Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Kako će veliki kombinator Plenković političkim igrama osvojiti apsolutnu vlast na svim razinama

Autor: Denis Kuljiš

Kao pravi štreber, Plenković je unaprijed odradio sve što je trebalo za europske i predsjedničke izbore. A dok se svi bave onim što je bilo, ili će biti, ali je zapravo nevažno, on se priprema za parlamentarne izbore, ili se to može naslutiti iz njegovih poteza…

Izlaznost na europske izbore bit će mala, HDZ će vjerojatno dobiti šest mandata, od toga dva po d’Hontu, zbog obračunske metode koja sprečava beskrajno usitnjavanje predstavničkog tijela. Sedam patuljaka koji, prema istraživanjima, ostaju ispod praga, prikupit će četvrtinu ukupnog broja glasova i to će se pretvoriti u ta dva dodatna mandata za HDZ i još jedan za SDP. Vodeće stranke imale bi inače četiri, odnosno dva zastupnika u EP-u.

Još tri srednje stranke ući će svaka s jednim mandatom. Kakvog će to imati efekta? Predstavnik pokreta nesuvislih očajnika i jedan klerikalni demagog iz duboke provincije izgubit će se u Babilonskoj kuli među 751 zastupnikom…
Dakle, sve je to nevažno, manje od parade, ništa se neće promijeniti. Vlast će zadržati simboličnu dominaciju, vodeća opozicijska centrala pokazat će da je tu, na broju, bez obzira na sve što se drljalo po novinama, a ostali su ionako prolaznici. No, ipak se dogodilo nešto važno. Preko Amsterdamske koalicije opet se uzdigao nekakav građanski centar, koji bi mogao odigrati golemu ulogu u idućim godinama.

Kad su se objedinili IDS, Glas i HSS, činilo se da nemaju “sinergiju” te da će tri stranke jedna drugoj rastjerati birače. Ali, to se nije dogodilo – naprotiv. Njihovi su se zasebni rezultati uredno zbrojili u kumulativ koji im daje prolaz u Europski parlament. Da je Amsterdamska na čelo svoje kompozicije postavila Anku Mrak-Taritaš iz Glasa, koja ima određenu političku težinu na zagrebačkoj i nacionalnoj sceni, umjesto Valtera Flege, koji je ranjen aferom “Uljanik”, prošla bi još bolje. Ako mi to znamo, znaju i oni, što znači da su imali ozbiljan razlog da tako postupe. O čemu je tu, dakle, riječ? O taktici i strategiji nastupa na predstojećim parlamentarnim i zagrebačkim izborima. Većina će to dočekati sa smijehom – što, Glas, pa to je dva-tri posto, krhotina nekadašnjeg jakog HNS-a, koji je imao snažnu terensku organizaciju po cijeloj zemlji (po tome je bio treća najjača stranka u organizacijskom i kadrovskim smislu). Ni HNS ne može prijeći prag, a nekmoli nekakav Glas… No, s druge strane, iz prethodnog se vidi da ipak može – bitno je kako se kombiniraju elementi, a onda – puf! – odjednom su treći u zemlji, iako su, navodno, svi zasebno propali. Što može starim političkim rutinerima poput Vesne Pusić pomoći nesretni Beljak, koji ni sam nije načistu kojem bi se carstvu priklonio, a u svakom je slučaju u nesuglasju sa svojom stranačkom bazom. Baza je desna, on ide lijevo, baš kao što kod HNS-a koji se uortačio s vlašću, njihovi birači teže ulijevo, a rukovodstvo ima neke druge, pragmatične prioritete. Sve je to točno, ali empirijski rezultat pokazuje da spoj funkcionira.

Jedno je sigurno – kakvu god politiku vodio Plenković, ona na idućim parlamentarnim izborima ne može računati na više od 40 posto mandata. S manjinama bi se približio većini toliko da bi mu nedostajalo još desetak glasova, ali manjinci su skliski i varljivi – spremni su se priključiti tek kad je sve gotovo, pa je potrebna još samo njihova podrška za radnu većinu, a nikako ne pristaju na to da ih netko baci u torbu, pa krene naokolo trgovati. Naravno, sve se te brojke naslanjaju na sadašnja istraživanja javnog mišljenja i rezultate prošlih izbora, ali kako s njima svi koji su u igri i računaju, one čine realnost oko koje se vrti politika.

Svi Plenkovićevi neprijatelji, pogotovo oni iz njegove stranke, gdje su najbrojniji i najljući, računaju s tim da on neće zadobiti koalicijski kapacitet jer je uništio, potkopao i preuzeo sve ranije partnere. Ostao je sam i neće moći formirati vladu.
Znači, otperjat će nekamo u Bruxelles, a njima prepustiti da se bave vlašću. O tome se bez kraja i konca raspreda po kuloarima i u stranačkim birtijama, ali svu aktivnu opstrukciju i otvorenu opoziciju Plenković je iskorijenio ognjem i mačem. Kad su se oko nedužne predsjednice počeli okupljati desničarski alternativci, tako ju je neugodno zaokupio, da je odustala od svih svojih i njihovih ideja i naprosto se prepustila vođenju koje će joj donijeti još pet godina idile na Pantovčaku, jer se nikakva uvjerljiva alternativa ne pomalja, s obzirom na to da oni koji bi mogli nešto odigrati, poput Dalije Orešković, nemaju potrebnu političku spremu, pa rade greške na svakom zaokretu, a mediji, koji su u funkciji vlasti ili oportunistički profilirani, ne mogu pružiti potreban “druk”. Za to ti trebaju medijski tajkuni – oni odaberu čovjeka s potencijalom, a onda ga prže dok ne pobijedi i poslije mu tvrde da im duguje zahvalnost za to što je osvojio vlast. I duguje u velikoj mjeri, jer talent nije sve, treba ti i propagandna mašinerija koju će netko pokrenuti pa preuzeti i rizik, jer takvi pothvati nikad nisu sasvim bezopasni…

Potpredsjednik HDZ-a, Milijan Vaso Brkić, propao je i postao daleka povijest, a s njim je snagu izgubila dalmatinska hercegovačka struja, a slavonska je potisnuta još prije. Mediji uredno razotkrivaju skandale svih Plenkovićevih epigona, a jedino on odlučuje hoće li ih upotrijebiti kao povod za smjenu i čistku, ili će grešnike zaštititi, pod uvjetom da poviju glavu i pokažu bespogovornu lojalnost. Kad je Sanader bio premijer, on je počeo “detuđmanizirati” HDZ, a vladao je preko izvanstranačkih ljudi, dok je ovo što se sada događa sasvim suprotno – Planković “dehadezeira” HDZ, ali ga istodobno “retuđmanizira”, gradi neupitnu poziciju kancelara, dok vlada isključivo preko zavisnih stranačkih struktura.

Koncentracija moći u rukama premijera omogućuje Plenkoviću da se upusti u politički inženjering, kojim je već uvelike transformirao stranku. Desničare koji su se otvoreno deklarirali s idejama koje spadaju u devedesete naprosto je istisnuo, prvog Hasanbegovića. Unutar stranke pokušali su ga srušiti glasanjem o Istanbulskoj konvenciji, koji je bio ključni moment unutarnje borbe – svi koji su se tu istaknuli u akciji protiv Vlade već su uklonjeni ili marginalizirani. Čak i najbliži suradnici – Ivana Maletić poslana je na usavršavanje u briselsku administraciju, a Davora Stiera negdje su zametnuli pa ga nije ni čuti ni vidjeti…

To je bila “idejna diferancijacija” koja je HDZ nominalno dovela u centar, ali proces još ni izdaleka nije završen – nastavit će se prilikom formiranja sljedeće Vlade.

Kako se u Hrvatskoj sastavlja Vlada? Zadnjih dvadeset godina uvijek po istom receptu – Ratko Čačić pokupi nekoliko likova s centra, nazove ih, recimo, “porečka skupina” i onda ode vidjeti u dvije glavne centrale što bi se tu dalo istrgovati. Kad je napravio deal s Milanovićevom Vladom, izvukao je tri ili pet puta više zastupnika nego što bi mu realno pripadalo te dobio tri ministarska resora. Ne mora to uvijek Ratko, jer su u međuvremenu svi usvojili tehnologiju, a i ne mora stvar poći s centra, nego je može pokrenuti i netko drugi, primjerice Plenković.

Plenković sada vlada uz pomoć HNS-a. Zbog suradnje s HDZ-om, HNS se rascijepio, pa je nastao “Glas” koji vode Vesna Pusić i Anka Mrak, a druga skupina ušla je u vladu i dobila dva ministarstva i dobro se pozicionirala u raznim javnim poduzećima i u biznisu, ali su zato praktično iščezli kao stranka. Njihovi birači i lokalni funkcionari samo čekaju Ratkov poziv da mu se priključe ako se opet upusti u neku veliku kombinaciju, ali kakva bi mogla biti, još se ne zna…

U svakom slučaju, SDP je daleko od toga da, privukavši sve slobodne mandate, formira Vladu. Lijevo grupiranje praktički ne dolazi u obzir. Znači, koalicija centra radit će se s desnima. Ali kako?

Netko tko jako dobro računa – a dosad se Plenković u tome pokazao jako spretnim – shvatit će da se s Glasom i ostalima iz Amsterdamske koalicije, ako se još pridodaju Ratko i njegovi sjeverozapadnjaci, može lijepo provući… Ali svi bi ti partneri morali temeljito promijeniti odnos prema HDZ-u, s obzirom na to da isključivo interesna logika tu ne funkcionira. Jedno je platiti skupi eskort, a sasvim drugo oženiti se u boljem društvu. Da bi partneri promijenili odnos prema HDZ-u, mora se promijeniti HDZ. Taj proces već traje – sporo, ali upravo u smjeru o kojemu je riječ. Novo političko okupljanje moglo bi redefinirati vladajuću stranku i vratiti je njezinim građanskim korijenima. Još je doktor Tuđman taj svoj pokret sastavio po receptu – malograđanska jezgra, plus široke narodne mase, a seljačine i pravaše kupuješ po komadu, koliko ti treba…

Može li Planković, umjesto da se petlja s centrumašima, jednostavno načiniti neki provizorij s Bandićem? Ne može. Bandić za njega, doduše, drži petnaestak ljudi na okupu, servisira ih i tako mu pomaže da održi parlamentarnu većinu, ali na nacionalnim izborima on nikad ne uzima više od dva mandata, pa neće ni na sljedećima, ako na njih uopće izađe. Uostalom, čim završe parlamentarni izbori, slijede zagrebački. Može li Bandić opet pobijediti? Možda i može, ali teško, no samo pod uvjetom da Plenković tu bude neutralan ili da mu još i pomaže. Ali, to ne dolazi u obzir. I Bandić je već povijest, iako to nije još svima jasno. “Novi HDZ” nipošto neće prepustiti Zagreb, nego će preuzeti taj najvažniji resurs, što s Milanom nije moguće – on je okružen likovima koje nitko, pa ni on sam, ne može staviti pod kontrolu.

S druge strane, HDZ nikako ne može stvoriti kandidata za zagrebačke izbore. Tu ne igraju rješenja kao Karlo Ressler, kojega su izumili za Europski parlament. Fotokopirka može raditi kao faks, ali ne može postati kompjutor.

Lagana priprema za zagrebačke izbore već se uočava – uklonjen je nepogodni Mikulić, koji je, uostalom, bio previše blizak s Vasom i Bandićem, pa je doveden Prgomet. On kao umjerenjak može upravljati stranačkom strukturom u glavnome gradu, ali nikad ne može pobijediti na izborima za gradonačelnika, što svi znaju, možda čak i on. Ali, Anka Mrak-Taritaš može pobijediti, i možda bi bila pobijedila još prošli put da lijeve i građanske glasove nije morala dijeliti sa Sandrom Švaljek, koju su potaknuli da ide samostalno, umjesto da se bilo kako dogovori pa da nastupe kao “Duo Hani”. Sandra, bivša Bandićeva zamjenica, ostala je ipak latentna prijetnja, pa su je za svaki slučaj poslali za zamjenicu guvernera Narodne banke i tako uklonili sa scene. Druga zamjenica, Martina Bienenfeld, koja odlično izgleda i ima jako dobru reputaciju kao organizatorica zagrebačke turističke movide, također je pokazala da ima potencijal, što Bandiću nije promaknulo, pa ju je pokušao otpremiti kao zastupnicu u Bruxelles. Jedini uvjerljiv protukandidat ostaje Anka Mrak. Ona u ovim kombinacijama ima veliku prednost – njezina stranka ne može dobiti veliki broj mjesta u Gradskoj skupštini. Ali može HDZ. I sad dolazi velika šema, paket-aranžman za sljedeću vladu koji je Plenković možda domislio, a možda i nije, ali je činjenica da sve vodi u tom smjeru i da, zapravo, ne postoji neka druga realna mogućnost za očuvanje kontinuiteta vlasti i plenkovićevske “stabilnosti”.

Paket izgleda ovako: HNS ide, jer ionako više ne postoji, a na njegovo mjesto dolazi ono što Ratko uspije rekombinirati na sjeverozapadu. Stvara se “Amsterdam plus”, u koji ulaze još Glas i HSS, a IDS, kao i uvijek ostaje vani, ali blizu, jer su oni u svemu, i kad tobože nisu… Izlazi se na parlamentarne i na zagrebačke izbore u dosluhu, a zatim sklapa Vladina koalicija. Vesna Pusić opet postaje ministrica vanjskih poslova, Ratko dobiva jedan debeli privredni resor, a Anka Mrak izlazi na gradske izbore. Prethodno će joj DORH raščistiti teren. Čim se ova kombinacija upogoni i o njoj se počne pričati, desnica će pasti u amok i pokrenuti deset političkih incijativa. Ali, oni se nikad ne mogu okupiti pod jednim kišobranom, previše se međusobne mrze i ogovaraju. A što više pokupe pojedinačno, bit će više za HDZ iz podjele po d’Hondtu. Politička rezultanta je vlada centra s jakim liberalnim podznakom. To je udžbenički europsko rješenje, koje u Njemačkoj nisu uspjeli ostvariti jer je Angela Merkel radije izabrala za partnera SPD, što se za jedne i duge naposljetku pokazalo poraznim. Ovakvo stranačko okupljanje imalo bi u nas fenomenalan odjek kod birača – kao  politički korpus Hrvati ne naginju ekstremima, teže u centar i honoriraju kompromis. Naravno, petnaest posto ljudi uvijek će, kao i posvuda u Europi, naginjati teškom nacionalizmu i rasizmu, a među inteligencijom i mladima uvijek ima deset posto anarhista, ali oni obično ne glasaju. Četvrtinu uzima ljevica. To znači da ostaje sasvim dovoljno da se formira ovakva – stabilna – vlast novog desnog centra.

Autor:Denis Kuljiš
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.