Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

NEMA VIŠE ZAŠTITE PEDOFILA: Otkrivamo kakva se revolucija sprema u Katoličkoj crkvi!

Autor: Denis Kuljiš

Rimski papa sprema reformu koja će iz temelja promijeniti Katoličku crkvu! Da to objavi urbi et orbi na primjeren način, Osservatore Romano trebao bi preuzeti izgled britanskih tabloida s ogromnim naslovima. Sprema se revolucija, a ne reforma, koja će  preobraziti sve kurijalne institucije, ali, još važnije, samu narav i ustroj Katoličke crkve!

Crkva više neće funkcionirati kao isključivo centralizirana, strogo hijerarhizirana organizacija. O tome se već sve zna u katoličkim krugovima, ali prelati u marginalnim provincijama poput hrvatske ne mogu to ni pojmititi. Kad se suoče s neodoljivom olujom koju papa Franjo priziva i usmjerava, kao Airbender, gospodar zraka, morat će izabrati između pokornosti i šizme. Za mnoge to neće biti lak izbor…

Vijesti o novom, revolucionarnom vatikanskom “ustavu” ne šire se kroz specijalizirane katoličke informativne servise, jer bi to bilo nedolično s obzirom na to da je sve što se zna, a zna se sve, pod embargom dok ne postane službena politika. U vatikanskoj kuriji ipak vlada željezna, vojna disciplina – ta i sam papa je jezuit, a jezuit je i njegov “ministar unutarnjih poslova”, prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Luis Ladaria Ferrer, čuven po tome što je bio na čelu komisije koja je 2006. praktično dokinula dogmu o limbu, u koji dospijevaju nekrštena djeca. On je, dakle, lik koji može po specijalnim zadacima poći na sama vrata pakla! Na čelu Kongregacije za nauk vjere, bivšeg sv. Oficija, odnosno Inkvizicije, dosad najvažnijeg, središnjeg kurijalnog “ministarstva unutarnjih poslova” Ferrer je došao nedavno, zamijenivši 2017. biskupa Ludwiga Muellera, kojega je imenovao papa Benedikt XVI. Čim je nastupio Bergoglio, on i Mueller došli su u sukob. No taj sukob, kao i sve stvari u Crkvi, star je stoljećima, traje još od Koncila u Konstanzu (održanom na švicarskom jezeru Constance) 1414. godine. Ondje je na lomaču osuđen Jan Hus, preteča protestantskog reformizma zapadne crkve. Možda je upravo tada započela “diferencijacija” oko temeljnog pitanja katoličanstva, a i kršćanstva uopće – očituje li se Božja prisutnost u vjerničkom narodu ili u ustrojenom kleru te crkvenoj hijerarhiji kojom, inspiriran s neba, upravlja rimski papa?

Koncil u Konstanzu sazvao je antipapa Ivan XXIII., i ne može biti slučajno što je papa Roncalli, onaj koji je sazvao prijelomni II. vatikanski koncil, uzeo upravo taj naslov, jer je valjalo dovršiti prijepor star pet stotina godina.

Na II. vatikanskom koncilu razmatralo se to isto, ključno pitanje i formirale dvije struje koje i danas egzistiraju u Crkvi, pa je dijele na liberale/reformiste i konzervatice/tradicionaliste. Napredni su tada pobijedili – na papiru, ali kako je Ivan ubrzo umro, naslijedio ga je Pavao VI., koji je poništio gotovo sve proklamirane reforme. Glavni teološki komandos konzervativaca na Koncilu bio je mladi, tridesetpetogodišnji Ratzinger, koji će 43 godine poslije postati papa Benedikt XVI. Moderniste je pak predvodio mladi Hans Kueng, kojega je Benedikt, čim je došao na vlast, otjerao s katedre na teološkom fakultetu i praktično ekskomunicirao, među ostalim i zbog njegova negiranja doktrine o papinskoj nepogrešivosti.

Energiju koncilskim reformistima II. vatikanskog koncila pridavali su jezuiti, nadasve nizozemski, koje je predvodio kardinal Augustin Bea. No, Ivanov nasljednik Pavao VI. likvidirao je sva ta gnijezda modernizma. Poljski papa Woytila nije se pak bavio unutarnjim pitanjima Crkve i vjere, on je otkrio i obišao cijeli svijet. Njegov pontifikat trajao je 32 godine. Ali poslije Benedikta koji se, kao prvi papa u povijesti povukao poslije sedam godina, što je još nerazriješen mračni misterij, opet na sv. stolicu dolazi jedan jezuit, i to južnoamerički. Na tom katoličkom kontinentu masovne bijede, u moderno se doba ukorijenila “teologija oslobođenja”, revolucionarno usmjerenje misionara spremnih na sve žrtve u pothvatu evangelizacije i moralnog uzdizanja kršćana. U tome je ključ njihova sukoba s europskim tradicionalistima, koji s nostalgijom gledaju u feudalnu prošlost, doba kad se zahtijevala jedino poniznost, vrlo slična licemjerju, a ne krepost kakvu traži sadašnji papa Franjo. Pokušali su ga zaustaviti opstrukcijom u doktrinarnim pitanjima, uvjereni da će, kao i svi prije njega, zaglibiti u birokratskoj rutini Kurije. No, namjerili su se na krivoga. Valjda nisu čitali njegovu encikliku “Evangelii Gaudium” iz 2013., ili su je shvatili kao teološki referat, kakve su običavali primati od Ratzingera. Uvijek odjeven u bijelo, nosio je propisne crvene cipele i predstavljao klerikalni sindikat.

Kongregacija biskupa prema “ustavu” (Povelji iz 1988.) odobrava sve papine akte. Dvije Franjine enciklike ondje su naprosto ignorirali, pa su izašle bez njihova imprimatura. Smatrali su ih previše “vrućima”, jer su objavile milosrdnu popustljivost prema problemima bračnog morala i pričešćivanju razvedenih. Čini se da su poslije toga iz Kongregacije za nauk vjere počeli vraćati papinske akte i bez čitanja. Uslijedila je Franjina žestoka, nesmiljena reakcija. Mislili su da je sušta blagost, a zaboravili da je lojolinski jezuit. Biskup Mueller, najbliži Ratzingerov prijatelj i pouzdanik, brutalno je smijenjen, javno likvidiran na ponižavajući način, mimo svih običaja, te zamijenjen prikladnim jezuitom. Ali, to je bio tek početak. Ono što papa zapravo smjera jest pretvaranje Kongregacije za nauk vjere, kojom je desetljećima zapovijedao Benedikt, u drugorazrednu kurijalnu kancelariju, manje značajan dikasterij!

O novoj apostolskoj povelji koja će pod naslovom “Praedicto Evangelio” biti publicirana ove godine, 31 godinu nakon posljednjeg “ustavnog” dokumenta, doznajemo iz diplomatskih krugova. U katoličkim se prešućuje, a u svjetovnim o svemu tome nemaju pojma, jer na fenomene Crkve gledaju iz dnevnopolitičkog kuta, kroz lokalne teme, u Hrvatskoj, primjerice, usredotočeni samo na odgođenu kanonizaciju Stepinca i odnose s pravoslavnim crkvama i zemljama.

Novu Povelju pripremaju devetorica kardinala, koje nazivaju skupinom C9. Očekuje se da će tu bombu baciti 29. lipnja na dan sv. Petra i Pavla, a papa će dokument koji uobličuje njegove ideje svakako potpisati do kraja godine.

Po novom ustroju, središnje mjesto kurijalne “administracije” više neće biti ured za dogmu, Kongregacija za nauk vjere, nego jedna “superkongregacija” za evangelizaciju, kojoj se podčinjavaju sve ostale. Ta “superkongregacija”, zapravo “superdikasterij” jer se i sam naziv “kongregacija” ukida, nastat će spajanjem Kongregacije za evangelizaciju naroda (Propaganda Fide) utemeljene 1622. i Pontifikalnog vijeća za novu evangelizaciju, koje je osnovao Benedikt XVI. na tragu globtroterskih pothvata Ivana Pavla II. Ali, Ivan Pavao II. bio je prava pop-zvijezda, posjetio je 129 zemalja svijeta, samo na jednoj misi u Manili okupio 4 milijuna vjernika i kreirao gotovo 2000 blaženika i svetaca. Njegovu karizmatsku djelatnost nije mogao nadomjestiti jedan birokratski ured štreberskog teologa pape Ratzingera.

Ova promjena crkvene formacije sve objašnjava – na prvome mjestu bit će širenje i svjedočenje vjere, a ne njena regulacija.

Prema papinu mišljenju, katoličke vjernike treba pripremiti da žive u novoj stvarnosti, u dodiru s muslimanima, kao što se i muslimani moraju sviknuti na katolike, a tu nije riječ o konvencionalnom poimanju ekumenizma kao diplomatskih odnosa različitih crkvenih autoriteta, nego o stvarnom suživotu vjerskih zajednica.

Najvažniji je proklamirani cilj – evangelizacija Europe, ali ne kao pothvat crkvene organizacije koja polazi u križarski pohod protiv “drugih”, nego je riječ o svojevrsnoj katarzi. “Biskupi moraju više mirisati na svoje stado, manje na sumpor i Apokalipsu!” Valja pokazati blagost i praštanje prema razvedenima, homoseksualcima i svim manjinama te oko abortusa. U Crkvi se mora osigurati široko sudjelovanje žena i laika. A uz toliku otvorenost i popustljivost “prema vani”, nametat će se nepopustljivost “prema unutra”, u odnosu na seksualne prijestupnike koji zlostavljaju žene, djecu i manjine.

Prilikom evangelizacije zabranjeno je obraćanje pripadnika drugih kršćanskih crkava i Židova, čak i politeista iz Amazonije. Što znači da će primarni cilj biti oni iskorijenjeni iz vlastite zajednice i vjere, primarno izbjeglice, ali i oni koji su ostali bez vjere, a tih je upravo najviše među marginaliziranima u razvijenoj Europi.

Nova organizacijska struktura Kurije predviđa da se devet kongregacija i pet pontifikalnih vijeća izjednače i pretvore u dikasterije – kongregacije sa svojim kardinalskim prefektima ukidaju se! Biskupi u kurijalnoj administraciji više nisu nadležni lokalnim biskupima – jer Crkva će od 2020. biti “decentralizirana”, vrijedit će revolucionarni princip “sva vlast biskupima”!

Lokalna crkva tako dobiva golemu odgovornost u svojoj misiji, ali se više ne može oslanjati na autoritet Vatikana. Po novome, dikasteriji neće odgovarati samo papi, nego i lokalnim biskupima, odnosno biskupskim konferencijama. Nekim dikasterijima bit će na čelu – laici. Kardinalski Politbiro u Rimu zamjenjuje se crkvenim sa

samoupravljačima. Biskupi u svojim biskupijama moraju preuzeti sav teret evangelizacije i karitativnog rada, što od usputne postaje osnovna djelatnost Crkve, dok autoritet među vjernicima više ne jamči njihov čin i rang, mjesto u univerzalnoj hijerarhiji, nego samo moralni autoritet pred vlastitim vjernicima. Laički pokreti vjernika tu će dobiti silnoga maha. Neće se moći tražiti sankcije u pogledu dogmatskih i moralnih pitanja u Vatikanu, a istrage svih kriminalnih prijestupa u crkvi izuzimaju se od crkvenih sudova i prepušta svjetovnima. Nema više institucionalne zaštite pedofila, s njima će se baviti isključivo policija i sudovi.

Čim je doznao za pripremu ove enciklike i preoblikovanje Kurije, kao i cijele Katoličke crkve u duhu II. vatikanskog koncila, ali s odgodom od pola stoljeća, Benedikt se iz duboke povučenosti snažno angažirao te otposlao bezobrazno pismo od 18 stranica koje bezočno kritizira liberale u Crkvi, a za sva zla koja su je snašla okrivljuje seksualnu revoluciju kojoj se nisu odupirali s dovoljno strogosti. Potpuno je opravdao naslov u američkom magazinu Time objavljen na naslovnici prilikom njegove investiture: GERMAN SHEPARD, koji je igrao na podudarnost između engleskog naziva za njemačkog pastira i njemačkog ovčara, vučjaka…

Ali, to neće zaustaviti proces. Kad Povelja bude zgotovljena, ide u prijevod na jezike, upućuje se kanonistima na reviziju i zatim šalje biskupskim konferencijama, arhijerejskim sinodima grkokatličkih crkava, redovničkim konferencijama i papinskim sveučilištima. Za prijedloge i primjedbe imat će samo nekoliko dana. Od sljedeće godine nastaje i gradi se nova Katolička crkva. Svi će u njoj morati iznova potražiti svoje mjesto.

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.