Patrik Macek/PIXSELL

Svaki radnik Uljanika dužan je državi 100.000 eura garancija i još 50.000 kuna radnicima 3. maja!

Autor: Denis Kuljiš

Senzacionalistička stvarnost daleko nadilazi maštu urednika poštenih tabloida! Pljačka stoljeća koja se dogodila u Istri pretvorila se u travestiju. Oko 2700 radnika ”Uljanika” opljačkalo je 1700 radnika ”3. maja” i sad zajedno demonstriraju ispred sjedišta Vlade koja u brodogradilištu ima 10% vlasništva! Lupeži optužuju opljačkane da su im nanijeli tešku nepravdu. Kriminalna anarho-sindikalistička skupina koja je vodila cio posao u dosluhu s lokalnim političarima, napada vlast da se ne skrbi za napaćeni narod. Kao u nekom uprizorenju iz comedie dell’arte pojavljuje se zatim lažni spasitelj s lažnim nosom, doktor Pantalone, koji unosi zabunu, jer više nitko ne može pratiti što se događa – izjave i novinski uvodnici utrkuju se u širenju dezinformacija!

Da se situacija shvati, potrebno je prvo skrupulozno utvrditi činjenice. Što je brodogradilište ”Uljanik”, čije je brodogradilište ”Uljanik”?

Većina dionica te brodograđevne tvrtke u rukama je zaposlenika – oni posjeduju 46,22%. Drugi pojedinačno najveći vlasnik je rovinjska Adris grupa. Dionice je stekla preko Croatia Osiguranje d. d. Anti Vlahoviću i partnerima palo je u krilo i neželjenih otprilike 12 posto vlasništva toga brodogradilišta. Ono ništa ne vrijedi, jer ”Uljanik” ne odbacuje dividendu, a dođe li do stečaja do prodaje, dugovi prema državi bit će daleko veći od aktive. ”Uljanik”, naime, godinama akumulira gubitak koji se ne vidi u bilanci, jer raste iznos vladinih garancija, koje se nisu mogle naplatiti iz prodaje brodova. Jer, brod sagrađen u ”Uljaniku” košta otprilike 25% više od cijene na svjetskom tržištu i prodaje se jeftino, ispod cijene koštanja, računajući i financiranje. Grade se uglavnom tipovi koji nemaju visoku dodanu vrijednost, a osim toga, redovno se kasni s isporukom, gomilaju se kamate i tako se rupa u državnom portfelju – razlika između izdanih i naplaćenih garancija – stalno širi, i sad je dostigla više od 600 milijuna eura! Sva je sreća što je brodogradilište neproduktivno pa ugovara po sedam-osam brodova (ili nekih objekata poput platformi) godišnje, a isporuči samo jedan!

Zašto je ”Uljanikova” proizvodnja tako štetna za državu i porezne obveznike? Zato što u tom tehnički najnaprednijem brodogradilištu znaju projektirati i napraviti brod, ali ne znaju upravljati tvrtkom i ne znaju svoju robu prodati. To je tipična socijalistička, samoupravljačka tvrka, s dvostrukim viškom zaposlenika, lošom organizacijom i nesposobnim menadžementom. A tko je menadžment postavio? Pa radnici kao dioničari i kao sindikalisti kojih se svih boje jer prijete štrajkovima i neredima, dok su istodobno snažno biračko tijelo koje bira lokalnu vlast, što im je i pomogla da instaliraju tu upravu koja će tvrku dovesti upravo ondje gdje ju je dovela – u propast.

Budući da je ”Uljanik” već dugo u nevoljama koje proistječu iz tog dokazano neuspješnog modela s kojim su propala sva komunistička brodogradilišta na svijetu, bivša esdepeovska vlada, posebno zainteresirana za ovu 8. izbornu jedinicu (Istra-Rijeka) napravila je ”Uljaniku” uslugu, kojom je privremeno pomogla riječkom ”3. maju” i političkoj bazi socijaldemokrata na Kvarneru.

Silom su fuzionirali dva brodogradilišta, pod izlikom da Puljani bolje posluju. ”Uljanik” je odmah ukinuo riječki menadžment i računovodstvo i sav novac prebacio k sebi – oko 530 milijuna kuna državne pomoći. Sad kad su pukli, ne mogu te pare vratiti, jer ih više nema. Izio vuk magare, a onda je i sam krepao.

Zašto se činilo da ”Uljanik” posluje bolje od ”3. maja”? Riječko brodogradilište nije imalo narudžbe dok je trajala najveća kriza brodarstva (ni sad, doduše, nije puno bolje stanje), a ”Uljanik” ih je nalazio – tako što je sam od sebe naručivao brodove! Tko im je dao novac da ih nabave? Nitko, gradili su ”na đemtido”, a garancije je davala dobra vlada! Ti brodovi formirali su zatim ”Uljanik Plovidbu”, privatnu brodarsku tvrtku kojoj su vlasnici bivši rukovodioci ”Uljanika”. Imaju brodova u vrijednosti od 1,2 milijardi kuna, ali je sva ta imovina pod hipotekom nekih nepoznatih stranih tvrtkii u poreznim oazama. No, brodovi imaju vrijednost, a krediti se mogu i otplatiti, kao što se vidi u slučaju ”Agrokora” pa bi vlada, ako je već pritisnu da daje novac za osiguranje plaća radnicima, trebala dionice toga poduzeća dati bankama pod garanciju. Bivši direktori ”Uljanika”, sadašnji direktori ”Uljanik Plovidbe” sigurno bi ih rado prepisali na državu da izbjegnu istragu USKOK-a koju u suprotnom treba odmah pokrenuti.

”Uljanik” ima od imovine i 88,3% vlasništva ”3. maja”, ali toga se mora odmah riješiti, s tim da dug od gotovo pola milijarde kuna ostaje, no treba vidjeti bi li se štogod moglo naplatiti od sadašnjeg ”Uljanikova” menadžementa, koje je novac otuđio nesavjesnim poslovanjem. Ne treba pritom zaboraviti da su suodgovorni i onih 2.700 radnika, koji drže većinski blok vlasništva nad poduzećem, koje je opljačkalo drugo, riječko poduzeće… Političku odgovornost za tu tragediju trebalo bi pak utvrditi ”božjim sudom”, tako da se riječki i istarski župan pohrvaju u blatu.

Od sadašnjeg menadžmenta ”Uljanika” moglo bi se sigurno izvući dosta para – novine su već pronašle velebnu vili s bazenom koju je direktor sebi izgradio, iako je tvrtka zapala u milijardske gubitke. Budući da je odmah ispravno zaključio kako su ga novinarima ocinkarili radinici, i on je njih malo druknuo, pa je izjavio kako su i mnogi drugi zaposlenici tvrtke sebi sagradili lijepe kuće, što znači da toliki akumulirani gubici ”Uljanika” ipak nisu otišli u vjetar. Pobrinuli su se za sebe bivši rukovodioci tako što su napravili ”Plovidbicu”, sadašnji rukovodioci tako što su izgradili kućice i pokupili bonusiće, a bit će da su i najglasniji radnički vođe, koji sad dolaze u Zagreb da protestiraju pod vladinim prozorima, također ponešto ugrabili. Trebalo bi svima snimiti kuće i fotografije staviti na internet. Javnost bi poslije bila pametnija.

Teško zapomaganje radnika koji kažu da će im djeca ostati bez hrane, treba tu staviti u perspektivu. Mnogi se žale da su plaće u brodogradilištu bile niske, iako je ondje vladala prezaposlenost, a dotle u turizmu, u čemu je Istra nacionalni šampion, nedostaje radne snage. Osim toga, ako negdje ima prilike za malo poduzetništvo u poljoprivredi i ugostiteljstvu, sigurno je to baš na ovom poluotoku. Dobro, nemaju svi kuću, novac, znanje i sposobnosti da se ogledaju kao poduzetnici, ali ovih dana šire se po medijima katastrofična izvješća o pomanjkanju stručne radne snage u zanatima bez kojih društvo ne može egzistirati – traže se kvalificirani vodoinstalateri, električari i drugi majstori koji su pobjegli u Njemačku. Zašto i ovi iz ”Uljanika” ne bježe ili, uostalom, zašto ne potraže posao u tim svojim deficitarnim zanimanjima u zemlji? Doista, zaposlenima u ”Uljaniku” stvarna nezaposlenost je najmanja prijetnja. Pa ipak, opozicioni i lokalni političari pozivaju ih da osnuju ”Solidarnošć”. Što je vrlo interesantna intelektualna egzibicija – taj poljski sindikat osnovali su poljski radnici-antikomunisti, koji su tražili slobodu, kapitalizam i privatizaciju, a pulske
proletere tentaju lijevi demagozi da osnivaju nekakav socijalistički sindikat, kao da takav već nemaju – on ih je i doveo u situaciju u kojoj se nalaze, jer je komplotirao s nesposobnom i kradljivom vlašću na nacionalnoj i lokalnoj razini, koja je sve ove godine osujećivala zdravo poduzetništvo i obećavala ”švedski socijalizam”, kao da baš u Švedskoj sva industrijska poduzeća nisu u rukama privatnih vlasnika, od kojih oni najveći imaju po 70 milijardi dolara.

No, prije nego što dođe do najgoreg, masovnog otpuštanja, kojega se svi boje, jer radije rade za plaćicu u tvrtci kojom bi, misle, trebala upravljati država – ali tako da se ne miješa – ”Uljanik” ima puno imovine koju može prodati prije nego proda i sama sebe. Kad do toga doista dođe, a morat će, bit će to kao kad se pokušavaš riješiti štenaca-mješanaca pa daješ oglas – ”u dobre ruke dajem…”

Prvo, dakle, mogu se otarasiti ”3. maja” i smanjiti problem, bez obzira na neriješen dug. Tisuću i sedamsto ptića manje zijevati će u gnijezdu zahtijevajući da Plenković doleti donese crva. Drugo, mogu prodati ”Uljanik Plovidbu”. Zatim svu nezakonito stečenu imovinu povezanih sudionika ove afere, ustanovi li se da je po srijedi korupcija. Nadalje, tu su druga povezana društva – nitko, recimo, ne spominje činjenicu da je ”Uljanik” skupa s vladom većinski vlasnik poduzeća ”Adriadiesel d. d.” iz Karlovca!

To je bivša ”Jugoturbina” u kojoj je nekoć radio Danko Končar, ”strateški partner” kojega je sadašnja uprava ”Uljanika” odabrala da im pomogne naći izlaz iz sadašnjih problema. Preporučio ga je nesumnjivo bivši istarski župan i šef IDS-a, Nino Jakovčić. Jakovčić je do jučer bio angažiran kod Končara kao predsjednik Nadzornog odbora njegovog finskog brodogradilišta i zato primao pet tisuća eura mjesečno. Očito, Jakovčić se dobro razumije u brodogradilišta, kao što se Končar razumije u turbine. U ”Jugoturbini” je bio direktor još u doba socijalizma. S toga mjesta otpremljen je ravno u zatvor, osuđen na 12 godina robije zbog pronevjere.

Tko je sad direktor bivše ”Jugoturbine”, odnosno ”Adriadiesela d.d.”? Nenad Končar – sin Danka Končara! Kako je do toga došlo? Zašto je Nenad Končar direktor karlovačke tvrtke, kad u njoj Republika Hrvatska (naime vladine agencije CERP i HZZO) imaju 32 posto vlasništva, a Uljanik d. d. još 28 posto, dakle, sveukupno 60 posto? Manjinski dioničar, Jadranska ulaganja d. o. o. (Končarovi) imaju samo 29%. Ostali su dioničari – karlovačka komunalna poduzeća, uključujući vodovod i čistoću! Kakva je to komedija?

Kad je nedavno ”Uljanik” zapao u nelikvidnost pa nije mogao isplatiti plaće, Končar se smilovao i posudio oko 12 milijuna eura. Kad su mu tražili još, rekao je da neće dati ako ne dobije vladine garancije. Fino! Nenada Končara treba napucati iz ”Adriadiesela”, a bankama ponuditi državne uloge u tom poduzeću kao kolateral za kredit, novac za plaće namještenika. Neka banke imenuju svoju upravu, a poslovi koje ”Adriadiesel” dobiva ionako su motori i remont koji se radi za ”Uljanik”. Možda još ponešto i za drugo Končarevo hrvatsko brodogradilište,”Brodotrogir”, gdje također čekaju zaostale plaće…

I to nije sve: ”Uljanik” ima prevrijedno zemljište pogodno za turistički razvoj, koje nije potrebno za brodogradilišne aktivnosti. I to se može prodati, i to ekspres, za to uvijek ima interesa. Ali ne preko namještenih natječaja koje menadžira ista ekipa smrti koja je u Puli sve ovo i zakuhala, dovela brodogradilište i radnike u nevolju, a sad nastupa s ultimativnim zahtjevom da Vlada preuzme teret i riješi stvar, i to odmah, odnosno do preksutra.

Osim lokalne politike koja je pomogla u svim meštrijama, najgoru rolu igrali su u slučaju pljačke ”3. maja” i bankrota ”Uljanika” – sindikalni lideri. Sindikalisti prozivaju vladu kao ”vlasnika”, jer nisu bili toliko ni inteligentni i samostalni da pročitaju statut pa vide kako su ONI vlasnici i da su ONI mogli instalirati Nadzorni odbor i upravu po svojoj volji i na svoju odgovornost… Ali, draže im je bilo da ih nasade lokalni politikanati, drugari s kojima piju u birtiji, gdje skupa razvijaju sitnokokošarske lokalne šeme. Velike novce, naravno, političari ne dijele s takvim naivčinama i moronima. Zato je papke i snašlo to što im se dogodilo, naime da će, bez obzira na krpanje i kreditiranje, ”Uljanik” će do kraja godine ići u stečaj, pa u prodaju, ali bez radnika, ili s malim dijelom radnika, dok će se ostali morati okrenuti drugim izazovima, za što im je odavno i bilo vrijeme.

Ako su radnici i njihovi vođe koji ne znaju zbrojiti dva i dva glavni krivci ipak ne treba zaboraviti odgovornost lokalnih političara, ali ni sukrivnju Plenkovićeve vlade.

Što se tiče lokalnih polit-žmuklera, oni bi trebali ponijeti tzv. političku odgovornost. Toga međutim, kod nas nema, jer isti likovi mogu istim biračima opet s uspjehom prodati iste priče, a već se sad vidi kako su u spinanju vještiji od svojih kolega u Zagrebu. Veći dio Istrana – uglavnom Istrijani – misle da je, doista, krivica na vladi, njenoj nebrizi za vitalni sektor brodogradnje. Iako je čak i Velika Britanija ukinula ekstenzivnu proizvodnju serijskih brodova koje ”Uljanik” ne može nikome prodati po povoljnoj cijeni, otkako ne postoji Sovjetski Savez, odakle su ih kupovali na desetke. U toj zemlji još težeg socijalizma nisu bili kadri napraviti pošteni trgovački brod, auto, frižider, peglu ili toster. Sve su uvozili. Sad ono što je ostalo od Sovjetskog Saveza želi pak kupiti Istru i Dalmaciju, ali ne i brodogradilišta, osim kao bazu za razvoj turističkih aktivnosti, i to našim vlastitim novcima. Rusi, naime, traže i dobivaju atraktivne terene po cijeni industrijskog zemljišta koje se zatim prenamjenjuju. Rado otvaraju marine, ako ih pri tome financiramo, ustupimo im infrastrukturu, remontna brodogradilišta i još u njihove poslove uložimo novac Hrvatske banke za obnovu i razvoj. Pritom protuzakonito prenamjenjuju terene na pomorskom vlasništvu, a ne boje se sankcija, jer znaju da će lokalni političari odmah graknuti – ”Ne dirajte ih, zaboga, ostat će ljudi bez posla, a mi bez glasova!” Nema tu nikoga da kaže poput Ostapa Bender: ”Što, da ne žele još i ključ stana u kojemu se nalazi novac?”

Bivši istarski župan očito je dobro znao sve što se zbiva, a možda je bio umiješan i u istarsku, a ne samo u finsku operaciju. On je Končara, pretpostavlja se, i doveo tu gdje je u pulskoj on trebao pokupovati zemljišta. Hoće li sad izbjeći tzv. političku odgovornost? Naravno, previše je pametan za budale koje će mu dati glasove – već će on njih dići na neku primitivnu foru, napast će Thompsona, fašizam, nacionalizam, populizam i što god treba, a njemu nitko u političkoj sferi ne može stati na rep – predugo je u tom poslu, veteran kao i Bandić. No, ipak postoji način da mu se smrse konci.

Vlada ili bilo koja politička organizacija, stranka ili udruga, trebali bi ga prijaviti briselskom OLAF-u, specijalnoj antikorupcijskoj agenciji EU. I to zbog sumnje da je suodgovoran za aferu u finskom brodogradilištu ”Arctech”. To Končarevo poduzeće, našlo se, naime, pod sankcijama briselske administracije zbog nepropisnog poslovanja (kažnjeni su globom u desecima milijuna eura koja još nije naplaćena). Finsko državno tužilaštvo štoviše sumnja da je Končar povezan s organiziranim kriminalom, a optužuje ga (na temelju podataka iz ”Panama Papers”) da je fronta za ruski državni holding koji se nalazi pod sankcijama EU.

Kao predsjednik Nadzornog odbora ”Arcetcha”, bivši župan Nino Jakovčić, briselski eurozastupnik koji se opet namjerava kandidirati za mjesto u Europskom parlamentu, i sam je za to, dakle, i formalno i pravno odgovoran. Može li se dopustiti da u Parlament uđe čelnik tvrtke koja krši embargo EU, i to samo zbog novca, izravnog novčanog interesa, radi plaće koju prima od vlasnika, također osumnjičenog za suradnju s ruskom mafijom?

Bruxelles bi trebao blokirati njegov izbor u Parlament, ako hrvatski Sabor nije za to kadar (a vjerojatno nije), dok su birači previše mutavi da shvate bilo što o tome ili čemu drugome što se oko njih događa.

Za sve su, dakle, nadasve krivi radnici ”Uljanika”, jer se nisu pobrinuli za svoje vlasničke interese, krivi su sindikalni vođe koji su ih navukli na tanak led, kriva je uprava brodogradilišta, i stara i nova, obje široko otvorene za istragu porijekla novca i golemog bogatstva stečenog na nejasan način, krivi su lokalni političari koji su u svemu tome sudjelovali kao pokrovitelji i partneri, kriva je bivša vlada jer je sve podredila svom političkom interesu ”ugrađivanja” u istarski dio 8. izborne jedinice, ali kriva je i ova vlada, jer je to već treća katastrofa koja ju je zadesila nespremnu, i to zato jer naprosto ne razumiju ekonomske procese i ne vide osnovni problem. A osnovni je problem – prevelik udio državnog vlasništva ili utjecaja, što znači i posredne odgovornosti, u svim tim poduzećima koje je odavna trebalo privatizirati, prodati ili ponuditi na dokapitalizaciju moćnim strateškim partnerima zapadne provenijencije.

Prva nevolja bio je ”Agrokor”. To se na kraju riješilo, a moglo je i brže, s manje državnog intervencionizma, ustupanjem portfelja povjeriocima, ali sad to više nije bitno, no ipak se vidi kako se i u to išlo grubo, intervencionistički, kao udar na one koji su ti tu neizbježni partneri. Činjenica je da je na koncu Peruško izveo sjajan slalom, vratio većinu povjerilaca u igru, zadovoljio gotovo sve interese, očuvao korporaciju i potencijal njenih proizvodnih poduzeća. To je dakle, objektivno, plus za vladu, ali minus je što nisu na vrijeme uočili da slijede neprilike. Možda nisu ni mogli. Mislim da se ni Orešković ne bi u tome na vrijeme snašao, a on je bio daleko najkomeptentniji kadar u vođenje ekonomije na čelu neke hrvatske vlade.

Druga nevolja je INA. To u vladi još ne shvaćaju u cijelosti, htjeli su i tu nastupiti intervencionistički, ali ih je ”Agrokor” smeo. Namjeravali su ući u dubiozu državnog otkupa i zatim potrage za strateškim partnerima kojima bi mogli uvaliti kompaniju, koja više nije dovoljno interesantna da ikoga privuče – istodobno je previše mala, te opterećena prevelikim problemima, da bi je netko preuzeo kao ulaz na balkansko tržište – jer to više i nije, budući da je u međuvremenu izgubila sve nužne kapacitete za tu funkciju. I crpke, i rafinerije, i poslove na Srednjem Istoku i u Africi, i vlastita plinska nalazišta i plinsku distribuciju, sve… Jedini partner koji bi mogao biti (barem malo) zainteresiran jest mađarski MOL, koji već posjeduje udio, pa bi mogao uzeti sve, što bi u budžet donijelo nešto novaca, a i veliki goodwill, popudbinu za neke buduće, zajedničke hrvatsko-mađarske projekte koji bi mogli biti povoljnije aspektirani od onih prethodnih. Umjesto toga, vlasnika MOL-a Hrvatska pokušava uhititi preko Interpola, jer je osumnjičen da je podmitio hrvatskog premijera, protiv kojega je optužnica pala… Mađarska odbija izručiti vlasnika, a hrvatska vlada napominje da ona nije odgovorna za uhidbeni nalog, jer je sud u tome potpuno nezavisan. Dobro znamo koliko je sud u Hrvatskoj nezavisan – jest od ove vlade, ali nije od interesnih struktura u pravosuđu koje su uspostavile prošle vlasti, i razni vrhovnički lobiji, ljudi koji su kuhali s Putinom pokušavajući mu prodati INA-u. Vlada se vadi da s tim nema veze, a i nema, ali bi trebala razjuriti ljude iz političke sfere koji i dalje posredno upravljaju pravosuđem i političkim procesima. Bivšem predsjedniku Josipoviću trebalo bi kao odmazdu oduzeti svaki utjecaj na ZAMP, što nije lako provesti, jer je taj utjecaj posve nevidljiv, i možda ga ja sanjam, a vječitog Šeksa trebalo bi zatvoriti u onaj (Faradeyev) kavez u kojem su u filmu ”X-men” držali lika po imenu Magneto. Tada bi se Hernady Zsolt mogao mirno predati hrvatskom pravosuđu bez straha da će se sudac Turuduć na njemu iživljavati, jer može.

Vlada je što se ovoga tiče odgovorna jer nije na vrijeme uočila problem i nema alat kojim se takvi problemi otklanjaju (treba im prišapnuti: privatizacija!).

Treća je nepredviđena nevolja ova s ”Uljanikom”. I opet, zašto se odgađalo privatizaciju ”u punom smislu riječi”, znači prepuštanje tvrtke onome tko će za nju preuzeti odgovornost (mogu i radnici, sami ili u kompi s nekim koga nagovore)?

Možemo odmah najaviti i sljedeću krizu – željeznice. To će biti komplicirano blokadom koju će Sjedinjene Američke Države prije ili kasnije primijeniti prema bujanju prevelikih interesa i nedoglednih apetita ruskih distributera plina, što znači da će u oblasti prometa i energije doći do ozbiljnih tektonskih udara. To se neće dogoditi sutra, ali dotle će ove tri krize koje je vlada dočekala nespremna, proizvesti nepopravljivu štetu, i kabinet se neće održati u ovom sastavu, iako će Plenković vjerojatno dočekati izbore. Bio je dosta dobar u nekim stvarima, mora se priznati, ali budući da nije imao dovoljno hrabrosti i pameti da zadrži Oreškovića kao ministra financija, nađe čovjeka s poslovnim iskustvom za šefa ekonomskog tima, te odradi stranačke kokošare po provinciji, nije ni trenutka imao šanse – a mogao je biti sjajan premijer za Bruxelles i za vanjske poslove, dok mu je i ministar unutarnjih poslova bio posve u redu. No, Plenković može tu jedino ponoviti ono što je rekao Bogoljub Karić kad su ga pitali kako se odlučio kandidirati za šefa države iako zna samo tri padeža: ”Tri od pet, pa nije ni tako loše!”

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.