PLENKOVIĆ I DVOGLAVA NEMAN: Tko sapuna dasku HDZ-ovu premijeru?

Autor: Denis Kuljiš

Najveća prijetnja Vladi Andreja Plenkovića nisu ni povampirena desnica ni energizirana ljevica nego – Bandić i “ruski lobi”. Plenkovićeva Vlada postala im je nepodnošljiva, jer vodi politiku koja se kosi s njihovim vitalnim interesima.

Bez Bandićeve Zagrebparking-stranke koja prima svakoga – ražalovane komunjare, etno-biznismene, propale penzionere i razne prebjege, ne bi se održala Plenkovićeva parlamentarna većina. Razumije se, svi ti ljudi koji kroz “tehničku koaliciju”, preko Bandića pomažu Plenkoviću, na nj su upućeni, a Bandić je tek logističar, koji ih drži na hrpi i daje im što treba, jer ih Vlada radije pridobiva kroz “outsource”, nego klasičnom patronažom, podjelom mjesta državnom aparatu. No, kakvu cijenu treba platiti za tu uslugu? Dopuštaš vječitom zagrebačkom gradonačelniku da neizmjerno poveća svoj utjecaj, koji se zasniva na njegovoj ekonomskoj moći. A kakva je Bandićeva specifična težina na hrvatskoj političkoj sceni?

U Skupštini 8 trgovačkih društava i 14 podružnica Zagrebačkog holdinga Bandić sjedi kao najvažniji od tri člana (ostalo dvoje su njegovi najpouzdaniji ljudi). Na tom komunalnom Olimpu, Bandić je Zeus. Ima 7300 namještenika. Upravlja nebrojenim djelatnostima – održava 114 hektara javnih zelenih površina i oko 2500 kilometara cesta, ukapa na 28 groblja i spaljuje na krematoriju, drži autobusne kolodvore, javne trržnice, parkirališta, telekomunikacijsku infrastrukturu… Brine se za fontane i ukrašava ih onim šarenim svjetlima koja izgledaju kao da se leteći tanjur iz “Susreta treće vrste” spustio u park u Grudama. Osim svega toga, valja svakog dana juriti na Grič da se točno u podne s kule Lotrščak opali iz gričkog topa. A gdje je još infrastruktura, vodoopskrba, opskrba plinom, proizvodnja električne energije, gradnja i održavanje sportskih objekata, stanova, izdavačka i izložbe aktivnost, ugostiteljstvo i turizam, ljekarništvo i još stotine djelatnosti iz popisa koji nema kraja. Jedino čime se Zagrebački holding ne bavi, za razliku od sisačkog poglavarstva, su – svemirska istraživanja. Ali, to nije sve, ni izdaleka – zapravo je najvažnija gradonačelnikova funkcija da bude gradonačelnik i upravlja Poglavarstvom. Kontrolira proces odlučivanja u Gradskoj skupštini, vrti milijardske budžete. Dužan je 4,3 milijarde kuna, unovčio je obveznice od pola milijarde eura i digao kredit od 300 milijuna eura. Sve se to mora isplatiti računima za vodu i kroz druge komunalne usluge, što je žongliranje koje nitko ne može sagledati u nekom transparentnom pregledu…

U upravljanju našom malom, dosta musavom srednjoeuropskom metropolom, Bandiću pomažu tri tisuće namještenika Poglavarstva, što znači da on osobno disponira s ukupno 10 300 radnih mjesta, a to ga svrstava na četvrto mjesto među poslodavcima, odmah iza Agrokora, HEP-grupe i naftne korporacije INA.

Kad se grade sportski objekti, prometna infrastruktura, cijele četvrti stanova, žičare i neboderi, sklapaju se poslovi u stotinama milijuna eura. Sve to skupa, dakle, sugerira da gradonačelničko mjesto akumulira neizmjernu moć, koju mu pruža potpuno promašen hrvatski ustroj lokalne samouprave, duboko različit od svega što postoji u drugim, kulturnim zemljama Europske unije – pa čak i u onima koje su jučer izašle iz najtvrđeg socijalizma.

Drugi nevidljivi neprijetalj je “ruski lobi”. Nije riječ o proizvodnim i trgovačkim kompanijama u ruskom vlasništvu koje rade na domaćem tržištu, a imaju regularne komercijalne ciljeve. Opasna je samo težnja da se pod totalnu monopolsku kontrolu stavi hrvatski energetski sektor.

Gotovo polovicu električne energije Hrvatska uvozi, jer HEP nije za četvrt stoljeća izgradio niti jedan novi veliki proizvodni pogon (nego samo troši državni novac na alternativne izvore koji su toliko skupi da sve pametne zemlje tu infrastrukturu grade jako usporeno). Silan novac može se stoga zaraditi uvozom struje, kao i uvozom plina (za termoelektrane koje generiraju veoma skupu struju). Atomska energija i hidroelektrane u Hrvatskoj su ostavština socijalizma, kao i naftovod kojim se s Krka nafta pumpa do rafinerija u regiji. I plinske platforrme postavljene su na Jadranu u predratno doba. Poslije tih golemih gradnji, uslijedili su različiti žmuklerski aranžmani ovih i onih vlada, ali gradilo se nije ništa, niti je donesena suvisla energetska strategija. Zajednički interes svih koruptivnih lobija bio je da se spriječi izgradnja nove infrastrukture – deficit je prilika za zaradu, pogotovo ako se stvori monopol jednog jedinog opskrbljivača. Tada cijena energenta može biti i 30 posto veća, što se pokazalo kad je Latvija otvorila LNG-terminal i ukapljenim plinom iz prekomorja supstituirala plin iz ruskih plinovoda, čime se stvorila konkurencija, pa je cijena plina drastično pala.

U Hrvatskoj, riječ je o milijardama koje izvoznici ruskog plina ne žele izgubiti. A tu je riječ o Gazpromu, najvećoj korporaciji na svijetu, državnom poduzeću kojim upravlja Kremlj. Prije desetak godine, Gazprom se pojavio na hrvatskom tržištu, gdje je do tada dominirala hrvatsko-mađarska INA. Nova firma za distribuciju ruskog plina ekspresno je dosegla polovicu INA-ina ukupnog prihoda. Dok su osvajali tržište – bilo je to u doba koalicijske vlade SDP-a i HNS-a – najvažnije im je bilo dobiti velike godišnje ugovore glavnih potrošača. Kako Hrvatska još nije bila ušla u EU, gdje je ta trgovina liberalizirana, tako da svi mogu konkurirati, bilo je lako postići ugovore s glavnim državnim tvrtkama. Na prvome mjestu bio je tu HEP, na dugom Petrokemija koja pretvara plin u umjetno gnojivo uz godišnji gubitak u stotinama milijuna kuna, što onda pokriva državni prorarčun, i na trećem – Gradska plinara Zagreb, kojom, kao i svime u gradu, izravno upravlja heroj ove priče, stari partijski kadar, koji je u međuvremenu napustio komunjare i pretvorio se u samostalnu političku instituciju. Posao se radio dok je Bandić još bio SDP-ov gradonačelnik Zagreba, ali starih partijskih kadrova koji su naukovali u naftnom biznisu u Moskvi i mogu posredovati kod takvih meštrija bilo je i ima u svim hrvatskim političkim garniturama.

“Plinska veza” značila je, kako kažu u filmu “Casablanca”, “početak jednog lijepog prijateljstva”. Ono je kulminiralo uručenjem ordena zagrebačkom gradonačelniku u zlatnoj dvorani Kremlja. Garda u uniformama Preobraženskog puka salutirala je bivšem uredniku tvorničkog lista Ledo s Peščenice, kojemu je odličje predao bivši major KGB-a raspoređen u Istočnoj Njemačkoj. Ali, davno je to bilo, te su avatare odložili kao prljave gaće, a u međuvremenu, obojica su akumulirala silnu moć. I stvorila odnos koji može imati dalekosežne reperkusije…

Plinari koji u Hrvatskoj dilaju za Gazprom stekli su u međuvremenu gotovo monopolski položaj na tržištu. Kvari ga jedino tvrdoglava prisutnost mađarskog MOL-a. Bilo je više pokušaja da ih se razvali politički i sudski, klimale su se i rušile vlade, s tim što se dobro pazilo da ostanu u funkciji ključne spojke nužne za nastavak plinskog biznisa. Zazvonilo je na alarm kad je nova, Plenkovićeva Vlada, čvrsto na europskom putu, preuzela zadatak zapadnih centara moći da izgradi terminal za ukapljeni plin, što se onda preko Mađarske može distribuirati u cijelu Srednju i Istočnu Europu.

Novi infrastrukturni kapaciteti koji bi mogli promijeniti odnos snaga nisu dobri za uvoznike i monopoliste –  što znači da ih svakako treba spriječiti. U Hrvatskoj, opstruira se tako ambiciozna dogradnja hidroenergetskih kapaciteta za Senj 2, a onemogućena je i investicija u najmoderniju japansku termoelektranu na ugljen u Istri. Stvar je u tome što su voda i ugljen jeftini, a plin je skup. Skuplji je jedino vjetar (i to monogo skluplji), a najskuplji bolesno skupi solar. Uostalom, vjetroelektrane i solarni paneli dramatično su invazivni, narušavaju prirodnu okolinu na golemoj skali, ali treba ih zagovarati, jer nisu konkurencija uvozu i energetskom big businessu. A neprosvijećene ekološke aktiviste najlakše je okupiti pa navesti da prosvjeduju protiv brana, dimnjaka koji uspuštaju samo vodenu paru ili protiv plutajućih terminala za jeftiniji prekomorski ukapljeni plin.

LNG na otoku Krku prijetnja je interesima “ruskog lobija”. U nas se, doduše, očituju neke autentične antieuropske i antinatoovske, antiglobalističke i protuzapadnjačke ideje, ali ono što doista zabrinjava jest novac koji je ušao duboko u pore hrvatskog političkog života.

I zato, tko misli da prijetnja Plenkoviću koji je pokazao slabost na europskim izborima dolazi od izvanstranačke desnice, jako se vara. Jer, ta eksterna, “vanhadezeovska” desnica nikad se neće okupiti na zajedničkoj platformi – upravo je HDZ njihova platforma.

Ruža Tomašić je apartna zvijezda, a ne dio pokreta “suverenista” koji su nastali okupljanjem bizarnih likova, i nitko je neće moći zamijeniti kad ode u Bruxelles, pa oni manje-više mogu zatvoriti dućan. Marijana Petrir ne smije previše koketirati s pravom desnicom, filofašistima, jer joj to priječi Crkva, a ta seksi-klerikalka želi stvoriti hrvatsku konzervativnu “katoličku akciju”. Znači, ići će sama, jer je među desničarima ostalih frakcija teško naći prezentabilne likove. Recimo, Neovisni za Hrvatsku, sastoje se od jednog pobožnog muslimana, žene koja nema atoma političkog ili govorničkog talenta, kanadskog pripadnika Legije stranaca i jednog crnca visoka rasta iz Sudana, koji se tu čini kao najutentičniji Hrvat (Hrvati su, naime, kozmopoliti, a ne uskogrudi nacionalisti). Oni nisu tipični politikanti spremni na svaku kombinaciju.

Ako Miroslav Škoro zbilja izađe na predsjedničke izbore, desna će se scena još više fragmentirati. Škoro je profesionalac, gazda, snalažljiv kalkulant, i njemu sva ta desničarska fauna ništa ne znači. Rado će prihvatiti njihovu podršku, ali ih sigurno neće nasilu okupljati za pohod u neku nedoglednu avanturu. Zoran Milanović bio bi kao predsjednik tisuću puta opasniji, budio bi ekstremističke ideje i emocije. Osječki flegmatični pseudotamburaš ne bi nikad zatvorio međunarodnu granicu da pokaže kakav je frajer, niti bi Bošnjake ismijavao kao primitivce, ili braniteljima govorio u povjerenju kako i sam mrzi Srbe. Škoro je previše vješt u životnoj utakmici opstanka na asfaltu, a s obzirom na nevelike predsjedničke ovlasti, njegov uspjeh na predstojećim izborima ne bi bio nikakva katastrofa. On i Plenković su sličnog temperamenta, s tim da je premijer podjednako samouvjeren, premda je više štreberski tip i lakše bi komunicirao s izrazito samouvjerenim Škorom nego s Kolindom ili Milanovićem, koji su opsjednuti time kako ih drugi vide. Da se i ne govori o sucu Kolakušiću, koji najavljuje svoj pohod kao kaznenu ekspediciju protiv HDZ-a (samo što mi nismo te sreće da se nešto takvo zaista i ostvari).

Za razliku od ove vanjske, razmrvljene desnice, unutarnja, stranačka za Plenkovića je puno veća opasnost. Rasprostranjena je, dobro potkožena, ima uporišta u dijelu represivnog aparata (tajne službe) i generički pripada “ruskom lobiju”. To su ljudi koji vjeruju jedino u moć i silu. Doduše, u stranci ima otpora i nezadovoljstva vodstvom koje iskazuju i drugi ljudi na pozicijama – ali veoma diskretno, kako to već ide u HDZ-u. Budući da su im prepušteni utjecajni položaji i stavljeni na raspolaganje neograničeni izvori europskog i proračunskog novca, zainteresirani su za održanje Plenkovićeve Vlade. Budući da udio države u hrvatskoj ukupnoj potrošnji neprestano raste, kako je pokazao vodeći domaći ekonomist Velimir Šonje, što znači da se sve etatizira, sve politizira, sve ide “po žnori”, pa su, zapravo, interesi “duboke države”, a to u nas znači “dubokog HDZ-a” do kraja namireni, stranački gremij neće rušiti krovnu organizaciju, koja im pruža tako sjajnu priliku.

Stvarna opasnost može se ukloniti jedino ako se ukloni cijelo stranačko krilo “ruskog lobija”. To je veliki politički tekst koji treba položiti vodstvo, ujedno test osobnosti, koje mora proći Plenković kada dođe strašni čas i sukob se pokaže neizbježnim. Već je i sad stanje nepodnošljivo i on će se morati nedvosmisleno, na egzemplaran način, riješiti tih najopasnijih ljudi. Što je najzanimljivije, imao bi pritom podršku sve tri “autsajderske” desničarske centrale, uključujući i ekipu iz Škorine kampanje, jer i oni mrze ove lažnjake, s obzirom na to da ih smatraju zastupnicima kriminalnih i tuđih interesa, izdajnicima nacionalne ideje. Crkva ne podnosi Plenkovića, ali ni ondje nisu spremni podržati takve opasne cirkusante. Prema tome, što se čeka? Ima li Plenković stamine da to presječe? On zna izabrati generalni smjer, ali onda beskonačno dribla, pa ponekad i sam sebe predribla… Sve odluke donosi sam, nema oko sebe ljude od težine, koji znaju više od njega, na koje bi se mogao osloniti i od njih crpiti snagu, pa sve ostaje na njegovu bravadu. A toga su trenirani diplomati s akumuliranim zicflajšom uglavnom lišeni.

Odgađanje rješenja uzrokuje druge komplikacije. Bandić je, naime, nanjušio da je i sam ugrožen, jer mu prolazi rok trajanja. Kako god se razvijale stvari u HDZ-u, on će im biti suvišan. Zna da će Plenković htjeti Zagreb i njegove resurse izravno staviti pod kontrolu (možda kroz neku prikladnu koaliciju sa slabijima od sebe), jer je to logika moći, kojoj se i sam Milan klanja. Što više moći imaš, više je trebaš, a najbolje je ako je sveobuhvatna.

Ako ništa ne poduzme, Bandić će nestati na sljedećim lokalnim izborima 2021. godine. S tim da se njihov ishod ne može prepustiti golom slučaju. Prethodit će kompromitacija koju neće moći politički preživjeti. Nije vrag da za dvadeset godina nije napravio barem neku greškicu, neku sitnu nepravilnost koja bi se mogla izroditi u dvije-tri godine, makar i uvjetno, s obzirom na to kako funkcioniraju hrvatski sudovi.

Bandić svakako nije lik koji bi se sustezao od toga da poduzima sve što treba, i to na vrijeme, promišljajući daleko unaprijed. Kad ga je Milanović bio strpao u Remetinec (i time onemogućio da pomogne Josipoviću na predsjedničkim izborima, što je i dovelo do tijesne Kolindine pobjede), on je stisnuo zube, ništa nije rekao, a Bandićevi prijatelji pokrenuli su Akciju “Šator”. U Šatoru je uvijek bilo raznih njemu bliskih gradskih operativaca. Nitko ne može dokazati da su radili po Bandićevu nalogu, ili da su se koristili gradski resursi, ali jedno je sigurno – onaj kojega su svi sumnjičili da stoji iza toga, Tomo Karamarko, sigurno nije ništa pridonio, osim moralne podrške. Tomo nije neki lukavi politički smutljivac, dapače, on uvijek kaže što misli, pa i mnogo više nego što bi bilo pametno… Nema on tu mađioničarsku crtu koju vidiš kod Bandića. Recimo, dok je Škoro započinjao političku kampanju koncertom na Dan grada Zagreba ispred Sveučilišne knjižnice, u rupi između dvije ceste, i s raskošnom hidrauličkom instalacijom s neizbježnom rasvjetom, kao i tri metra visokom rahitičnom figurom Tuđmana odjevenom u neke aspsurdne indijske gaće, on je na Kamenitim vratima pripaljivao golemu voštanicu s obaveznim hrvatskim grbom jer on, naravno, sa Škorinom predsjedničkom kampanjom koja treba pomrsiti Plenkovićeve račune, nema nikakve veze.

Desničarska kabala bez političke i organizacijske infrastrukture koja ih može poduprijeti kao što je dosad podupirala Plenkovića nije opasan protivnik. No sad je došlo do zbližavanja jer imaju istog protivnika. Na Vladu se, dakle, nasrće s tri strane – iz medija koji reflektiraju opće nezadovoljstvo stanjem u društvu, korupcijom u vladajućoj stranci i ekonomskom stagnacijom, zatim iz same stranke, mobilizacijom ilegalaca koja poprima neugodne razmjere, te na strateškom planu, gdje je ugrožavaju interesi koji su već destabilizirali i podijelili cijelu Europu. Samo još treba da se priključi zagrebački gradonačelnik, sa svojim neizmjernim utjecajem na ulici i u svakom zakutku hrvatskog života obilježenog klijentelizmom. Problem je što premijer ne može i ne zna reformirati taj zagrebački parasustav. Svaki gradonačelnik u nakaznom hrvatskom političkom ustroju ima preveliku personalnu moć, a zagrebački – nepodnošljivu. Kad bi samo upravljao skupštinskom većinom, kao i predsjednik Vlade, kad ne bi osobno kontrolirao deset tisuća radnih mjesta, nebrojene biznise koji nemaju apsolutno nikakve veze s funkcioniranjem Grada, gradonačelnik bi mogao biti bilo tko, ali ovako, strahovito je opasan.

Ako se poveže s “ruskim lobijem” u HDZ-u, a Plenković ne izađe na vrijeme na kraj s tom svojom desnom, hercegovačkom frakcijom, dvoglava će neman, kojoj premijer i njegova kao kamilica blaga europska politika najviše smeta, dovesti u pitanje sam opstanak Vlade. Isti će ljudi dakle nasapunati dasku i drugom zaredom lideru HDZ-a, ali dok prvi u svojoj začuđenosti nije vidio što mu se sprema, ovaj drugi nesumnjivo zna, ali je pitanje ima li hrabrosti da se tome pravodobno odupre.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.