zemlja. Ipak, nama se svi dive, kako bi rekao premijer Plenković. Problem je u tome što ne mogu pronaći razloge zašto bi nam se drugi divili. Hrvatska svoju investicijsku aktivnost, ako prihvaćamo mišljenje premijera Plenkovića, može zahvaliti kohezijskim fondovima. Takve izjave svrstavaju Hrvatsku u zemlje koje bez infuzije ne mogu funkcionirati. Poštovani premijeru, takva izjava mora zabrinjavati.

 

U bivšoj državi Fond za nerazvijene republike i autonomnu pokrajinu Kosovo hrvatski su političari kritizirali (koliko je to politički centralizam dopuštao). Stariji se sjećaju kako su se prikupljena sredstva nastojala usmjeriti u gospodarsku aktivnost na način da razvijeni izravno ulažu u manje razvijena područja. Rezultata nije bilo niti ih je moglo biti. To je problem. Ljubav hranjena poklonima vječno je gladna. Hrvatska, prema izjavama i premijerovu hvaljenju kohezijskih fondova, svjesno želi postati Kosovo u okviru EU-a. Ni manje ni više. Na ovim stranicama sam više puta rekao kako tržišni način privređivanja ne priznaje institut poklona. Jednostavno “riba se ne dijeli, već ju je potrebno naučiti loviti”, kako su to govorili stari Kinezi. To je krivi put koji mora zabrinjavati.

Dijeljenje znači ovisnost koja raste to više i brže što je neka zemlja ranjivija. Hrvatska je zabrinjavajuće ranjiva. Nažalost, HDZ u svojim promišljanjima nije usamljen. Dio hrvatskih političara, koji se smatraju i predstavljaju domoljubima, smatra da mi imamo pravo dobiti ribu kako bismo se prehranili. Kritiziraju razvijenije zemlje koje nemaju, po mišljenju tih političara, dovoljno empatije za manje razvijene zemlje, posebno Hrvatsku. Umjesto da se nacionalno osviješteni političari zalažu za subjektivitet hrvatske države, predstavljaju EU kao krivca za naše rastuće nevolje. Narodski rečeno, smatramo da je prihvatljivo da njemačka, austrijska, nizozemska vlada dio poreznih prihoda koje su uzele svojim građanima preusmjere Hrvatskoj. Da smo kojim slučajem razvijena zemlja, što s postojećim pristupom nikad nećemo biti, bismo li glasali da se dio poreznih prihoda usmjeri drugim zemljama ili bismo povećali socijalna prava vlastitim ugroženim građanima. Ne treba gubiti iz vida da svaka zemlja ima svoju sirotinju. Prisutna depresija sučelit će nas s istinom – nema dijeljenja. I točka.

 

 

Povijesne činjenice

Kako bih pokazao da je od uspostave moderne države ekonomska politika imala za cilj promicanje vlastitih interesa, podsjetit ću na povijesne činjenice. Uspostava nacionalne države nastaje razvojem vojne tehnologije. Mislim na barut i topništvo. Do pronalaska artiljerije, naoružanje je bilo podnošljiv trošak za feudalne moćnike. Međutim, manufakturna proizvodnja topova i baruta sasvim je druga priča. Da bi se očuvali vlastiti posjedi, morala se uspostaviti stajaća obrazovana i profesionalna vojska koja je morala biti moderno opremljena. Umjesto mnogo feuda koji su djelovali samostalno, oni se “udružuju” i formiraju državu. Jasno, riječ je o interesnom povezivanju, nema tu nikakva nacionalnog naboja. Suveren postaje moćan jer on je taj koji brani i napada. Da bi to učinkovito radio, morao je integrirati feude u jedinstvenu državu. Pretpostavka i posljedica uspostave nacionalne države je merkantilistička doktrina. Moram reći kako su temeljna polazišta merkantilizma i danas prisutna u svim uređenim i razvijenim zemljama.

Osobno zagovaram merkantilističko polazište. Država, da bi opstala, mora uspostaviti državnu blagajnu. Svoj vrhunac apsolutizam dostiže za vrijeme Luja XIV., kralja sunca, zahvaljujući kardinalima Richelieu i Mazarinu. Ministar financija Colbert nastoji merkantilističkim modelom dinamizirati razvoj francuskoga gospodarstva. Općenito, merkantilizam se pojavljuje u dva osnovna oblika. Jedan se naslanja na tržište i trgovanje koji dominiraju u Nizozemskoj i Engleskoj (putem banaka i istočnoindijskih kompanija – sic!), a drugi, kontinentalni, temelji se na razvoju manufakturne proizvodnje (povećanje samodostatnosti). Mlađim kolegama sugeriram da komparativno sučele rezultate engleskog i francuskog merkantilizma. Bitno je identificirati kako nacionalnu državu jasno određuju granice.

U okviru svojih granica nacionalna država ima svoju autonomnu izvršnu, sudsku, pravosudnu i monetarnu vlast. Merkantilizam zagovara suficit u robnoj razmjeni s inozemstvom. Joana Robinson i još slavniji njezin profesor J. M. Keynes smatraju kako je određivanje suficita robne razmjene s inozemstvom dobro odabran cilj ekonomske politike. Štoviše, cijelo jedno poglavlje u Općoj teoriji, zaposlenosti kamate i novca, koja je promijenila makroekonomiju i ekonomsku politiku, posvećuje merkantilizmu. Jasno, (neo)liberali se ne slažu s Keynesovim stavovima. Ipak, iako je Milton Friedman “pokopao” Keynesa, suficit na računu robne razmjene s inozemstvom ostaje kao temeljni cilj svake razumne države. Štoviše, cilj je globalizacije temeljene na neoliberalizmu povećati tržište razvijenim zemljama kako bi se održala njihova gospodarska aktivnost. To je jedino moguće putem suficita robne razmjene s inozemstvom. Suficit je za merkantiliste jedino bitan jer on osigurava priljev zlata koji predstavlja “rezervni fond” u slučaju rata i pravi je put rasta nacionalnog blagostanja. Spomenuti Colbert govorio je kako mu je cilj da si svaki Francuz može nedjeljom priuštiti – gusku u loncu. Za zlato je uvijek moguće dobiti željenu robu ili uslugu.

 

U vrijeme merkantilizma bilježimo kako uvozne, tako i izvozne carine. To je vrlo važno uočiti. Naime, u vrijeme kad nije bilo značajnijih izravnih poreza, izvozne carine predstavljale su medij poreznim vlastima da dio poreznih prihoda naplati od inozemnih kupaca.

 

Ekonomsko znanje

 

Protekcionizam svoju slavu zahvaljuje mladoj američkoj republici i Njemačkoj. Protekcionizam kao i merkantilizam polazi od nacionalne države s jasno određenim granicama. Bit protekcionizma je u zaštiti domaćega gospodarstva. Tadašnja ekonomska teorija i politika pokazale su i dokazale da su uvjeti razmjene uvijek i svugdje u korist razvijenih zemalja koje su konkurentnije i upravo zato što su konkurentnije zagovaraju slobodnu trgovinu (dokaz kako je ekonomska politika jedino i samo u nacionalnom interesu). SAD, Njemačka i Japan provodili su vrlo učinkovitu zaštitu svoga gospodarstva dok se nisu razvili, da bi potom zagovarali slobodno tržište. Sve za svoje gospodarstvo, a ekonomsko znanje služi kako bi se “objektivizirali nacionalni interesi” (normativni pristup objektivnim procesima). Valja reći kako velik broj ekonomskih povjesničara i poreznih stručnjaka smatra da je protekcionistička politika mlade države jedan od bitnih uzroka građanskog rata u SAD-u. Jug je proizvodio pamuk koji je postizao visoke cijene u odnosu na troškove.

Izvoz pamuka je omogućavao izvoznicima da uvoze opremu iz Engleske (kao i ostalu robu). Uvođenjem carina na uvoz oprema je postajala skuplja kako bi se “kupilo” vrijeme da bi se razvila domaća industrija.

Tako je zaštita sjevera predstavljala subvenciju koju je plaćao jug. Sličnu smo situaciju imali u bivšoj državi kada su nerazvijeni krajevi zastupali mišljenje kako treba voditi politiku aprecijacije dinara (podrška uvozu), dok su razvijene republike zagovarale politiku deprecijacije. Uglavnom se ne zapaža, jer se čini kako je samo po sebi jasno, da se carine nazivaju posebnim imenom za razliku od ostalih poreza. Razlog je to što u vrijeme protekcionizma smisao carina nije u fiskalnom, već u ekonomskom pogledu. Intervencionizam u svojoj biti predstavlja korištenje svih raspoloživih instrumenata u ostvarivanju postavljenih privredno-političkih ciljeva. Tu su najbolje rezultate postigli Nijemci i Japanci. Štoviše, njihove su se države u ekonomskim krugovima nazivale Njemačka d.d. i Japan d.d.

 

 

Pravila igre

 

Globalizacija povećava propusnost državnih granica. Slobodna trgovina i neoliberalizam ruše sve pred sobom. U razvijenim zemljama to ne predstavlja ugrozu. One su ionako konkurentne i mogu prihvatiti tako određena pravila igre. Manje razvijene zemlje nisu konkurentne i otvaranje granica, bez jasnih izračuna, može se pokazati kao pogubna kombinacija kao što to pokazuje slučaj Hrvatske. Treba li govoriti kako je Hrvatska upravo bez kriterija prihvatila otvaranje nacionalnih granica?

Došla je strana konkurencija koja je pomela ono što nije učinila privatizacija. Preko noći zatvoreni su proizvodni pogoni. Štoviše, tada se tvrdilo da su postojeći kapaciteti nekonkurentni, a da ih nismo ni pokušali spasiti. Za razliku od nas, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska nisu napustile svoju industriju već su provodile aktivnu politiku kako bi je učinili konkurentnijom. Zbog toga je slovenski tolar tako plivao i zato je osnovana Nova ljubljanska banka. To je razlog što Mađarska predstavlja utjecajnog hrvatskog partnera u svakom pogledu – kontrolira, uz ostalo, veliku poslovnu banku i INA-u.

Propusnost nacionalnih granica posebno je izražena i naglašena u okviru EU-a. Propusnost se obrazlaže potrebom jedinstvenog tržišta. To je istina. Međutim, isto je tako istina da manje razvijene zemlje nemaju šansu da se razviju ako se njihovo gospodarstvo ne tretira preferencijalno, što sam predložio premijeru Plenkoviću u vrijeme izrade programa aktivnosti za vrijeme našeg presjedanja. Treba li reći kako je premijer prijedlog ignorirao. Tom i takvom inicijativom premijer Plenković dokazao bi zašto je u interesu razvijenih razvoj manje razvijenih zemalja. Tu se javlja “imperijalizam” razvijenih koji predlažu integraciju u dvije ili više brzina. Predlagači više brzina prešutjeli su kako se predlaže EU kolonijalizam. To ja nazivam politikom “divide et impera”.
Rasprava je imala za cilj pokazati kako suvremena država najveću moguću pažnju posvećuje svome gospodarstvu.

Od uspostave države sve je podređeno nacionalnom gospodarstvu. Ekonomska je politika uvijek i svagdje bila “sluga” svome gospodarstvu. Države nisu birale sredstva da bi “kreirale” što veću potražnju za svojim proizvodima i uslugama. To je iznjedrilo kolonijalizam i imperijalizam. Njihovi pojavni oblici mijenjaju se u ovisnosti o danim uvjetima. Neke zemlje su se razvile, a druge nisu. Međutim, ono što želim reći je da svaka zemlja treba i može samo sebe kriviti za neuspjeh i hvaliti za uspjeh. Hrvatska je imala, usprkos ratu, znatne mogućnosti da dinamizira svoj razvoj. Mi smo priliku propustili. To činimo i danas. Na to ukazuje prisutna predizborna retorika. Naša je ekonomska i svaka druga politika u funkciji stranke na vlasti. To nije dobro. Na prvome je mjestu interes građana, potom političke opcije i na kraju interes pojedinca. Individualizam o kojem se toliko zbori samo je eufemizam za opravdanje “grijeha propusta”. Predizborna kampanja već sada pokazuje kako se ne razmišlja o promjenama.

 

Interes građana

Reforma lokalne uprave i samouprave najbolji je primjer.

HDZ i SDP obećavaju promjene ustroja lokalne vlasti. Međutim, oni ne govore o promjenama kakve nam trebaju. Oni govore o kozmetici. Premijer Plenković ističe kako se neće preispitati opravdanost opstanka postojećih županija.

Njegova argumentacija je, u najmanju ruku, neprihvatljiva. Kao argument da se neće preispitivati postojeći sustav županija premijer Plenković navodi rezultat zadnjih izbora na kojima je HDZ osvojio 13 od 20 županija. Gdje je tu interes građana? SDP je također na crti našeg premijera. Govore kako treba smanjiti broj jedinica lokalne uprave i samouprave. Ne govore o lokalnoj upravi i samoupravi kao temeljnoj jedinici razvoja i učinkovitog raspolaganja raspoloživim resursima. Takvo javno iznošenje političkih stavova, kako voli svoje odluke nazivati premijer Plenković, najbolje nam govori što politička elita misli o svojim građanima. Na ovim stranicama, i ne samo na njima, godinama tvrdim kako lokalnu upravu i samoupravu valja ustrojiti na način da se dinamizira gospodarski razvoj. To očito našoj politici ne pada na pamet. Primjera je bezbroj o kojima sam raspravljao na ovim stranicama (uvijek dostupne na www.rifin.com). Hrvatskoj je potreban novi pristup kako gospodarskom sustavu, tako i gospodarskoj politici.

Hrvatska ima dovoljno resursa da pokrene razvoj i tako se pridruži razvijenim i uređenim zemljama. To je bitno razumjeti, kako kaže naš premijer. Nacionalna ili tržišna država, svejedno. Bitno je shvatiti da su uvijek postojala ograničenja koje razumna i učinkovita politika može i mora savladati. To je smisao ekonomske politike. Naš četverogodišnji horizont, koji preferiraju političari, predstavlja značajno ograničenje. Povećanje blagostanja i ravnopravnosti svih građana temeljni je cilj i određenje koje politika ne smije marginalizirati. Prisutno dijeljenje kako bi se dobilo povjerenje birača moram nazvati neprimjerenom politikom koju ničim nije moguće opravdati. Privatizacija države, ma u kojem obliku, vodi nas u siromaštvo. Prema tome, Hrvatska nije imala niti ima nacionalnu ekonomsku politiku. Predizborna retorika sugerira da je neće ni imati.

Autor:Guste Santini/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.