Sprema se hrvatska pljačka 21. stoljeća: Vlada namjerava baciti milijarde u vjetar!

Autor: Denis Kuljiš

Pljačka stoljeća koja se u Hrvatskoj upravo sprema, s dobrim izgledima da trajno upropasti ekonomiju, ljude i industriju, zasjenit će najveće korupcijske afere u posljednjih trideset godina. Sva prijašnja petljanja s privatizacijom, provizijama, pogodovanjem na natječajima u državnim pothvatima gradnje, pa čak i operacija “Uljanik”, respektabilna krađa nekoliko milijardi, bezazlene su nepodopštine u usporedbi s ljutom Godzilom koja se upravo ukazuje na horizontu.

Nova hrvatska nemeza je invazija predatorskih “obnovljivaca” na hrvatske potrošače električne energije. Riječ je o skupini povezanih biznismena i državnih činovnika, koji promoviraju obnovljive izvore i nastavljaju pothvat započet u manjim razmjerima još 2007. godine. Tada su, u doba blaženog premijera Sanadera, jednim prostačkim trikom promijenili parametre državne energetske bilance i europski planski cilj od 20% proizvodnje struje iz obnovljivih (čistih) izvora energije do 2020., pretvorili u nacionalni prioritet, jer je u to doba Hrvatska doista raspolagala sa zanemarivo malo vjetroelektrana, solarnih agregata, biotermalnih i geotermalnih izvora. No, hrvatski se energetski kompleks zasnivao na hidroelektranama naveliko građenima u doba socijalizma, pa smo već tada imali 22 posto energije iz obnovljivih izvora (i HE se naravno računaju!), što znači da je kampanja usiljene gradnje vjetroelektrana bila posve ishitrena.

Na raspisane natječaje javili su se svi živi špekulanti iz Srednje Europe te neki naši poduzetnici koji su unaprijed dobivali lokacijske dozvole za svoje vjetroparkove, iako nisu raspolagali ni novcem za investicije ni tehničkom ili bilo kakvom ekspertizom – no, poznavali su odgovarajuće ljude u ministarstvima i nadleštvima, a to je ovdje glavni preduvjet za ekspresno bogaćenje. Novac, kao i sve ostalo, nije im, uostalom, ni bio potreban, jer je ovaj biznis čista blagodat, praktički ono što sanjaju Crnogorci iz vica objašnjavajući nirvanu “Ležiš, a iđeš!” Isto je s alternativnom energijom.

Po europskim propisima zelena energija se favorizira, što znači da potpis ugovora s državnim operatorom tržišta energije (HROTE) investitoru jamči otkup po mnogo većoj, subvencioniranoj cijeni, umjesto da drhti nad naplatom po komercijalnoj, promjenjivoj cijene na tržištu. Razlika se namiruje iz nameta na sve kupce struje. Dakle, dovoljno je da dobiješ dozvolu za otvaranje vjetroparka određenog kapaciteta pa s državom sklapaš ugovor u koji je ona obavezna ući, uz zaradom za poduzetnika koja se može izračunati dvadeset i pet godina unaprijed. Profit je nekoliko desetaka milijuna eura za vjetropark pristojne veličine. Budući da je ugovor lišen bilo kakvog rizika (osim da država propadne ili se profunda poput Atlantide), možeš ga odmah eskontno prodati krupnim interesima, ljudima koji stoje u redu i čekaju, jer u svojim matičnim bankama, primjerice u Austriji, mogu dobiti neograničene kredite za kupnju pogona koje sponzorira tuđi proračun.

Eksplozija biznisa s vjetroelektranama u Hrvatskoj napravila je lijepu rupu u državnim financijama. Jer, dok je cijena megavatsata struje oko 60 (bazna energija) do najviše 70 eura (vršna energija, cijena u kriznim, ljetnim mjesecima, kad potražnja skokovito raste), garantirana cijena iz vjetra je 108 eura, a za solar – 500 eura. Naravno, uz takve subvencije, hrvatska je alternativa brzo narasla na 28 posto udjela, što je europski cilj tek za – 2030. godinu (tada treba biti zapravo 30 posto). Cijena struje za potrošače u zemlji strahovito je povećana zbog nameta potrebnih da se potiče “zelena energija”. A sva zarada završila je pritom kod stranih i domaćih tajkuna i špekulanata, vlasnika vjetroparkova. Državna elektroprivreda bila je samo prometna magistrala po kojoj su oni provozali svoje “Tesle”…

Tako je Hrvatska postala domovina strujnih milijardera koji nisu toliko poznati kao oni obični uspješni poduzetnici s puno manje para na računu, koji su svoja bogatstva gradili trideset godina. Ima i lijep broj strujnih milijunaša, koji su se našli na putu novcu napustivši direktorska mjesta u HEP-u. Neki su se ljudi neviđeno potkožiili, a cijelim je procesom upravljala, ili ga u najmanju ruku benevolentno dopuštala, Sanaderova, a zatim i Milanovićeva Vlada, s tim što se ne zna je li tko uzeo i kakvu provizijicu. Kraj Oreškovića takvo nešto, naravno, ne bi prošlo, ali zato su ga odmah i likvidirali – možda ne specifično zbog struje, nego zato što je znao zbrojiti dva i dva i nije dopuštao uobičajeni izračun koji malo “diše”, pa iznosi pet ili sedam. A što radi sadašnja Vlada? Ona priprema veliku energetsku strategiju koja svima signalizira: “drž’ gaće”!

U Institutu “Hrvoje Požar” gdje dr. Goran Granić desetljećima prigotovljuje dokumente s “vizijama” i “prognozama” potrebnima svakoj vladi, s tim što sve odmah stižu na stol svakom lupeškom ministru ili pomoćniku ministra, te njihovim jatacima, napisan je novi plan, koji je već prošao javnu raspravu, s kojim se Hrvatska osuđuje na ekonomsko samoubojstvo. Zacrtano je bezumno ambiciozna gradnja novih kapaciteta obnovljive energije, što će slomiti svaki budući proračun.

Taj promašeni pothvat u energetskom sektoru koji prijeti opstanku nacionalne ekonomije, vlada, čini se, nije ni percipirala, što nije čudno jer isto tako nije bila kadra shvatiti što se događa s brodogradnjom, a to je bila priča s puno jednostavnijim zapletom. Također, zamalo je ušla u fatalnu operaciju dokupa INA-e i posve nespremna dočekala katastrofu u “Agrokoru”, koja je, srećom, u zadnji čas otklonjena, ali taj slučaj još nije dobio epilog. U Vladi nema lumena ili barem klikeraša koji razumije kompleksne ekonomske procese.

Možeš im pred nosom izvesti bilo kakvu podvalu. Milanović je bio politička zvijer i on je uvijek instiktivno naslućivao što se radi, i što mu pokušavaju složiti iza leđa, ali ga u principu nije bilo briga. Plenković je sasvim drukčiji – on pokušava sve kontrolirati, ali ne može, najviše stoga što ne zna materiju, a osim toga zato što nikome ne vjeruje. Sve rješava diplomatskim tehnikama, uz beskonačno okolišanje. Prvi je lik amoralan pa će završiti na nižim razinama pakla, dok je drugi bolesno uobražen, što znači da bi se mogao izvući jeftino, s jedno sto hiljada godina čistilišta.

Nova, porazna ofenziva “obnovljivaca” koja se sprema, zasniva se prividno na europskim politikama, što se diktiraju preko Bruxellesa, s ciljem da se smanji emisija CO2 i zaustavi ekološka kataklizma globalnih klimatskih promjena. EU je proklamirala da će do 2050. potpuno eliminirati poluciju kod proizvodnje energije i prijeći na obnovljive izvore, što uživa veliku potporu u Njemačkoj, na ljevici i među mladima, gdje to prerasta u ideologiju, štoviše, religiju novoga doba, u čemu švedska gimnazijalka koja je proklamirala dječji ekološki križarski rat ima veću prominenciju od dosadnih akademskih eksperata koji se u analizama služe brojkama.

Na mnogim se područjima rezultati mogu postići mobilizacijom javnosti, edukacijom, promjenom obrasca ponašanja, primjerice kod smanjenja upotrebe plastične ambalaže koja se ne može reciklirati. No, pitanje obnovljivih izvora energije puno je složenije, ne mogu se tek proklamirati poželjni ciljevi, a zanemariti cijena ostvarenja svake etape na tom putu, koja mora biti takva da je društvo može podnijeti, a pritom očuvati dostignuto blagostanje. Osim toga, u multilateralnom svijetu ne mogu se globalne odluke donositi jednostrano, na Zapadu, a još manje samostalno u Europi: najveći zagađivači s CO2 su Kina, SAD i Indija.

Iz sporazuma u Kyotu koji je trebao regulirati štetnu emisiju, propisati kaznene poreze za one koji ne ostvaraju zadane ciljeve usvojene na razini UN-a, te premirati one koji su u tome uspješni, istupile su SAD i Kina. Kina i dalje potiče maksimalni rast gospodarstva, bez obzira na sve nusefekte, jer jednostavno još ima previše ljudi koje mora izvući iz siromaštva. Amerika, naprotiv, smatra da je sposobna voditi pametniju politiku od one koju joj nameću gorljivi ekološki aktivisti koji su u sadašnjem sazivu Europskog parlamenta jako narasli, pa će se i u matičnim državama teško formirati napredne vlade bez njihova sudjelovanja. A brojke pritom daju Amerikancima za pravo!

Ključna je tu usporedba njemačka i američke emisije CO2, što nastaje u proizvodnji struje (transport – automobili i ostalo ovdje se ne računaju). Njemačka je frontalno ušla u ofenzivu konverzije na alternativne izvore i taj prioritet nameće svim ostalim državama Unije. Sama je dostigla nevjerojatnih 40 posto udjela obnovljivih izvora, ali pritom je smanjila emisiju CO2 za samo 10 posto, jer se i dalje oslanja primarno na ugljen, a malo na plin i nuklearnu energiju.

Amerika je pošla drugim smjerom. Zemnim plinom koji sama proizvodi i za izvoz, zamijenila je otprilike trećinu ugljena kao sirovine za termocentrale, te ozbiljno ušla u vjetar i solar i postigla ukupno smanjenje od – 20 posto. Prijelaz s ugljena na plin, ekonomski je isplativ, dok je njemačka fiksacija isključivo na preskupe alternativne izvore ograničila plinofikaciju. Plin, doduše, emitira oko 40 posto CO2 koje ispušta TE na ugljen iste snage, pa to nije krajnje rješenje, ali je po cijeni odmah dohvatno i omogućuje da se emisija na svaki instalirani megavat više nego dvostruko smanji, te odmah popravi ekološka bilanca.

Sve europske zemlje smanjile su emisiju CO2, čak i Rusija, a zabrinjavajuće rastu jedino Kina i Indija, koja je gotovo udvostručila emisiju. Obnovljivi izvori su nesumnjivo budućnost – dugoročno. Srednjoročno, to može biti jedino plin, i zato su i Nijemci na kraju morali napravili strateški zaokret pa grade Nord Stream 2, kojim će se spojiti s ruskom proizvodnjom u Sibiru, svjesni da time daju Rusima u ruke potentno oružje, priliku da u transferu tim cjevovodom zaobiđu Ukrajinu, isključe je i zatim zamrznu.

Proizvodnje struje iz plina postala je atraktivna uvođenjem nove tehnologije CCGT (kombi-elektrana) koja je rad termoelektrana učinila puno efikasnijom (faktor pretvaranja kalorija iz gorenja u struju je 62%). Zato je struja iz takve elektrane najjeftinija na tržištu energenata.

Kako se cijene mogu uspoređivati? Cijena sirovine na tržištu nije dobar pokazatelj  jer je velika razlika između elektrana različitih tehnologija, a i režim rada (iskoristivost) im je veoma različita – vjetroelektrane, primjerice, rade samo kad puše povoljan vjetar. Cijena struje proizvedene iz različitih izvora izračunava se tako da se trošak izgradnje pogona (cijena kapitala), zbroji s troškomk energenta, nadnicama i svim ostalim izdacima za 30 godina amotrizacije elektrane, pa se to podijeli s brojem megavata koji će za to vrijeme biti proizvedeni, pomnožen s nekom procjenom cijene struje.

Kad se tako postupi, dobivamo usporedive realne cijene i vidimo da je vjetar 100 do 200 eura po megavatsatu (100 za obalne vjetrenjače, a oko 200 za pučinske). Oko 150  košta struja iz solarne elektrane, ona iz hidroenergije 100, a struja iz mazutare (TE na naftu) 270 eura (zato su sve i ugašene). Struja iz “obične”, plinske elektrane košta 170, a iz moderne CCGT – samo 70. Nedostižno! Moderna termoelektrana na ugljen također daje jeftinu struju, po 80 eura, no EU naplaćuje kaznenu taksu od gotovo 25 eura po MWh, što znači da se baš i ne isplati, a s obzirom na politiku sukcesivnog isključivanja ugljena, taksa će biti i veća i ta struja prohibitivno skupa.

Plin je, ukratko, neizbježna solucija, i zato mu je u svijetu za posljednjih deset godina potrošnja narasla na ukupno 33 000 teravatsati (33 milijuna gigavatsati, 33 milijarde megavatsati). Do sredine stoljeća, predviđa se, rast će po stopi od 32 posto, ili 84 posto brže od prirasta stanovništva, a ljudi će trošiti dva puta više struje. Što se tiče konverzije na alternativnu energiju, stvari idu polako u pravom smjeru – sad 10 000 teravatsati dolazi iz ugljena, oko 6000 iz plina, a samo 1300 od sunca i vjetra, s perspektivom da se do 2050. tri izvora gotovo izjednače.

Što znači da će se plin udvostručiti, a alternativa – udeseterostručiti. Ali, ekonomski, jasno je da uštede na jeftinoj struji iz plina omogućuje investicije u vjetar i sunce, dok bi izravna konverzija dovela do sloma. A kad Vlada pokuša svoje napredne politike provesti na račun masovne populacije, dolazi do revolucije žutih lajbeka.

Zašto su bile potrebne sve ove brojke i silne pojedinosti? Pa da se objasni što je svjetski kontekst i što će, na kraju, biti europska i njemačka politika, bez obzira na ekološku politizaciju i fanatizam koji zahvaća besposlene mase ljevičarskih lump-proletera. I da se zatim pokaže kako se hrvatska energetska politika kreće u sasvim drugom, pogrešnom smjeru, koji ne može donijeti ništa nego nacionalnu katastrofu ionako najslabije europske ekonomije, te neizmjerno bogaćenje ljudi povezanih s centrima moći u kojima se takve odluke donose.

Po novoj strategiji koju “Požar” izrađuje za Ministarstvo energetike u dvije varijante, predviđa se izgradnja kapaciteta vjetra i solara u tisućama megavata! Ludo, razorno, preskupo i sasvim nepotrebno – Hrvatska je već sad sedma u Europi, a bitno su naprednije jedino Švedska, Finska, Latvija, Danska… Preskupa ulaganja u infrastrukturu koja uopće ne donosi zaposlenost, a poskupljuje energent za egzistencijalno ugrožene i slabu industriju, zaista je na rubu političkog kriminala, a vjerojatno u funkciji nekih stvarnih kriminalnih aspiracija.

Kako sad izgleda hrvatska energetska bilanca?

Trošimo oko 17,5 teravatsati električne energije godišnje, od čega dobre stare hidroelektrane daju oko 6 TWh. Od samostalnosti nije izgrađena nijedna velika, nego samo HE Lešće od 42 MWh, a sprema se investicija u HE Senj/Kosinj, samo što će gradnja trajati godinama, koštat će 500 milijuna eura i na koncu generirati oko 1,7 posto od ukupno potrebne struje. Vjerna NE Krško daje Hrvatskoj 3 TWh, ostalo je plin u sisačkoj TE i ugljenara Plomin 2 (koja prilično zagađuje). Stoga je Hrvatska najveći (proporcionalno) europski uvoznik struje – uvozi više od 40 posto potreba!

Zašto Hrvatska sama nije sagradila barem jednu veliku plinsku elektranu, umjesto što struju uvozi? Pa zna se zašto – zato što je uvoz lukrativna djelatnost za posrednike i one koji odlučuju o sklapanju ugovora. Presudan je utjecaj “obnovljivaca” koji još od Sanadera ratuju svi sa svima, ali su jedinstveni oko toga da, za razliku od Amerike i Njemačke, Hrvatska treba razvijati isključivo vjetar i solar! Na tome su se već namlatile stotine milijuna, a nova runda obećava da će se domoći milijardi… Dobiješ neko poljanče, napraviš elaboratić pa ili prodaš projekt HEP-u, ili uvučeš investitore, a zatim podijelite novac kad se, u poodmakloj fazi planiranja ili gradnje, vjetropark stavi na tržište i dobije veliki novac ravno iz banaka koje prati taj unosni, ali za državu sasvim promašen pothvat.

A što bi zapravo trebalo učiniti? Hrvatska uz izravnu financijsku potporu EU gradi u Omišlju FLNG (plutajući) terminal za ukapljeni plin. Znači, dobavljat ćemo goleme količine plina, a nećemo ga sami koristiti. Zašto? U Rijeci kod Urinja postoji pak električna centrala koja je radila na naftu (mazut) pa je zbog zastarjelosti, skupoće proizvodnje i zagađivanja isključena još prije pet godina.

No, uštekana je na dalekovod i na dalmatinsku plinsku transverzalu kojom plin stiže iz Italije do Splita. Postupkom koji se zove repowering, a zapravo je pregradnja na CCGT standard, ugradnjom drukčijih turbina i nove opreme, što košta bitno manje od nove elektrane (štedi se do 20 posto, a ne treba graditi priključke) plinara od 550, 450 ili barem 300 MWh, sama bi promijenila hrvatsku nepovoljnu strujnu bilancu. Sad po stanovniku trošimo samo 680 kubnih metara plina, Austrija 1194, Mađarska 1200, a Nizozemska 2654 kubika, iako ima tri puta veći nacionalni dohodak od Hrvatske, koja se pak opredjeljuje isključivo za najskuplju soluciju.

Što se tiče alternativne energije, trebalo bi je primarno razvijati kroz individualne instalacije po kućama. Umjesto da se daje novac tajkunima koji onda skupu struju preko HEP-a prodaje narodu, trebalo bi narodu samom osigurati pristup europskim fondovima za kreditiranje preuređenja kuća i zgrada (kao u Sloveniji). To bi, prvo, dovelo da uređenja zemljišnih knjiga (mora se znati čiji je krov), zatim bi se energetski pasivnim fasadama umanjila opća potrošnja, a zatim solarom, ili gdje ima geotermalnih izvora, tom alternativnom energijom kompenzirali i smanjili računi za struju, a ukupni bi učinak bio podizanje vrijednosti nekretnina na masovnoj skali, umjesto što će se proizvesti nekoliko kriminogenih mirnodopskih profitera.

Ali, tko je u Hrvatskoj kadar formulirati takvu energetsku politiku? Sadašnja vlada nije, jer bi se tome bila već domislila, umjesto što se sprema reciklirati sanaderovske šeme na divovskoj skali. Isti vladini eksperti koji su 2007. tražili da se rasprostiranje solarnih elektrana ograniči na 1 Mgw, zbog ekscentričnih cijena njihove gradnje, danas predlažu da se grade vjetroparkovi i solarne elektrane kapaciteta tri do četiri tisuće megavatsati! No, tko će se boriti protiv tih birokrata koji rade za predatorske skupine i skupa planiraju pljačku? Jedino bi Kolakušić mogao biti spreman do to pitanje otvori, ali teško da će on doći u poziciju da ostvari presudan utjecaj na nacionalnu politiku…

Autor:Denis Kuljiš
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.