Je li ovo konačni kraj KAPITALIZMA?

Autor: Guste Santini/7dnevno

Financial Times si je učinio veliku reklamu iznošenjem stava kako je sustav drugačiji od trenutnog kapitalizma, koji se svodi na maksimalizaciju profita, moguć i kako je moguće, uz interese za investitore, brinuti se i o interesima zaposlenih i klijenata. U maloj i siromašnoj zemlji kao što je Lijepa Naša, navedeni je stav dočekan s oduševljenjem, ali i nevjericom starije populacije kojoj pripada autor, prisjećajući se stare izreke “Boj se Danajaca i kad darove nose”. Navod Financial Timesa povod je ovog komentara, s napomenom kako bi bilo dobro otvoriti raspravu o socijalnim problemima koje generira globalizacija kao temeljni okvir funkcioniranja svake zemlje, a posebno članice Europske unije.

Kako bismo spoznali vrijedi li ona narodna “Gdje ima dima, ima i vatre”, pogledajmo vektorski točke infleksije kapitalističkih transformacija koje danas nazivamo tržišnim gospodarstvom. Kratki i površni pregled dat će nam odgovor na pitanje koliko možemo vjerovati Finacial Timesu.

Sjeverna Italija u XIII. stoljeću pokazuje što je kapitalizam i kako on funkcionira. Gradovi-države Venecija, Genova, Firenca, Milano, itd., svoju moć temelje na trgovanju s udaljenim zemljama kako bi ponudili poželjne robe koje se u Europi nisu mogli uzgajati ili proizvoditi. Uz trgovinu, razvijaju se prve manufakture pa trgovci postaju poduzetnici (počeci industrijskog kapitala).

Liberalizam kao uspjeh

Feudalni vladari, ponajprije u Zapadnoj Europi, pokušavaju povećati svoju moć osnivanjem slobodnih kraljevskih gradova (Zagreb 1242.) koji podržavaju politiku suverena (da bi mogao provoditi svoju vlast) kako bi mogli, i dalje samo lokalno, trgovati, razvijati obrte kao nagovještaj buduće manufakturne proizvodnje. Financije su globalne, što će i ostati, i u funkciji su prekomorske trgovine.


Otkrićem Amerike (1492. početak merkantilizma) gospodarski centar iz Venecije se seli u Amsterdam koji će, do preuzimanja vodstva od Velike Britanije, predstavljati perjanicu razvoja kapitalizma. To je vrijeme uspostave mnogih indijskih kompanija, kako u Nizozemskoj, tako i u Engleskoj i Francuskoj. Zlato, zlato i samo zlato u interesu je vladara. Tako nastaje nacionalna država koja ne bira sredstva kako bi raspolagala sa što većom količinom zlata koje se u to vrijeme poistovjećuje s bogatstvom.

Uz nacionalnu državu razvija se nacionalizam kao nužan uvjet rastuće netrpeljivosti – mi i oni. Velika Britanija postaje najrazvijenija (ne samo gospodarski) sila na svijetu. Tako je merkantilizam uspostavio kolonijalni sustav koji i danas obilježava našu sadašnjost i bit će moralno opterećenje u budućnosti. Bit kolonije određen je jeftinim sirovinama koje one izvoze u maticu zemlju i na njihovo tržište koje je pod kontrolom metropole.

Liberalizam, koji zagovara slobodno tržište (svjetski teritorij već je razdijeljen među imperijalističkim silama) na korist svih sudionika međunarodne razmjene, nije općeprihvaćen. Manje razvijene, ali ambiciozne zemlje znale su da bez odgovarajuće zaštite, svoje nacionalno gospodarstvo ne mogu zadovoljavajuće razviti na liberalističkim osnovama. Odgovor na engleski liberalizam dan je protekcionizmom Alexandera Hamiltona u SAD-u i Fridericha Lista u Njemačkoj. Odgovor je bio toliko učinkovit da su navedene dvije zemlje vrlo brzo gospodarski dostigle i prestigle gospodarstvo Velike Britanije.

U staroj Europi novorazvijene države žele preraspodjelu svjetskog tržišta, čitaj: kolonijalnog imperija. Velike kolonijalne sile, Velika Britanija, Francuska i Rusija, ne prihvaćaju inicijativu i započinje Prvi svjetski rat. Ništa nije riješio, osim što je u crno zavio tadašnji svijet. Ipak, Prvi svjetski rat iznjedrio je novi oblik kapitalizma – SSSR, u kojem je privatno vlasništvo zamijenjeno političkim (državnim) vlasništvom.

Dolazak Velike ekonomske krize 1929. godine predstavlja tektonski poremećaj koji je objasnio John Maynard Keynes i ponudio rješenje koje su s oduševljenjem dočekali političari. Rješenje je vrlo jednostavno i sastoji se u potrebi javnog trošenja ako privatna potražnja nije dostatna. Tako je uspostavljena država blagostanja, djelomično kao odgovor na ugrozu radničke klase koju su isticali marksisti, a politički promovirao SSSR, a za koju se ponovno zalaže, kako nam je priopćeno, Financial Times.

Navedeno znači da se napustila država blagostanja. Upravo globalizacija i slom tzv. socijalizma možemo odrediti kao bitne čimbenike napuštanja države blagostanja. Globalizacija kao temeljeno određenje međunarodnih gospodarskih, i ne samo gospodarskih, odnosa određena je napuštanjem zlatnog standarda američkog dolara (Nixon 1971.) i naftnom krizom iz 1973. godine. Ako želite kompleksno izučavati globalizaciju, preporučujem vam da u “prašini” nađete sjajnu knjigu Rudolfa Hilferdinga “Financijski kapital” (1910.) pa ćete vidjeti kako bi globalizacija krenula mnogo prije da nije došlo do dva nesretna i usko vezana svjetska rata za koje godinama predlažem da se označe zajedničkim imenom – Veliki svjetski rat.

Globalizaciju, kao model i proces, najpreciznije možemo vidjeti polazeći od Washingtonskog konsenzusa (sporazuma) koji predlaže – sve privatizirati. Ono što je jučer bilo javno dobro postalo je privatno dobro podređeno profitnoj logici. Ono što se zavalo socijalnom državom, jer se brinula o brojnim rizicima, individualizira se kako bi država ponovno, nakon Adama Smitha, postala “noćni policajac”. Slom tzv. socijalizma (pad Berlinskog zida 1989.) samo je ubrzao proces globalizacije jer su građani “odjednom preko noći” mogli kupiti proizvode o kojima su do tada samo sanjali. Jasno, to su kupovali na kredit. Tako dolazi do zaduživanja zemalja u tranziciji i rastuće ovisnosti, koja se najbolje ogleda u internacionalizaciji vitalnog dijela gospodarstva i financijskog sustava.

Bogati plaćaju više

Za razliku od liberalizma, u globalnom sustavu nije moguće provoditi protekcionizam koji su svojevremeno tako učinkovito provele SAD i Njemačka. Novi uvjeti traže nove odgovore. Zaboravlja se kako odgovori u tržišnoj državi, kakva je Hrvatska, moraju uvažavati izvanjsko kao determinirajući čimbenik, što nije bio slučaj u vrijeme nacionalne države. Novi odgovor dala je Kina koja je primijenila model eksploatacije kakav na Zapadu nije bilo moguće zamisliti. To nije mogao zamisliti ni Milton Friedman, glavni arhitekt globalizacije, a Kini je to omogućilo nezabilježenu dinamiku rasta i razvoja.

Nekoliko povijenih napomena imalo je za cilj pokazati kako se stvari ne mijenjaju preko noći, a prikazani trend transformacije nije moguće dovesti u vezu s najavom Financial Timesa. Štoviše, moguće je dokazati da su kretanja na globalnoj razini u izravnoj suprotnosti s navodima Financial Timesa. Općenito, revolucije obično “jedu svoju djecu”. Kapital nije spreman podrediti profit socijalnim aspektima. Usprkos svemu, Financial Times piše kako se spoznalo da ovako više ne može. Divno, krasno, rekli bi obespravljeni građani. Kad bi samo to bila istina.

Inače nije nikakva novina da se s vremena na vrijeme pojavi neka nova ideja koja je nova samo zato što su ljudi kao vrsta vrlo zaboravni. Tako je Thomas Piketty našao spasonosnu formulu koju je izložio u svojoj knjizi kojoj je dao naslov – ni manje, ni više nego – Kapital. Isti naslov kao Karl Marx. Osim naslova, nije moguće naći vezu između ovih dviju knjiga. Piketty se zalaže za progresivno oporezivanje bogatstva. Francois Hollande, francuski predsjednik, to je pokušao u Francuskoj i bogatstvo je “zbrisalo” u Belgiju. Hollande je nakon neugodnog iskustva odustao od svog nauma.

“Socijalno osjetljivi ekonomisti” zaboravljaju da je cilj Pikettyjeva prijedloga okoštati postojeću strukturu vlasništva, s jedne strane, i, s druge strane, onemogućiti manje razvijenim zemljama da dinamiziraju svoj razvoj. Osim toga, napuštanje nacionalne i uspostava tržišne države u izravnoj je opreci s njegovim prijedlogom. Neumitna globalizacija, usprkos kontrarevoluciji Brexita i Trumpa, nema alternative. Tek će uspostava nadnacionalnih koordinatora stvoriti pretpostavke socijalno odgovornije politike.

Da bih pokazao kako je najava Financial Timesa samo još jedna priča, dovoljno je reći kako najveći dio poreznih prihoda u globaliziranom svijetu u poreznu blagajnu uplaćuju građani koji ostvaruju dohotke niže od prosječnih. Tako umjesto progresivnog poreznog sustava imamo regresivne porezne sustave. To je u izravnoj suprotnosti s izjavama koje iznosi Financial Times.

Pitanje je kako uvjeriti one koji imaju da uplate veće poreze kako bi siromašniji platili manje ili kako uopće ne bi plaćali porez na dohodak, odnosno potrošnju. U radu u kojem pokazujem zašto je porez na dodanu vrijednost porez budućnosti predlažem porezno rasterećenje tog izrazito regresivnog poreza za građane s najnižim dohocima. Država postaje sve skuplja i porezna obveza postaje sve nepodnošljivija, što je u povijesti imalo burne reakcije. Poznavatelji Francuske revolucije, Američke revolucije, Američkog građanskog rata itd., znaju da su u svim navedenim slučajevima pitanja nepodnošljivih poreznih davanja bili bitni čimbenici tih dramatičnih događaja.

I dalje, kada bi Financial Times bio u pravu, tada bi poreznim oazama odzvonilo. Ostavljam čitatelju da sam prosudi koliko je to realno očekivati.

Predsjednik SAD-a Donald Trump povukao se iz Pariškog dogovora. Mlada Šveđanka, kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, organizira prosvjedne skupove kako bi se izbjegla ekološka katastrofa. Zar bi doista bili potrebni prosvjedni skupovi da su investitori svjesni mogućih ugroza što ih donosi maćehinski odnos ljudi prema majci prirodi?

U Lijepoj Našoj “67 je previše” jasno pokazuje stanje demokracije, s jedne strane, ali, s druge strane, upozorava kako je gospodarska struktura na tragično niskoj razini u kreiranju dodane vrijednosti. Razlog tome je samo jedan: Hrvatska ne vodi brigu o budućim generacijama. To je moguće zaključiti jer ne vodi primjerenu brigu o obrazovnom sustavu. Kada je riječ o obrazovnoj reformi, raspravlja se na razini ideologije. Na ovim prostorima ideologija je pokazala svu svoju tragičnost. Kada je riječ o znanstvenom sustavu, moguće je reći kako je stanje tragično, a perspektiva nikakva. Znanost u Lijepoj Našoj predstavlja ukras jer, eto, svi ulažu u znanost pa to čini i Hrvatska, samo zato da joj netko ne bi prigovorio kako ne vodi brigu o razvoju vlastite znanosti. Dok je znanost u drugim zemljama temeljna poluga razvoja, u Lijepoj Našoj ona je “igračka” na sporednom kolosijeku.

Tragična politika

Tragična je politika ministrice prof. dr. sc. Blaženke Divjak koja kao sveučilišna profesorica, znanstvenica i nastavnica, nije odlučna u restrukturiranju znanstvenog i obrazovnog sustava koji bi, sa svoje strane, povećao konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Ministrica znanosti najvažnija je ministrica u Vladi premijera Andreja Plenkovića. Umjesto nje, na scenu stupa “vatrogasac”, ministar financija Zdravko Marić, koji mora posezati za neporeznim (koje smatram upitnim) mjerama kako bi poslodavci povećali primanja zaposlenih, kako bi se barem usporio egzodus mladih u inozemstvo. Penzioneri su se nekoć odricali dijela svojih osobnih dohodaka kako bi se njihovo poduzeće razvijalo (poznato kao proširenje materijalne osnove udruženog rada), a ono je u privatizaciji prodano u bescjenje, što se tada smatralo nužnom pretpostavkom ubrzanog razvoja hrvatskog gospodstva koje nikako da uslijedi.

To je razlog što ironično komentiram ekonomsku politiku vladajućih, govoreći kako je problem stanja i perspektive hrvatskog gospodarstva i njegove održivosti u velikom broju umirovljenika koji tako bezdušno prazne državnu blagajnu, kako glede mirovinskog tako i glede zdravstvenog sustava. Završavam ironično u istom tonu kako bi stanje bilo daleko podnošljivije samo da nemamo umirovljenika. To što su se tijekom svog radnog vijeka odricali dijela svojih osobnih dohodaka posebno ne ističem kako ne bih bio osoban prilikom ocjene stanja i perspektive hrvatskoga gospodarstva i društva u cjelini. Ti i takvi razlozi sasvim su dostatni da umirovljenici ne vjeruju Financial Timesu.

Marketing je kralj

Globalizacija je objektivan i nužan proces. Ne bi bilo nepravično reći kako je još Karl Marx u svojim radovima objasnio zašto je koncentracija i centralizacija kapitala nužna za razvoj, kako je to volio reći, proizvodnih snaga. John Kenneth Galbraith pokazao je kako djeluje kapitalizam u razvijenoj nacionalnoj državi. Njegova tehnostruktura veliki je doprinos shvaćanju kapitalizma u jednom razdoblju njegova djelovanja. Još je važnije što upravo tehnostruktura objašnjava kako je i zašto globalizacija nužan i objektivan proces.

Promotrimo li zalaganje Financial Timesa kroz optiku tehnostrukture, može se zaključiti da bi investitori mogli prihvatiti humanizaciju postojećeg sustava ako to plati – neko drugi. Odmah će, uz svoju suglasnost nadodati, kako je kapital plaha životinja i kako se uvijek osjeća ugroženom. Ostalo je samo varijacija iste priče.

Svijet je imao mogućnost krenuti “trećim” putem. Međutim, ideja je nastala na trusnom i uvijek rizičnom i marginalnom Balkanu. Riječ je o samoupravljanju. Međutim, samoupravljanje je na ovim prostorima kompromitiralo jednu moguću i provedivu ideju do razine nepodnošljivosti. Model i njegovo funkcioniranje u nekim dijelovima mogu biti prijeporni, ali nije prijeporno polazište i sam model. Nažalost, njegova je implementacija bila krajnje kompromitirajuća. Politika nije smjela dopustiti da samoupravni sustav funkcionira. U slučaju uspjeha, uloga politike i “političkih vizionara” došla bi u pitanje.

Ovaj ću tekst zaključiti riječima kako je dobro da se raspravlja o pitanjima socijalne suodgovornosti i koegzistenciji rada i kapitala. Međutim, ironično je da, prema navodima Financial Timesa, marketinški stručnjaci zagovaraju drugačiji pristup od onog za koji se zalaže njihova struka. Naime, marketinški stručnjaci znaju da je marketing proces prepoznavanja i anticipiranja potreba potrošača. To znači da je građanin objekt koji marketing sustavno “obrađuje” kako bi kupio, kako je Ford govorio, crni automobil, jer se automobil proizvodio jedino u crnoj boji. Marketing je nužan kako bi osigurao isplativost namjeravane poslovne kombinacije. Zato marketing ne smije dopustiti da potrošač stvarno odlučuje, kako o sadašnjosti, tako još manje o budućnosti. I to više što je budućnost dalje.

Autor:Guste Santini/7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.