Screenshot

Briselski birokrati žele autohtono europsko stanovništvo zamijeniti afričkim

Autor: Boštjan Marko Turk

Došla je jesen koja će obilježiti 30. godišnjicu najvažnijeg događaja u novijoj europskoj povijesti – pad komunizma. Berlinski zid srušen je 9. studenoga 1989., a usporedno s njim, pale su i druge sovjetske domine u Europi, uključujući i SFRJ.

Počelo se pisati novo poglavlje povijesti. Zamah koji je nastao nakon kolapsa komunizma kao svjetskog procesa bio je nevjerojatan. Liberalna demokracija kao oblik vladavine na Zapadu proširila se na cijelu Europu. Obuhvatila je područja bivšeg Sovjetskog Saveza, čak je i Kina – pod Dengom Xiaopingom, pa i nešto prije – krenula prema liberalizaciji (Deng je, između ostalog, studirao u Parizu, pa mu Zapad nije bio stran).

Francis Fukuyama kraj povijesti zamišljao je kao kraj ideoloških sukoba. Nikada u povijesti Zapad nije bio na takvom vrhuncu razvoja kao 90-ih godina. Građani bivše Jugoslavije imali su opravdanu nadu da ćemo se naći u novoorganiziranoj Europi, koja diše obama plućnim krilima, istokom i zapadom.

Zapad je pobijedio totalitarizam i uspostavio liberalnu demokraciju jer je na netoleranciju odgovarao netolerancijom. Na ovaj ili onaj način, tvrdila je liberalna supremacija, koja je bila jedino sredstvo koje je moglo svijet vratiti na zdrave temelje.

Trideset godina nakon najvećeg događaja u europskoj povijesti, sama Europa više ne zna što bi sa sobom. Nadmašila je i nadišla komunizam, ali nije bila svjesna jednog bitnog procesa. Dok je postojao Berlinski zid, u zapadnoeuropskom čovjeku vladala je bojazan od komunizma. Komunizam se s jedne strane smatrao totalitarizmom, a s druge su ga strane doživljavali kao kolosalan i nezamisliv eksperiment. Doista, komunistički su čelnici željeli testirati kako bezrazredno društvo funkcionira u stvarnosti. Ono što je od samog početka bilo jasno jest da to nikako ne funkcionira. Međutim, snažni represivni aparat, zasnovan na krajnje izrezbarenoj, medijski pozitivnoj slici komunizma, odradio je svoj posao.     


To je bilo u vrijeme u kojem je tehnološka revolucija na Zapadu omogućila oslobađanje radničke klase, a time i propast eurokomunizma. Kad je radnik na Zapadu postao bogatiji od svoga kolege na Istoku, komunizam na Starom kontinentu bio je gotov jer je izgubio svoj “raison d’être”, svrhu postojanja. Proces je bio posebno bolan za Istočnu Njemačku, u kojoj su građani na televiziji mogli vidjeti kakva su lica kapitalističke “eksploatacije” radnika u Saveznoj Republici Njemačkoj. Dok su se ondje vozili BMW-i, Mercedesi i Audiji, u DDR-u su se vozili Trabanti, na koje su čekali deset godina i za njih davali jednako toliko mjesečnih plaća. I plaćali osobni porez: DDR je imala najviši stupanj samoubojstva zabilježen u povjesti.

Trideset godina poslije, pomislili smo da smo se pozdravili s totalitarizmom i eksperimentima. Ali oboje nam se vratilo poput bumeranga. Komunizam kao vječna obmana (iluzija) jednakosti među ljudima je – kao metamorfozirani vampir – ugrizao tamo gdje se najmanje očekivalo. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća humanistička inteligencija na Zapadu sve je više definirana komunističkim idejama. Biti staljinist i osuđivati Praško proljeće u krugovima lijeve inteligencije u Parizu smatralo se normalnim. Para-komunističke ideje (o jednakosti, a ne o jednakopravnosti svih) danas su pojačane nevjerojatnom medijskom cenzurom kakvoj nikada nismo bili svjedoci u totalitarizmu. Tako se danas u Europi događa jedan od najstrašnijih eksperimenata u kojem sudjelujemo. Naime, liječnici rade toliko testova prije negoli je testiranje određenog lijeka dopušteno na pacijentu. Pacijent prima lijek tek nakon što je jasan tijek eksperimenta i zajamčen pozitivan ishod.

Briselski birokrati, međutim, rade nekakav eksperiment, à la Mengele ili à la staljinistički komunizam. U Europi žele zamijeniti autohtono stanovništvo novim, uvezenim iz daljih kontinenata. Last but not least: svakalo žele srušiti kršćanstvo kao ideološki i vjerski fundament starog svijeta. Ovo s Mengeleom nije analogija, nego izravna istina. Smisao je tog eksperimenta promijeniti osobni identitet Europljana. Autorima eksperimenta pomaže fatalna činjenica da kraj povijesti – kako se još službeno kaže – pretpostavlja i kraj istine. Danas živimo u post-istinitom svijetu (post-thruth world) u kojem činjenice imaju manju važnost od medijskih i drugih narativa. I u kojem je sve moguće.

Ali motivi koje vode euro-njemačke moćnike su primitivni. Europski čovjek postaje sve umorniji: zato su čelnici – na primjer, Angela Merkel – zamislili kako će za rad na nižim poslovima (struja, kanalizacija, radovi na cestovnoj infrastrukturi, bolnički rad, kućna njega itd.) uvoziti novu radnu snagu koja će raditi ono što razmaženi zapadni Europljani više ne žele. Bruxelles – na direktivu Berlina, koji je uvijek htio vladati ljudima! – time implicitno uvodi jedan od najvećih rasizama u povijesti čovječanstva: to je ujedno i eksperiment čiji je kraj potpuno nejasan. No, nije sasvim: njegov se rezultat može predvidjeti kao rezultat eksperimenta à la Joseph Mengele. Sve je tu odraz velikog licemjerja: francuske vlasti deklarativno su protiv kolonijalizma, ali svakodnevno ga provode u Africi, gdje poput savjetnika kontroliraju zemlje koje su nekada posjedovali. Ono što je u prošlom stoljeću činila golema vojna sila, danas se provodi preko “meke diplomacije” i vanjske politike.

Zemlje na periferiji našle su se na najjačem udaru. U Srbiji predsjednik Vučić prihvaća sve vrste europskih kompromisa: s obzirom na to da građanima Pakistana i Bangladeša ne treba viza za Srbiju, oni masovno dolaze u Beograd. Vučić planira njima napuniti one dijelove Srbije koje je ispraznio Miloševićev genocid nad vlastitim narodom. Zbog Miloševića Srbiji, naime, fali jedna generacija: u 90-im godinama mladi su masovno odlazili na Zapad. No, Vučić je poznat kao jedan od najvjernijih sluga velikog vođe. Kako će funkcionirati njegov eksperiment? Zna se, neće funkcionirati.

Samo je pitanje vremena kada će hrvatska politika dobiti zapovijed da krene s migracijama iz Afrike i Azije u demografski ugrožena područja u Republici Hrvatskoj, poput Slavonije. Kako će to funkcionirati? Također znamo – neće funkcionirati. A kako će hrvatske vlasti reagirati na takav zahtjev iz Bruxellesa također se zna: Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović zahvalit će Bruxellesu na takvoj ideji i započeti provoditi “veliku migraciju”.

Padom Berlinskog zida – čak i zahvaljujući Europi – Slovenija i Hrvatska došle su do svojih nacionalnih država, a sada ih gube. Malo je Hrvata i Slovenaca to primijetilo trideset godina nakon stvaranja naših država. Eksperiment, naime, djeluje tako da ljudi nisu svjesni da se događa.

Autor:Boštjan Marko Turk
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.