Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

RUSI VOLE SRBE, ALI: Hrvatska je za njih El Dorado

Autor: Denis Kuljiš

Kakve je ekonomske i političke razmjere dosegla ruska penetracija hrvatskog gospodarstva? Divovske. Agresivno se preuzimaju poslovi, tvrtke i stranke, političari i mediji te vodi specijalni rat protiv uključivanja zemlje u zapadnu energetsku mrežu. Istodobno, Vlada je pod stalnim udarom lobističkih grupa unutar svoje stranke, dok su slični likovi preuzeli upravljanje manjim opozicijskim i regionalnim političkim organizacijama. Svi zajedno nastoje spriječiti otvaranje alternativnih pravaca opskrbe energijom s Bliskog Istoka i iz Sjedinjenih Američkih Država. Kolike su  prave dimenzije te nepogode jasno se vidi iz pregleda poslovnih rezultata svih 78 domaćih tvrtki s prihodom većim od milijardu kuna (Magazin ‘’Lider”, 26. listopada 2018. godine).

Na vrhu je i dalje Agrokor, koncern s prometom od 40 milijardi kuna i 50.000 zasposlenih. Pali su za 11 posto, imaju gubitak od 6 milijardi kuna, ali je to ipak dobra vijest za gospodarstvo,  jer se tvrtka održala, a ona sama velika je kao ukupno trećina svih poduzeća na toj listi (one od 50. do 78. mjesta u zbroju).

Na drugom je mjestu – INA – Industrija nafte, koja je zabilježila fenomenalne rezulte. Po prihodima narasla je za petinu, na 15 milijardi kuna, a zapošljava skoro 12 tisuća radnika. Što je najvažnije, s profitom od gotovo 1,6 kuna u državnu blaganju ulit će 800 milijuna, jer Hrvatska, direktno i kroz mirovinske fondove, tu ima polovicu vlasništva, ali kako upravlja strana privatna tvrtka, INA je uspješna, za razliku od svih onih ”strateških” državnih, s prefiksom ”Hrvatska” i ”Hrvatsko”. One posluju s malenim profitom, iako koriste golemi državni kapital, koji ne otplaćuju, što je kao da imaš Maserati i koristiš ga kao taksi da zaradiš minimalac…

U obje najveće hrvatske tvrtke, država ne upravlja. Održale su se iako je sve učinjeno da se sruše ili podržave, pa se tako u nekoj mjeri održao i hrvatski kapitalizam. A poduzeća iz sektora državnog portfelja – tvrtke u državnom vlasništvu koje spadaju pod ministarstvo Gorana Marića, gdje su najveći otpori bilo kakvim oblicima privatizacije, navodno su sponzorirale propagandne akcije protiv vlade i restrukturiranja ”Agrokora”, uz još neke privatne tvrtke koje su najviše izgubile jer su Todorićevu tvrtku koristili za ukamaćivanje novca i nisu ušle u skupinu ”dobavljači”, koja se namirila dionicama. ”Duboka država”, dakle, iako je hadezeovska, najveći je protivnik Plenkovićeve vlade, koja ne vodi liberalnu ekonomsku politiku, ali pokušava barem malo ”olabaviti” sustav.

Na početku njenog mandata, ovi ”reakcionari” pokušali su nametnuti fatalnu politiku ”deprivatizacije” kroz stečaj ”Agrokora”. Htjeli su njegovu imovinu vratiti u državne ruke (preko najkorumpiranije institucije u zemlji, Trgovačkog suda i prinudnih upravitelja koji rade na ”daljinskom upravljaču”). Također, nametala se promašena ideju da bi država trebala otkupiti udio stranog vlasnika u Ini i preuzeti upravljanje. Tako bi se u državnim rukama umjesto sadašnjih gotovo 70 posto, našlo 90 posto nacionalne ekonomije! U sferi ekonomije, vratili bismo se u komunizam i to bez samoupravljanja.

Monopolski državni HEP – Hrvatska elektroprivreda, na trećem mjestu liste milijardera, zapošljava oko 11 tisuća radnika i ima profit od milijardu i pol, ali tu je golema razlika što je MOL, koji je Inu kupio (previše jeftino, smatraju mnogi) dao za svoj udio novac, pola milijarde maraka u državnu blagajnu, i to u doba kad je to bilo veliko kao kuća, dok se hepovci pod devizom ”Više od struje”, u svojim passatima voze na javni i državni račun, a od osnutka države nisu otvorili ni jedan novi proizvodni pogon, hidroelektranu ili termoelektranu, nego eksploatiraju stare, socijalističke. Uvozi se više od 40% električne energije i računi za individualne potrošače i industriju enormno su narasli, do granice socijalne izdržljivosti.

Dominantna grupacija ovakvih državnih tvrtki kojima upravljaju ministarstva, drugi su najveći izvor hrvatskih nevolja. Prvi je sam državni aparat izrazito velikih    apetita. Zbog njegove neopisive rastrošnosti kao i zbog lošeg upravljanja državnim tvrtkama što ne odbacuju profit iako su monopolisti, državni će proračun i ove godine opet rasti za gotovo milijardu eura, jer je porezni teror nad privatnim sektorom i siromašnim građanima jedini način da se namire sve veće potrebe države, pa će ekonomija opet zaostajati za ostalim zemljama Istočne Europe. Bit će ispod tri posto, što je praktično stagnacija na razini inflacije. U stvarnom životu to će zakonomjerno dovesti do nastavka masovnog iseljavanja zbog potrage za perspektivnim poslovima. U državi u kojoj se ne razvija slobodno poduzetništvo, nema mjesta za novi biznis i za mlade generacije. Oni odlaze u Irsku i druge najliberalnije države, gdje dominira privatna inicijativa, a ne birokrati pod stranačkom kontrolom. To je navelo našeg vodećeg ekonomskog komentatora, Velimira Šonju, da usklikne: ”U Hrvatskoj je propao socijalizam, a sad je propao i kapitalizam – što dalje?”

Odgovor na to pitanje sasvim je jasan – ako se ne mogu probiti privatni poduzetnici, a domaća državna tehnostruktura nesposobna je i neproduktivna, privredu će preuzeti državne tvrtke, ali strane. Strane državne tvrtke nisu bolje i sposobnije od stranih privatnih, ali su svakako sposobnije od naših državnih. Zato je u Hrvatskoj dominantan Deutsche Telekom, zato je francuski, praktično državni, koncesionar dobio nevjerojatne uvjete na zagrebačkom aerodromu ”Franjo Tuđman” pa će zaraditi oko 800 milijuna eura više nego je bilo predviđeno koncesijom (a sad još traži da mu se smanji najam!), zato most na Pelješcu gradi kineska državna tvrtka…

Sve istočnoeuropske zemlje i Slovenija provele su privatizaciju i pretekle hrvatsko gospodarstvo u nacionalnom dohotku po glavi stanovnika ili po stopi rasta, pa ipak, hadezeovski trust stranačkih mozgova teži da proces obrne  i ”u nacionalnom interesu” sve podržavi, a ako to nikako ne može za račun vlastite države, koja je u tome ipak onemogućena politikama Europske unije – onda u sklopu ruske države, koja bi trebala preuzeti hrvatsku ekonomiju. Dobro, to su sve bivši komunisti i omrznuti Židovi, ali barem nisu liberali, nego etatisti, oligarsi, s kojima se sve možeš lijepo dogovoriti… Naravno, neizvedivo je pokušava li se javno pa se radi tajno i golem novac ulaže u medije radi prikrivanja toga procesa. Pa ipak, istina lako izlazi na vidjelo, jer ne možeš sakriti ono što se vidi već u tabelarnom prikazu poslovanja hrvatskih poduzeća s prihodima koji se broje u milijardama.

Pravi pobjednik 2017. je tvrtka Energia Naturalis d. o. o. iz Vukovara, s ukupnim prihodom od 8,5 milijardi kuna. U odnosu na prethodnu godinu narasla je za – 130 posto i ostvarila profit od 300 milijuna kuna. Zapošljava samo 156 radnika. Kakav je to biznis koji se očito isplati više nego trgovina drugom ili kopanje dijamanata u Južnoj Africi? Energia Naruralis je zapravo dobri stari PPD (‘Prvo plinarsko društvo’) koje je promijenilo ime, jer je pod prethodnim privlačilo previše pozornosti, a jedini je njihov biznis – distribucija plina ruske državne tvrtke ”Gazprom” na hrvatskom i regionalnom tržištu. Ove su godine potpisali s matičnom tvrtkom dugoročni, desetogodišnji ugovor za isporuku plina u vrijednosti od nekoliko milijardi eura, što znači da će opet rasti po istoj stopi i opet se udvostručiti kao vanzemljac iz znanstveno-fantastičnog filma. Jedini su im konkurenti INA, koja nije previše opasna jer i mađarski MOL dobavlja plin iz istog ruskog izvora te planirani krčki LNG, gdje bi se preuzimao ukapljeni plin iz Perzijskog zaljeva i iz Amerike, koja se u međuvremenu, eksploatacijom škriljevca, pretvorila u značajnog izvoznika.

No, ta je neprirodna kombinacija zapadne alijanse, srećom po ”Prirodnu energiju”, odgođena raznim manevrima. Digao se na noge riječki SDP, profesionalni ekološki aktivisti s Kvarnera i komunjare iz Omišlja, a zatim je čuveni riječki tajkun Robert Ježić, Linićev čovjek i nekadašnji namještenik dr. Franje Gregurića u Švicarskoj, čovjek za svaki zadatak, zemljište svoje tvrtke u stečaju, krčke Dine, gdje bi se terminal trebao prikopčati, prodao austrijskoj tvrtki u vlasništvu jedne luksemburške kompanije iza koje se u daljini naziru zlatne kupole crkve Uzašašća gospodnjega u moskovskom Kremlju.

Kako je to mogao učiniti kad je DINA u stečaju pa se njenom imovinom ne smije trgovati? Nije mogao, čak je i Visoki trgovački sud donio presudu kojom se transakcija poništava, ali su u međuvremenu maheri koji ovo vrte parnicu prenijeli na Europski sud, kako bi dobili na vremenu. I, doista, hrvatski LNG-terminal koji je trebao početi s radom kao i sličan latvijski (dio je istog plana europske energetske diversifikacije) do sad kasni – dvije i pol godine. Za te dvije i pol godine, i u godinama koje će još proći prije nego proradi, na ruskom plinu zaradit će se milijarde eura… Što i nije tako strašno kao činjenica da se profit, zapravo, ulaže u hrvatsku infrastrukturu i druga vitalna poduzeća u najpropulzivnijim sektorima.

Još dok se zvao PPD, taj vukovarski gigant sa 156 zaposlenih, kupio je dio Hrvatskih željeznica (jedinu privatiziranu tvrtku iz toga propalog sektora) te ovladao lukom Ploče gdje ima kontrolni paket dionica, dok ostatak drže anonimni vlasnici. Zastupaju ih lokalni odvjetnici – valjda su im klijenti trgovci mandarinama iz neretvanske delte koji su se prebacili u biznis naftom i plinom. Također, PPD je, sad već pod imenom ”Energia naturalis”, kupio 45. po veličini hrvatsku tvrtku, trgovački lanac ”Pevec”, koji je na 1,7 milijardi prihoda, a zapošljava tisuću i petsto radnika i raste veoma brzo – 20 posto u godinu dana. Ima i profit – 135 milijuna kuna. I taj se novac ulaže – kupili su zagrebačku televiziju Z1. Što će im? Pa ako treba kakav politički druk za ljude koji su im skloni, na Pantovčaku i drugdje, pošto u svakom biznisu koji nije orijentiran isključivo na zaradu, valja osigurati potporu medija.

Vlada je omogućila da ”Energija” preuzme i ”Petrokemiju” iz Kutine, 25. najveću hrvatsku tvrtku, popola s MOL-om, u dogovoru u kojem država preuzima gotovo sav poslovni rizik i pogoduje privatnim investitorima – bila je na to prinuđena, jer je tvornica gnojiva s prihodom od 2 milijarde kuna, koja kao sirovinu koristi ruski plin, uz svu državnu pomoć i to nakon otpisa dugova i restrukturiranja, uspjela za godinu dana izgubiti još 240 milijuna kuna… A njihovih 1700 radnika trebalo je nekako osigurati da se sasvim ne odbiju od vladajuće stranke u labilnoj 6. izbornoj jedinici.

U zagrebačkim poslovnim krugovima govori se da ”Energija” preuzima, ili će preuzeti, odnosno da je već preuzela možda i desetak hrvatskih tvrtki – novca imaju, pogotovo sad s dugoročnim ugovorom koji su potpisali s Aleksejom Millerom, kremaljskim trijumvirom pa je logično da se šire. Nemaju konkurencije, jer se zapadne tvrtke ustručavaju investicija u Hrvatskoj, pošto su zapreke poduzetničkom poslovanju tu prevelike, cvate korupcija i svugdje valja politički pritisnuti. A u takvom ambijentu, Rusi plivaju kao ribe u vodi. Njihov je ambasador uniformiran poput maršala Kutuzova, što služi za zastrašivanje domorodaca, a novac nikad nije problem. Onima koji po Europi opstruiraju ruske interese, servira se čaj od polonija, egzotični bojni otrov ili razorne bakterije, ali to u Hrvatskoj nije potrebno, poslovnjaci su ovdje krotki, a političari bojažljivi. Vrhunsko je umijeće malograđanskog života – prilagodi se, pravi se lud i ne talasaj…

U Hrvatskoj je klima prijazna, nije to sibirska tundra niti džungla moskovske poslovne scene pa se ruski biznismeni, i bez nagovora Kremlja, tu rado upuštaju u poslove. Sagradili su najluksuznija odmarališta na Jadranu, kupili brodogradilišta i industriju auto-dijelova po Dalmaciji te ondje, štoviše, zaposlili besposlenog predsjedničina muža.

Hrvatska je ruski Eldorado. U Srbiju im ne daju ni primirisati. Ondje ih narod voli, Srpska pravoslavna crkva obasipa ih izrazima ljubavi kao ”jednovernu i jednokrvnu braću”, ali im politička vlast ne dopušta da priđu – ona prošla vlada prodala im je za male pare Naftnu industriju Srbije (NIS), rafineriju i mrežu crpki, ali se poslije nisu širili u druge poslove. U Hrvatskoj je sasvim obrnuto. Narod uglavnom mrzi Ruse, desničari zbog komunizma, a ljevičari zbog staljinizma, a katolici su veći papisti od pape i ne daju ni pet para na ekumenizam. Uz takvu osobitu naklonost, zbilja je veliko umijeće prodati ekonomiju Rusima i to pod egidom ”zaštite nacionalnih interesa”.

Kad dobro prostudiraš popis najvećih državnih tvrtki, opća slika je jasna. Najveća je tvrtka u četrdesetpostotnom vlasništvu ruske banke, ruska je ona peta na popisu, koja najbrže raste, tvornica umjetnih gnojiva na 35. mjestu, kao i trgovački lanac na 45. mjestu, s tim da ne treba zaboraviti Lukoil na 46. poziciji, ”Dalekovod” na 51. te AD Plastik na 68. mjestu.

Energetika je dominantno ruska ili tvrtke posluju s Rusima. U domaćem vlasništvu od industrije ostalo je nekoliko golemih domaćih brodogradilišta pred propašću, a osim toga ima puno stranih banaka, telekoma i trgovačkih lanaca. Hrvatska jedva da ima nekoliko većih proizvodnih poduzeća, sva iz područja prerade prehrambenih proizvoda. Neće ih ni imati dok ne propadne jaka država i ne probudi se slaba ekonomija. No ne treba se nadati da će glavne političke stranke pokrenuti taj proces. I Plenković i Bernardić imaju u strankama nepokolebljivu većinu socijalista (kod prvoga su to nacionalni socijalisti, a kod drugoga socijalistički nacionalisti). Podjednako ne vjeruju u privatno poduzetništvo, Zapad i liberalizam. Osim toga, u okrilju obje stranke djeluje ”ruska kabala”, sastavljena od korumpiranih lobista koji nas vraćaju onamo gdje, zapravo, nikad nismo bili, za razliku od drugih istočnoeuropskih zemalja, koje su odavno prešle na Zapad.

Ugođaj među epizodistima na političkoj sceni također puno govori o općem usmjerenju. ”Živi zid” traži da Hrvatska izađe iz NATO-a i EU, da država građanima besplatno osigura električnu energiju i vodu (ali jedino da plin plaćaju sami) pa njihova ideologa Ivana Pernara u stopu prati ”Radio Sputnjik” – propagandni medij, ruska ”Al Jazeera”. Gradonačelnika Bandića odlikovao je sam Putin. Zagrebačka plinara gori ruski plin. Bit će nam toplo u blaženo doba Adventa.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.