Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Što radi Željko Pervan? Pa je li on lud?

Autor: Denis Kuljiš

Što radi Željko Pervan? Najavio je ”predzadnji nastup” u zagrebačkom ”Lisinskom”. Je li on lud? Pa njegovo vrijeme tek dolazi! Da malo prati regionalna politička zbivanja, shvatio bi da treba poći na turneju koja će završiti na brdu Pantovčak, u predsjedničkoj rezidenciji. Zašto ne? Nije on nimalo gluplji od sadašnje podstanarke te Titove podsljemenske vile, a ima više smisla za humor i od Stipe Mesića. Zanimljiviji je od Josipovića, simpatičniji od Tuđmana. Inače je sasvim pristojan lik – za njim se ne vuku nikakve političke ili korupcijske afere, čovjek je dobar i pošten (estradni) radnik koji je uspio zahvaljujući sebi i svom talentu. Nitko ga nije gurao osim jednog crnca-kajkavca i nekolicine prišipetlji u epizodnim ulogama balkanskih zgubidana, šifra ”gaža”, hashtag ”čvrga”.

No, čini se da Pervan ne prati regionalnu politiku u Srednjoj Europi, kao ni ostali Hrvati. Autizam ti onemogućuje da na vrijeme usvojiš pouke koje će ti pomoći da nađeš mjesto u suvremenom svijetu – zato Hrvatska i zaostaje za, recimo, Bugarskom.

Tako nitko nije primijetio da se izbori u Srednjoj Europi pretvaraju u komičarski talent-show, televizijski post-realizam u kojem stvarnost, u granicama realnih mogućnosti, oponaša fikciju.

U Italiji, ključnu ulogu u rušenju političkog establišmenta imao je populistički komičar Bepe Grillo. Doduše, on je uspio minirati ozbiljnu politiku i dominantne političke centrale tek nakon dugotrajne vladavine zvijezde realityja, Silvija Berlusconija. Silvio, europski Trump, medijski mogul, vlasnik televizija iz galaksije ”Mediaset” kojima je postao glavna zvijezda, uveo je prvi u Europi recept miješanja političkih vijesti s celebrity-programima i nogometom, estradizaciju politike i politički reality u “orgijastičnoj” Ludoj kući Velikog brata u vili na Sardiniji, gdje se češki liberalni premijer s umjerenom, srednjoeuropskom erekcijom, na razuzdanom partyju, susreće s bujnom egipatskom maloljetnicom, lažnom unukom predsjednika Mubaraka.

Tu je i cijeli ansambl pozadinskih plesačica preuzetih direktno iz tipičnog talijanskog tv-showa, ali ovdje u aktivnim ulogama. Osim što plešu i potežu se sa starim, debelim političarima, i same zauzimaju niže pozicije u vladinoj administraciji, uspostavljenoj poslije pobjede Berlusconijeve stranke ”Forza Italia”.

Skandali samoljubivog Silvija pripremili su antiinstitucionalnu revoluciju, komičarski prevrat neizmjerno popularnog televizijskog satiričara Beppe Grilla. Njegov pokret ”Pet zvjezdica”, okupio je uvrijeđene i ponižene kojima se zgadila hiperkorupcija talijanskog političkog establišmenta.

Beppe je i sam došao iz TV-biznisa. Još devedesetih, napadao je preko državne televizije RAI koruptivni politički milje, a i sam RAI, što je znalo gledati po 15 milijuna ljudi, i naposljetku navelo upravu da ga skloni. Pošao je na osvetničku turneju na motoru, neobičan, pravi talijanski alternativac, brbljavac s frčkavom kosom, koji uvijek napada osobno, uvjerljivo opisuje paradokse sustava, a onda nudi opće zaključke.

Britanski demagog Farage, zaslužan za Brexit, koji se sigurno razumije u te stvari, obilježio ga je kao najopasnijeg populista poslije Mussolinija. Mussolini, Berlusconi i Grillo, uostalom, nisu pali s Marsa. Ljudi vrućeg romanskog podneblja razumiju ih i rado slijede. Takvi su likovi idealni za manje zahtjevnu publiku, za provinciju i birtiju gdje se toči neusporedivo talijansko crno vino. Lijevi centrist Mateo Renzi nije protiv njega imao nikakve šanse, iako je posve neporočan, mlad, zgodan, simpatičan i nepretenciozan, obiteljski tip koji je kao uspješni gradonačelnik Firenze s malom, sretnom obitelji skromno živio u obližnjem selu…

On nije seksualni manijak ni populistički ekshibicionist, nego racionalni političar koji je pokušao promijeniti Ustav i reformirati talijanski politički sustav, te smanjiti utjecaj Senata preko kojega stranke i establišment ubijaju talijanske demokratske inicijative. Odmah su ga srušili, a biračko tijelo nije ga podržalo, jer je omrznuta pojava političara, a ne zvijezda, hipi s mesijanskim kompleksom, i sad Italijom vlada hrpa čudaka i desničara, kojima komičarska partija osigurava masovnu potporu.

U Italiji susjednoj Sloveniji, premijer je na posljednjim izborima postao također komičar, Marijan Šarec. Po zanimanju glumac, nastupao je na radiju i na pozornici, te kreirao lik Ivana Serpentinšeka, zaguljenog oberkrajnerskog primitivca (alpskog Muju bez Hase), a popularnost je stekao kao imitator – imitirao je druge političare, ali nije se libio oponašanja Osame bin Ladena i Fidela Castra, što uvijek dobro prolazi na vatrogasnim vrtnim zabavama, gdje raju treba malo razgaliti, prije nego na pozornicu upadne ekipa u visokim kožnim čizmama i izvezenim lajbekima, pa udare po klarinetu i harmonici i zapjevaju milozvučne kuplete kojima publika daje ritam lupajući kriglama s pivom po drvenim stolovima.

Od 2010. Šarec je u politici i imitira sam sebe – bio je gradonačelnik Kamnika, lijepe selendrice u Gornjoj Kranjskoj (13.000 stanovnika), a već četiri godine kasnije kandidirao se za predsjednika Republike i jedva izgubio. Zatim 2018. s Listom Marijan Šarec (LMŠ) dobiva 13 od 90 zastupnika u Parlamentu i lako formira vladu lijevog centra. Svima je već bilo dosta standardnih likova, Janše, Jankoviča i ostalih, pa su optirali za jeftinu imitaciju političara, lika s pomalo sablasnim kiselim osmjehom, prema kojemu je Tuđman bio pravi Joker.

Malo dublje u prostranstvima europskog kontinenta, upravo se zbiva neviđena politička drama – na predsjedničkim izborima zaraćene Ukrajine, jedne od najvećih europskih država s 50 milijuna stanovnika, na predsjedničkim izborima vodi televizijski komičar Vladimir Aleksandrovič Zelenskij. Čovjek je izvanredno uspješan profesionalac – s devetnaest godina je s amaterskom ekipom pobijedio na nacionalnom (ruskom) humorističkom natjecanju i od tada živi i radi u Moskvi, gdje je počeo producirati popularne humorističke serije i nastupati u filmovima. Rodom iz Ukrajine, osnovnu školu završio je u Mongoliji, još u komunistička, sovjetska vremena – i to u rudarsko-industrijskom gradu osnovanom tek 1974. godine. Otac mu je kibernetičar, a majka inženjerka. Oboje su Židovi, pa je i Vladimir Židov, što njegov politički uspjeh čini sedmim svjetskim čudom budući da su Ukrajinci uglavnom teški antisemiti (znam, moj djed je Kozak upravo iz tih krajeva).

Kad je počela ukrajinska politička kriza, emancipacija od Rusije, Zelenskij je odmah podržao antiautoritarni i antikremaljski pokret Euromajdan. Kad je počeo rusko-ukrajinski rat, njegova moskovska firma donirala je novac ukrajinskoj armiji. Nije zbog toga pretrpio nikakve progone. Ministar vanjskih poslova Lavrov progunđao je: ”Moskva neće postati Kijev!” Rusi neće nikog protjerivati zbog nacije i nacionalizma. Uostalom, Zelenskij je politički umjeren, i jedini se na predsjedničkim izborima zalaže za dijalog s Moskvom, ne zato što misli da su oni dobri, ili zato što je pacifist, nego zato što je realist i dobro zna da Ukrajina u izravnoj konfrontaciji nema nikakve šanse, bez obzira na podršku Amerike koja zbog nje neće stupiti u rat zbog Krima i pograničnog Donbasa (odmetnute ruske Krajine). Što se tiče EU, Angela Merkel je usprkos američkom protivljenju s Kremljom napravila deal da se izgradi plinovod ”Sjeverni tok 2” koji će, položen dnom Baltičkog mora, obići Poljsku i dosadašnji ukrajinski glavni izvozni pravac učiniti suvišnim. Uz takve prijatelje, neprijatelji ti i ne trebaju.

Kako je Zelenskij uspio u politici? To je zaista nevjerojatna priča. Godine 2015. nastupio je u glavnoj ulozi u humorističkoj tv-seriji ”Sluga naroda”. Nije bila baš sasvim smiješna, nego gorka satira o tome kako tajkuni iz pozadine upravljaju političkim figurama na ukrajinskoj političkoj sceni. Jedan naivac, bezvezni profesor geografije, kojega igra Zelenskij, odluči stoga istaknuti svoju neovisnu kandidaturu. Tri glavna oligarha sastanu se i zaključe – glupo je da trošimo svoje novce i guramo marionetske lidere koji se međusobno nadmeću, pa jedan drugome, zapravo, izbijmo novac iz džepova. Nego, pustimo narodu da izabere koga god hoće, a mi ćemo i poslije, zajednički, ionako upravljati procesima. Tako profesor geografije postane predsjednik Ukrajine. Stvar će se u seriji zatim malo oteti kontroli ovih likova koji su to sve tako lijepo zamislili. A zatim, po zakonima post-realizma, isti scenarij ponovit će se na aktualnim izborima 2019. godine. Zelenskij vodi. Može li doista pobijediti?

Sadašnji predsjednik, kralj korupcije, Petro Porošenko, prema kojemu je naš Sanader mala beba, bio je dospio u istraživanjima popularnosti na golu nulu apsolutne omraze, ali onda ga je, kao naručen, spasio oružani incident s ruskom flotom u Crnom moru. Objavio je izvanredno ratno stanje i podrška mu je odmah narasla, ali ne dovoljno. Bivša predsjednica, Julija Timošenko, koja je gulila u zatvoru zbog korupcije, vraća se potpuno izmijenjenog izgleda u istoj ulozi utjelovljujući snažnu ukrajinsku ženstvenost. Stilizirana je kao Kolinda. U Kijevu plastični kirurzi razmjenjuju čestitke, i raja je opet traži, upravo kao naši Milanovića. Ide joj, dakle, jako dobro, ali ne dovoljno dobro. Komičar je svima pomrsio račune. Njegovo se vodstvu zadnjih dana još povećalo.

Za to vrijeme u Srbiji… U Srbiji, normalno, nikad ništa ne ide normalno. Politika se ne vodi na izborima, u parlamentarnoj političkoj borbi, te idejnim sučeljavanjem u javnosti. Kao što piše fenomenalni srpski pisac Svetislav Basara, suvremeni Kiš, u svojoj novoj knjizi ”Atlas pseudomitologije”, velikom bestseleru koji se promovira po cijeloj Srbiji – u Srbiji se sve uvijek pretvori u masovni pokret i demonstracije koji se usmjeravaju ”u zavisnosti od promjene sumanutih pravaca dnevne politike”, jer ”drugih u Srbiji nema”. Srpski narod od apstrakcije postaje politička sila ”isključivo kada se za tim ukaže dnevnopolitička potreba” jer ”masovnim okupljanjem i manifestacijama ‘nacionalnog jedinstva’ treba da odašalje neku nesuvislu poruku ili da da legitimitet nekom od projekata sopstvene propasti”. Politička represija je u Srbiji uvijek toliko jaka, da je nemoguće organizirati regularnu opoziciju. Zato se uvijek prave revolucije, u kojima glavnu ulogu imaju tajne službe. To tako ide još od 1903. godine, a Basara tvrdi da ni u 19. stoljeću nije bilo drukčije. Strašno je izvrijeđao Vuka Karadžića, zgazio je Karađorđeviće, jedino se Miloš Obrenović izvukao teško ranjen.

Najnovije demokratske prosvjede u Beogradu i gradovima u unutrašnjosti organizira Pokret slobodnih građana (PSG), a predvodi glumac Sergej Trifunović (46). Nije PSG nikakva stranka – formiran je kao ulični krizni komitet koji nastoji izgurati u stranu političke stranke oporbe koje prosvjede podupiru jer ih namjeravaju iskoristiti za svoj uspon na vlast. Koaliciju deset oporbenih stranaka Saveza za Srbiju (SzS) osnovao je moćni tehnomenadžer Dragan Đilas, još iz vlade Borisa Tadića. A priključila mu se i ultrakonzervativna pravoslavna organizacija ”Dveri”.

Ukratko, to je najšira politička fronta koja treba zamijeniti sadašnju vladu Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića. No, koliko god široka, nije dovoljno široka ni dovoljno drukčija za prosvjednike koji hodaju po zamrznutom Beogradu. Oni među tim svojim političkim jamcima vide previše poznatih lica, ljude izraubane biografije, za koje misle da su isti, a ne drukčiji, iako se takvima predstavljaju. Zato su se partijski lideri, budući da su pametni i lukavi, povukli u pozadinu, a rušenje režima prepustili spontanitetu “događanja naroda”. No, idealna figura za predsjednika, kad do izbora naposljetku dođe, neće biti nitko od njih, nego sam Trifunović koji se, striktno po pravilima post-realizma, proslavio kod najšire publike upravo u tv-seriji o Prvom srpskom ustanku.

”Crni Gruja” (dva filma i humorističko-satirički tv-serijal od 32 nastavka) ismijava balkansku politiku i legendarni narativ Prvog srpskog ustanka. Scenarist, kao i Basara, pokazuje da se u Srbiji stalno zbivaju ustanci i prevrati, ali se ništa ne mijenja. Sergej sad želi promijeniti – sve. Prosvjednici ga slijede i, dođe li do izbora, veliki su izgledi da ga zaokruže – protiv inspiriranog glumca političari nemaju šanse jer su i sami, zapravo, glumci, ali amateri, a još vuku repove, dok Sergeju nemaš što prišiti. Dobro, čovjek pije. Ali to mu je u opisu posla – tko je vidio beogradskog glumca-trezvenjaka? Pavle Vuisić za kojega je Orson Welles jednom na američkoj televiziji rekao da je najveći glumac na svijetu, pio je vino iz lavora.

Čak ni fini ljudi iz političkog establišmenta poput Renzija nemaju izgleda protiv zvijezda infotainmenta. Nije riječ o nekoj populističkoj bolesti koja se proširila među publikom, nego je bolestan sam establišment, koji nikoga ne inspirira, a oslanja se na najgore slojeve i elemente u društvu.

U svakom slučaju, Pervan bi trebao dobro razmisliti. Nudim mu ekspertne scenarističke usluge, ako se odluči ukliniti između Kolinde i Zoa, što je za nj idealna prilika za veliku turneju po svim gradovima, gradićima i selendrama Hrvatske, a i Bosne i Hercegovine: PERVAN UBER ALLES. Veliku prednost u politici imaju oni koji ne trebaju sponzore za promidžbene aktivnosti, nego za svoje političke skupove mogu naplaćivati ulaznice.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.