PLENKOVIĆ KOLINDI OČITAO LEKCIJU: Mislili ste da predsjednica zna s medijima? A, ne… | Dnevno.hr
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

PLENKOVIĆ KOLINDI OČITAO LEKCIJU: Mislili ste da predsjednica zna s medijima? A, ne…

Autor: Denis Kuljiš

Nije čudo što je Andrej Plenković otpustio Krešimira Macana, svog savjetnika za odnose s javnošću i kao vladina glasnogovornika zaposlio mladog Marka Milića, dvadesetčetverogodišnjeg sina našeg novinarskog doajena. Plenkoviću PR ne treba jer taj posao sam obavlja puno bolje od svakog profesionalca kojega bi mogao naći na tržištu. On, naime, kao i likovi u igri Warcraft ima ”specijalne moći”, koje nisu na raspolaganju običnim tehničarima za popravljanje imidža, specijalistima zaduženim da šire poluistine ili medije pumpaju lažima, da fabriciraju ankete i od buhe prave slona. On nije ograničen na to da takvim marketinškim ”alatima” u javnosti promovira vladinu politiku, nego koristi politiku za marketinšku promociju vlade. To se čini kao jednostavan obrat, a zapravo je fundamentalna promjena modaliteta političkog života u zemlji. Plenković je potpuno izmijenio odnose moći na medijskom tržištu, a to znači i u politici.

U doba Tuđmana, mogao si pisati što god hoćeš, ali su te napadali na televiziji i u novinama, budući da su postojali cijeli odredi čuvara idejne ortodoksije i patriotizma. Prislužnici demiurga naručivali su propagandne kampanje iz Aneksa Predsjedničkih dvora. To je bila famozna ”transmisija Pantovčak – Prisavlje”. U doba Račana, zavladala je pak idejna anarhija, ali nisi mogao doći do relevantnih medija, jer su u toj fluidnoj situaciji mediji, njihovi vlasnici, izdavači i direktori javnih medijskih kuća, stekli golem utjecaj koji su odmah počeli prodavati velikim oglašivačima i političkim centralama, a u tome su novinari koji nešto istražuju i pišu po svome, postali smetnja za ekonomski uspon novinskog i televizijskog biznisa. Zato su ih kupovali i pretvarali u teledirigirane zvijezde ili marginalizirali. Bilo je puno novca u opticaju.

To je bio dobar trenutak da se uz nešto beskrupuloznosti ili tako da gledaš svoja posla, obogatiš u nekom medijskom pothvatu. Sljedeća faza bila je kao Eldorado za one koji su uspjeli u prethodnoj fazi. Sanader je, naime, odlučio da medije stavi pod kontrolu tako da ih sve kupi. Preko banaka koje su bile prijateljski nastrojene prema njegovu osobnom režimu, izgradio je mega-korporacije u kojima je izdavaštvo bilo manji, nekomercijalni segment vrtoglavih nekretninskih operacija. Najjači privatni izdavač tako je odjednom stekao nekretninski portfelj težak više od milijardu eura, koji još egzistira i kad baš ponestane para za goli opstanak pod neproporcionalnim hipotekarnim opterećenjem, uskoči Bandić s kakvom kupnjom parcele da se tvrtka održi iako na bazalnom metabolizmu do sljedeće prilike.

Zoran Milanović vodio je jako lukavu medijsku politiku – sve je ozbiljne i državne medije ignorirao i pojavljivao se samo na komercijalnim televizijama gdje su ga intervjuirali sikofanti, zadivljeni njegovim odsustvom građanske forme i sinjskom naglošću. Nastojao se prikazati kao roker među malograđanima, što je dobro prolazilo kod provincijalaca i među članstvom njegove stranke. Njima je, naime, bilo dosta toga da ih svi doživljavaju kao luzere u historijskom i političkom procesu – uz Milanovića, pokazalo se, može se doći na vlast! Osim toga, Milanović je imao svoju grupu medijskih komandosa koje su financirali iz budžeta Ministarstva kulture, Vijeća za elektronske medije i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Tu su se trošile stotine milijuna, i tu se, zapravo formirao politički narativ koji su konvencionalni mediji samo prenosili.

Karamarko nije mogao kontrolirati medije, Orešković još manje – nisu raspolagali potrebnom parlamentarnom većinom, niti su mogli stvoriti koaliciju koja bi im omogućila da upravljaju događajima i nameću percepciju. Zato su inicijativu preuzeli tabloidni mediji, i to bez neke posebne narudžbe, naprosto stoga što su mogli, uživajući medijsku slobodu bez straha od sankcija slabe vlasti.

Solucija koju je Plenković upravo otkrio za kontrolu medija, potpuni je novum na hrvatskoj sceni. On se neistomišljenicima ne mora suprotstavljati preko dežurnih ideologa i komesara, a u potpuno etatističkoj ekonomiji koja je izgubila konture poduzetničkog kapitalizma – država je tu sve i sva – ne mora se bojati uspona nezavisnih privatnih medija. Ako se pojave oni strani, njih će zanimati jedino novac koji tu mogu zaraditi, i regija kao veće tržište, što znači da ne treba strahovati od jačeg uplitanja u politički život od benignih podsmjehujućih Šprajcovih komentara.

Plenković neće kupovati medijske kuće niti im pogodovati, a javnu televiziju čak je prepustio koalicijskim partnerima, jer mu nije do toga da se nateže s nekoliko tisuća ljudi koji su svi u međusobnoj svađi, budući da se kadrovski sedimentarni nanosi kod svakog potresa pomiješaju, pa to izazove unutarnje sagorijevanje. Što se Plenkovića tiče, najbolje je da HRT bude pristojan i da ga nitko ne gleda. S druge strane, pokazalo se kako u trenutku kad se javna medijska scena do kraja priguši, inicijativu preuzme ulica i kojekakvi ekshibicionisti. Kao velika kriza iskrsne tada ploča s imenom druga Tita na Kazališnom trgu, druga ploča na kojoj piše ”Za dom spremni” blizu Jasenovca, zatim ribarska kriza u Piranskom zaljevu i tisuću zaludica što nagrizaju status vlade i njenu popularnost u istraživanjima javnog mišljenja (koja ništa ne znače, jer su konstruirana da registriraju najpovršnije manifestacije društvenih kretanja, ali ih svi prate pa su zbog toga ipak važna).

Sve to, naravno, nije bio jako velik problem dok pasivnost Vlade, njeno usporeno reaktivno djelovanje, nije uvelo u napast unutrašnju stranačku konkurenciju – desnica se počela uvelike okupljati oko predsjednice, odjednom su svi imali svoje ambicije, zahtjeve i cijenu, a na Plenkovićevu vladu stali su gledati kao na provizorij koji će se preslagivati prije ili poslije izbora. To je već bila prijetnja koju premijer nije mogao ignorirati. U prvi mah, posegnuo je za konvencionalnim oružjem – angažirao je Macana. On je trebao ”kriznom komuniciranju” pridati neki trajniji smjer, ali to je zapravo bilo gubljenje vremena, jer je u prirodi stvari da vlada troši popularnost koja ju je dovela na vlast, a Macanove marketinške aktivnosti nisu mogle pomoći da se prikaže sliku kompetentnog vladina tima koji marljivo i sustavno radi na rješavanju nacionalnih problema. Da, Plenković je uspio postići ”stabilnost” koju je proglasio preduvjetom za svako buduće djelovanje, za reforme koje će donijeti rast i napredak, ali svi su jasno vidjeli da uz tu stabilnost ne idu nikakve reforme, dok je rast 2 posto, manje nego u Bugarskoj, ono što bi se na ulici lijepo reklo – čista pušiona.

S vladom koju je sastavio od stranačkih ljudi tako da je svakome s dobrim rezultatom ostvarenim na izborima dao ministarski resor Plenković, naravno, ne može proizvesti rast – za to je potrebno ući duboko u zonu nestabilnosti, pokvariti balans, zamjeriti se širokim slojevima, krupnim lobističkim interesima, svojim i tuđim biračima, a nadasve vlastitoj stranci, administraciji i cijeloj državi. Čak kad bi na to bio spreman – a nije, jer nije takav lik, nego pametan i vrlo promišljen štreber koji nikad ništa neće riskirati (hvala bogu da smo se barem riješili luđaka) – Plenković to ne bi mogao učiniti jer mu ne bi dala vlada, vladajuća koalicija, a ni njegova stranka. Pa nisu se valjda okupili da otpile grane na kojima sjede, samo zato što ima previše majmuna koji su smjestili na istom baobabu. Stabilnost je pakleno oružje – kad je postigneš u društvu koje ne performira, ona se ukaže kao ono što i jest – stagnacija.

Činilo se da iz tog labirinta izlaza nema … A onda se dogodilo čudo.

Magiju je, zapravo, otkrila Kolinda Grabar-Kitarović, sasvim slučajno. Kad su joj pokazali ankete s rezultatima svih njenih političkih napora da okupi nezadovoljnike i malo po malo oduzme Plenkoviću vlast, sablaznila se shvativši da su je savjetnici koji su je na to nagovarali, prevarili. Popularnost joj je strmoglavo pala. Sasvim logično – podijelila je stranačku glasačku bazu, a od toga nema kruha. Prilično uznemirena, pošla je u Rusiju, ovaj put ne u tajnovitu i ominoznu političku misiju kao kad se pošla domunđavati s Putinom u Soči, nego na nogometno prvenstvo – i tu ju je zahvatio uragan. S instinktom djevojke iz reality-sapunice ”Kardashians” (ne treba zaboraviti da je Grabar-Kitarović maturirala u Arizoni!) ugledala je priliku, uhvatila se za raketu i odletjela u svemir. Osim igračkih ekshibicija, najveći su publicitet pokrenule njene erupcije sreće i zadovoljstva, koje je iskazivala u kockastoj majici, pokisla i promukla, izvan svih protokolarnih okvira. Dojam je pojačavao kontrast s ozbiljnim ruskim patrijarhalcima, političarima u crnim odijelima, koji se moraju truditi da ne nalikuju na gangstere koji su se dokopali nuklearnog oružja. Ako je njeno ponašanje ponegdje i izazvalo konsternaciju – narodu se silno svidjelo i njeni anketni rezultati skočili su u nebo. Uspjela se priključiti trijumfalnom postavu reprezentacije kao njihova maskota i partnerica.

Doček nogometaša u Zagrebu i zatim po cijeloj zemlji, zagušio je sve medijske kanale. Ništa drugo nije bilo na programu. Mogli su se Kinezi spustiti na Mars, pa bi to prošlo nezapaženo zbog dočeka Domagoja Vide u Donjem Miholjcu.
Taman se ta oluja stišala, kad je umro Oliver Dragojević. Kondicionirani za masovno oslobađanje emocija u duhu novog kolektiviteta koji odjednom, fenomenalno za Hrvatsku, nije usmjeren ”protiv”, nego ”za”, kao neki obrnuti prosvjed, ljudi su sami upriličili festival pijeteta i komemorativnu regatu koju su, valjda nesvjesno, preuzeli od venecijanskog rituala svakogodišnjeg duždeva ”vjenčanja s morem”.

Ponovno su svi medijski kanali bili zagušeni, samo su vrtjele sentimentalne Oliverove pjesme, koje ljude ispunjavaju osjećajem zajedništva jer je to u najdubljem smislu naša glazba, što nije lako muzikološki definirati (možda s hipotezom da je riječ o spoju balkanskih tužbalica s mediteranskim belkantom, kao neki ”zapadnjački sevdah”). Nije to sad bitno, važno je da se ponovila ekstaza javnog iskazivanja kolektivnih osjećaja i mediji su ponovo morali slijediti nametnutu agendu. Nikoga nisi mogao zainteresirati za ”krizu rukovodstva u SDP-u”. I ne samo to – na neki način, SVA su politička pitanja odjednom pala u drugi plan, jer se učinilo da je ovo stvarni život, a svi medijski spinovi na dežurne teme, nešto totalno pase, za što više nikoga ne možeš dobiti ni na sekundu..

Budući da je pametan, a ne glup, Plenković je smjesta usisao te pouke i u skladu s tim usmjerio svoje akcije. Shvatio je da on mora nametati atrakcije, umjesto da mu mediji i slučajni namjernici plasiraju probleme koje će njegov PR gasiti poput kanadera.
Velika porezna reforma dramatizirana je sakrivanjem mjera iz toga paketa do posljednjeg časa, kad je sve odjednom plasirano u javnost objavom VELIKIH POREZNIH RASTEREĆENJA, koja se svode na potpuno marginalnu preraspodjelu budžeta što zahvaća oko 1 posto potrošnje državne blagajne. Čak je i naš najugledniji ekonomski analitičar prof. Željko Lovrinčević, koji savjetuje Ministarstvo financija i uvijek nastoji biti na dispoziciji Vladi, morao komentirati da je to sve potpuno besmislena operacija, koja će siromašnim građanima donijeti možda 50 kuna mjesečno, dok će ih sanacija privatnog poduzeća ”Uljanik” samo u prvoj fazi koštati – 200 kuna mjesečno.

No, Plenković se bio već uigrao – shvatio je da je najvažnije da atrakcija slijedi atrakciju i da se ne smije ostaviti vremena za gestaciju, prokuhavanje, nego valja odmah udariti novim sadržajima na medije.

Njegova kninska medijska operacija bila je impresivnija od one što je izvedena u Domovinskom ratu (da i ne spominjemo onu u prethodnom, kad je na ovom mjestu general Kuprešanin uništio cijelu jednu njemačku redovnu diviziju). Prelet dva izraelska ”Baraka” bila je majstorska parada – mediji su bili danima potpuno zagušeni činjenicom da su se materijalizirali na hrvatskom nebu, svi su osjetili ponos, a posebnu radost zbog toga što su srpski mediji to dočekali kao najveću katastrofu i poniženje, goru od one pretrpljene na Svjetskom prvenstva. Vojska je bila zadovoljna, generali su osjetili da opet igraju neku prominentnu društvenu ulogu, bez obzira na stanje u sektoru, a nikoga nije bilo briga što će ti stari, amortizirani izraelski F-16, zapravo stare kante, koštati više od genijalnih supermodernih ”Gripena” koji, međutim, ne bi mogli donijeti ništa za morhovski klijentelistički lobi koji se, bez obzira na promjene režima, uspješno održava u poslovima nabave oružja već dvadeset i pet godina.

Zadovoljna vojska, generali, ministri, hadezeovci i njihovi poslovni partneri – zadovoljan narod, mirni branitelji, ljudi očarani. Tko je htio malo divljati i ustašovati, mogao je u Glinu na Thompsonov privatni koncert. Sve ostalo je bilo pod konac, uzorno, umjerenost, ponos, dostojanstvo, sloga…

Za Plenkovića, proslava ”Oluje” prošla je briljantno. Svi oni papci u stranci koji tu glume desničare, razni udbaši, ustaše i hercegovački šverceri, morali su čkomiti – demonstracija zrakoplovne sile uvijek jača prestiž vlasti. Ako si u dilemi – priredi vojnu paradu. Dobro je i viteško natjecanje u historijskim odorama, koje je odmah zatim uslijedilo, pa su se svi politički dužnosnici okupili u Sinju među konjanicima naoružanim kopljima i kuburama, a televizija kao televizija sve je to prenosila, pa su pobjedniku i reporteru suze hrvatskog ponosa navirale na oči.

S tom povisilicom u orkestraciji hrvatske simfonijete, Vlada je otišla na godišnji odmor. Sad nitko ne može otvarati nikakva pitanja, čak ni Željka Markić s onom svojom dosadno referendumskom materijom. Do jeseni nove će se atrakcije već pojaviti na repertoaru. Nešto municije je potrošeno – ispucalo se kozmetičke preinake Ovršnog zakona (što je čak bilo kontraproduktivno), zatim akciju nominalnog ukidanja agencija i raznih nepotrebnih državnih tijela (bez otpuštanja namještenika da se ne ugrozi vlastita biračka baza) te poskupljenje cigareta i alkohola umjesto sanacije i racionalizacije zdravstva. Uz to i prodaja nekoliko stanova iz državnog portfelja Gorana Marića koji (po nepreciznim i starijim podatcima) ima 34 milijarde eura i oko milijun nekretnina, a od toga oko 38.000 stanova i poslovnih prostora.

Ministri su se pokazali prilično bijedno u kreiranju medijskih atrakcija, osim ministra obrane Krstičevića. I bez karizme, on navlači dobar publicitet, a tu mu kao ”second banana”, malo pomaže general Gotovina.

No, čini se da samo Plenković ima stvarnog talenta za PR. Prava je šteta što nema premijera s kompetencijama potrebnim za vođenje efektivne ekonomske politike, da s njim kao zamjenik formira dream-team koji bi Hrvatsku mogao izvući iz blata ”stabilnosti” u kojemu se sada valja.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.