Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

HRVATSKA KAO ‘BOLESNIK S BALKANA: Ovo je najveći grijeh Plenkovićeve vlade

Autor: Denis Kuljiš

Ministar Krstičević nije uspio probiti zvučni zid. Njegov Barak oboren je u američkoj eksportnoj proceduri i sad se ruši u plamenu. Još prije nekoliko dana, trojica časnika poslani su iz MORH-a na sve nacionalne televizije da, iste večeri, u emisijama vijesti, posvjedoče kako je s poslom nabave sve u redu, te da se hrvatska strana striktno drži procedure, samo što je došlo do neočekivanog sukoba između američkog proizvođača kojega pokriva State Department i isporučioca, Israeli Aircraft Industry (IAI), tvrtke koju zastupa izraelska vlada jer je taj obrambeni kombinat u državnom vlasništvu.

Svjedočenje hrvatskih pilota, koji su nastupali u letačkim kombinezonima i kožnim jaknama, kao da su upravo doletjeli iz presretačke misije, bila bi puno uvjerljivija da te iste ljude ne povezuju s remontom ruskih Migova u ukrajinskoj tehničkoj bazi, skandal bivšeg ministra Kotromanovića pretvorilo u doduše puno manjih. Tada se radilo o nekoliko milijuna, a ne o pola milijarde dolara, što je otprilike razlika između shema koje su sposobni zakuhati esdepeovci, i velikih pothvata za kakve su kadri samo hadezeovci.

No, samo ako je riječ o otuđivanju javnih para, ako se pak govori o ukupnoj šteti, upropaštavanju državnog vlasništva, esdepeovcima nema premca. Treba pobrojati samo slučajeve zadarske luke Gaženica, zagrebačke zračne luke i svih hrvatskih brodogradilišta… Od oka, govorimo o sto-dvjesta milijuna eura u prvom slučaju, o 800 milijuna u drugom, te o nekoliko milijardi u trećem. No, račun još nije napravljen. Ali, oko aviona sve je već jasno.

Uoči nove godine, premijer je demonstrirao odlučnost – ako ne ide s Barakom, rekao je, raspisat će se novi natječaj. Vlada i mediji koji je prate poput vjernog šnaucera, šokirani su tim neočekivanim saznanjem – što, pa nije valjda posao stoljeća propao? Pa kako samo? Šok, iznenađenje… Možda je sad prikladan moment – kraj godine kad se svode svi računi 2018. – da ukažemo kako je ta afera otkrivena i praćena u realnom vremenu upravo ovdje, na portalu dnevno.hr, u novinarskoj zanatskoj radionici moje zanemarive malenkosti, iz koje su izašli sljedeći uradci:

– F-16 i ”izraelska veza” (siječanj 2018.)
– Izraelske stare kante za hrvatsko zrakoplovstvo (ožujak 2018.)
– Trofejni Barak i nedohvatni Gripen (travanj 2018.)
– Barak vs. Gripen (travanj 2018.)
– Barak? Nije to još gotovo… (listopad 2018.)
– Barak Kaputt! (studeni 2018.)
– Barak: Leteće Potemkinovo selo (prosinac 2018)
– I poslije šesnaestica šesnaestice? (prosinac 2018.)

U svim tim tekstovima objašnjavao sam najdetaljnije potpuni promašaj akvizicije Baraka, oslanjajući se na saznanju da je američka strana još sredinom 2017. uputila službeno pismo hrvatskoj predsjednici, premijeru i ministru obrane s jasnim upozorenjem da se američki avion F-16, nadograđen u Izraelu, smije prodati trećoj strani – Hrvatskoj – samo ako se ogoli na izvornu konfiguraciju, te vrati proizvođaču za izvođenje svih radova na produženju vijeka trajanja i modernizaciji, što se, naravno, nikome od tri aktera ne isplati. To je sve ponovio, javno, i američki ambasador u Zagrebu.

Ukratko, Lockheed Martin, najveća obrambena industrijska korporacija na svijetu, pod takvim je uvjetima ustupila svoje šesnaestice izraelskim oružanim snagama. Naknadna preprodaja i šverc američke tehnologije ne dolazi u obzir. Američki politički i poslovni akteri očekivali su da će hrvatska Vlada to i sama razumjeti, ali su im za svaki slučaj to još i nacrtali.

No, Ministarstvo obrane nastavilo je uporno po svome – računali su valjda da će Izraelci nekako nagovoriti Amerikance, kao da su to neke balkanske šverc-komerc operacije, a ne ozbiljan međunarodni milijardski biznis, u kojem hrvatski ”posao stoljeća” ne znači ništa po iznosu, ali može biti opasan presedan, budući da trenutno u svijetu ima na stotine šesnaestica kojima je istekao resurs, a Izrael ih može osuvremeniti i unaprijediti za manje pare nego Lockheed. No, to bi značilo da se LM-u izbija novac iz džepa, te kvari tržište za novu, četiri puta skuplju inačicu F-16 Viper, kakvu je upravo kupila Slovačka. A princip koji važi jasno je definirao sam predsjednik Trump: ”America First”!

Sve to razumiju mnogi stručnjaci i bolje upućeni ljudi u Hrvatskoj, a nije bilo jasno jedino ekipi iz Ministarstva obrane, koja sad moraju izvesti ”borbeni zaokret” i iz poniranja uzletjeti za novi okršaj, koji će se voditi između samo dva logična i moguća isporučitelja: Lockheeda i švedskog SAAB-a.

Kako će pak tu neopisivu blamažu podnijeti ministar Damir Krstičević? Za njega bi najpametnije bilo da se odmah povuče, preda ostavku i na rezervnom položaju čeka neki novi razvoj događaja… U sadašnjoj poziciji previše je ranjiv. Sve što ubuduće poduzme, gledat će se s podozrenjem u kontekstu Barak-sheme. Ali, to ipak nije najbitnije – najbitnije je uočiti kako je Vlada opet upala u jednu zamku, što se stalno događa, jer ne percipira neizbježne probleme koje donosi neposredna budućnost…

Najveći grijeh Plenkovićeve vlade je, dakle, što u njegovu kabinetu ne sjede poslovnjaci, nego političari i blijedi činovnici s ekonomskim fakultetom. Preuzeli su vlast ne pripremivši pregled ekonomskih problema i teških dubioza u koje će upasti, bez ideje koje bi strateške poteze morali povući. Plenković je politički taktičar, on je poput igrača briškule koji dugo razmišlja hoće li izbaciti sedmicu, špada ili kavala.

Ne savjetuju ga stručnjaci za gospodarstvo, nego Šeks. Zato ga je zatekla afera ”Agrokor”. Izvukao se, uz žrtvu kraljice – jedine liberalne sastavnice njegove vlade, ministrice gospodarstva, koji je izvela jedan smion manevar i ta ekonomska Fukušima uglavnom je zatrpana, s tim da se još ne zna treba li se bojati i ”kineskog sindroma”, beskonačne lančane reakcije u neugašenom reaktoru… Nekoliko najkrupnijih financijskih igrača na tržištu pretrpjeli su, naime, štetu po tom scenariju sanacije, i nisu je spremni lako otpustiti, nego i dalje buše, preko suda i medija, a osim toga, novac koji je uložio američki venture-fond, opterećen je divovskom kamatom i još se ne zna tko će ga preuzeti, a to je nužno da se očuva ”Konzum” bez kojega cijeli vertikalno integrirani ”Agrokor” nema smisla.

Ako je 2018. bila u znaku ”Agrokora”, 2019. proteći će pod zloslutnim astrološkim znakom Zmijonosca, boga Posejdona – bit će to godina suočavanja s tragedijom hrvatske brodogradnje. Odakle to znamo? Kao i u slučaju F-16 Barak, raspolažemo jednim papirom, autoritativnom studijom koju je prije dva mjeseca primila i hrvatska vlada. Što u njoj piše? Ukratko, navodi se da je izloženost države u jamstvima koje je osigurala brodogradilištima za njihove izvozne poslove – 759 milijuna dolara, odnosno 5 milijardi kuna. Toliko će pljunuti Vlada, ako sva brodogradilišta odu pod led, a ne vidi se još način na koji bi se to moglo izbjeći, s tim da su brodogradilišta sama dužna još i razliku do ukupno 1013 milijardi dolara minusa.

Riječki ”3. maj” tu je zanemariv problem, lako ga gurnuti u stečaj, budući da će povući samo 33 milijuna eura jamstava. Znači da se brzo može prodati, i onda bi se tu ipak izašlo na zelenu granu. Tko god ga kupi – a Fincantieri je zapravo jedini ozbiljni kupac – opet će graditi brodove, ali sekcije (barže), puno efikasnije i jeftinije, i opet će zaposliti istu radnu snagu, ali u manjem broju. Tu bi se već u 2019. mogla uspješno obnoviti proizvodnja. To je lagano rješenje s kojim bi svi bili zadovoljni, osim nepopustljivih radničkih vođa, Željka Komadine i Vojka Obersnela, riječkoga Karla Liebknechta i fjumanske Rose Luxemburg.

”Uljanik” je tvrd orah. Država je izložena 623 milijuna dolara, ali to je šparni Marić već stavio na stranu, poljubio 2,5 milijarde kuna i zauvijek se s njima oprostio. Ostaje još oko 200 milijuna dolara, tj. 1,3 milijarde kuna koje otpada na dug brodogradilišta. Nitko toliko para neće dati, ako mu se ne omogući da raskrči tu kramu, proda je na otpad i na istom mjestu otvori hotele – ono isto što je pametni Milo Đukanović napravio u dva ružna bokokotorska brodogradilišta, pa doveo dva najjača hotelska operatera na svijetu pretvorivši bivši remont ”Sava Kovačević” u najluksuzniju mega-marinu na Mediteranu, koju je kupio emir od Dubaija za 800 milijuna eura.

To je sadašnje tragično stanje i to su milijarde eura koje će se na koncu strovaliti na nejaka pleća g. Zdravka Marića, mučeničkog hrvatskog ministra financija i njegova promućurnog šefa, g. Andreja Plenkovića, koji to neće moći riješiti metodama političkog inženjeringa, diplomatsko-političkom taktikama na Markovu i Trgu žrtava fašizma.

Ono što dubinska studija stanja u hrvatskoj brodogradnji pak otkriva pogledom u povijest i uzročnost tih problema, istinski zastrašuje. Pokazuje koliko je hrvatska politička superstruktura, različite vlade u zadnjih dvadeset i pet godina, bila izgubljena u realnom svemiru svjetskih poslovnih trendova. Svi su ponavljali iste bedastoće koje se i sad mogle čuti na televizijskim političkim panelima gdje se glupani svađaju s luđacima, a foliranti s podmuklim lupežima. Tu se šire one priče o ”klasterskoj snazi” izvoza kooperantske prateće industrije preko proizvodnje brodova, o hrvatskim tobožnjim ekspertnim znanjima u toj industrijskoj grani i slične zablude koje ova studija koju imamo u rukama razbija kao dinamit.

Sasvim ukratko, samo u fleševima, dok sve podatke valja poslije detaljno obrazložiti – ukupna pomoć države hrvatskim brodogradilištima od 1992. do 2017. (prelijevanje novaca poreznih obveznika) iznosila je 31,7 milijardi kuna! To nije ”uloženo”, nego ”bačeno kroz prozor”, jer na kraju procesa nemaš ništa osim pomorskog dobra koje ionako nije pripadalo brodogradilištima i armiju od 7 hiljada nezaposlenih radnika koji će sutra ili prekosutra ostati bez posla, pa će se morati prekvalificirati i pre-zaposliti, socijalno osigurati i potpomoći, što će generirati nove troškove, kao nesreća kojoj ne vidiš kraja… Što se moglo kupiti za tih profućkanih 5 milijardi dolara?

Moglo se kupiti pet najvećih kruzera na svijetu, ili smanjiti porez toliko da nešto ostane i poduzetnicima, koji bi onda razvili svoje poslovanje. Da su svakom od radnika u brodogradilištima dali otpremninu od 4,5 milijuna kuna, u Istri i Gorskom kotaru nastao bi turističko-ugostiteljski bum, svi bi se valjali u parama, komunizam bi ondje potpuno odumro, i još bi država većinu love vratila preko PDV-a…

Koliko je brodogradnja u Europi besmislena pokazuje najbolje to što je danas udio cijele europske brodograđevne industrije u svjetskoj samo – 1,3 posto. U zadnjih dvadeset godina svi su prestali investirati u brodogradnju, dok su Kina, Južna Koreja i Japan preuzeli 94 posto poslovanja.

Dok je Europa prestala investirati u brodogradnje, Hrvatska je u brodogradnju – investirala. Samo od 2013. do 2018. godine skočila je tako s 15. na 9. mjesto na top-listi proizvođača, pretekavši Španjolsku, Sjedinjene Države i Njemačku, gdje država brodogradilištima nije davala ni centa. Zašto smo mi išli upravo suprotnim smjerom? Jedino razumno objašnjenje glasi: zato što je vlada Zorana Milanovića koja je u to doba upravljala državnom ekonomijom dok je nije smijenila Plenkovićeva vlada, koja je tek u trećoj godini mandata shvatila što se događa, investirala u svoju političku bazu – Rijeku i Istru.

Ali, nije to neki poseban slučaj, nego manifestacija političkog usmjerenja obje vodeće stranke koje su se na vlasti smjenjivale već u desetak političkih ciklusa.

Hrvatskom ekonomijom zato dominira država. To nije stvar dojma, nego interpretacija općenito poznatih brojki.

Država je većinski vlasnik (”strateških”) poduzeća koja obuhvaćaju 11,3 posto nacionalne ekonomije, dok je u mješovitom vlasništvu (gdje opet država vuče konce) još 11,1%, ukupno četvrtina ekonomije, s tim da se od svih subjekata porezom i drugim oblicima davanja otima oko 47 posto financijskih sredstava u opticaju, što znači da je pod kontrolom Vlade sveukupno oko 2/3 ekonomije.

Budući da su državna poduzeća u komi, a birokracija krajnje neracionalno upravlja sredstvima koja ima na raspolaganju (za obranu, zdravstvo, školstvo…) jasno je da jedna trećina novca što ostaje privatnim poduzetnicima ne može promijeniti stanje na bolje. Takva promjena zove se inače –”tranzicija”, a predviđa da se razmjer barem obrne, što se postiže procesom nazvanim ”privatizacija”, što podrazumijeva prodaju državnih poduzeća za živi novac, po tržišnim cijenama, na licitacijama, a ne u funkciji ”nacionalnih”, lokalnih i stranačkih interesa. Tranzicija je provedena u svim zemljama bivše Istočne Europe koje se sad zato strelovito razvijaju, dok Hrvatska zaostaje kao pravi ”bolesnik s Balkana”.

Ako gospodarstvo ne može postići rast od 5-7 posto rasta BDP-a godišnje (u nas je to oko 3 posto), društvo zapada u negativnu spiralu stagnacije, zaostajanja, depopulacije… Iz Vlade upozoravaju – rast je samo 3 posto jer nas ubijaju troškovi financijska konsolidacija, zaostavština prethodne socijalističke vlade. To je sasvim točno, ali ne mijenja ocjenu kako se nisu pripremili, napravili popis ugroza i teških nevolja koje će ih neizbježno zadesiti, kao i mjera koje valja poduzeti da se ekonomija dinamizira. Vode je u pogrešnom smjeru, pa bi se moglo reći da je hrvatski recept za izlazak iz socijalizma povratak u još gori, državno-partijski korupcijski konglomerat. Nije socijalizam, ali ima sve njegove mane…

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.