Zagreb, 170619. Novinarski dom. Zoran Milanovic odrzao je konferenciju za medije nakon sto je predsjednistvo SDP-a podrzalo njegovu kandidaturu za predsjednika drzave. Na fotografiji: Zoran Milanovic odlazi nakon odrzane konferencije za medije. Foto: Goran Mehkek / CROPIX

POVRATAK ‘OSEBUJNOG VLAJA’ : ‘Dobro ga poznajem! Ovaj će kavgadžija Kolindu ‘ubiti’ njezinim oružjem’

Autor: Denis Kuljiš

Jedino Zoran Milanović ima uvjerljivu strategiju za pobjedu na predsjedničkim izborima. Nije bila potrebna velika mudrost da je obrazloži, jer je tu sve zdravo seljački, logično i uličarski dobro posloženo. Nije razrađivao političke i ideološke dileme, uranjao u bespuća povijesne zbiljnosti ni zalazio na europske stranputice – sve to on prepušta Plenkoviću, a njegova poruka stala je na jednu stranicu novinskog teksta. Čak se nije spuštao na razinu intervjua, nego je novinar njegove riječi prikazao kao svoj komentar preuzimajući funkciju glasnogovornika. Nedostajala mu je samo heraldička truba.

Zoka Milanović uvijek je bio izuzetno vješt u manipuliranju medijima. To jedino zna i to ga jedino zanima. Dok je bio premijer, u uredu bi izjutra pročitao novine, obrnuo telefone i odaslao potrebne signale, zakuhao što treba, a zatim već oko podne sjedio u restoranu, gdje bi uz vino i bezvezne sugovornike (mene recimo), dočekao kraj radnog vremena. Za četiri godine njegova mandata, zemlja je pala u historijsku stagnaciju. Ali, kao političar, on je bio uspješan. Propala mu je vlada, a zatim i stranka, a on se, evo, vraća neokrznut, možda jači nego ikada.

Hrvatska pod njegovom vlašću nije bila uspješna, ali on jest jer je bio dovoljno pametan da zna kako ne može utjecati na dubinske ekonomske i političke procese, prije svega zato što ih uopće ne razumije, a onda i zbog toga što ga to nimalo ne zanima. Može izbacivati floskule i parole, servirati sulude teze, biti paralaža, može folirati, napuhivati se i junačiti, ali ne može voditi politiku jer za to nema osnovnu spremu. Račan ga je držao za glasnogovornika, Linić ga je izabrao za predsjednika stranke tek da napakosti Komadini. Josipović ga nije uspio srušiti jer je, onako visokoparan i uobražen, bio lak plijen za tog uličarskog kavgadžiju.

Milanović u hrvatskoj politici i tabloidnoj javnosti pliva kao riba u vodi. Nema pojma o bilo kakvim ozbiljnim pitanjima, ali to se od predsjednika Republike i ne traži. Sadašnja je predsjednica malo bolja spikerica, a Josipović lik koji je sposoban djelovati samo u nevidljivoj sferi, furtim, podjednako lišen sposobnosti da formira neku respektabilnu skupinu ljudi koji bi mogli formulirati i zatim povesti bilo kakvu ozbiljnu politiku. Prije Plenkovića zadnji je to pokušao nesretni Karamarko, koji je imao nekoliko odličnih kadrova, a onda uzeo Hasanbegovića pa sam sebe torpedirao, što je njegovu najbližem suradniku kojemu su bezumno narasle ambicije olakšalo da mu postavi minu (čuvena afera “preslagivanje”).

S obzirom na svoje sposobnosti i želje, Milanović je, dakle, za sebe odabrao idealnu poziciju. Kao predsjednik ne mora ni za što odgovarati, čak ni za svoje izjave, način života koji mu najviše odgovara pretvara se automatski u protokol, putuje naokolo svojim mlaznim avionom, nalazi se s kim god želi i može se praviti važan od jutra do mraka (to mu je, štoviše, u opisu posla). Ukratko – posao iz snova.

Budući da je svjestan kako je to posao iz snova, znao je da se mora silno potruditi da pripremi sve što je potrebno za pobjedu. Na vrijeme je obišao sve baze, utvrdio sve ključne kontakte i pripremio odgovore na sva pitanja, koje je zatim, preko novinskog komentara, pustio u javnost.

Objasnio je da je pun kao brod, da sjajno zarađuje te da mu predsjednička funkcija uopće nije potrebna. Drži, naime, predavanja. Kome? Prvo, na diplomatskoj akademiji Dag Hammarskjold. Svi koji ga poznaju znaju koliko je prikladan za bilo kakvu diplomatsku misiju. Treba li nekoga izvrijeđati, najbolje je poslati Zoku Milanovića. To je kod njega sinjska vlaška genetika – čak se i njegov otac uspio tako zavaditi s nedužnim pometačem Čistoće, da je ovaj izgubio živce i starog komitetliju htio zatući metlom od šiblja.

Osim toga, kaže Milanović, zovu ga da drži predavanja – Kinezi recimo. Zašto ga oni zovu? Kad je premijer Li Keqiang prvi put 2014. došao u Beograd kako bi promovirao strategiju Novog puta svile na europskom tranzicijskom istoku, nacrtali su se ondje premijeri i predsjednici svih 16 pozvanih vlada, jedino nije Milanović, koji je izjavio da mu se ne da, jer od tih priča s Kinezima ionako ništa ne biva… Time se refereirao na jednu manje poznatu epizodu posjeta kineskog potpredsjednika vlade koji je godinu dana ranije dolazio u specijalnu misiju nudeći da Kina izgradi željeznički koridor velikih brzina Rijeka – Budimpešta, ali u Vladi nisu bili sposobni shvatiti ni tko je taj čovjek ni što ponuda znači… Tako je potpisan sporazum za brzu prugu Beograd – Budimpešta kojom će vlakovi prometovati brzinom od 200 kilometara na sat. No, to je druga i duga priča.

Sad je Zoka naposljetku shvatio – prošlo je pet godina, a toliko mu otprilike treba da pojmi, pa je otputovao u Kinu četiri puta (prenosi novinar u svojstvu glasnogovornika) pa ondje držao poredavanja i dizao po 20.000 dolara, plus putni troškovi u prvoj klasi i luksuzni smještaj. Kina investira u infrastrukturu i u ljude u perifernoj europskoj regiji koju napada svojom “mekanom moći”. Neku sitnicu isplati se uložiti i u ovog osebujnog momka na pragu srednjih godina, koji je izgubio prethodnih šest izbora, ali sljedeće možda neće. A ako i izgubi, neće se zbog toga srušiti proračun druge najveće svjetske ekonomije…

Puno važnije, Zoka je prijemčiv i otvoren prema Rusima. To se zna, uvijek je dobivao Čermakovu podršku – kad je trebalo, on je, recimo, zaposlio njegova ključnog čovjeka, generala Kotromanovića. Čermakova tvrtka gradi plinovod iz Slavonskog Broda preko Save do ruske rafinerije Zarubežnjefta koja sad strašno zagađuje jer gori mazut, a ovaj će Čermakov plinovod omogućiti da se problem slavonskog mini Černobila trajno riješi. Ta ruska rafinerija postaja je na zamišljenom putu Turskog toka, koji je kao i Sjeverni tok 2, stratregijski pravac Gazpromova nastupanja u Europi. Čermak bi, ako se to sve ostvari, ondje sagradio jednu manju termoelektranicu od 500 megavata, malo manju od nuklearke Krško. Svi su interesi tu povezani i kompatibilni.

Ruski lobi imao je uporište u HDZ-u, gdje potpomaže desnicu, ali sad je vrijeme da se nešto pripremi za slučaj da na idućim izborima na vlast dođu lijevi. Rusi su, uostalom, uvijek smatrali da hrvatskoga predsjednika treba držati u džepu, jer im je bilo jasno, da se vlada mora pokoriti Bruxellesu.

Šira politička baza, dakle, unaprijed je osigurana. Bude li izabran, u prvi državni posjet Milanović će otići k Ediju Rami u Tiranu, a zatim u Moskvu k Putinu. Rama je za kamuflažu i iz zahvalnosti, jer je bio jedini klijent Milanovićeve konzultantske tvrtke EuroAlba koju je držao u poslovnoj zgradi zagrebačkog hotela Internacional, bez zaposlenih, i dolazio onamo samo dizati pare. Morao je nekako opravdati novac kojim raspolaže, pa su te albanske konzultacije poslužile dok su novinari posve neosnovano spekulirali kako je nešto morao uprihodvati kod prodaje Croatiaosiguranja rovinjskom Adrisu, što je progurao Linić, iako je na natječaju poljska firma nudila veći iznos. Također, govorkalo se da nije mogao biti toliko neupućen u posao stoljeća s vjetroelektranama koji je ugovoren u njegovu mandatu. Zar su baš sve provizije uzeli drugi ljudi? No, to su prazne priče, nitko nije podastro dokaze, s obzirom na to da logičke konstrukcije ne prolaze na (hrvatskom) sudu.

Na domaćoj političkoj sceni puno je važnije ono što je u tom propagandnom članku s najavom kandidature napisano o Milanovićevim odnosima s generalom Gotovinom. To nije neka politička kombinacija, objašnjava se, nego jedno lijepo prijateljstvo, za koje je zaslužan Kotromanović. Milanović i Gotovina provode skupa sate i sate, druže se, pričaju. O čemu? Navodno je general silno načitan, iako nije uspio završiti ni osnovnu školu (takve su bile prilike), a poslije je bio preokupiran kao legionar i komandos u Paragvaju. Što se tiče Milanovića, on ne čita knjige. Ja sam mu jednu bio posudio (nije mi je vratio), a znam pozitivno da je pročitao science-fiction roman Philipa K. Dicka ”Čovjek u visokom dvorcu”. Inače uglavnom čita novine i oslanja se na svoju inteligenciju, a ne na erudiciju. Kao premijer usavršio je nepce za raspoznavanje sortnih crnih vina – kad smo se upoznali, još je mislio da je Jaska vrhunska vinorodna regija, ishodište zagorske vinske ceste, gdje se generacijama destilira čuveni direktor.

Kad novinaru govori o muškom prijateljstvu što ga povezuje s famoznim legionarom, Zoka Milanović demonstrira silu – bitno mu je da se zna što njegova kampanja ima u generalštapskoj pričuvi. Neće biti nužno da se to oruđe aktivira, ono je tu kao sredstvo odvraćanja. Tko će ga onda optužiti da je komunjara, kad ima tako snažno uporište na domoljubnoj desnici, a prošle je izbore izgubio jer je dragovoljcima govorio kako “Srbe prezire više od njih”?

Istodobno, nastupit će kao kandidat SDP-a. Oni su gladni bilo kakvih pobjeda, nakon godina poniženja koje su pretrpjeli kao posljedicu njegove promašene vladavine. Zato će se esdepeovci praviti ludi – već sad njihova simpatizerska blog-mafija piše kako Milanović jedino mora “sam sebe ukrotiti” kako bi mogao pobijediti… Jer, kao, kod njega je problem s karakterom, a ne sa stavom. Nije on isključiv, divlji, uskogrudi nacionalist, uobražen, loše odgojen i površno obrazovan vlaj, nego je naprosto vatrene ćudi, kao i svi oni konji koji svakoga ljeta iznova pobuđuju udivljenje na Sinjskoj alci.

Nakon kraćeg natezanja, Milanović je postigao sporazum s Bernardićem o svojoj kandidaturi. Bernardić mu, naravno, ne vjeruje, zna da je Milanović dvije godine podbadao svoje bivše ministre da ga ruše, kako bi sam ponovo preuzeo stranku, on ili neki njegov pijun, pa su od jutra do mraka filali novinare pričama o propasti SDP-a, gubitku kredibiliteta i padu podrške, koja, pokazalo se na izborima za Europski parlament, nije bila ni veća ni manja nego prije. Zato Bernardić nije bio sklon da ga kandidira, nego je tražio sto izgovora i bilo kakvu alternativu, a onda je Zoka Milanović kapitulirao – on je takav, slomi se čim mu pružiš odlučan otpor – pristao je da se liši cijele te svite, ne uzima ih u izborni stožer, što znači da ih je efektivno otpilio, pa će ih Berni mirno izostaviti sa svih budućih kandidatskih lista. Kod Milanovića uvijek možeš biti siguran u jedno – izdat će i jeftino prodati sve koji su mu na bilo koji način pomogli. Tako je otkantao Linića koji ga je stvorio, nas nekolicinu intelektualaca i novinara koji smo ga u početku podržavali misleći da je čist i neporočan mladi političar novoga kova, a zatim i svoju najvjerniju pomoćnicu koja mu je služila kao kabinetski rob i pomagala u pumpanju medija. Naposljetku je odgurno u blato vlastitog šefa kabineta, koji mu je na putovanjima nosio torbu, a kad su zafalili novci iz blagajne, bog zna na što utrošeni, u javnom priopćenju rekao je da ne može odgovarati za posljedice tuđe ovisnosti.

Kad je došao na vlast, Milanović je iz stranke stao izbacivati sve ranije funkcionere, a nije uspio uništiti jedino Bernardića, koji se ukopao i godinama istrajao u defanzivi. Sve te stare zamijenio je novima, koje je sad likvidirao. Nitko neće plakati za njima, najlojalnijim komunjarama koji zakonomjerno uvijek završe na Golom otoku.

Zoka Milanović ima potentnu poziciju za izborni trijumf. Nastupit će kao “lijevi suverenist”. Branio je Perkovića, zatvarao granicu sa Srbijom, ne haje za Ameriku, za Njemačku ni za Bruxelles, dobar je s Kinom, bit će dobar s Rusijom. Čime će mu se onda suprotstaviti nedužna predsjednica, kao kamilica blagi Škoro i manično usredotočeni Kolakušić?

Autor:Denis Kuljiš
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.