Screenshot

PRVA KRVAVA NEDJELJA U VUKOVARU (25.08.1991.): ‘Otac i stric poginuli su u prvom bombardiranju. Moj tata je izgorio u autu’

Autor: s.v.

Facebook stranica Heroji Vukovara prenijela je status jednog građanina tog grada koji je u vrijeme prvog napada imao samo pet mjeseci. U svom potresnom svjedočanstvu opisuje smrt svoga oca i strica poginulih tijekom prvog bombardiranja:

“Krvava Nedjelja
25.08.1991.

Jedan mali dio i sadržaj dana, moje obitelji na dan kada su tata i stric poginuli za Domovinu i svoje živote položili na oltar domovine za našu slobodu.

Još jedan dan, jedna nedjelja. Svi smo na okupu, priča se i pije kava. Djeca još spavaju. TATA (Miroslav) odlazi od kuće ide kupiti mami mljeveno meso za filovanu papriku. Viče seki (mojoj tetki) da ide od kuće, ali kada se vrati ošišati će Martinu, moju seku.
Stric i strina sa Franjom, inače obiteljski prijatelj (koji kasnije pogiba upravo sa tatom i stricem) sa bakom i dedom piju kavu i čekaju mog tatu da se vrati. Pa bi onda otišli pogledati auto za Franju kojeg je planirao kupiti.
U 9. i 50. njih trojica odlaze

Tata je rekao: brzo ću se vratiti…


Moj tata viče djedu: tata brzo ću se ja vratiti
(to su inače i jedne od zadnjih riječi koje je tata izgovorio unutar obitelji).
U 10.h poćinje uzbuna u Vukovaru. Djed brzo zatvara trgovinu. Mama zove da se dođe do nje, jer je bila sama samnom (ja sam tada imao svega 5.mj).
Strina i njezina djeca, djed i baka i moja tetka sa sekom koja je malo starija od mene brzo dolaze do Snježe (tako su zvali moju mamu).
U 10:10.h avionom su bombardirali Vukovar to je ujedno i jedno od prvih napada na grad Vukovar. Moga tate još nema doma! Svi su u podrumu, u strahu, minute su kao vječnost, nitko ne dolazi doma. Isčekivanje traje, ne čuje se ni jedan auto.
Njih i dalje nema. Svi osjećaju neki nemir, sve je strah pitaju se da li je to stvarno počeo RAT.
Prisjećaju se svi sada toga kako se je puškaralo nešto malo, ali nikada ovako strašno. Nikad nije bilo zračnih napada.
Tetka i dalje tužnog glasa govori NEMA IH, poznajem ja svoju braću, dopuzali bi doma to su naši borci.

U 12. sati počinju vijesti…

Baka i deda izlaze iz podruma da čuju vijesti, ostale umiruju.
Kada se na jednom u toj tišini čuje TO SU ONI!
Tetka viče šta, šta, šta?
To je moj Miro viče baka, slušajući i dalje vijesti kažu bombadiran bliži dio grada, teško ranjeni Fabri Miroslav i smrtno stradali Josip Osvald i Franjo Drobina.
Avioni i dalje nadlijetaju grad tek iza 13.h dolazi do zatišja.
Baka i deda ne želeći plašiti ostale govore im da idu nazad do njihove kuće. Govore im da ostanu u podrumu, izlaze i upučuje se do raskrižja B.Adžije i Kidričeve (mjesto za koje su na vjestima rekli da je pogođen zeleni Fiat 1500).U tome trenutku i tetku Snežu nešto vuće doma, bratić Zlatko kaže tetki: idem i ja sa tobom, bojim se ostati tetka, kaže Zlatko (puckara se) nećeš ići sama.
U tim djetetovim očima vidjela je strah, ali i odlučnost. Prima ga za ruku i njih dvoje odlaze. Stižu do škole koja je u blizini njihove kuće i vide dedin auto Polonez kako dolazi uz ulicu.Nastavljaju dalje uz ulicu. Baka vrišti, plače, viče to su moja djeca, tamo nema nikoga živoga. BOL! Tetka grli Zlatka i tiješi baku. Tetki bol razara dušu, srce, a razum joj govori da treba biti jaka radi djece. Koja su sada najbitnije što imaju. Tu je i baka koja od šeste godine života pada u nesvijest, kod smrtnih slučajeva. Melita se brzo našla kod njih, pored njih (njihova obiteljska prijateljica).
Daje tetki snagu, utjehu zna da će biti pokraj nje kada ona poklekne.
Stigli su kod mame, dolazi i Hitna, baki daju injekcije za smirenje kao i mojoj mami. Baka i deda odlaze za Ilok, javiti šta se desilo u napadu i dovesti Nenu (moja prabaku) na sahranu. Predvečer stižu svi zajedno sa Nenom i stricem Milom.

Tata je izgorio u autu

I dalje se puca svi zajedno provodimo noć u podrumu ne čujni dogovor moje mame i tetke je da tetka brine za seku Martinu, a mama brine za mene. Da li je itko tada mogao spavati ili oka sklopiti to se ne zna. Samo su se čuli uzdasi u podrumu i tiho plakanje, gotovo svih u podrumu, svatko sa svojom tugom i boli. Svi pokušavaju dobiti Osiječku bolnicu. Tamo je tata prevezen na lječenje. Iz priča saznajem da su stric Josip i prijatelj Franjo izgorijeli u autu, a tatu je detonacija izbacila iz auta, imao je izgorenu lijevu stranu tijela od kojih kasnije i podliježe ozljedama. Linije čas rade čas ne, tetku je Melita nakljukala tabletama, sva je ošamućena i u nekom polu snu, ali čuje kako mama govori ni TATE više nema. TATA je preminuo taj dan u Osječkoj bolnici u 20:40. h Tu prestaje njegov život sa nama, ali počinje novi gore kod Boga, odakle nas sve ove godine gleda i čuva.

Ovdje prestaje i moja priča o tome danu.

Mnogi koji su mi pričali o tatu imali su samo riječi hvale i pohvale. Tako i Melita njihova prijateljica kaže da je samo tata imao taj smisao za humor i taj osmijeh koji se ne može zaboraviti. Ljudi se sjećaju tate kao jedne vrlo pozitivne, vedru osobu, čiji se humor i osmijeh ne zaboravlja.
Moj tata je ostavio drugim ljudima pozitivno sjećanje na sebe, ali nažalos nije mogao izgraditi sjećanja s osobom koju jako voli, a to sam JA. Ja sada imam tu mogućnost, koju on i ja nismo imali. I to što smo lp mi izgubili sada ja nadoknađujem sa svojom djecom.
Zbog okolnosti da su tatu prevozili za Osijek imam tu mogučnost da znam gdje je sahranjen i gdje mogu otići upalit svijeću. Dok za strica Josipa i puno Vukovaraca nažalost ni dan danas ne zna gdje su pokopani.”

Autor:s.v.
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.