Facebook

‘Ne priznaju mi status branitelja! Da se mene pita, sve iz registra bi postrojila pa da vidimo tko je i gdje ratovao!’

Autor: Snježana Vučković

Maljoljetnoj braniteljici se taj status ne prizna, iako joj je potreban da bi mogla konkurirati srpskoj nacionalnoj manjini kao radnik na graničnom prijelazu Bajakovo. Status branitelja joj je odbijen, na natječaju za posao nije prošla jer hrvatski zakon u određenom postotku prednost daje nacionalnim manjinama.

Vedrana Dujić iz Vinkovaca je supruga, majka dvoje djece i dragovoljac Domovinskog rata. Obrani Hrvatske priključila se sa sedamnaest godina te tako postala još jedan maloljetni branitelj koji će se naknadno boriti s birokratskim vjetrenjačama kako bi ostvarila svoj status.

Vedranine bitke će, čini se, potrajati:

“Hoću status iz inata mrziteljima Hrvatske!”

– Priznavanje statusa zatražila sam 20 godina nakon rata. Da razjasnimo, ne tražim ništa materijalno, nisam lovac na vojnu mirovinu, ne trebam invalidnost jer ni nisam RVI, ne ganjam kredite niti povlastice. Ja imam sve i materijalno sam osigurana, radim cijeli život kao i suprug i u tom smislu možemo mirno spavati. Međutim, sva ova halabuka oko branitelja, ovo vrijeđanje, prozivanje i ponižavanje za mene je postalo nepodnošljivo. Branitelji su postali ugrožena skupina, a sa njima i ja. O njima se priča kao o populaciji koja ima sve! Ja sam, evo, braniteljica koja nije tražila ni dobila ništa, a sve što imam stekla sam radom. Ja sam živi primjer branitelja koji živi kao najnormalniji građanin, a vjerujte, ovakvih kao ja ima još dosta. Međutim, sad iz inata tražim status branitelja – doznajemo od nekoć maloljetne braniteljice.

Vedrana je početkom rata u Hrvatskoj imala jaku volju doprinijeti na bilo koji način. Prvo se uputila u bolnicu gdje je željela pomagati oko ranjenih, međutim su je zbog neiskustva i godina odbili. Jednako tako, odbijena je i u HOS-u jer se prijavila neposredno nakon pogibije većeg broja pripadnika ove postrojbe, ali zahvaljujući svojoj upornosti primljena je u 109. brigadu:


– Tamo sam zadužila kalašnjikov i bombe i ostala pet mjeseci. Bilo je svega… Ja se ipak ne želim uspoređivati s dečkima koji su mjesecima ležali u rovovima, iako sam i sama prošla dosta toga što sam kao žena i to maloljetna, mogla izbjeći. Za mene, međutim, podrum nije bio opcija – priča nam Vedrana i polako uvodi u neočekivani problem na koji je naišla:

“Ne dam nikome svoje mjesece ratovanja!”

– Ja sada samo želim da mi se prizna status branitelja. Prvo što me dočekalo u braniteljskom uredu, bilo je pitanje, “što ste čekali do sada?” Čekala sam jer sam svršetkom rata dokaz o svom braniteljstvu smatrala nevažnim jer smo imali Hrvatsku i to je najvažnije. Međutim, ova Hrvatska danas nije više ono što je bila. Ja radim kod privatnika na špediciji, iako godinama konkuriram za rad na graničnom prijelazu Bajakovo. Ono što tamo gledam i čujem slama mi srce! Oko trideset zaposlenika srpske nacionalne manjine priča na čistoj ekavici, a tamo su jer imaju pravo prvenstva pri zapošljavanju. Ja uz hrvatski, govorim engleski u jeziku i pismu jer sam kao dijete pohađala englesku školu, informatički sam obrazovana i zadovoljavam apsolutno sve kriterije, ali nema šanse da me prime. Nedavno sam opet odbijena. Pomislila sam, možda će im podatak da sam branitelj pomoći, a kad sam zatražila status, hladan tuš! “Što ste čekali do sada, imate li fotografije iz rata kao dokaz”, to su pitanja koja mi se postavljaju iako je za mene spreman svjedočiti cijeli vod! – rezignirana je i ljuta Vedrana.

Najteže joj je, kaže, kad ode na groblje i vidi križeve pod kojima leže izginuli branitelji:

“Ne podnosim ekavicu u časnoj hrvatskoj odori!”

– Tad mi se uz tugu i suze javi neki inat! Tad odlučim da ću ići do kraja i da moje mjesece ratovanja ne dam nikome. Svaki dan slušam “lažni, povlašteni, ovakvi, onakvi”, a meni se ni status ne prizna! Sve to postalo mi je nepodnošljivo. Ja bi na tom graničnom prijelazu s ponosom nosila hrvatsku uniformu i poštovala kodeks službenika kao i naš jezik. Muka mi je kad vidim manjine u našim odorama koji taj kodeks ne poštuju, pa čak ni našim jezikom ne pričaju! Ali, eto… Po zakonu određeni postotak manjine ima prednost. Nije mi samo jasno zašto onda nema npr. Mađara i drugih manjina nego samo Srba. Ono što je najgore, oni će imati prednost i ako dobijem status branitelja jer će mi se tada postaviti dodatan uvjet, a taj je da sam nezaposlena. Tako da, ušla sam u birokratski začarani krug iz kojeg ću, zarekla sam se, izaći kao pobjednik – kaže srčana braniteljica i dodaje kako se nada kako umjesto nje svih ovih godina “netko drugi nije primao plaću”, a smatra i da registar branitelja nije sasvim vjerodostojan:

– Redovna vojska iz 93/94 godine ima status branitelja. Svi znamo da je pravi rat bio 91. i 92. godine, a poslije se svodilo na manje ili veće akcije. Tako u registru možete naći redovnog vojnika, ali mene i još mnoge druge, a naročito maloljetne branitelje, ne. Da se mene pita, ja bi sve iz registra postrojila, pa da vidimo tko je ratovao – zaključila je srčana Vinkovčanka.

Autor:Snježana Vučković
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.