Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

OPAČIĆ SE CIJELU KARIJERU VUČE KAO MAGLA: Pletenje vojničkih čarapa za vrijeme rata bilo je jedino što je radila

Autor: Denis Kuljiš

Milanka Opačić opisala je puni krug. U politiku je ušla preko Bandića, kao dvadesetogodišnja studentica i aktivistkinja koja je prve ratne godine plela čarape za gardiste, a onda se upisala u SDP dok je on bio šef komiteta na Peščenici. Poslije se to u njenoj ”službenoj” biografiji opisivalo kao ulazak u Partiju na pobudu Ivice Račana. Ivica Račan nije za nju tada ni čuo. Imao je tek Bandića, bivšeg referenta za informiranje u tvornici ”Ledo” na Peščenici, Tonina Piculu u Novom Zagrebu, sadašnjeg ustavnog suca Ivana Leku kao svoga logističara, kojega je poznavao iz Slavonskog Broda te njegova pomoćnika Slobodana Ljubičića – Kikaša iz komiteta Trnje, kao i nekoliko starijih profesora koji su glumili politički savjet – kao da su Ivici ikad zatrebali tuđi savjeti: on je o svemu sam promišljao i odlučivao sam. Nije on bio ”Staljin iz našeg sokaka”, daleko od toga, bio je mali čovječić uglavnom lišen malicioznosti (osim kad je u borbi u komitetskoj močvari trebalo podmuklo udariti repom), no imao je takav jednoumni mozak i nikad nije prešao na stereo.

Dvadeset i sedam godina kasnije, Milanka Opačić se, u pedesetoj, vraća k Bandiću, sad u njegovu stranačku formaciju BM365 (”Neprekidno delamo, osim jedan dan svake prijestupne godine…”). Kakva je to grupacija? Šarena. Okuplja četiri manjinca, tu su svi na broju, osim Srba i Talijana Furia, koji imaju vlastiti lobi. Kod Bandića je zato jedan penzioner iz katoličke udruge uživatelja mirovina što se odvojila od istarskih komunjara, centrale Silvana Hrelje, bivšeg sindikalnog aktivista ”Uljanika” koji se na vrijeme spasio u saborskoj menzi. Milan ima još jednog i pol prebjega iz Hrvatske narodne stranke, zatim starog požeškog gradonačelnika koji je dojadio Bogu i ljudima, a prebjegao je iz SDP-a te oslobođenika Tomislava Sauchu iste provenijencije, kao i nekog lika iz Đurđevca i jednog Čačićevog zastupnika, reformista iz Varaždina. Sve skupa, povuci-potegni, bulumenta preletača koja će s Milankom doseći jedanaest mandata te postati treća politička snaga u Parlamentu, ispred ”Mosta” i ”Živog zida”… Koji im je glavni politički princip? Otprilike ono što su bili domislili seljaci kad su se pod Matijom Gupcem zaputili da pljačkaju dvorce po Zagorju uz bojni poklič ”Le v kup! Le v kup!”

Iako je krenula iz Dubrave, gdje i sad živi u kući od oko dva milijuna kuna (s usvojenom kćeri), Milanka Opačić je, zapravo dijete političke movide s Pešćenice, gdje je devedesetih stasala nova generacija hrvatskih političara u djelatnosti u kojoj su u međuvremenu propali svi uglednici građanskog profila iz centra grada, svi ljudi s disidentskom reputacijom, sav mejnstrim, pristojni i normalni ljudi koji nisu bili dorasli izazovima real-politike.

Sve je počelo simbilično pod okriljem Željka Malara, u njegovoj mitskoj Hampijevoj autopraonici gdje se, figurativno, susreću budući politički vođe s pripadnicima skupine proleterskih konceptualista koji će najviše učiniti za satiričku demistifikaciju novohrvatskog političkog kiča. S Malnarom se tada druže sin Tuđmanova šef kabineta i sam motociklist koji je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u doba sukoba tehnomenađerske i hercegovačke frakcije HDZ-a, zatim malo neiživljeni mladi klerikalac Tomica Karamarko, magistar arhivske struke, stručnjak za latinsku paleografiju, koji će uzletjeti kad postane šef kabineta prvog predsjednika vlade, Jože Manolića. Tu je i Bandić, koji upravo postaje šef peščenićkog komiteta Partije, pošto su je napustili svi trezveni ljudi pa se prepisali u HDZ. No, u skupini Malnarovih sljedbenika, kojima će se poslije poriključiti Stipe Mesić i drugi politički epizodisti, prave su zvijezde Ševa, Braco, Tarzan, Jaran i ostali protagonisti peščenićkog uličnog teatra ”Nightmare Stage”. Performiraju na televiziji i u novinama, otkrivajući narodni genij Republike Pešćenice koja se stvara usporedno s nešto većom i jedva ozbiljnijom Republikom Hrvatskom.

Srećom po nju, Milanka nije ušla u tu orbitu – odmah je napravila idući, sudbonosni korak s periferije na Markov trg. Naime, čim se upisala u SDP i diplomirala na Fakultetu političkih znanosti, koji je poslije pada Berlinskog zida promijenio naziv, ali ne i program i nastavno osoblje, ulazi u Sabor, ali kao činovnica, u saborske stručne službe, gdje se vukla kao magla sve do kraja desetljeća. Zatim su je kao srčanu plavku zapazili Davorko Vidović i Ivica Račan (tim redom). Kako je bila bliska s Davorkom, Račanovim ministrom socijalne skrbi, sisačkim srednjoškolskim profesorom, a Račan nije poznavao nikoga u gradu ili bilo gdje drugdje, jer je živio u stranci, stranačkim životom, uzeo ju je na preporuku za zastupnicu uoči izbora što će SDP vratiti u igru na velika vrata, s koalicijom koja će uspostaviti Trećesiječanjsku vladu. Jednom u vlasti, Milanka će u njoj zauvijek ostati, osim kraćeg mučnog razdoblja pod Bernardićem u opoziciji.

Najveći uspon Milanka će ostvariti kad Milanović formira kabinet poslije čiste pobjede na izborima 2011. godine. Postala je potpredsjednica vlade i ministrica socijalne politike i mladih. Zamijenila je na funkciji bliskog prijatelja Davorka, kojega je Zoki šutirao doma u Sisak jer je pripadao Račanovoj ”staroj gardi” pa ga se htio riješiti. A zatim je u svojoj beskrajnoj mudrosti upravo tu stranačku vedetu postavio za koordinatoricu ”društvenih resora” u Vladi, iako žena osim marginalnog činovničkog i beznačajnog staža u parlamentarnim klupama, zadužena za bla-bla o općim socijalnim temama, nije imala i nema nikakva iskustva iz upravljanja osim onih koje će kasnije steći ministrovanjem. Pletenje čarapa za vijeme rata, bilo je jedina praktična djelatnost kojoj se u životu približila. Zašto je Zoki baš nju odabrao, iako ju je u društvu spominjao isključivo imenom kućnog blaga koje daje mlijeko? Jedno stoga što je kod socijalista uvriježeno da diletante unapređuju na vrhunske položaje, jer kod njih vlada  ”kult amatera”, a zatim, važnije i specifično, stoga što je (ispravno) zaključio kako od te politički beznačajne pojave ne treba očekivati da mu u bilo kakvim okolnostima zaprijeti. Ono što se ubrzo pokazalo, učvrstilo je taj njegov povoljan sud – pokazalo se da je kao birokrat totalno nesposobna. Gotovo svi od pedesetak ljudi koje je dovela u svoj resor, pošto je tridesetak kadrova na važnijim položajima zamijenjeno i istisnuto, ubrzo su i sami otišli optužujući je da stvara kaos te o svemu arbitrira ne obazirući se na zakonske okvire. Nevjerojatno je da se tako velika skupina uhljeba tako brzo razbježala samo zato što ih ministar ugnjetava, kao da to nije posve uobičajena stvar. No, zulum mora da je bio strašan.

Što se tiče javnih nastupa, Milankin stil bio je čista katastrofa. Prvo se prilično osramotila zakonom o obitelji, koji je nesuvislo komponiran. Istodobno,  fotoreporteri su je na ulici snimili sa skupocjenim torbicama dizajnerskih marki te prilikom posjeta najskupljem modnom dućanu u Dubrovniku, u pratnji generala Čermaka, koji se zbližio i sa Zokijevim ministrom obrane Kotromanovićem. Nekom drugom ministru to bi lakše oprostili nego ministrici za siromašne umirovljenike. Na kavu u Kaptol centar dolazila je nedjeljom s dva Audija 8, jednim u kojem je sama sjedila s vozačem i drugim za teško naoružanu pratnju koja od napada terorista štiti vitalno važne državne funkcionere poput ove naglo unaprijeđene pletilje čarapa iz Dubrave.

No, Milanku u stranci nitko nije smio dirati – smatralo se da se jako zbližila s glavnim tajnikom, Igorom Dragovanom, što je nekako kompenziralo to što ju je Zoki strijeljao svojim hladnim, vučjim pogledom. Ali, on zapravo nije htio proždrijeti tu svoju Crvenkapicu, koja je također živjela stranačkim životom, navada koju je doista mogla pokupiti od samog Račana. Ivica je zadao ton na Iblerovom, a poslije i na Markovu trgu dok je ondje vladao duh socijalističke administracije: neka sve ostane u krugu vlastite (političke) obitelji, sukobi i skandali ne smiju izlaziti zvan četiri zida. Pred biračima treba pokazivati rukovodilačku zakopčanost.

U antibernardićevskoj revoluciji Milanka se držala po strani, iako su je smijenili s mjesta potpredsjednice Sabora pa je izgubila auto sa šoferom, a do Dubrave je daleko… Na kraju ipak se priključila milanovićevcima u napadima na Beru kojega svi ministri ranijeg vođe optužuju za pad rejtinga SDP-a i ne pomišljajući da lijevu javnost možda smeta kad vidi da se zastupnici samo bore i grabe za vlastite pozicije na kadrovskoj lijani, uznemireni jer znaju da s mladim novim šefom za njih nema budućnosti u stranci.

Budući da je ustanak protiv Bere propao, a mladima je u Glavnom odboru i na terenu, dozlogrdila klapa olinjalih dripaca koji rasturaju uhljebiteljsku stranku-majku, i sama se Milanka napokon odlučila povući u samozatajnost nezavisnog zastupnika. U odluci da bude svoja i samostalna nakon više od dvadeset godina trčanja za kolima za koja je bila privezana, istrajala je možda i cijeli mjesec dana. A onda se doznalo da smjera k Milanu u BM, gdje će dobiti prominentno mjesto u falangi antikrista i kristoljubaca, reformista i antireformista, Nijemaca i Roma, otpadnika svake fele… Iako nema svoj saborski klub, a na prethodnim izborima osvojio je stvarno samo jedno mjesto, Bandić sad nastupa s tom supergrupom u kojoj je pomirio sve krajnosti, zadovoljio sve potrebe i premijeru Plenkoviću može isporučiti rezervni saborski kapacitet, ako ovaj odluči zahvaliti HNS-u. U međuvremenu narodnjaci su spali na tri ili četiri zastupnika (više se precizno i ne zna koliko, jer se po saborskim hodnicima pretrčava iz kluba u klub, iz sobe u sobu, kao na maturalnoj ekskurziji).

Što sve to znači za Plenkovića, a što za Bandića?

Plenković je opet ojačao svoju saborsku većinu. Heterogena je ali čvrsta, interesno povezana, pa ako i nisu istomišljenici, ljudi koji dijele neke vrijednosti liberalnog centra, svakako se neće s njim sukobiti oko onoga što je naumio i što je njemu važno. Strategija političkog djelovanja ne preokupira ih jer se bave svojim, praktičnim, egzistencijalnim pitanjima. Kako izbjeći zatvor? Kako doći u poziciju moći gdje se dijeli neka lova? Kako se uhljebiti, u mandatu, a i poslije njega? Kako namjestiti šogoricu, što sa zaovom?

S tom i takvom većinom Plenković mirno čeka europske izbore, a zatim, kad se brojke zbroje i oduzmu, vidjet će se što s predsjedničinom kandidaturom za reizbor, budući da je ona, čini se, opet izašla na ratnu stazu. Ne da Milijana Brkića, drži i dalje veze s desnicom, okuplja alternativu, slavonske ekstremiste, likove direktno ili posredno povezane s podzemljem i ruskim plinskim interesima. Tu desnicu Crkva ne može prihvatiti, budući da je sačinjavaju ljudi sustavno ozlogašeni zbog veza s prostitutkama i pravoslavnom oligarhijom, da se i ne spominje kako joj je najveći intelektualac i ideolog revni musliman zaokupljen neriješenim povijesnim pitanjima… Može li desnica uspjeti na hrvatskim izborima bez Crkve i stranke koja joj je oduvijek bila krovna organizacija? Ako ne može, kakvog onda smisla ima sav taj cirkus?

Dok je Plenkovićeva većina ovakvo čvrsta, on će, prođe li stranka na euroizborima otprilike isto kao i ranije, ojačati i dobiti priliku da istakne nekog sasvim ispravnog i posve nekompromitiranog, makar i bezizglednog predsjedničkog kandidata kako bi podijelio blok glasova sadašnje predsjedničine većine. Jedan Opara – netko takav – mogao bi sve poljuljati, a onda je pitanje tko bi ušao u drugi krug.

Bilda se Daliju Orešković, koja je do sad pokazala samo dva plusa – jedan da se zove Dalija, i drugi, da je iz Dubrave, što ne treba podcjenjivati. Živi zid bi mogao performirati s onim svojim zastupnikom Bunjcem koji ne pokazuje nikakve psihotične simptome. Doktor znanosti, dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik HOS-a u Gospiću 1992. godine, za govornicom je rječit, šlagfertig, što bi rekli Agrameri, a što se programa tiče – Bože moj, i mnogi birači misle da treba istupiti iz Europske unije i NATO-a, tiskati novac, progoniti junake pretvorbe i ukinuti TV pretplatu, legalizirati marihuanu te zaštiti životinje. S istim je programom Ivan Sinčić, prišivši sebi pseudonim ”Vilibor” kao dvadesetčetverogodišnjak na prošlim predsjedničkim izborima osvojio 300.000 glasova. Sve upućuje na uspjeh kandidature Branimira Potjeha Bunjca, koji možda može dobaciti i do pola milijuna…

Svaki ishod za Plenkovića je povoljan, osim Kolindina trijumfa, koji se neće dogoditi, jer se na Pantovčaku skupilo puno negativne energije. Kandidatkinja je divizivna – dijeli ne samo nacionalno biračko tijelo, nego i svoje stranačko.

Što se tiče neuništivog Milana Bandića, pokazalo se da on Plenkoviću može isto tako dobro poslužiti kako je ranije pomagao Josipoviću, pa ga je Milanović preventivno strpao u Remetinec, s tim što će ga zbog istoga Plenković, ako zatreba, sačuvati izvan toga hrvatskog čistilišta.

Bandić tako ostaje u igri. Doduše, sve više riskira, a sve manje se vidi kamo ga ta stremljenja mogu odvesti. Još jedan mandat u Zagrebu Plenković mu sigurno neće dati, ne zbog samog Bandića nego zbog ljudi iz njegove okoline koji su se previše osilili. Da ode u Sabor, Milan bi umro od dosade. Nije on stvoren za te demokratske izazove. Da se kandidira za predsjednika na platformi ljevice pošto već drži na plaći cijeli Gradski odbor SDP-a, jako je opasno – kad bi ušao u drugi krug, ubilježio bi se zaslugama za detronizaciju Kolinde, ali što ako pobijedi? Tu bi pobjedu bilo teško preživjeti, i njemu i Hrvatskoj. Možda bi stoga zaista najbolje bilo da učini ono što je davno tvrdio da će učiniti – kandidira se za gradonačelnika Mostara. U svojoj pradomovini lako bi ”oduvao” Čovića, što kažu Srbi, a zatim bi se ustobočio kao hrvatski Dodik i politička utakmica u susjedstvu odjednom bi postala puno zanimljivija…

 

 

 

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.