Hrvatska je zemlja gubitnica. Zbog katastrofalne ekonomske politike tisuće odlaze

Autor: Guste Santini/7dnevno

Demografska slika Lijepe Naše je tragična. Desetljećima se smanjuje natalitet. Slika bi bila pogubnija da se ne produljuje životni vijek hrvatskih građana. Starenje stanovništva ima svoje tragične aspekte koji su tim veći što je odnos aktivnog i uzdržavanog stanovništva manji. Svakako u sliku valja uvrstiti i tragičnu privatizaciju koja je “preko noći” eliminirala tzv. društveno vlasništvo koje je bilo, prema tadašnjim zakonima, jamstvo održivosti mirovinskog sustava. Zabrinjavajuće visoki doprinosi za mirovinsko osiguranje kako bi se “amortizirala” tragična privatizacija, realno smanjuju plaće i konkurentnost hrvatskoga gospodarstva, što se može identificirati putem deficita robne razmjene s inozemstvom. To je priča do punopravnog članstva u EU-u.

Čim su se stekli uvjeti za to, valovi mladih, s cijelim obiteljima, krenuli su “trbuhom za kruhom”. Za razliku od šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, današnju emigraciju valja ocijeniti kao trajno napuštanje Lijepe Naše i njihovu integraciju u zemlje njihovih odredišta. Odlazak mladih rezultirat će dodatnim dinamiziranjem smanjenja broja stanovnika Lijepe Naše. Niska razina zaposlenosti u državi i niske plaće, dijelom zbog velike porezne presije, posljedica su neučinkovite ekonomske i razvojne politike. U kratkom roku ekonomska politika djeluje kao vatrogasac, dugoročno prepuštamo razvoj gospodarstva tržišnim silnicama. Tržište je uvijek i svuda povećavalo dobitke razvijenih na račun manje razvijenih zemalja ili regija. Tržišni fundamentalizam, s gotovo religijskim statusom, nije mogao i neće moći dati željeni rezultat. Hrvatska, koja je bila lokomotiva razvoja u bivšoj državi, posebno u pogledu izvozne orijentacije, postaje vagon na sporednom kolosijeku. Bugarska je jedina zemlja koja ima manji dohodak per capita od Hrvatske, ali je samo pitanje vremena kada će nas i ona prestići.

Foto: Ranko Suvar / Cropix

Tragična politika

U kojoj je mjeri tragična ekonomska politika Lijepe Naše, vidi se kad usporedimo naša postignuća od osamostaljenja sa slovenskima. Slovenija nam je danas toliko odmakla, mjereći dohotkom per capita, da nam postaje nedostižna. Usput rečeno, broj stanovnika u Sloveniji se povećava i bilježi se suficit robne razmjene s inozemstvom. Ovime želim ukazati kako ekonomska politika presudno djeluje na migracijske procese. Hrvatski građani odlaze u razvijenije zemlje i ustupaju mjesto uvozu radne snage iz manje razvijenih zemalja, koja će se integrirati s onima koji su odlučili ostati ovdje. Vatrogasne mjere kao što su povećanje mogućih isplata od poslodavaca, neoporezivih dodataka zaposlenima, iznuđena su mjera i to nije rješenje. Rješenje je u dinamiziranju razvoja, a to nije moguće bez koncepcije i strategije razvoja te primjerenih taktika i operativne politike. Ovom svakako valja pridodati značajno smanjenje izdvajanja na plaće i od plaća. U slučaju tržišne države, što Hrvatska svakako jest, to je vrlo zahtjevan posao kojega se nijedna vlast do sada nije ozbiljnije prihvatila.

Od uspostave Lijepe Naše zalažem se za kontinuirano istraživanje i preispitivanje mogućih politika kako bi se podigla učinkovitost ekonomske politike. U razvijenim zemljama pitanjima učinkovitosti ekonomske politike posvećuje se najveća moguća pažnja. Međutim, to ne zanima ministricu znanosti i obrazovanja, prof. dr. sc. Blaženku Divjak. Umjesto aktivne uloge znanosti u restrukturiranju cjelokupnog društvenog sustava, njezina je aktivnost koncentrirana na dnevnu politiku. To je zabrinjavajuće tim više što, prema ministričinim riječima, ona ne pripada nijednoj stranci. U tom je smislu ministrica slobodna pa bih je podsjetio kako je sloboda spoznata i savladana nužnost.


Prošlost i budućnost države

Navedeni stavovi koji izravno i neizravno utječu na egzodus mladih zahtijevaju obrazloženje. U nastavku ću pokušati, vrlo kratko, ukazati na slabosti hrvatskoga gospodarstva koje su bitne kako bismo odgovorili na pitanje zašto mladi odlaze iz Lijepe Naše. To je moguće, po mom mišljenju, putem platne bilance. U tržišnoj (vrijedi i za nacionalnu) državi iz platne bilance ekonomski analitičar može pročitati prošlost, sadašnjost i budućnost gospodarstva i nužne korekcije ekonomske politike bilo koje zemlje.

Jedinstveno tržište pretpostavlja slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i rada među zemljama članicama EU. Na strani ponude sudionici nastoje postići najveću cijenu/prinos kako bi ostvarile što povoljniji financijski rezultat. Na strani potražnje imamo iste ciljeve, ali se to nastoji postići po najnižoj cijeni. Tako se kupci i prodavatelji nađu, neovisno o stanju poslovnog ciklusa, na fair cijeni koja je prihvatljiva za obje strane. Ti se učinci evidentiraju na računu platne bilance.

Što je neko gospodarstvo konkurentnije, to će kreirati više radnih mjesta jer će prodavati više roba nego što će kupovati iz drugih zemalja članica jedinstvenog tržišta. Kako nema carina, manje konkurentne zemlje ne mogu zaštititi svoje gospodarstvo. Robna razmjena će u konkurentnijim zemljama bilježiti suficite, a u inferiornim deficite. To je razlog što dijelim zemlje na zemlje dobitnice i zemlje gubitnice. Suficit znači izvoz štednje, a deficit njezin uvoz ili, što je isto, zemlje koje bilježe suficit kreditiraju zemlje uvoznice. Podjela poreza po kriteriju vremena pokazuje kako zemlje dobitnice izvoze izravne poreze, što znači da dio javnih dobara financiraju zemlje koje ostvaruju deficit robne razmjene. Hrvatska je gubitnik pa, prema tome, kreira radna mjesta u zemljama s kojima bilježi deficit robne razmjene i, usput, financira, u razmjeru trgovačkog deficita, raspoloživost dijela javnih dobara u zemljama od kojih više uvozi.

Međutim, tu je “kvaka 22”: zemlja koja ostvaruje deficit robne razmjene također je “nagrađena” značajnim poreznim prihodima kao što su porezni prihodi na porez na dodanu vrijednost i trošarine. U jednom sam radu pokazao, što je izazvalo veliko zanimanje dijela ekonomista, kako nema razlike u pogledu osiguranja dodatnih financijskih sredstava između toga zadužuje li se država izravno, povećaa li javni dug ili dodatna sredstva osigurava putem deficita robne razmjene s inozemstvom. Tako je država “životno zainteresirana” za rast deficita robne razmjene s inozemstvom ako nije u stanju podići konkurentnost svoga gospodarstva kako bi povećala porezne prihode. Upravo je to slučaj u Lijepoj Našoj. Navedeni zaključak pokazuje kako deficit robne razmjene s inozemstvom, o čemu se šuti, smanjuje proračunski deficit i javni dug.

Rizična monokultura

Ista priča vrijedi i za sve usluge, osim turističkih. Turizam je poseban slučaj. Turisti konzumiraju uslugu u Lijepoj Našoj pa plaćaju izravne i neizravne poreze. To znači da turistički sektor omogućuje državi porezne prihode u devizama, što mijenja sliku o stvarnoj poreznoj presiji. Porezna presija je, razmjerno veličini udjela turizma u ukupnoj gospodarskoj aktivnosti, manja u odnosu na poreznu presiju kako je bilježi službena statistika. To je odlična vijest za državnu blagajnu. Tako država naplaćuje turističku rentu naplaćujući poreze na turističke usluge. Kako hrvatsko gospodarstvo kreće u pravcu monokulture, što je vrlo rizično i zabrinjavajuće, od sljedeće će godine smanjiti poreznu stopu na porez na dodanu vrijednost u turističkom sektoru, što je moguće protumačiti kao da nam je jedino turizam bitan, dok će, što je tragično, ostatak gospodarstva biti zapostavljen. Naime, to svakako valja znati, samo se pretpostavlja (zakonska incidenca), nema dokaza, da porez na dodanu vrijednost plaćaju kupci. Ukratko, turistički sektor kreira privid, fatamorganu, koji nam nudi krive, uljepšane, informacije o stanju gospodarstva i porezne presije. Recesija koja nam je pred vratima predstavljat će grubo otrežnjenje, što će nas ponovno koštati više godina gospodarske stagnacije. Posebno komentiram poreznu presiju jer je kamatna stopa određena izvanjskim, uz dodatak “nacionalnih rizika. Tečaj kune je gotovo fiksan, što u uvjetima izostajanja aktivne uloge znanja zapravo znači sporiji rast produktivnosti. Turizam i ovdje prikriva pravo stanje hrvatskoga gospodarstva.

Gospodarstvo male dodane vrijednosti omogućuje niske dohotke koje hrvatski građani troše na domaće i uvezene robe i usluge. Nedovoljna domaća štednja namiruje se podizanjem kredita i izravnim investicijama inozemnih investitora. To je razlog što se politika toliko veseli “poklonjenim” sredstvima iz EU fondova. Za podignute kredite plaćamo kamate, a investitori na temelju svojih investicija ostvaruju dividende. Sve se to lijepo vidi u dijelu primarnog dohotka. Kako smo se zadužili da bismo povećali osobnu potrošnju, što je samo po sebi zabrinjavajuće, i rasprodali “obiteljsko srebro”, bilježimo kronični deficit na podračunu primarnog dohotka. Njegov iznos od godine do godine varira u skladu s ocjenom rizika investirora.

Ipak, do sada, najveći dio tako pripadajućeg dohotka pribraja se već postojećim investicijama pa je iznos deficita manji nego što bi to mogao biti imajući u vidu iznos inozemnog duga i izravnih investicija. Tu se krije “nagazna mina”. Ako se smanje devizne pričuve i gospodarska aktivnost, odnosno povećaju “nacionalni” rizici, inozemni investitori će povući, ako je moguće, cjelokupni dohodak, s jedne strane, i, s druge strane, nastojat će “pobjeći”. Kako bi odljev bio što manji, predlagao sam, i predlažem, povrat instituta zaštitne kamate na kapital kako bi inozemni investitori dio dobiti morali pripisati kapitalu (ugrađeni stabilizator), što bi smanjilo veličinu moguće isplate dividendi. Nema nikakva razloga da tu mjeru inozemni investitori ne podrže.

Konačno, sekundarni dohodak nam pokazuje dio naše prošlosti. U sekundarni dohodak uključeni su transferi naših radnika iz inozemstva, odnosno inozemne mirovine. Očekivano bilježimo suficit na ovom podračunu platne bilance. Po svojoj je veličini na razini deficita primarnog dohotka. Izvozili smo radnu snagu i izvozom radne snage ostvarivali devizni priljev koji se potom, u bivšem sustavu, investirao.

Stanje nije dobro

Važno je uočiti svu ranjivost platne bilance Lijepe Naše. Imamo kronični deficit robne razmjene koji spašava, za sada, suficit na podračunu usluga. Kako je turizam dobro višeg reda, ekonomska recesija će značajno smanjiti devizni priljev turizma. Nisam siguran da postoji plan što nam je u tom slučaju činiti. Visoka razina zaduženosti i inozemne investicije nisu u funkciji razvoja hrvatskoga gospodarstva, nego u funkciji preživljavanja.

Kao što je vidljivo, stanje u Lijepoj Našoj nije dobro. Službeni podaci pokazuju bolju sliku od pravog stanja zahvaljujući turizmu i opet turizmu. Pitanje je u kojoj se mjeri Hrvatska može osloniti samo na turističku djelatnost kao temeljni izvor dodane vrijednosti? Moj je odgovor negativan. Štoviše, zabrinjava me samohvala vlasti upravo na primjeru turizma. To je vrlo opasna priča koja bi nas mogla u sljedećoj recesiji “baciti” na koljena.

Mladi ljudi su na svojoj koži iskusili pogubne učinke ekonomske politike. Činjenica da mladi ljudi s malom djecom odlaze najbolja je poruka politici da preispita svoje ponašanje. Rezultati koje je ostvario turistički sektor neće se u idućem razdoblju značajnije povećati. Štoviše, pitanje je što nam je činiti da stanje održimo na postojećoj razini. Stoga je potrebno pristupiti restrukturiranju cjelokupnog društvenog sustava kako bi mladi ljudi preispitali odluku o odlasku “trbuhom za kruhom”. Kreiranje novih mogućnosti mladim i obrazovanim građanima Lijepe Naše jedini je odgovor koji će zaustaviti egzodus mladih. Za to nam je potrebna znanost i daljnje podizanje kvalitete obrazovanja. Općenito, bez znanosti i obrazovanja svaka je priča tek izgovor za “grijeh propusta”.

Autor:Guste Santini/7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.